Connect with us

Razgovor

Prof. dr. sc. Matko Marušić: Neradnici, uhljebi i čekači mirovine ubijaju svaki pokušaj uvođenja međunarodnih kriterija i odgovornosti u Hrvatskoj

Objavljeno

on

Prof. dr. sc. Matko Marušić, s Katedre za istraživanja u biomedicini i zdravstvu Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Splitu, primio je Nagradu “Slobodne Dalmacije” za znanstveni rad u kategoriji “Nagrada za životno djelo” 2016. godine, koja mu je uručena u petak 17. lipnja.

[ad id=”68099″]

Profesor Marušić, uz to što je izvanredan nastavnik i znanstvenik, izmeđuosatalih suradnik je portala Narod.hr, pa smo ga odlučili predstaviti širem čitateljstvu.

Za početak nas je zanimalo kada se počeo interesirati za znanstveni rad i što ga je privuklo upravo k biomedicini?

“Kad sam bio na trećoj godini medicine različiti su fakultetski zavodi objavili poziv studentima za suradnju u istraživačkom radu, a jedna je bila tema Zavoda za fiziologiju pod naslovom „Retikuloendotelni sustav i rak“. Moj tadašnji cimer iz studentskoga doma Branko Malenica (zauvijek mu je ostao nadimak „Cimer“) i ja javili smo se u Zavod. Tamo nas je fantastično ljubazno dočekao šef toga projekta akademik Nikša Allegretti i predao nas svojemu asistentu Filipu Čuli. Otad se nismo rastajali. Predivna je znanost i predivni su bili naši učitelji Allegretti i Čulo. Allegretti je umro, a Čulo (zvani Filjo), Cimer i ja radili smo mnogo godina zajedno, punio toga napravili i volimo se i poštujemo i danas. O našim sam istraživanjima i zajedništvu napisao nekoliko humorističnih poglavlja u knjizi „Medicina iznutra“. Ona su puna radosti, odanosti, suradnje, uspjeha i neuspjeha, a sve u toj predivnoj i prevažnoj temi – možemo li vlastiti obrambeni sustav okrenuti protiv raka.”

Profesor Marušić je prema bazi „Web of Scince“ (WoS), objavio 186 znanstvenih radova; ti radovi su citirani 1703 puta, tako da njegov H-indeks iznosi 23 (od njegovih znanstvenih radova, njih 23 citirana su 23 ili više puta). Na pitanje može li izdvojiti neke radove koji su mu se više urezali u pamćenje, odgovorio je da nije moguće nedvojbeno odgovoriti na to pitanje.

“Svaki od tih radova značio mi je dokaz da pripadamo visokom bratstvu najboljih svjetskih znanstvenika; sa svakim smo „ušli u tu ligu“. (Da se razumijemo, to je „liga prvaka“.). Zato me i danas svaki moj rad te razine raduje kao i onaj prvi. Za mene je to prije svega pitanje domoljublja i mojega (našega) socijalnoga podrijetla: evo i nas Hrvata, mislili ste da smo sirotinja, kmetovi, najamni radnici i vojnici, kopači kanala, topovsko meso… no, evo i nas u društvu autora uglednih i važnih svjetskih časopisa. Prošli smo nemilosrdne recenzije, nema tu veza ni prevare, s nama je i Hrvatska, i naš grad, naše sveučilište, fakultet i studenti – i mi smo Europa, i mi smo kulturni, znamo teorije i literaturu, vladamo metodama, znamo pisati na engleskom, znamo braniti naše ideje i zaključke. To je lijep i važan osjećaj. Povezan je sa samopoštovanjem, ponosom, domoljubljem, ali na načelu bratimljenja svih građana svijeta, uzajamnog informiranja i suradnje u naporima da se odgovori na važna i teška pitanja o Prirodi.”

Objavio je i nekoliko stotina stručnih članaka, članaka u časopisima koji nisu indeksirani u WoS-u, udžbenika i nastavnih tekstova, točnije ukupno 377 djela izravno vezanih za njegov znanstvenoistraživački rad.

 No ono što posebno valja istaknuti su tri znanstvene teorije koje je postavio, a koje je na sljedeći način pojasnio za naše čitatelje:

“Prva je „teorija biološke osnove predviđanja nepredvidivoga“. Izazove iz (promjenjivog) okoliša ne možemo predvidjeti, pa reakcije na njih ne mogu biti zapisane u genima. Dakle, tvrdim da za sve organe i organske sustave postoji načelo i mehanizam s pomoću kojih organizam stvori sposobnost reagiranja na nepoznato – prije negoli se s time nepoznatim susretne. To je, dakle, načelo stvaranja organa i organskih sustava, filozofsko načelo. Opisao sam ga za sve sustave, a dokazano je u imunologiji i mirisu, a opovrgnuto je u gledanju boja. Moja supruga je bolja znanstvenica od mene i ona mrzi tu moju teoriju („tko je tebi dao profesuru“), ali pokolebala se kad su dane Nobelove nagrade za mehanizam predviđanja mirisa i predviđanja mutacija virusa… a uživala je kad je riješeno pitanje prepoznavanja boja (moja teorija opovrgnuta). Tada se ja pozivam na činjenicu da sam tu teoriju „iz prve“ objavio u Britanskom časopisu za filozofiju znanosti, a ona kaže „oni su još gori od tebe“ i sumnja u zasluženost i njihovih profesura. A ja još uvijek uporno mašem jednom krivuljom iz klasičnih udžbenika tvrdeći da se upravo na njoj vidi to što ja tvrdim. No u nas nema stručnjaka za genetiku gledanja boja, pa me ljudi blijedo gledaju kad ih pitam da presude. Tako ispadne da je supruga uvijek u pravu, ali to ste znali i bez mene.

Druga je teorija o biološkoj osnovi nastanka raka. Na prvi pogled se čini da to nije nešto novo, no morate znati da u svijetu, od „Jutarnjeg lista“ do najuglednijih onkoloških znanstvenih časopisa, vlada mišljenje da rak dolazi „izvana“, zbog oštećenja koja donosi okoliš – pušenje, zračenja, hrana, onečišćenja. Ja tvrdim suprotno – rak je vezan za duljinu života. Duljina života zadana je sigurnošću života vrsta u prirodi; što je jedinka u vrsti slabije zaštićena (npr. zec), ona prije mora dosegnuti spolnu zrelost i razmnožiti se. („Jedinka nije važna, nego vrsta“, kaže teorija evolucije.) Tko se ne razmnoži „negativno je probran“, dakle kao genska kombinacija zauvijek nestane. Vrsta koja prije doseže spolnu zrelost kraće živi. Rak je kvarenje genskoga materijala, dakle dio starenja i smrti. Brzina dolaska starenja, raka i smrti ovise o učinkovitosti sustava popravljanja gena. Prirodni probir radi po načelu probira po jednoj osobini, u ovom slučaju – tko ulaže na brzo spolno sazrijevanje gubi na popravljanju gena. Tko prije ljubi, kraće živi, a rak dolazi kao dio starosti, bez obzira na to što je vrstu starost za različite vrste.

Treća je „teorija biološke pričuve“. Kao nastavnik fiziologije znam dobro mehanizme regulacije normalnosti i vraćanja poremećaja na normalu. No, opet na jednoj klasičnoj udžbeničkoj krivulji, uočio sam veliku, golemu razliku između normalnog stanja i stanja kad sustav zatajuje. Mučilo me to uvijek kad bih predavao tu lekciju. Onda sam se nekoga dana našao na jednom bogatom američkom sveučilištu, s fantastičnom knjižnicom, i krenuo sam u potragu za izvornim prvim, podatcima: kada nastaje bolest? Na oko sto bolesti našao sam isto načelo: ako je normala „na 100“, bolest nastaje tek kad sustav propadne „ispod deset“! To otvara vrlo složena pitanja u okviru teorije evolucije… Rad mi je prihvaćen u onaj isti Britanski časopis za filozofiju znanosti, ali recenzenti su tražili da članak potpuno preradim i priču pretvorim u tablice (bili su u pravu, jer je rad imao stotine brojeva). To je bilo u početku rata (pao je Slunj, sjećam se toga dana), a ja sam osnivao Croatian Medical Journal. U ime obrane Hrvatske odlučio sam rad povući i obaviti ga u mojemu časopisu – da bi časopis „postao slavan“. Časopis je postao slavan, ali ne zbog toga članka, jer tada Croatian Medical Journal nije bio ni u jednom bazi podataka i članak nitko nije zapazio. Slava je došla zbog članaka o ratnoj medicini, našega mirotvorstva i novoga odnosa prema autorima… No, to je jedna sasvim druga priča.”

Prof. Marušić je imao veliki utjecaj na osamostaljenje i kvalitetu Medicinskoga fakulteta Sveučilišta u Splitu. Uz to je za 148 mladih liječnika našao dvogodišnje znanstvenoistraživačke stipendije u SAD-u i Njemačkoj, a među njima su gotovo svi današnji nastavnici Medicinskoga fakulteta.

Upitali smo ga stoga kakvim bi opisao današnje uvjete studiranja u usporedbi s onima u vrijeme kad je on studirao, na što je odgovorio sljedećim riječima: “Nebo i zemlja: danas je puno, puno bolje. Od kvalitete i cijene hrane u menzama, soba u domovima, udžbenika, knjižnica, a u Splitu (o Splitu imam pravo govoriti) i u kvaliteti nastavnika, kvaliteti plana i programa i – navlastito – u znanstvenoj produkciji nastavnika. Ovo je pravi europski fakultet.”

S obzirom da je gostovao i na Institutu u Njemačkoj (godinu dana u Max Planck institutu za biologiju, na Odjelu za imunogenetiku), te na Sveučilištu Connecticut Helath Center u SAD-u, zanimalo nas je i kakva je razlika u pristupu studiranju i znanosti vani i kod nas?

“Studenti su svuda isti – misle na zabavu i suprotni spol. No kriteriji za rad nastavnika puno su viši i – primjenjuju se u praksi. Zato ljudi ozbiljno rade. Nema lijenčina, uhljeba, čekača mirovine, nema tezgarenja, a ima osobne i institucijske odgovornosti, mjeri se stvarni rezultat, zna se što je stvarni rezultat i – oni su bolji. Nisu pametniji, čak nisu ni bogatiji, nego – više i odgovornije rade. Važan prirodni zakon je: ne možeš dobiti više nego što uložiš! Ljudi varaju i misle da su uspjeli, a ne shvaćaju da se prirodne, Božje zakone ne može prevariti. Na kraju, kako je govorio moj vrlo neškolovani otac „kako radiš tako će ti i biti“. I jest.”

Veliki problem u Hrvatskoj je to što se znanstveni rad ne vrednuje, napominje prof. Marušić. “Hrvatski problem je u tome da se loš ili nikakav znanstveni rad vrednuje kao vrhunski. Neradnici, uhljebi i čekači mirovine ubijaju svaki pokušaj uvođenja međunarodnih kriterija i odgovornosti. Oni su u većini, povezani su sa svakom politikom i – vladaju. A kako radimo – takav nam je i rezultat.”

Uz tolike uspjehe i životna postignuća, zanimalo nas ja na kraju na što je osobno ipak najponosniji.

“Osobno je, ali pitali ste, pa moram odgovoriti: imam suprugu koju nakon 32 godine volim kao i na dan vjenčanja i troje djece koji su divni ljudi i odlični učenici. Nema većeg razloga za ponos i sreću od toga.”

Smatramo da je nagrada koju je prof. Marušić primio i više nego zaslužena, te mu ovom prigodom želimo još jednom čestitati i poželjeti još mnogo uspjeha u daljnjem radu.

Izvor: Narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari