Pratite nas

Kolumne

Prof. dr. sc. Matko Marušić: Komunističke laži i teror ozbiljno zahvatile SAD… to vidimo i u Hrvatskoj…

Objavljeno

na

Ovih su dana iz Sjedinjenih Američkih Država (SAD) stigle vrlo zanimljive i važne vijesti. Ni sanjati nismo mogli da ćemo to čuti, a razlog je da se isto ponašanje medija događa i u Hrvatskoj, pa mislimo da je to zlo samo u nas.

Članak koji je napisao John Nolte (https://twitter.com/NolteNChttps://www.facebook.com/JohnNolteNC/?skip_nax_wizard=true) otkriva strahote laži koje su američki mediji proširili o Trumpu i njegovim suradnicima, te nevjerojatno nasilje koje se u SAD provodi prema njegovim glasačima i suradnicima (https://www.breitbart.com/big-journalism/2018/06/25/nolte-border-separation-hoax-delivers-disastrous-week-for-establishment-media/).

Čovjek se mora upitati a) laže li taj Nolte, b) je li moguće da se u toj časnoj zemlji događaju tako prljave stvari, c) kako je to tek u nas kad je tako opako u jakoj i zdravoj zemlji Americi?

Otkrile se nevjerojatne laži glavnih medija

Glavno otkriće je došlo iz teme o ilegalnim migrantima iz Meksika u SAD. Otkrilo se da zakon o odvajanju djece od roditelja uopće nije donio Trump, nego ga je on naslijedio! Na snazi je 20 godina!

U osam godina Obamine vlasti nitko ni pisnuo nije o tom zakonu, a kad je Trump pobijedio, etablirao se i počeo nizati uspjehe, taj zakon je iskorišten da se njega napadne da ga je donio i da ga provodi.Naši čitatelji sigurno su čuli kako s užitkom zgražanja o tome izvješćuju i hrvatski mediji, piše prof.dr.sc. Matko Marušić / Braniteljski portal

Žičani „kavezi u kojima stoje djeca“, koje mediji sada prikazuju kao „Trumpove“, postojali su i u vrijeme Obame! (https://www.breitbart.com/big-government/2018/06/18/photos-obama-used-same-so-called-cages-to-detain-child-border-crossers/).

Kad američka policija uhiti osobe koje pokušavaju ilegalno ući u zemlju, stavljaju ih u zatvor zbog istrage i odluke da se vraćaju odakle su došli, ili neke druge. Međutim, kad migranti sa sobom imaju djecu, onda se djeca od njih odvoje da – ne bi morala biti u zatvoru. Dakle, u tim situacijama se samo može djecu poslati u zatvor s roditeljima, ili ih zadržati u nekom domu dok roditelji ne budu pušteni iz zatvora.

Slika djece na čuvanju „u žičanom kavezu“ dok su im roditelji u zatvoru, napravljena je godine 2014., dok je predsjednik SAD bio Barrack Obama(https://www.breitbart.com/big-journalism/2018/05/28/democrats-blame-trump-for-photo-children-separated-border-illegal-aliens/), a prikazuje se kao djelo u vrijeme Trumpa! I na Hrvatskoj televiziji, koja je to radosno preuzela od američke!

Trump je, naravno, proglašen nacistom. Ne zna se je li to gore ili bolje nego kad ga je Boris Jokić na HTV javno proglasio idiotom (ili nekim sličnim stanjem duševne bolesti). Objavljene su nebrojene potresne fotografije i reportaže (neke smo vidjeli i na našim glavnim TV kanalima), ali nikad nije rečeno o čemu se tu zapravo radi.

Naravno da djeca plaču kad ih se odvoji od mane i da mame plaču od sreće kad se opet nađu sa svojom djecom, ali prikazivano je samo to, a ne srž stvari i činjenica da se isto događalo za vrijeme Obame. Tuga i briga Trumpove supruge protiv toga događanja prikazana je kao njezina pobuna protiv njezina supruga, dakle i države koju on vodi!

Glasoviti i planetarno poštovani časopis Time sudjelovao je u toj prljavštini svojom naslovnicom, na kojoj se vidi majušni uplakan dječak i visoki Trump. No, slika uplakanog dječačića uzeta je iz druge scene (slike)(https://www.instagram.com/p/BkT26byg5Kt/?utm_source=ig_embed), koja je očišćena od svega osim od dječačića, a Trump je dodan! Kad je glasovitiTime postao gola propaganda koja se služi izmišljanjima i lažima, treba se dobro zamisliti, na stranu pick-siebner Jokić!

Još je mnogo tako krivotvorenih fotografija.

Pitali Trumpova mladoga sina je li ikad poželio obljubiti svoju majku

Navodno su novinari pitali Trumpova mladoga sina je li ikad poželio obljubiti svoju majku! O tome mi je neugodno i misliti, a kamo li govoriti. Ne mogu vjerovati da je istina (https://www.breitbart.com/big-journalism/2018/06/21/exclusive-oedipal-impulses-gq-reporter-asks-donald-trump-jr-if-he-wants-to-have-sex-with-his-mother/), ali nisam vjerovao ni da će se zabraniti pojmovi „trudnica“ i „trudna žena“, „jer muškarac može roditi dijete“, pa se ipak to dogodilo (Velika Britanija).

Pljuvanje po suradnicima

Američki su mediji našli nekog tipa koji je u treći osnovne išao s Trumpovim savjetnikom Stephenom Millerom. Taj tip je onda, na dječjoj razini, pripovijedao prljavštine iz djetinjstva, koje su glupe, neprovjerljive i odurne (https://www.breitbart.com/big-journalism/2018/06/22/politico-expose-on-stephen-miller-third-grade-classmate-says-he-was-obsessed-with-tape-and-glue/).

(Jako podsjeća na one svjedoke o pedofiliji u Crkvi.)

Nevjerojatne laži o suradnicima

Za vrijeme TV prijenosa Trumpova govora, televizija AVC News donijela je ispod slike prijenosa tekst da je Paul Manafort, bivši voditelj Trumpove izborne kampanje priznao da je ubio pet ljudi! A o tome nije bilo čak ni tračeva!

U Americi su „ustaše“ „nacisti“

Svima nam je poznato tko, kako i zašto u Hrvatskoj ljude drukčijeg političkog, povijesnog ili drugog mišljenja proglašava „ustašom“. Čini se da su američki ljevičari to pokupili od hrvatske Orjune, samo što protivnike ne nazivaju „ustašama“ nego „nacistima“. (Zanimljiva razlika je da ne rabe izraz „fašisti“koji preferiraju hrvatski „antifašisti“; naime, na Zapadu pojam „antifašizam“ praktički i nije poznat.)

Evo što je rečeno u vrlo proširenoj TV emisiji „MSNBC’s MorningJoe“: “Ako glasujete za Trumpa, tada ste VI, glasač, a ne Donald Trump, onaj koji stoji na granici (prema Meksiku) poput nacista koji govori ‘ti ovdje, ti ovdje’. A to odražava zlo/opačinu DonaldaTrumpa. Ako za njega glasujete, od toga se više ne možete distancirati“.

Zar to ne podsjeća na komentare naših medija (i političara, i „kulturnih radnika“) o hrvatskim narodnim referendumima (o definiciji braka i dva aktualna)?!

Huškaju i opravdavaju nasilje masa

Tajnica za medije Bijele kuće, gđa Sarah Sandersje, zajedno s obitelji, otjerana („zamoljena da ode“) iz restorana Red HenuLexingtonu, Virginia.

Tajnica Državne sigurnosti gđa Kirstjen Nielsen otjerana je iz restorana MXDC u Washingtonu DC.

Državnoj tužiteljici države Florida gđi Pam Bondi svjetina je prijetila i vrijeđala je u jednom kinu na Floridi. Gđa Bondije morala zatražiti policijsku pratnju da bi otišla. Pljuvali su je u lice i priječili joj izlaz.

Savjetnika Bijele kuće Stephena Millera šikanirali su u restoranu Espita Mezcaleriau Washingtonu DC.

A demokratska zastupnica u Kongresu, gđa Maxine Waters otvoreno zaziva „pravdu svjetine“ za one koji podržavaju Trumpa. Sve to prolazi bez riječi kritike od strane glavnih američkih medija!

Kako Amerikanci vide medije

Nesporni Gallupov institut za istraživanje javnoga mišljenja našao je PRIJE toga strašnoga tjedna za lažljive medije da 62% Amerikanaca smatra da su „tradicionalni mediji koji donose vijesti“ pristrani! Nadalje ih 44% vjeruje da donose netočne vijesti, a 39% da mediji šire lažne informacije!

Bilo bi zanimljivo doznati mišljene hrvatskih stanovnika o hrvatskim medijima – da postoji neki pošteni Gallup koji bi istraživanje pošteno proveo. Do tamo je dalek put, a zasad treba znati da naši mediji kao istinu prenose – ono što donose američki mediji.

Zvuči glupo, ali doista sliči na neku međunarodnu zavjeru. Ako je isto u SAD-u i Hrvatskoj, isto je i drugdje na Zapadu. Ne znam drugo objašnjenje.

Ima još – traže zabranu slobode govora!

To sam pročitao u drugom članku (https://www.breitbart.com/big-government/2018/07/01/williams-why-liberals-have-flip-flopped-on-free-speech/). Prvi članak slavnoga Ustava SAD (ključnog za temelje zapadne demokracije i ljudskih prava) jamči svim ljudima slobodu govora.

A ovih dana čak i liberalni New York Times piše da “liberali, koji su nekoć predvodili u promicanju prava na osnovi Prvoga amandmana, sada dvoje o njemu“ – i to otkad su konzervativci shvatili da on vrijedi i za njih(https://mobile.nytimes.com/2018/06/30/us/politics/first-amendment-conservatives-supreme-court.html?rref=collection%2Ftimestopic%2FFreedom%20of%20Speech%20and%20Expression&action=click&contentCollection=timestopics&region=stream&module=stream_unit&version=latest&contentPlacement=1&pgtype=collection).

Sada liberali tvrde da sloboda govora više štiti one jače i zatečeno stanje (oni su pristaše „permanentne revolucije“ zato im treba liberalizam). A prije su se na osnovi Prvoga amandmana bili izborili, pozivajući se na Prvi amandman, da se sudski zaštite, primjerice, video-prikazi okrutnosti prema životinjama, prosvjedi mržnje na pokopima poginulih američkih vojnika, nasilne video-igre i laži o vojnim odlikovanjima.

(Znate li odgovarajuće primjere u nas? Sjetite se Frljića i „Novosti“.)

Danas u Americi govore drukčije. L.M. Seidman, profesor prava kaže: „Kad sam bio mlađi bio sam žešće od prosjeka liberalan u pitanju građanskih sloboda, ali postupno sam o tome promijenio mišljenje. Danas vidim da je pogrješno slobodu govora smatrati sredstvom za postizanje pravednijeg društva.“

Catharine A. MacKinnon, također profesorica prava, napisala je niz tekstova, gdje kaže: “Jednom davno obrana nemoćnih, Prvi amandman je u tijeku stotinjak godina uglavnom postao oružje moćnih. On je početkom 20. stoljeća bio zakonski štit za radikale, umjetnike, aktiviste, socijaliste, pacifiste, isključene i one koji nisu imali ništa,  a sada je postao mač autoritarnosti, rasista i ženomrzaca, nacista, Ku-kus-klanovaca, pornografije i organiziranog kupovanja izbora“.

To su učeni i fini ljudi, koji govore s visokih i uglednih pravosudnih pozicija, ali lako je prepoznati da se radi o komunistima, bili oni članovi neke takve partije ili ne. Svojedobno su slobodu govora zlorabili za svoje revolucionarne i rušilačke ciljeve, a kad su slobodno počeli govoriti i oni koji misle drukčije od njih, sada bi slobodu govora ograničili.

To vidimo i u nas: naši ljevičari i neprijatelji Hrvatske ne napadaju izravno slobodu govora, ali imaju „kriterij“ „govora mržnje“ i tako označavaju sve ono što se njima ne sviđa. Dok američki komunisti svoje protivnike nazivaju nacistima, hrvatski ih nazivaju ustašama.

Ako pažljivo čitate Seidmanovu rečenicu, vidjet ćete da ga je u mladosti nosila komunistička ideologija i djelovanje, a danas se pravi fin. Treba uočiti da ne kaže da je nezgoda da su se i konzervativci počeli pozivati na slobodu govora, nego implicira da je „odrastao“ i shvatio da sloboda govora priječi „put u pravednije društvo“. To treba odčitati kao poruku da on zna što je pravednije društvo i da nas tamo usmjerava zabranom slobode govora, o kojoj on kao sudac odlučuje.

Primijetite da je Mc Kimmon nabrojila da je sloboda govora nekad bila „zakonski štit za radikale, umjetnike, aktiviste, socijaliste, i pacifiste, isključene i one koji nisu imali ništa“, dakle da je radikal, aktivist i socijalist, a da to provodi kroz umjetnost i brigom za „isključene i one koji nemaju ništa“, ali – eto – danas ta ista sloboda govora škodi tim istim (novoj generaciji) „isključenim i onima koji nemaju ništa“! Kako je to moguće? Moguće je, jer komunisti koriste sve, od umjetnosti (tu su jako vješti) do sirotinje – da zasjednu na vlast. A onda opet koriste sve da je zadrže, ali to su onda druge stvari, npr. Huda Jama.

Vidite li da nas prave ludim? Kao što su ludim, a zatim – mrtvim, napravili milijune ljudi u 20. stoljeću. Izgubili su sve bitke i pali su im svi sustavi, a oni nemaju mira. Napali su najmoćniju državu u povijesti čovječanstva i tamo pobjeđuju. Toliko da otvoreno zastupaju zabranu slobode govora, a u ime – „pravednijeg društva“.

Što će tek biti s nama? Ne smije se zaboraviti da je jugoslavenska komunistička briga za „isključene i one koji nemaju ništa“ završila selektivnim genocidom Hrvata 1945.: pobijeni su vojnici, svećenici, intelektualci, novinari i poduzetnici.

Nije ono o „nemaru pobjednika“ Stazić bubnuo bez veze. Uteklo mu jest, ali jest i mislio to što je rekao.A ako je on to mislio, misle i svi oni s kojima se druži, s kojima radi i politiku vodi. A oni znaju što se zbiva u Americi. I Engleskoj. Uostalom, to su davno ispjevali.

prof.dr.sc. Matko Marušić / Braniteljski portal

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje

Objavljeno

na

Objavio

Nakon dugo vremena opet se oglasio Branimir Johnny Štulić uvrnutim priopćenjem. Ljuti se na kazandžiju Radu. Šerbedžiju, naravno. Zato što Rade laže i lažno se predstavlja njegovim prijateljem: ”Taj kazandžija Šerbedžija mračno laže. Johnny ga nikad nije zvao u šetnju po Zagrebu, niti mu je napravio pjesmu, niti su ikada bili prijatelji, upravo obrnuto, on je njega jednom zgodom, po svojoj želji, provozao svojim mercedesom da bi s njime divno šutio, međutim, iskoristi taj svoj poziv da tu pjesmu lakše otuđi i ubaci u svoju predstavu bez pitanja, dapače, da to sakrije, on nju potom i snimi, a sad već tim gnjusnim lažima opravdava i sam razlog svog opakog postojanja.” Godine koje su prošle, za mene barem, Štulićevim su pjesmama oduzele nekadašnju draž, ali ono nešto što titra na tromeđi diletantizma, banalnosti i genijalnosti ne može im se poreći. To nešto izbija i iz ovog zlovoljnog demantija.

Kazandžija je turcizam, znači: kotlar, obrtnik koji izrađuje kotlove i druge posude od bakra ili mjedi. Međutim, u simboličnom smislu kazan u vječito gladnim balkanskim gudurama predstavlja stjecište svih zemaljskih dobara, a prvo se namire oni koji su bliže kazanu. Pa tako ‘kazandžija’ može značiti i ‘onaj tko je uvijek uz kazan’. U tom kontekstu državne jasle, korito i kazan svojevrsni su sinonimi, a kazandžije, jaslari, koritari naša sudbina. Treba biti pošten i priznati da kazandžija Rade nije možda najbolji egzemplar kazandžije jer je on ovu zajednicu ponečim i zadužio, primjerice ulogom Matana u Prosjacima i sinovima, a kakvu-takvu glumačku karijeru ostvario je i izvan granica Regiona; no privatizacija Brijuna, naglašena jugoslavenština i još ponešto svrstavaju ga u tu kategoriju.

Tipičan kazandžija njeguje osobitu vrstu reciprociteta naspram države na čiji se ”kazan” nakačio: koliko beriva iz ”kazana” povuče, toliko žuči natrag isporuči. Na njihovu sreću zlovolja prema hrvatskoj državnosti u suvremenoj je Hrvatskoj roba koja ima dobru prođu. Zato kazandžijama ide bolje no ikada u posljednjih tridesetak godina. Kazandžija najviše ima u politici, medijima i kulturi jer se tu – da ostanem na tragu B. J. Štulića –  najmračnije laže. Posebna su sorta kazandžije umjetnici. Ruku na srce, ”kazan” je ono što drži sve te Frljiće, Mataniće, Tomiće i ostale kekine u državi u kojoj je još uvijek na zastavi ”šahovnica” i platežno sredstvo kuna. Isti je razlog i ,,kazandžiju Radu” dovabio natrag iz dalekog svijeta.

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje. Tako slušam kazandžiju Edina zvanog Edo kod kazandžije Ace. Edo je bio pet ili koliko već godina u Izraelu, zbog ljubavi, i to je lijepo. Pa se vratio, valjda zbog domotužja, i to je lijepo. Premda se vratio nešto zapadnije, ali nećemo sada sitničariti. Stanković mu, očito je, radi promociju za veliki koncert u Domu sportova 16. studenog 2018. Koncert je, zapravo, trebao biti devetoga, međutim iz ”tehničkih razloga” odgođen je za tjedan dana. Netko zloban mogao bi pomisliti da su ti ”tehnički razlozi” nedovoljan broj prodanih ulaznica. Bilo kako bilo, uskočio je Aleksandar Stanković da pomogne kao drug drugu iliti kazandžija kazandžiji.

Mediji su inače skloni Edinu Osmiću, u samo zadnjih tjedan dana tri velika intervjua: u Večernjem listu, na N1 i na HTV-u. Kada bi netko na HTV-u, iako takvog nema, ugostio Marka Perkovića i promovirao njegov koncert te malo zapjevao s Markom kao Aca s Edinom – digla bi se na noge cijela ta ”kazandžijska Hrvatska”, sve dok taj netko ne bi dobio otkaz. Ta ”kazandžijska” ili ”antifašistička” Hrvatska već dva desetljeća sve drži u rukama i pomalo cijedi Hrvatsku kao limun. Njima limunada, nama gorčina. Kuži Edin kako stvari stoji pa onako hinjenom bosanskom priprostošću gudi ”antifašističkim” ušima: ”Najzajebanije je to što se kod nas fašizam izjednačava s antifašizmom”. No, da Edin nije tipični zapadnjački ljevičar, udaljen od stvarnosti, svjedoči njegova fina diskriminacija imigrantske opasnosti za Bihać i za Zagreb. Veli Edin da imigranti nisu baš nikakva opasnost za Hrvatsku jer ionako ne žele ostati u Hrvatskoj, dok su, eto, opasnost za Bihać i BiH jer se Bosna i Hercegovina nije u stanju nositi s tim problemom. Kao da imigranti žele ostati u Bihaću!?

Još bi mu čovjek i oprostio to o imigrantima da nije izvalio sljedeće:  ”Ne mogu ni ja reći da su svi Hrvati fašisti zbog 20 idiota.” Iz konteksta je bilo vidljivo da se referirao na svojedobno postrojavanje Keleminčevih ridikula na Trgu bana Jelačića. Krajnje je maliciozno na temelju tako marginalnih pojava pod povećalo stavljati cijelu naciju, pa onda velikodušno priznati da ipak svi Hrvati nisu fašisti! To je trenutak u kojemu je Edin Osmić uvrijedio zemlju koja mu je pružila utočište od rata, omogućila obrazovanje i estradnu karijeru, i da je Hrvatska država nalik Izraelu u kojemu je Edin donedavno boravio – sigurno više nikada ne bi dobio priliku na javnoj televiziji blatiti zemlju koja mu je toliko dala.

Ipak, sve su to sitnice naspram onog što nam radi Veliki Kazandžija dok nam, blagoglagoljeći o europskim vrijednostima, zemlju priprema da postane odlagalište za zapadnu Europu neupotrebljivih imigranata. Uistinu, kazandžije mračno lažu.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik /Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto je Nitko tako jak i kakva mu je budućnost?

Objavljeno

na

Objavio

Tijekom deset godina pisanja Kratkog espressa tema mi je, među istaknutim osobama na političkoj i društvenoj sceni, bio već gotovo svatko. Sada je konačno na red došao Nitko.

Pisati o Nikome u jesen 2018. je nezaobilazno, jer je dotični Nitko politički relevantna, istina prazna figura u političkom sustavu Hrvatske.

Prema zadnjem CRO Demoskopu, redovnom mjesečnom istraživanju o političkim preferencijama građana, nakon tri mjeseca “Nitko” (niti jedan političar) se vratio na vrh ljestvice pozitivnog doživljaja hrvatskih političara.

Nitko je tako godinu dana pred predsjedničke izbore potisnuo aktualnu predsjednicu Grabar Kitarović na drugo mjesto. “Nitko” je najučestaliji odgovor u studenom s izborom od 21,1 posto (prema 20,0 posto u listopadu), dok je Kolinda Grabar Kitarović druga s izborom od 20 posto (prema prošlomjesečnih 19,8 posto).

Trend je jasan, dok je potpora aktualnoj predsjednici blago pala, Nitko je narastao za više od postotka, i čini se da ga nitko drugi ne može zaustaviti. Važno je napomenutu, kada govorimo o simpatizerima Nikoga, da se ne radi o ljudima koji su odbili sudjelovati u anketi, već o onima su se izjasnili, dakle, prihvatili pravila igre i odgovorili, i to tako da im je najdraži Nitko, piše Nino Raspudić / Večernji list

Tko bi dakle, prema trenutnim anketama mogao potući Kolindu Grabar Kitarović na sljedećim izborima? Nitko. Istina, po anketama je i Ivo Josipović imao prednost pred istom protukandidatkinjom, i to znatno veću, pa je na koncu izgubio. Ali Nitko se čini konkretnijim i perspektivnijim.

Nitko, za razliku od svih drugih ponuđenih imena, ima tu prednost što ne iritira birače. Kakav mu je stil odijevanja? Nikakav. Kakav auto vozi? Nikakav. Gdje stanuje? Nigdje. Nema rodbine, nema prošlosti. Nema predaka koji su sudjelovali u Drugom svjetskom ratu. Nitko nije imao nikakvu ulogu u privatizaciji. Nitko ne bi pritrčao drugoj stranci jer oni time ne bi dobili ništa. Nitko nikome ne smeta.

Nitko jest samo utoliko što nije, što ga nema. No problem je što Nitko nije jedinstven. Naš Nitko nije isti kao njihov Nitko. Nitko su dakle mnogi, koju mogu biti jedinstveni Nitko toliko dugo dok su samo potencijalni netko.

Objedinjava ih samo ono što (još) nije. Čim bi se to aktualiziralo kao stvarni Netko, raspršila bi se snaga i trenutna prednost Nikoga. Svatko ima svoga Nitko, zato ga svi vole, zbog apstraktnosti i univerzalne razmjenjivost. On je nešto poput novca. Tisuću kuna može po potrebi biti kaput, izlet u Veneciju, četvrt teleta, tečaj šivanja, sunčane naočale i puno drugih, međusobno nepovezanih stvari.

Kao što nisu isti, primjerice, katolički ateist i protestantski ateist, već nužno dijelom pokazuju i osobine onoga što nisu, od čega su se odmakli, tako nije isto lijevi i desni Nitko. Što su ljudi nezadovoljniji političkom scenom, Nitko je veći. Što je stanje na političkoj sceni bolje to Nitko ima manju potporu. Tko, dakle, profitira od toga što su političari loši, prijetvorni, korumpirani? Nitko. Evo ga već na 21%!

Mnogi bi željeli zauzeti taj prostor. Dalija Orešković bi silno željela biti Nitko. Marko Vučetić se već ponudio da bude Uvjetni Nitko, dok se ne pojavi bolji, kojeg bi, kaže, rado podržao. Oni koju su već etablirani na političkoj sceni i koji po popularnosti Nikome gledaju u leđa silno se trude da netko ne bi postao Nitko, tj. zauzeo njegovo mjesto.

Točnije, oni se prije svega brinu da Nitko ostane Nitko. No, možda je upravo on naš pravi suveren? Prazno mjesto u sistemu oko kojeg se sve okuplja i koje nas još jedino drži zajedno? Možda, nesvjesno, hrvatska politika odavno teži njemu?

Ljudi bez svojstava i sada nas vode. Kakva nam je vanjska politika? Nikakva. Kao da je vodi Nitko. Tko iz Hrvatske može pomoći Hrvatima u BiH? Nitko. Znakovito je kako je gospodarstvo naviše naraslo za vrijeme tehničke vlade, u, izgleda za nas idealnoj situaciji, kada se na pitanje tko upravlja ekonomijom moglo mirne duše reći – Nitko. Dokle Nitko može rasti? Kakva mu je politička budućnost? Bi li promjena izbornog zakona utjecala na njegov rejting? Ova pitanja još čekaju odgovor. Možda je s recept za dobivanje velike potpore birača u Hrvatskoj 2018. sastoji u tome da budeš što sličniji Nikome. Da o polarizirajućim stvarima nemaš stava.

Jer nitko nema ništa protiv Nikoga. Političar Nitko nema neprijatelja. Moraš biti netko da bi imao protivnike. Protivnici te i čine nekim. Svaka determinacija je negacija. Ako si lijevi ne možeš biti i desni. Ako sjediš, onda ne stojiš niti ležiš. Ono što nisi te definira jednako kao i ono što jesi, samo s druge strane identitetske granice. Vrh politike danas je Nitko. Ni stari ni mladi, ni ženstveni ni muževni, ni lijevi ni desni.

Nitko možda već istinski vlada hrvatskom, budući da ima toliku potporu, a nikako da uleti Netko ili više nekih koji bi mu oduzeli prostor. Tko će potpisati Marakeški sporazum? Nitko. Tko će zaustaviti odljev mladih ljudi iz Hrvatske? Nitko. Tko će uvesti pravdu, red i solidarnost? Opet Nitko. Bojim se kako se u dogledno vrijeme nitko neće pojaviti da zauzme mjesto Nikoga. Nitko će tako još dugo biti prvi izbor većine ljudi. A i tko bi ga mogao ugroziti? Koja je tajna da pobijediš Nikoga u anketi? Kakav bi trebao postati? Nikakav.

S druge strane imamo svakakve. Već peti zastupnik SDP-a sada podržava HDZ-ovu vladu, uz HNS koji je pretrčao tamo ranije. A ta HDZ-ova vlada provodi politiku kakvu bi provodili SDP i HNS da su osvojili vlast. Je li, kad se sve to uzme u obzir, Nitko kao najpopularniji političar izraz bunta građana protiv tih Svakakvih?

Puno ih misli da imaju kapaciteta uskočiti i postati relevantni na političkoj sceni bez ikakve stvarne snage. To što si nitko i ništa ne mora značiti da možeš postati Nitko. Nitko je, naime, velika faca. Tko je odaniji od Jandrokovića? Nitko. Tko je dosljedniji od Stipe Mesića? Nitko. Tko je normalniji od Bandića? Nitko. Tko je veći hrvatski domoljub od Vesne Pusić? Nitko. Tko je pošteniji od Ivana Vrdoljaka? Nitko. Tko je veći briselski ćato od Plenkovića? Nitko. Tko još može onako lijepo ugostiti Vučića kao Kolinda Grabar Kitarović? Nitko.

Uzevši sve navedeno u obzir, mogu zaključiti kako me nitko od navedenih do sada nije inspirirao za kolumnu kao Nitko. Ne sumnjam da će još dugo držati vrh ljestvice popularnosti u Hrvatskoj, piše Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Marakeški sporazum je vrlo problematičan dokument, Hrvatska ga ne bi trebala potpisati!

 

 

Nino Raspudić vrlo argumentirano o izborima u BiH i mogućim posljedicama

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari