Pratite nas

Komentar

prof. dr. sc. Josip Jurčević: Ubojice za pisaćim stolom djeluju u hrvatskim institucijama

Objavljeno

na

O izvješću pučke pravobraniteljice Lore Vidović

Nedavno službeno izvješće pučke pravobraniteljice Lore Vidović – pod naslovom “Relativizacija zločina NDH narušava temeljne vrijednosti Ustava, a izostanak reakcija otvara prostor mržnji” izazvalo je vrlo burne i potpuno oprečne javne odjeke te je pridonijelo daljnjoj i sveopćoj socijalnoj destrukciji hrvatskoga društva. Odnosno, institucija pučke pravobraniteljice i ovim se izvješćem uklopila u predugo trajući proces sustavnoga obezvrjeđivanja opljačkanoga i osiromašenoga hrvatskog društva te na taj način bitno otežava hrvatsko suočavanje s tegobnom prošlošću i sadašnjošću, as to suočavanje pretpostavka je fokusiranja na zbiljske probleme radi donošenja kvalitetnih odluka o budućnosti.

Prema tome, Lora Vidović postupila je potpuno suprotno misiji i nadležnostima koje ima kao “opunomoćenica Hrvatskoga sabora za zaštitu i promicanje ljudskih prava i sloboda” jer institucija pučkoga pravobranitelja je “središnje tijelo za suzbijanje diskriminacije.”

Zapanjujuće je golema količina i razina različitih vrsta neznanja koja u izvješću iskazuje Lora Vidović. Ta neznanja krajnje su skandalozna ne samo za obnašateljicu dužnosti pučke pravobraniteljice u formalno demokratskoj državi, nego i za osobu koja je formalno akademski obrazovana. Mračni ponor neznanja Lore Vidović proteže se od nepoznavanja značenja osnovnih termina i pojmova preko nerazumijevanja osnovnih i složenih činjenica do ostrašćenih i neutemeljenih interpretativno-vrijednosnih prosudbi.

Posve je razvidno da neznanje Lore Vidović potječe od preduboke ideološko-političke indoktriniranosti, prema matrici agitpropovskoga jednoumlja i bezumlja s kojim je Hrvatska zatrpavana u najradikalnijim razdobljima i situacijama olovnoga vremena zločinačkoga komunističkog režima. Radi lakšeg prepoznavanja šire umreženosti koncepcije izvješća pučke pravobraniteljice (ishodište, ciljevi, svrha) te da izvješće nije slučajno, korisno je podsjetiti na neke lako provjerljive povijesne činjenice.

Godine 1948. jugoslavenski komunistički režim je uhitio i na do danas nepoznat način pogubio najistaknutijega hrvatskog komunista, Andriju Hebranga, pod montiranom optužbom da je surađivao s ustaškim režimom.

Već 1962. godine, na kongresu jugoslavenskih povjesničara, akademik Vaso Bogdanov (istaknuti komunist, profesor povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, pripadnik srpske manjinske etničke zajednice u Hrvatskoj) javno je upozorio kako su interpretacije osjetljivijih pitanja iz Drugoga svjetskog rata, a napose problematika žrtava , krenule u smjeru koji je samo “jedan korak do onog zlonamjernog, klevetničkog, šovinističkog, reakcionarnog generaliziranja da su svi Hrvati ustaše.”

Nakon toga uslijedile su mnogobrojni događaji i situacije u Hrvatskoj koje svjedoče da je zabrinutost Vase Bogdanova bila više nego opravdana. Odnosno, gotovo svaki spomen ili treptaj u korist hrvatskih društvenih i nacionalnih interesa proglašavan je ustaštvom i fašizmom te kažnjavan svim vrstama tortura, utamničenjima ili pogubljenjima bez ikakvog suđenja.

Pošteđeni nisu bili ni brojni pripadnici komunističke partije u Hrvatskoj. Primjerice, u drugoj polovici 1980-ih, tijekom pripreme srbijanske oružane agresije na Hrvatsku, čak su i Ivica Račan i Stipe Šuvar (čelne osobe partije i vlasti u Hrvatskoj, koji su karijere napravili na gušenju hrvatskoga proljeća) sve su učestalije javno prozivani za ustaštvo.

I najvažnije: nacističkim načinom konstruirana i sustavno korištena velikosrbijanska teza o navodnoj ustaškoj opasnosti u Hrvatskoj bila je istodobno glavno motivacijsko sredstvo nacionalne homogenizacije za izvođenje srbijanske oružane agresije te sredstvo kojim se na međunarodnoj razini opravdavala agresija na Hrvatsku te najteži ratni i humanitarni zločini koji su pritom počinjeni.

U svemu tome, cijelo vrijeme je glavni i predugo trajući problem Republike Hrvatske u tome što se glavna i sve snažnija uporišta proizvodnje navodne ustaške opasnosti u Hrvatskoj nalaze unutar hrvatskih državnih institucija. Na to punom jasnoćom ukazuje i najnovije izvješće pučke pravobraniteljice Lore Vidović. O opasnim nakanama te još širim dosezima i uporištima njene destruktivne djelatnosti govore i podaci da je ona u prosincu 2015. izabrana “za predsjedanje Europskom mrežom nacionalnih institucija za ljudska prava (ENNHRI), na mandat od tri godine s početkom od ožujka 2016. Dolaskom na čelno mjesto u ENNHRI-ju postala je i članica Biroa Međunarodnog koordinacijskog odbora nacionalnih institucija za ljudska prava (ICC) pri Vijeću za ljudska prava UN-a.”

Zar nije krajnje vrijeme da se Hrvatska ozbiljno sučeli sa ovom naslijeđenom destruktivnom strukturom u svojim institucijama, a Hannah Arendt je osobe koje čine takvu strukturu s pravom nazvala “ubojicama za pisaćim stolom.”

prof. dr. sc. Josip Jurčević
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Damir Krstičević: Budimo ponosni na našu prekrasnu zemlju, poštujmo našu pobjedničke prošlosti

Objavljeno

na

Objavio

Poštovane Hrvatice i Hrvati, hrvatski branitelji, suborci, dragi prijatelji,

s osobitim ponosom čestitam Vam Dan državnosti!

Prošlo je 30 godina od konstituiranja prvog demokratski izabranog višestranačkog Sabora 30. svibnja 1990. godine – trenutka koji je označio početak moderne hrvatske države izgrađene na zajedništvu, hrabrosti i žrtvi hrvatskih branitelja!

S posebnim pijetetom i zahvalnošću sjećamo se svih naših heroja koji su zaslužni za današnji mir i slobodu! Njihova žrtva nas obvezuje da svojim radom, talentima i sposobnostima nastavimo čuvati našu Domovinu te da se u tome nikada ne umorimo.

Ponosan sam što sam bio dio Vlade Republike Hrvatske na čelu s predsjednikom Vlade Andrejom Plenkovićem koja je nakon dugih 19 godina vratila proslavu Dana državnosti na 30. svibnja – datum koji je ostao duboko utkan u svijest svakog hrvatskog čovjeka!

Budimo ponosni na našu prekrasnu zemlju, poštujmo našu pobjedničke prošlosti i zajedništvom nastavimo graditi budućnost i bolje sutra za jedinu nam Domovinu Hrvatsku!

Sretan Dan državnosti!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Zašto Dan hrvatske državnosti toliko boli Zorana Milanovića

Objavljeno

na

Objavio

Dan hrvatske državnosti jako boli Zorana Milanovića i sve hrvatske komuniste. Njegovo nesretno lice kad ovih divnih svibanjski dana govori o tom danu to jasno pokazuje. Uostalom, taj su dan komunisti ukinuli (Škrabalo) čim su 2000. (s Draženom Budišom) došli na vlast.

Sad je Andrej Plenković taj dan vratio, jer je to taj pravi Dan državnosti, koji ima nekoliko velikih značenja.

Značenje prvo: Država

Komunisti mrze (vječnu i svetu, samostalnu i slobodnu) hrvatsku državu. Pojam državnosti u prazniku za njih je nepodnošljiv. Ne zaboravite da su za taj izraz, također čim su došli na vlast 2000. (s Vladom Gotovcem), oni skratili i povijesni naziv hrvatskoga parlamenta: on se uvijek zvao Hrvatski državni sabor, a oni su makli „državni“ jer „nije važan, razumije se samo po sebi“. Ne, ne – važno je da je DRŽAVNI. Jer 900 godina hrvatskoga postojanja svodi se samo na jedno pitanje – pitanje imanja države – svete i vječne, a okupane u rijekama hrvatske krvi dok nije postala i samostalna i slobodna.

Značenje drugo: Hrvatska demokratska zajednica (HDZ)

Čak je i komunistima jasno da je samostalnu, slobodnu i demokratsku državu stvorio HDZ na čelu s Franjom Tuđmanom. Da – cijeli narod, svi – mladi i stari, jaki i nemoćni, ali – tako što su pošli za Franjom Tuđmanom i njegovom strankom HDZ-om.

Jako je bolno oholim komunistima da je nastao državni praznik koji se odnosi na njima mrsku stranku i da će to biti praznik zauvijek, i da će s pomoću toga praznika njihov poraz od HDZ-a biti zauvijek zapamćen.

Pa HDZ njima i jest mrzak zato što je napravio tu državu. Još ne mogu vjerovati da se to dogodilo! Gledajte im samo mrziteljska lica kad govore o HDZ-u.

Značenje treće: prvi korak demokracije srušio je komunizam

Franjo Tuđman je stvorio i volio HDZ i slobodnu, samostalnu i demokratski državu, ali bio je previše pametan, previše učen, previše častan da za glavni državni praznik izabere izbornu pobjedu svoje stranke.

Ali zašto onda za Dan državnosti nije izabrao (kao plitki Škrabalo) dan proglašenja nezavisnosti?

Ne. Najvažniji od svih tih dana (a Milanović zgrčena lica ocjenjuje da su „svi ti dani podjednaki“) je 30. svibnja jer je tada uspostavljen prvi u povijesti hrvatski Sabor izabran na demokratskim izborima.

Demokracija je na prvom koraku srušila komunizam. I čim je narod mogao slobodno birati svoje predstavnike u parlament – glavno tijelo zakonodavne vlasti – izabrao je – slobodu i demokraciju!

Nije bilo nasilja, nije bilo varanja; bili su slobodni izbori i narod je otjerao komuniste.

Čim je završila ta saborska sjednica, sabornici su s Franjom Tuđmanom i Franjom Kuharićem pješke stigli na Trg Bana Jelačića (koji je još nosio komunističko ime) i Franjo Tuđman je izgovorio svoju najvažniju rečenicu u životu:

̶ Imamo Hrvatsku!

Ah koliko je bio pametan taj naš dragi Franjo Tuđman! U svojemu političkom geniju on je znao da je demokracija preduvjet slobode. I da nitko od toga časa ne će moći spriječiti stvaranje hrvatske države.

Milanović je na svojoj intelektualnoj razini u pravu kad je za 30. svibnja 1990. rekao „tada je još bila Socijalistička Republika Hrvatska, Sabor je imao tri doma…“ Ali ni tada, kao ni danas, on nije vidio, i ne može vidjeti, da samo demokracija donosi slobodu. Da slobodni narod nitko ne može odgovoriti od imanja svoje države.

Da, Milanoviću, bio je komunizam još na vlasti, sve ste još imali i svugdje ste bili, Račan je već bio predao oružje (hrvatske teritorijalne obrane), četnici su oštrili noževe, a Srbija je probno palila tenkove  – još se baš ništa nije bilo promijenilo od komunjaskoga dana prije, ali Franjo je znao, mi smo znali:

IMALI SMO HRVATSKU.

Dana 30. svibnja mi, kulturni, miroljubivi i demokratski hrvatski narod, ne slavimo pad komunizma, ni taj Hrvatski sabor, čak ni državu! Mi slavimo svoju povijesnu odlučnost da imamo državu i činjenicu da smo je dobili čim su nam se odškrinula vrata demokracije i slobodnih izbora, Bog ih blagoslovio. Jer tada je ona ovisila samo o nama. I tako će i ostati.

Hrvatska – to smo mi.

prof. dr. sc. Matko Marušić, emeritus

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari