Pratite nas

Analiza

Prof. dr. sc. Ante Nazor: Igre bez granica – kurikul nastave Povijesti

Objavljeno

na

Prije svega želim se zahvaliti na trudu svima koji svojim radom pokušavaju nastavu Povijesti u školama u Hrvatskoj učiniti kvalitetnijom i zanimljivijom te pozdraviti sve koji su spremni dobronamjerno i argumentirano sudjelovati u raspravi o sadržaju kurikula Povijesti.

Ponovit ću da je cilj nastave Povijesti obrazovanje, odnosno stjecanje znanja o događajima i procesima iz prošlosti, a kad je riječ o hrvatskim školama, držim da je prije svega potrebno steći znanje o nacionalnoj povijesti, koja je, dakako, dio europske pa i svjetske povijesti i taj se kontekst ne može izostaviti u nastavi povijesti.

No, cilj nastave povijesti u hrvatskim školama treba biti i odgoj jer se na primjerima iz povijesti mogu istaknuti opće vrijednosti kao što su, primjerice, poštenje, čovjekoljublje, borba za slobodu i pravdu, poštivanje prava osoba drugih nacionalnosti i vjere, ali i važnost njegovanja nacionalnoga identiteta, odnosno jačanje osjećaja i svijesti o pripadnosti hrvatskom narodu te prema političkom i etničkom teritoriju Hrvata.

Odmah napominjem da sam s dorađenim kurikulom znatno zadovoljniji nego s prethodnim. Objava teksta temeljito dorađenog kurikula za nastavni predmet Povijesti za osnovne i srednje škole u RH na web-stranicama Ekspertne radne skupine izazvala je burnu reakciju voditeljice prethodne Stručne radne skupine koja je radila prvu verziju spomenutoga kurikula i njezinih istomišljenika.

Dio tekstova koji se nakon objave nove, temeljito dorađene, verzije kurikula povijesti pojavio na pojedinim portalima, ne dotiče bit cijeloga ovog procesa, nego pokušava predstaviti kako je nova radna skupina svojevoljno, bez ikakvog razumskog razloga, napisala novi dokument.

Bit čitavog problema, na koji su ukazivali pojedini komentari već tijekom javnog savjetovanja 2016., kao i (neprolazna) recenzija HAZU-a te pojedini komentari i u novom e-Savjetovanju, jest izostanak sustavnog sadržaja koji bi bio kostur kurikulnog dokumenta te shodno tome i izostanak ishoda koji se izravno oslanjaju na sadržaje. To je ujedno bio i zahtjev Ekspertne radne skupine!

Zašto to prethodna radna skupina nije napravila, manje je važno od činjenice da to nije napravljeno. Kako bilo, čini se da je nova radna skupina pronašla rješenje tog problema tako da je koncepte zadržala na tehničkoj razini – kao alate za postizanje vještina povijesnog razmišljanja i zaključivanja – te su postavljene nove organizacijske cjeline (5 temeljnih područja ljudskog djelovanja) putem kojih se moglo razmjerno lako sadržaje povezati s ishodima istovremeno poštujući brojčani limit ishoda po godini učenja, kako je to ERS tražio.

Povijest

Da, to nužno znači da je dokument dobio drugačiju formu, no ništa od onoga što je prethodna radna skupina napravila nije izgubljeno: ostali su koncepti, ostali su i pojedini sadržaji koji više nisu stavljeni na razinu opće izbornosti, a istovremeno je dobiven okvir za „raspisivanje“ sadržajnih ishoda.

Sav obavezni sadržaj za ostvarivanje odgojno-obrazovnih ishoda organiziran je kroz 28 tema po godini učenja, a dodatno je ponuđeno po 10-ak tema za metodičku kreativnost nastavnika i učenika.

No, te predložene teme tek su prijedlog nastavnicima, a nastavnik, s obzirom na vlastitu sposobnost i afinitete učenika, može uzeti sve ili samo neke od ponuđenih tema ili pak poštujući iskazane ishode za obavezne sadržaje kreirati neke nove teme koje će upotpuniti te sadržaje ili pak pojasniti neke aspekte povijesnog razvoja u širemu svjetskom kontekstu.

Jednako tako, neke od tema za ostvarivanje odgojno-obrazovnih ishoda nastavnik može unutar jednog sata i objedinjavati na način da ostvari tražene ishode. Okvirno gledajući, s obzirom na broj tema, u satnici od 70 sati nastavniku teoretski ostaje još oko 60 % vremena za dublju obradu, sistematizaciju i kreativnost. Naglasak je na ishodima koje ne treba „čitati“ odvojeno od sadržaja niti sadržaje odvojeno od ishoda.

Način kako će nastavnik planirati sat i na koje će sadržaje staviti naglasak ulazi u prostor njegove metodičke-kreativnosti, naravno poštujući zadovoljavanje ishoda. Stoga ne bi trebalo biti bojazni od povratka „bubanja“, kako se to zlonamjerno, a neutemeljeno, propagira na pojedinim portalima jer će nastavnici imati dovoljno prostora za iskazivanje svoje maštovitosti, kreativnosti i predanosti poslu koji savjesno obavljaju.

Na ovaj način dorađeni kurikul Povijesti, za razliku od prvoga prijedloga koji je bio stavljen na e-Savjetovanje, samo je uklonio mogućnost izbjegavanja nekih važnih tema iz nacionalne povijesti, ali i dalje omogućava da nastavnici i učenici aktivno i metodički kreativno realiziraju nastavu Povijesti u sinergiji nastavnikove kreativnosti i učeničke znatiželje.

Čitajući komentare na portalima u kojima se poziva na događaje iz (ne tako davne) 2016., kada je prva verzija kurikula Povijesti predstavljena stručnoj zainteresiranoj javnosti u prostorijama Hrvatskog instituta za povijest, treba podsjetiti da su govornici na tom predstavljanju oštro kritizirali tadašnji prijedlog, ali su i nudili suradnju s ciljem poboljšanja teksta prijedloga kurikula, koja je bila kategorički odbijena.

Danas se neki akteri tih zbivanja prisjećaju samo „pobrojavanja“, primjerice, koliko se puta spominjala koja od bivših političkih tvorevina, u kojima je Hrvatska bila sastavni dio. No, zaboravlja se ili namjerno izostavlja činjenica da nije problem koliko se puta nešto ili netko spominje nego na koji način i u kojem kontekstu. Zanimljivo je da su pritom najglasniji upravo oni kojima se kao autorima udžbenika može prigovoriti zbog neprihvatljivog konteksta prikazivanja pojedinih događaja i pokreta… Istodobno, priča s recenzijom HAZU-a i daljnjim kritikama na prijedloge koje je nudila prethodna radna skupina „stavlja se pod tepih“, a izvlače se izvan konteksta izrečeni stavovi, pojedini ishodi i sadržaji – iznova gurajući problem oko kurikula Povijesti u neprihvatljivu ideološku i politikantsku maglu, u kojoj je, naravno, i interesna pozadina priče teže uočljiva.

Nepotrebno politiziranje i nametanje ideološke paradigme u komentarima na dorađeni tekst kurikula nastavnog predmeta Povijesti ima samo jednu „čvrstu“ okosnicu, koja se odmah nakon objavljivanja viralno proširila kao tobožnja paradigma lošeg uratka nove radne skupine, a to je nespretno formuliran ishod u domeni Politika za 8. razred. Sporni ishod glasi: „Učenik opisuje stradanja i progone stanovništva, Holokaust na području Jugoslavije u ratu i poraću te društvene promjene u drugoj Jugoslaviji nastale modernizacijom i masovnim opismenjavanjem (uzroci i posljedice, usporedba i sučeljavanje)“.

No, kako je javno objašnjeno iz ERS-a, riječ je bila o pogrešci tj. propustu u jednoj od ranijih inačica dorade dokumenta koja se zabunom našla na stolu ERS-a umjesto one završne dorade (iako je završna inačica s ispravljenim propustom već ranije dostavljena ministrici) tako da u završnoj inačici dorade taj ishod glasi „Učenik opisuje stradanja i progone stanovništva u 20. stoljeću, Holokaust, žrtve rata i poraća u Europi i svijetu, te društvene promjene u drugoj Jugoslaviji nastale modernizacijom i masovnim opismenjavanjem“.

I ta je zabuna rezultat žurbe i želje da se poštuju iznimno i nerazumno ograničeni vremenski gabariti koje je nametnulo nadležno Ministarstvo, očigledno pod pritiskom bivše voditeljice SRS-a i njezinih istomišljenika koji su najglasniji i najagresivniji kritičari ovako dorađenoga kurikula Povijesti. Naravno da se i sadržaj ove teme može promijeniti konstruktivnim prijedlozima, pa i podijeliti, no i to objedinjavanje, odnosno širenje naziva pojedinih tema, rezultat je pritiska da broj tema bude što manji.

U tom kontekstu zanimljiv je prigovor iz bivše radne skupine da je sporno to što se pojam Holokaust našao u istoj rečenici s „društvenim promjenama u drugoj Jugoslaviji“, a u njihovoj inačici za gimnazijske programe u istoj je rečenici s „hrvatska država i društvo nakon 1990.; Domovinski rat“?!

Jednako tako, pojedine pogreške rezultat su žurbe i nemogućnosti da (zbog kratkoga roka dorade) sadržaje kurikula iz raznih razdoblja povijesti pregledaju znanstvenici koji se time bave. S obzirom na to, potrebno je sadržaj doraditi (ispraviti uočene pogreške ili osmisliti prikladnije nazive za neke sadržaje), ali ne i znatnije smanjiti, da se ne izgubi cjelovitost, a radi preglednosti na kraju se može dodati kronološki niz tema.

Glede kritika da je dorađeni kurikul „novi“ ili „posve drugi dokument“, s „prenatrpanom količinom sadržaja“, javnost treba znati da, u smislu neophodnih intervencija, utemeljenih na odlukama ERS-a i sadržaju recenzije HAZU-a, to može izgledati kao novi kurikulni dokument, no samo zato što prethodni SRS te zahtjeve nije usvojio.

Naime, činjenica je da je nakon e-Savjetovanja znatna većina članova nove Stručne radne skupine temeljito doradila prethodnu verziju kurikula te da su oni javno već u par navrata argumentirano objasnili da to nije novi dokument nego temeljita dorada, zasnovana u prvom redu na zahtjevima ERS-a (jedinstveni metodološki pristup kurikularnim dokumentima) i komentarima pristiglim u javnu raspravu: „Najesen bi reforma obrazovanja trebala krenuti u svim školama, ali…“, Jutarnji list, 21. 1. 2019.; „Uskladili kurikul za povijest unatoč prekratkom roku“, Večernji list, 22. 1. 2019.; Vjera Brković: „Djeca neće bubati povijest“ (Slobodna Dalmacija, 31. 1. 2019., str. 6) i „Galama oko kurikuluma povijesti nije zbog brige za učenike (Školske novine, broj 6, 19. 2. 2019., str. 4-5).

Prema njihovoj provjerljivoj tvrdnji, poštivanje zahtjeva ERS-a, tj. usklađivanje teksta kurikula Povijesti s tim zahtjevima glavni je razlog zašto dokument nakon dorade izgleda toliko drugačije. Dokumenti ERS-a pokazuju da nova radna skupina nije samovoljno mijenjala dokument, nego je samo poštovala zahtjeve koje je trebala provesti prethodna radna skupina, a koja to nije učinila.

Nasuprot tome, članovi nove radne skupine savjesno su, u vremenski iznimno i nerazumno ograničenom roku, pokušali ispuniti sve zahtjeve ERS-a i preporuke iz recenzije HAZU-a, ali i konstruktivne i stručno opravdane komentare iz javnog savjetovanja radeći pritom i tijekom blagdana Božića i Nove godine zbog bešćutno i neodgovorno nametnutog roka. Tekst koji je nova radna skupina ponudila ERS-u svakako nije savršen i bez zamjerki, no uzimajući u obzir vremenske okvire najbolji je mogući, poglavito jer se nije radilo na stvaranju novog dokumenta, nego na doradi teksta koji je ušao u e-Savjetovanje.

Uostalom, može li se u 20-ak dana napraviti novi tekst kurikula kad je prethodna radna skupina na prethodnoj verziji kurikula radila gotovo tri godine?! A govoriti o „prenatrpanosti“ sadržajem nove inačice kurikula može se samo iz perspektive prve verzije kurikula Povijesti, koja je bila „preprazna“, inače je činjenica da je novi, dorađeni kurikul Povijesti odmjeren i, za razliku od prethodnog, prema temama iz nacionalne povijesti odgovorno zastupljen (naravno, uzevši u obzir nerazumno kratak vremenski rok koji je nametnut članovima nove radne skupine, prostora za doradu još ima).

S obzirom na sadržaje za ostvarivanje odgojno-obrazovnih ishoda i sve ono što je navedeno u „razradi ishoda“ u dorađenom kurikulu Povijesti, postavlja se pitanje po čemu je to „enormna količina gradiva koja će onemogućiti razvoj kritičkog mišljenja“ i zašto bi to bio veći problem od činjenice da bi prethodnim prijedlogom kurikula zasigurno neka razdoblja hrvatske povijesti u nastavi bila preskočena. I kakvo kritičko mišljenje može razviti učenik, koliko može ići u širinu ili dubinu rasprave, ako se zanemari kronologija, s obzirom na to da mnoge procese i događaje iz novije povijesti nije moguće razumjeti bez poznavanja prethodnih razdoblja?

Čemu strah, čemu podcjenjivanje kolegica i kolega da u zadanim okvirima neće znati i moći hrvatsku povijest učenicama i učenicima prikazati cjelovito, a pritom ih zainteresirati za detaljnije rasprave i kritičko razmišljanje?

Na kraju i uvijek, neovisno o kurikulima i nastavnim planovima i programima, nastavnici imaju zadnju riječ, o njima u velikoj mjeri ovisi hoće li đaci zavoljeti povijest. No, sadržaj kurikula je i legitimacija i putokaz države, zato je važno što je u njemu navedeno. Siguran sam da većini kolegica i kolega nije svejedno hoće li našoj djeci hrvatska povijest biti prezentirana cjelovito ili parcijalno. Uz navedeno, kao odgovor kritičarima dorađenoga kurikula Povijesti, struka iznosi i sljedeće tvrdnje, koje treba istaknuti, citiram:

• Aktivno učenje u kojem nastavnik potiče, moderira, vodi, a učenik sukreira, stvara novo znanje i aktivno sudjeluje u nastavnom procesu može se ostvariti i ako je sadržaj propisan. (Uvjeravanje kako je aktivno učenje nešto novo što nastavnici ne poznaju obmana je koja može biti podloga za priču samo onima koji su možda tek otkrili pedagogiju kao znanost ili pak didaktiku.)

• Prethodna inačica kurikula odstupala je od svih drugih objavljenih predmetnih kurikula pa ju je trebalo uskladiti: nekoherentan sustav učenja povijesti – od kronološkog u osnovnoj školi, opterećenost sadržajem i visoko postavljenim ishodima koji nisu primjereni dobi učenika (pregled + dublja obrada gradiva) prema tematskom poučavanju u gimnazijama. (Načelo izbornosti, pet od 15 tema, koje bira nastavnik ostavlja mogućnost, a može se reći i opasnost, od zaobilaženja bitnih tema.)

• Inzistiranjem na ishodima oslobođenim od sadržaja i isticanjem da je cilj razvoj vještina, na način kako je to bilo u „izvornoj“ inačici kurikula Povijesti koji je izradila prethodna radna skupina, u potpunosti je ugrožena odgojna dimenzija nastave i pedagoški pristup te zanemarena činjenica da škole nisu laboratoriji za razvoj vještina nego odgojno-obrazovne ustanove. (Uostalom, da bismo mogli razvijati vještine, potrebno je usvojiti i neko znanje.)

• Strah od „službene verzije povijesti“, kako voditeljica bivše radne skupine obrazlaže svoje inzistiranje na „načelu izbornosti“ odnosno „bježanje“ od obvezatnog i detaljnijeg sadržaja te ishoda vezanih uz sadržaj, iracionalan je, pa ga ne treba komentirati, no treba upozoriti na posljedice takvog pristupa – nedorađeni kurikul i anarhija u odabiru tema te polarizacija, kako povjesničara, tako i društva. (Povijest je znanost, koja do zaključaka dolazi znanstvenom metodologijom, a činjenice dobivene u tom procesu ne ovise o broju interpretacija nego o pouzdanosti i dostupnosti izvora na kojima se one temelje. Sve drugo je ‘prodavanje magle’ ili ideologija.)

Zaključak: Nova radna skupina uspjela je doradom kurikula ispraviti očite nedostatke prethodne inačice kurikula, ubacila je sadržaje, ishode je vezala za sadržaje i usmjerila ih na određene koncepte. Vraćanjem niza apstrakcija u realitet omogućila je da se dorađeni prijedlog kurikula Povijesti kao moguće prihvaćeni dokument može puno lakše implementirati u postojeći hrvatski odgojno-obrazovni sustav, kao doista rasterećeni sadržaj u odnosu na onaj koji je sada u školama, ali i u odnosu na sadržaj u prethodnoj inačici kurikula (pogotovo za osnovnu školu).

Sve to nova radna skupina odradila je u skladu s mandatom u nemogućim uvjetima, poštujući temeljna načela reforme, sukladno preporukama ERS-a i stručne recenzije HAZU-a, koje je prethodni SRS ignorirao na način da je, za razliku od prethodne inačice kurikula, odredila jasnu vertikalu podučavanja nacionalne povijesti, a istodobno ostavila i dovoljno prostora za aktivno učenje, nastavničku autonomiju te razvoj kritičkog, problemskog i kreativnog mišljenja

Nema govora o relativizaciji holokausta u dorađenoj inačici kurikula, naprotiv, u usporedbi s prethodnom inačicom kurikula, u dorađenoj je tema holokausta jasnije prisutna kao obvezna tema, nikako podložna historiografskom revizionizmu. (Takva primjedba prije se može uputiti na adresu onoga tko je iz hrvatske lektire izbacio Dnevnik Anne Frank i Hrvatskoj nanio štetu međunarodnih razmjera…)

Dorađeni kurikul neće dodatno opteretiti učenike, naprotiv, to bi se dogodilo nametanjem kriterija iz prethodne inačice kurikula, koji nisu primjereni osnovnoškolskoj dobi; prema tome, prethodna inačica ne rasterećuje kurikul, upravo u njoj ostaje „bubanje“, a sadržaji su lošije sistematizirani tako da smislena povijest nestaje jer kako god da se odaberu teme, neće se ostvariti razumijevanje uzroka i dugog trajanja. (Sve to je trebala prikriti tema Domovinski rat, kao da se on može razumjeti bez prethodne povijesti.)

Dakle, prigovor da će dorađeni sadržaj „opet tjerati nastavnike da ‘lete’ kroz cjeline“, nije utemeljen, ali pokazuje da nekima nije problem kad preskoče pojedina razdoblja hrvatske povijesti, što neminovno donosi tematski pristup sa znatno manjim brojem tema i dubljom obradom, kako je predviđeno prethodnom inačicom kurikula.

Kad voditeljica bivše radne skupine govori „o zadovoljavanju proceduralnih uvjeta“, prva asocijacija je ona narodna „Drž’te lopova!“, a isto vrijedi i za navod o plagiranju… Većina nastavnika, gotovo svi s kojima sam razgovarao o kurikulu, podržavaju dorađeni kurikul.

Kako je u dijelu medija primijećeno, osnovna razlika između stare i nove radne skupine jest što nova nema monopol nad edukacijama nastavnika niti piše priručnik niti smatra da je njihov dokument savršen i da ga ne treba dirati.

Novi prijedlog još se može poboljšati, uočene nejasnoće otkloniti. Primjerice, jasnije navesti temu „Pokreti otpora u Drugom svjetskom ratu na prostoru Jugoslavije“), primijećeni „faktografski i diskutabilni historiografski propusti“ ispraviti, a eventualni problem s temama popraviti (primjerice, teme „Antifašistički i partizanski pokret na prostoru Hrvatske“ i „Karakter i ciljevi partizanskog pokreta“ mogu se obuhvatiti u jednu temu).

Novoj radnoj skupini treba dati dovoljno vremena, barem četvrtinu onoga koje je imala prethodni SRS. (Nova radna skupina na raspolaganju je imala 2-3 tjedna, a bivša 2-3 godine pa je svejedno napravila brojne propuste.) Kurikul nije ničiji privatni poslovni projekt nego nacionalni dokument po kojem će se razvijati hrvatsko školstvo. Držim da bi prihvaćanje prethodne inačice kurikula, umjesto nove dorađene, dugoročno imalo negativne posljedice, ne samo za hrvatsku historiografiju, nego i za hrvatsko društvo i budućnost Republike Hrvatske.

prof. dr. sc. Ante Nazor
ravnatelj Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata

 

Ante Nazor: Ja sam presretan da smo u ovom kurikulu obuhvatili i nacionalnu sredinu

Što vi mislite o ovoj temi?

Analiza

Ilija Zovko: Zašto Bakir Izetbegović provocira izvanredne izbore u BiH?

Objavljeno

na

Objavio

Više od godinu dana političke stranke u BiH ne uspjevaju formirati vlast na državnoj razini i na razini Federacije BiH. Politička kriza koja je zbog toga nastala ima vrlo negativne refleksije na euroatlantske integracije, gospodarski razvoj, realizaciju ključnih infrastrukturnih projekata i provođenje reformskih procesa.

Hrvatske stranke okupljene oko HNS-a BiH žele vjerovati da će uskoro doći do imenovanja Vijeća ministara  i otvaranja procesa ubrzane realizacije svih mjera koje su na putu prema približavanju BiH Europskoj uniji, kako bi u vrijeme šestomjesečnog predsjedanja Hrvatske ova država dobila kandidacijski status.

Međutim, sam tijek pregovora vođenih u posljednjih godinu dana ne daje puno nade u pozitivno rješenje. Koalicija bošnjačkih stranaka predvođenih SDA i srpskih stranaka (SDS i PDP), koja je funkcionirala u proteklom četverogodišnjem mandatu, jednostavno ne želi odstupiti. Stoga se sustavno osmišljavaju različiti novi uvjeti kako bi se legitimnim predstavnicima bošnjačkog, hrvatskog i srpskog naroda onemogućilo da uđu u vlast.

Bez obzira što tko mislio o Bakiru Izetbegoviću, Miloradu Dodiku i Draganu Čoviću, ili strankama na čijem su čelu, oni su izborni pobjednici Općih izbora održanih u listopadu 2018. godine i sasvim je logično da te tri stranke formiraju vlast. U proteklih godinu dana nižu se sastanci i pregovori, postižu se i krše dogovori, ali od formiranja vlasti i dalje nema ništa.

Pažljivim kroničarima događaja u BiH jasno je da je nametanje Željka Komšića od strane bošnjačkog političkog vrha ključni razlog koji je dodatno opteretio odnose Hrvata i Bošnjaka, te hrvatske stranke okupljene oko HNS-a jednostavno gurnuo prema legitimnim zahtjevima za implementiranje presude Ustavnog suda u predmetu Ljubić i zahtjevima za ultimativnom promjenom izbornog zakona.

Slično se događa i u odnosima bošnjačkog političkog vrha prema SNSD-u, izbornom pobjedniku kod Srba. Osmišljavanjem priče sa ANP-om kao uvjetom za formiranjem Vijeća ministara, Milorada se Dodika pokušava gurnuti prema separatizmu te otvoriti prostor za Šarovića i Mektića kao navodno probosanske političare. Ujedno, raznim medijskim operacijama čudne pozadine, bošnjačku se javnost pokušava uplašiti suradnjom Dodikovog SNSD-a i Čovićevog HDZ-a BiH, te navodno neprijateljskim djelovanjima Hrvatske i Srbije uperenim protiv protiv BiH.

U posljednje vrijeme određeni bošnjački i srpski predstavnici iz SDS-a i PDP-a u javnost izlaze s tezama kako partnerstvo SNSD-a i HDZ-a BiH zabrinjava i plaši Bošnjake. Kao da je suradnja SDA sa SDS-om i PDP-om ne plaše Hrvate?

Osobe koje su iz blizine pratile dosadašnji tijek pregovora o uspostavi vlasti kao glavnog kočničara navode upravo Bakira Izetbegovića. Sudeći prema onome što se može čuti iz spomenutih izvora, Izetbegović u pregovorima stalno iznosi nove uvjete, ujedno ne držeći uopće do ranije postignutih dogovora, te tako opstruira uspostavu vlasti.

Izetbegović je u samom početku pokušao “progurati” načelo četiri bloka (bošnjačkog, bosanskog, hrvatskog i srpskog), kako bi sarajevski politički krugovi za sebe osigurali najmanje polovicu vlasti. Kako ta opcija nije prošla, otvoreno je krenuo u smišljanje novih uvjeta, dok Vijećem ministara i Vladom Federacije BiH, u tehničkom mandatu, upravljaju njegovi kadrovi Denis Zvizdić i Fadil Novalić.

U čitavom ovom razdoblju bošnjačka strana pokušava dodatno narušiti odnose s Republikom Hrvatskom, dok istodobno Rusija i Turska ne biraju sredstva kako bi, zbog vlastitih interesa, strateški uvezali Srbiju i BiH.

Poznavatelji sarajevskih političkih prilika skloni su tvrdnji, kako bošnjački politički vrh, koji je pod snažnim utjecajem Erdoganove neoosmanske politike, uopće nije sklon niti jednoj integraciji gdje nema Turske, pa tako i Europskoj uniji s kojom turski predsjednik ima sve zategnutije odnose.

Slično je i s NATO savezom, čiji je Turska još uvijek formalni član. Međutim, postupcima koje vuče i suradnjom na vojno-političkom planu s Rusijom, Turska se sve više legitimira kao odmetnuti član NATO saveza koji sebe sve otvorenije pokušava naći u suradnji sa Rusijom i Kinom.

Stoga je sasvim logično da će sarajevska politička elita, predvođena Bakirom Izetbegovićem, i dalje otvoreno pokušava opstruirati formiranje vlasti.

Politički analitičari koji poznaju situaciju u BiH skloni su vjerovanju kako političko Sarajevo zapravo provocira prijevremene Opće izbore. Zahvaljujući brojnosti Bošnjaka, bošnjački politički vrh vjeruje da na krilima sadašnjeg izbornog zakona, po već viđenom modelu Komšić, na novim izborima može pomoći SDS-u i PDP-u u preuzimanju primata od Milorada Dodika.

Ujedno, zagovornici ove strategije prosuđuju kako preko SDP-a BiH, Komšićevog DF-a, te napose budućeg političkog projekta jednog bivšeg političara s područja Hercegovine, u međuvremenu “opranog” od kaznene odgovornosti, inače politički i gospodarski jako bliskog Turskoj, znatno umanjiti utjecaj HDZ-a BiH i hrvatskih stranaka okupljenih oko HNS-a BiH te iste izbaciti iz dalje političke borbe.

Dođe li do takvog scenarija, hrvatsko pitanje u BiH bit će zauvijek riješeno, a BiH pretvorena u bošnjačko-srpski savez pod patronatom Rusije i Turske!

Ostaje samo za vidjeti kako će Europska unija i Republika Hrvatska, te SAD gledati na mogući razvoj događaja.

Ilija Zovko/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Je li ‘normalno’ da Hrvati ovog čovjeka izaberu za predsjednika svoje države?

Objavljeno

na

Objavio

Umjesto velikih riječi i dubljih raščlambi, koje nas Hrvate izgleda dovode do nesporazuma i svađa, ponekad je bolje osvrnuti se samo na gole činjenice koje su javno objavljene u medijima. Ovaj put kako bi se vidjela prava slika predsjedničkog kandidata Zorana Milanovića.

Koji je iako relativno nepoznat i kao takav smatran autsajderom ipak, ‘nekim čudom’ na SDP-ovim unutarstranačkim izborima 2007. godine izabran za Račanova nasljednika na čelo partije ‘bivših’ jugokomunista. Nakon toga gostovao je kod Ace Stankovića u emisiji HTV-a ‘Nedjeljom u 2’ i evo kako se predstavio gledateljima:

 Na svako pitanje o temama i problemima bitnim za hrvatsko društvo i državu odgovarao je: ‘ne znam’, ‘nemam pojma’, ‘to je teško pitanje na koje ne mogu odgovoriti’.
 Nije znao čak ni ono što svaki prosječno politički pismen Hrvat zna – koliki je vanjski dug Hrvatske.
 Naglasio da mu je Tito draži od Tuđmana – ‘iz sentimentalnih razloga’!?
 Rekao da prvi hrvatski predsjednik ne zaslužuje da zagrebačka zračna luka nosi njegovo ime.
 Napao crkvu zbog vjeronauka u školama ‘jer je prenaporan i previše opterećuje djecu’ i najavio ‘reviziju konkordata s Vatikanom’.
 Izjavio da za njega ne postoji Katolička crkva u Hrvatskoj – ‘Za mene je katolička crkva Rim’.
 Istaknuo kako sebe ne smatra vjernikom i ‘ne drži ni do vjere ni do nacije’.
 Na pitanje što je po nacionalnosti nije htio odgovoriti ali je zato za sebe rekao da ‘ne zna tko je, odakle je došao i nije siguran kud bi trebao ići’ (!?).
 Založio se za zabranu prava glasovanja Hrvatima iz BiH i iseljeništva, a pobunjenim (veliko)Srbima, koji se žele vratiti u Hrvatsku, ponudio stanove i ruku pomirenja.
 Podržao pravo na abortus.
 Priznao da je u mladosti pušio drogu i založio se za dekriminalizaciju marihuane.

Sramoćenje

Nakon tako indikativnog predstavljanja široj javnosti, nastavio je šokirati obične ljude i strane državnike svojim iracionalno sklepanim frazama i lupetanjem nesuvislih gluposti kojima je bez pardona sramotio Hrvatsku.

 Predstavljajući hrvatski narod i državu u uglednoj njemačkoj zakladi Friedrich Ebert umjesto da kao što priliči u takvim prigodama, naglašava ono što njegov narod krasi i spaja (vjekovna borba za slobodu, domoljublje i Domovinski rat npr.) Milanović se toliko zapetljao u naglašavanju trivijalnih razlika koje hrvatski narod tobože nepremostivo dijele (‘Slavonci vole kulen, a slane srdele im se gade, dok je kod Dalmatinaca obrnuto’) da je nazočnim u dvorani bilo vrlo neugodno. (Večernji list, 21. rujna, 2012.)

 Još kada je naslijeđenu strast za blaćenjem vlastitog naroda začinio suludom izjavom kako su Hrvati ‘paradoksalna nacija’ koju ‘nije lako zadržati zajedno’, a Hrvatska ‘slučajna država’ u kojoj se porez ne plaća ‘dok te ne uhvate’, u dvorani je nastao šok i mučna tišina. Nazočni njemački političari i novinari u nevjerici su pogledali jedni druge pitajući se zaslužuje li hrvatska nacija državu kada, na slobodnim i demokratskim izborima, izabere da je vodi i predstavlja jedan takav odnarođeni ridikul.

 Kada je i na zajedničkoj konferenciji za tisak s njemačkom kancelarkom nastavio gruvati slične besmislice pa između ostalog zabrazdio malo i u Europu, izjavom kako je ‘EU u pubertetu pa je zato nespretan’, gospođa Merkel na brzinu je prekinula konferenciju za tisak kako bi ga spasila daljnjeg sramoćenja, a sebe neugodnosti.

 Koliki je ‘ugled’ i popularnost Milanović uživao vani obznanila je dopisnica Jutarnjeg lista iz Bruxellessa po čijem izvješću ga tamo ‘malo tko poznaje, malo se tko druži s njime i jedino po čemu ga primjećuju je njegovo ekscentrično ponašanje’.

 Za vrijeme njegova mandata, u odnosu na EU i vanjski svijet, Hrvatska je nesporno ubrzano gubila ugled i sve više postajala problematična ‘balkanska’ država.

 2013-te godine priznao je sirijsku revolucionarnu vojsku koja se borila protiv predsjednika Asada, povukao kontingent hrvatskih vojnika s Golanske visoravni i prodao njihovo oružje sirijskoj opoziciji u građanskom ratu, što je hrvatsku naftnu kompaniju INU koštalo gubitka nekoliko lukrativnih naftnih polja u Siriji.

 Na obilježavanju Međunarodnog dana sjećanja na Holokaust u Saboru 27. siječnja 2014. blebnuo da su Hrvati prvi pokrenuli holokaust ‘jer u Europi do travnja 1941. i osnivanja NDH toga nije bilo’. Nakon čega izraelski veleposlanik ga je upozorio kako to nije istina jer je holokaust počeo mnogo prije.

 Tvrdio da se na Bleiburgu nije dogodio nikakav zločin, a za komemoracije bleiburškim žrtvama da je to ‘ustaški happening’ – ‘sam Bleiburg je žalovanje za NDH’.

 Izjavio da je razlika između Hrvatske i Finske u tome što ‘Finska nikada nije imala građanski rat’.

 U svakoj prigodi vrijeđao i ponižavao branitelje koji su stvorili i obranili hrvatsku državu pa je tako izjavio da su to bili barbari i sirotinja – ‘ti koji su se digli s oružjem su u pravilu bili s manje škole i iz siromašnih obitelji’.

 Vukovaru, gradu heroju koji je u velikosrpskoj agresiji razrušen do temelja, nasilno nametnuo ćirilicu uz objašnjenje da je ‘ćirilica potreba Vukovara’!? A za postavljene ćirilične ploče oduševljeno izjavio – ‘to je trijumf hrvatske države’!? Koliko se od tada do danas promijenio najbolje pokazuje njegova nedavna izjava da bi to ‘ponovo uradio i u po noći i u podne’ .

 Vukovarske branitelje i stanovnike, koji su preživjeli pakao u opkoljenom i na kraju okupiranom gradu i zbog toga se očajnički opirali postavljanju ćiriličnih ploča, nazvao ‘divljačkim šovinistima’.

 Na Dan sjećanja u Vukovaru izjavio da ne priznaje nikakve stožere branitelja jer su oni podvala i ne predstavljaju nikoga.

 Poslao specijalce na invalide Domovinskog rata koji su se nakon prosvjeda pred zgradom vlade zabarikadirali u Markovoj crkvi.

 Odobrio skandaloznu objavu registra hrvatskih branitelja.

 Sugerirao da nije dobro ‘previše slaviti Oluju u Kninu’!?

 Milanovićeva dezorijentiranost, ‘bivše’ zablude i arogancija bez pokrića na mjestu predsjednika vlade u vrlo kratkom roku doveli su Hrvatsku u slijepu ulicu i na ivicu bankrota.

 Na unutarnjem planu, donio je nagli porast nezaposlenosti i vanjskog duga, duboke podjele i socijalni nemir, a na vanjskom, kakav-takav dotadašnji ugled Hrvatske divljački je uništavao.

 Zbog navodnog spašavanja jednog isluženog jugoudbaša pokušao u zadnji trenutak odgoditi toliko željeni bijeg s Balkana i ulazak Hrvatske u EU te izjavio da se donošenjem lex Perković ‘čuva ugled Hrvatske’ .

 Nakon zabijanja noža u leđa Njemačkoj, donošenjem tog zakona, uspio je sličnim potezima do kraja razočarati i od Hrvatske udaljiti i njene druge simpatizere i saveznike iz vremena Domovinskog rata, u prvom redu Mađarsku i Ameriku.

 U vrijeme najžešće emigrantske krize uz velike fanfare zatvorio granicu prema Srbiji da bi već drugi dan podvio rep i opozvao tu odluku zamolivši Vučića: ‘Šaraj malo brate’.

 Na sličan način se osramotio kada je natrpao vlak pun izbjeglica i poslao ga u Mađarsku, nakon čega su Mađari izbjeglice odmah vratili natrag u Hrvatsku, a vlak zadržali.

 Izrugivao inzistiranje predsjednice Grabar-Kitarović da se na granicu s Srbijom pošalje vojska kako bi se spriječilo plansko prebacivanje u Hrvatsku po nekoliko tisuća izbjeglica dnevno, a za zid od žilet žice na mađarskoj granici blebnuo -‘To je samo bodljikava žica. Ljudi će to zubima pojesti’.

 U graničnom ‘sporu’ sa Slovenijom kritizirao je HDZ-ovu vladu i njegove vođe, Sanadera i Kosor, zašto gube vrijeme i odmah ne daju Slovencima to što traže.

 Podržao presudu arbitražne komisije da se kontrola nad Savudrijskom valom preda Sloveniji i zalagao se da to isto uradimo i s ‘dva škoja’ na južnoj granici s BiH ‘jer bi Bosna mogla jako galamiti i predbacivati nam’ .

 S tadašnjim slovenskim premijerom Janšom 11. 03. 2013. u malom slovenskom mjestu Mokrice potpisao sporazum u vezi duga Ljubljanske banke hrvatskim štedišama po kojem ta banka nije dužna vratiti golemi kapital opljačkanim Hrvatima. Nakon toga novinarima je mrtvo hladno blebnuo kako ga jedino muči dilema ‘jesu li mokričke krempite bolje od samoborskih’.

 Izjavio da ‘izgradnja pelješkog mosta nije interes hrvatske države nego je to izgradnja ceste kroz BiH do Dubrovnika’.

 Rezultati njegove vlade na svim poljima, poglavito gospodarskom, bili su katastrofalni. U svom mandatu nije uradio ništa drugo osim što je još više osiromašio, zadužio, podijelio i razočarao hrvatski narod.

 Povisio je postojeće i uveo nove poreze i carine što je gušilo i onako ozbiljno posrnulo gospodarstvo.

 Nova zaduživanja i vanjski dug dostigli su rekordnu razinu što je hrvatski kreditni rejting srozalo na razinu ‘smeća’, a državu dovelo do ruba bankrota.

 Za vrijeme njegova mandata stopa nezaposlenosti dosegla je rekordnih 52 posto među radno aktivnom populacijom do 29 godina.

 Donio je veliki razdor, svađe, osipanje i najveći pad popularnosti SDP-a od osnutka te partije, koja je do njegovog izbora za čelnika bila prilično čvrsta i respektabilna snaga na hrvatskoj političkoj pozornici.

 Josipovićev neočekivani poraz na prošlim predsjedničkim izborima bio je po mnogima posljedica nepopularnosti Milanovića i njegove vlade.

 Razjaren zbog pobjede Kolinde Grabar-Kitarović za hrvatsku je predsjednicu rekao ‘Ona je šaka jada koja viri iz džepa Tomislava Karamarka’.

 Na pitanje zašto nije čestitao predsjednici na izbornoj pobjedi odgovorio je ‘Ja vam nisam klimavac. Ne znam što to znači čestitati. Ja šutim’ (!?).

 Za svoju vladu izjavio je ‘čak i da ne radimo ništa, nešto će se dogoditi’.

 Sate i dane uživao je u raskošnim ručkovima, biranim vinima i vilama svojih prijatelja, tajkuna.

 Njegovi prvi suradnici i ministri u vladi javno su ga optuživali za lijenost, bahatost i nesposobnost za funkciju koju je obnašao.

 Koliko je Milanović bio loš premijer i loš vođa svoje stranke najbolje potvrđuje izjava jednog od najbližih suradnika i ministra financija u njegovoj vladi, Linića, koji je za njega rekao da se radi o ‘lažovu i spletkarošu, lijenčini koja samo jede i pije i ne zna ništa o ničemu’.

To je dakle prilično jasna, ne i potpuna, slika ‘hrvatskog’ političara Milanovića koji nakon svega sada želi biti i predsjednik Hrvatske. Iako je on očita suprotnost i prijetnja gotovo svemu što hrvatstvo znači i za što se treba boriti.

Njegovo ponašanje i izjave očiti su primjer kako se jugobalkanskim odgojem deformirani političari i današnja samostalna hrvatska država apsolutno u ničemu ne podudaraju. Štoviše, međusobno se apsolutno isključuju.

Normalnom čovjeku želudac se okrene od muke pri pomisli da bi pogubni Milanović mogao sada postati i njen predsjednik. Nakon što se na funkciji premijera Hrvatske ponašao kao razjareni bik u staklarskoj radnji uništavajući sve čega se dotakao.

Tolerirati i na izborima svojim glasovima ponovno nagrađivati takvu vrstu ponašanja bio bi znak novog dna u hrvatskoj politici i neoprostiva ludost hrvatskog naroda.

Nažalost, nakon Tuđmanove smrti u hrvatskoj politici je ‘nekim čudom’ sve moguće, pa nema sumnje da će Milanovićevi vanjski i unutarnji mentori kojima je u interesu da upravo jedan takav razarač ponovo dođe na čelu hrvatske države učiniti sve (kao u slučaju Mesić) kako bi mu do dana izbora popravili ‘bivšu’ sliku. A vodeći ‘hrvatski’ mediji umjetno pumpali popularnost i visoko mjesto u ‘anketama građana’.

Jeste li dakle i vi u strahu za Hrvatsku (kao što sam ja) da bi unatoč navedenoj listi činjeničnih NENORMALNOSTI, po već viđenom scenariju, u drugom krugu ‘nekim čudom’ moglo postati NORMALNO da se Milanović izabere za predsjednika države?

Željko Dogan/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari