Pratite nas

Reagiranja

Prof. dr. sc. Matko Marušić: Postoji laž nad lažima: srpski film ‘Dara iz Jasenovca’

Objavljeno

na

Kad se dobro prouče otkrića suvremenih hrvatskih istraživača (Lozo, Vukić, Matković, Leljak, Jurčević, Pilić i brojni drugi) koja se zadnjih deset godina pojavljuju u javnosti, kao i reakcije na njihove nalaze (Kasapović, Goldstein, Klasić, Jakovina i drugi), dolazimo do dva zaključka:

1) KOMUNISTI I SRBIJA SU NAM SVE LAGALI u jugoslavenskoj historiografiji, sve; ne 95% ili 99%, nego SVE, 100%. Svu povijest, ekonomiju, sociologiju, jezikoslovlje, sve od početka 20. stoljeća do 1990. Od „Bečkoga književnog dogovora“ 1850., preko pokolja hrvatskih vojnika u Odesi 1916., pljačke Hrvatske i progona Hrvata u Kraljevini Jugoslaviji, „ustanka u Srbu“ 1941., partizanskog „antifašizma“ koji je bio Staljinovo osvajanje vlasti, do pokolja stotina tisuća Hrvata 1945. i poslije, te „divote i demokracije“ života u Titovoj Jugoslaviji. Čitajte i mislite i vidjet ćete: SVE.

2) Srbija i komunisti (koji žale za Jugoslavijom a mrze slobodnu i samostalnu Republiku Hrvatsku) u lažima ne posustaju ni danas, kad je već i sasvim površnim pregledom literature jasno da su sve lagali. Oni se novim, znanstveno utemeljenim povijesnim podatcima ne suprotstavljaju znanstvenim argumentima nego blaćenjem onih koji iznose argumentirane dokaze o povijesnim lažima (npr. https://www.jutarnji.hr/globus/Globus-komentari/m-kasapovic-za-globus-vukiceva-knjiga-o-jasenovcu-toksicni-je-sund-kakve-mu-god-bile-intencije-napisao-je-proustasko-pseudohistoriografsko-djelo/8180114/).

Blaćenje, međutim, ne pomaže (npr. https://hrvatskonebo.org/arhiva/2016/05/04/blanka-matkovic-istina-ne-poznaje-sram/), jer danas je Hrvatska slobodna država i sve slobode i ljudska prava vrijede i za nas. Dokazi o laži i lažljivcima prispijevaju u javnost svakodnevno, primjerice: . https://narod.hr/kultura/14-listopada-1942-cetnicki-pokret-manipulacija-brojem-zrtava-u-ndh-potjece-od-spc-a-i-cetnika-a-hrvatski-jugofili-tvrde-isto; https://verbum.hr/ideologija-i-propaganda-velikosrpskoga-genocida-nad-hrvatima (https://www.maxportal.hr/premium-sadrzaj/roman-leljak-prema-podacima-iz-beograda-u-jasenovcu-su-stradale-1654-osobe/. Neprijateljima postojanja hrvatske države ostala je jedna zadnja šansa: da istraživanja o događajima u 20. stoljeću u Hrvatskoj (Jugoslavijama) proglase „negiranjem Holokausta“, drugim riječima da znanstvena istraživanja i istine koje se pojavljuju (a njih otkrivaju kao povijesne lažove) zabrane, a ono što je objavljeno ignoriranjem i etiketiranjem otjeraju u zaborav.

To pokazuje najnoviji protuhrvatski projekt u Srbiji. Prema „Narodu“, početkom listopada, počelo je snimanje filma „Dara iz Jasenovca“, prvog igranog ostvarenja o, kako prenosi RTS, “najbrutalnijim ustaškim zločinima u Jasenovačkom logoru”. Scenarij za film u koji Srbija ulaže 2,3 milijuna Eura napisala je Nataša Drakulić, a redatelj je Predrag Antonijević (https://narod.hr/kultura/video-srpska-kinematografija-uz-pomoc-drzave-ulaze-2-3-milijuna-eura-u-igrani-film-o-jasenovcu). “Mi smo našu priču, sada govorim o filmskom jeziku, smjestili u nekih šest mjeseci poslije bitke na Kozari, do smještanja u logor. Ali to je potpuno nevažno. Taj logor je postojao i završen je onog dana kada je završen proboj, a posljedice su ostale nesagledive“, rekla je Nataša Drakulić. RTS nadalje navodi kako je majka jednog od glumaca, rodom sa Kozare – “kao sedmogodišnja djevojčica bila u logoru u Sisku, a zatim u Novoj Gradiški”.

Ta rečenica objašnjava i razlog snimanja toga filma: ne će se govoriti o brojevima žrtava jer su uzdrmani i oni od 84.000 (Javna ustanova Spomen područje Jasenovac) i ne će biti dokumentarnih fotografija, npr. slika tvornica koje su radile u Jasenovcu, ne će biti spomena o platnim listama ljudi koji su tamo radili kao logoraši ili kao izvanjski zaposlenici, nema… nema ništa – nego zamišljena priča, uvijena u celofan osjećaja na tužnom sudbinom izmišljene srpske djevojčice (https://direktno.hr/direkt/film-o-jasenovcu-bez-brojki-i-statistika-srbiju-hvata-panika-otkrit-ce-se-sto-su-sve-izmislili-170142/). No bit će to strašan međunarodni udar na Hrvate i Hrvatsku jer u inozemstvu, gdje postoji samo srpska literatura, potpuno lažna, to skoro nitko ne će prepoznati kao podmuklu laž.

Svi podatci i priče koji su u Titovoj Jugoslaviji objavljivani o Jasenovcu ni u čemu nisu bili znanstveno utemeljeni nego su bili izmišljeni, a svako je istraživanje bilo zabranjeno, svako propitivanje kažnjavano. Na kraju – druga istina nije postojala. Kad su 1991. srpske trupe ušle u Jasenovac odnijele su arhiv logora u Beograd i ne žele ga vratiti Hrvatskoj, čak ni kao presliku (mikrofilm). Znali su da tamo leži istina (a gdje će nego u pismohrani!) koju svijet ne smije saznati.

Budući da je povijesnim lažljivcima znanost preopasna za svake a napose za vrlo velike laži – ide se u „umjetnost“. Film u kojemu se može montirati bilokoja priča. Film rade sa savjetnikom Židovom da se hrvatske zločine poveže s Holokaustom i tako ih se produbi i spriječi istraživanja kao „negiranje Holokausta“.

Na osnovi lažirane povijesti rade lažiranu tragičnu priču. Da, postoji laž nad lažima: srpski film o Jasenovcu „Dara iz Jasenovca“.

“Električar iz Jasenovca“

Da bolje ilustriram koliko je duboka laž s filmom „Dara iz Jasenovca“ zamislite da Hrvatska, jednako kao Srbija „Daru iz Jasenovca“ (svi citati u navodnicima koji slijede preuzeti su iz članka https://direktno.hr/zivot/kultura/film-dara-iz-jasenovca-bit-ce-umjetnicko-stvaralastvo-bez-statistike-i-brojeva-snimanje-pocinje-u-rujnu-158980/), snimi o film „Električar iz Jasenovca“, posvećen Emeriku Blumu (https://bs.wikipedia.org/wiki/Emerik_Blum). “Film neće biti dokumentarni, već umjetničko stvaralaštvo koje prenosi iskustvo iz Jasenovca”. Redatelj filma je hrvatski umjetnik Lordan Zafranović, koji ima savjetnika (Barry M. Lituchy, New York), a taj je objasnio da “razlog zbog kojeg radim na filmu jest da natjeram publiku da razumije prirodu onoga što se dogodilo u Jasenovcu“; želi da film „.priča priču, bez statistike i brojeva, da prikaže život jedne do tri osobe s kojima se možete identificirati i kroz čije likove možete razumjeti što se dogodilo u Jasenovcu. Važno je da ne napravimo fikciju od onoga što se tamo događalo – od proizvodnje kotlova i lanaca, školovanja djece koja su s roditeljima prispjela u logor i plaćanja logoraša za njihov rad u logorskim tvornicama i oslobađanja u prigodama državnih blagdana”.

I onda u tom filmu mladi logoraš Emerik Blum održava električno svjetlo u logoru, usput se školuje i prijateljuje s logorašom kompozitorom koji priprema logoraški koncert komponirajući djela koja će izvesti logoraši. Mladi Emerik, međutim, voli nogomet pa potajno gleda logoraški nogometni turnir a jedna visoka lopta prekine električni kabel i on shvati da je važnija struja nego nogomet i svim se silama baci na posao pripreme rasvjete koncerta…

Starac kompozitor ga poučava da je postavljanje svjetala za pozornicu jednako pitanje nadahnuća kao najljepša glazba. Na koncertu logoraši sjede pomiješani s ustašama, imaju ušato U na kapama (koje prije početka koncerta skinu), koncert prođe fantastično, najstroži ustaša plače, pa grli mladoga Emerika i staroga kompozitora, ali na kompozitoru se vidi da jedva stoji na nogama; on sutra umre (imao je tifus ali, zanijet komponiranjem, nije otišao na redovni pregled u logorsku ambulantu); mladi Emerik plače, strogi ustaša nijemo gleda njegov lijes a onda se prekrsti i pozdravi „Za dom spremni“, okrene na peti i ode u boj (mrka kapa, upravo netko iz šume puca po logorašima na Gradini). Otjera napadače trčeći prema njima bez pucanja (doduše, baca ručne bombe), no zadnje ga zrno pogodi (u prsa) i on umire; mladi Emerik očajan trči da vidi kako je, ustaša ga miluje po kosi i smiješi se, pa umre (prije toga zatvara oči), a Emerik nijemo plače. Film završava otpuštanjem Emerika iz logora (cum lauda) i naznakama kako on nakon rata kao odrastao čovjek u Sarajevu stvara socijalistički gigant „Energoinvest“ i organizira Zimsku olimpijadu; pa i on umire, od starosti, a na samrti se smiješi kao onaj strogi ustaša njemu prije toliko godina.

Film bi financirala hrvatska država s 2,3 milijuna Eura, ali tek nakon upornog inzistiranja hrvatske filmske zajednice (koja bi i sama pridonijela financiranju filma) i brojnih nevladinih udruga na čelu s GONG-om. No odlučan bi bio pritisak HNS-a na Vladu da novac koji je namijenila bogatim poduzetnicima usmjeri u taj kulturni projekt, jer kultura nema cijene, a priča o Jasenovcu ne smije biti zaboravljena. Iako je “Jasenovac jedan od najmanje izučavanih logora smrti” film o mladom logorašu Emeriku će biti umjetnički i „natjerati publiku da razumije prirodu onoga što se dogodilo u Jasenovcu.“

Kako bismo se osjećali da Hrvatska napravi takav film? Osjećali bismo se odvratno, mučno, postiđeni što živimo u državi koja radi takve stvari. To je nezamislivo! Iako je u Jasenovcu doista mladi elektroinženjer Emerik Blum održavao struju i poslije napravio „Energoinvest“ i organizirao Zimsku olimpijadu, iako jesu održavani koncerti i predstave za koje je jedan nadareni logoraš komponirao glazbu, iako strogi ustaše u jurišu nisu pucali nego samo bacali ručne bombe, iako su nekim logorašima isplaćivane plaće i iako su mnogi otpušteni iz logora u više prigoda koje su za NDH bile važne.

A mi bismo ipak povraćali od muke i grčili se od stida da Hrvatska napravi takav film pa da joj donese i najveću političku korist na svijetu.

Jasenovac je previše važno mjesto, previše sveto da bi o njemu itko lagao. I najmanje laž o tom mjestu strašna je uvreda svima onima koji su tamo patili i stradali.

Prof. dr. sc. Matko Marušić

narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

A što je sa privatnim poliklinikama?

Objavljeno

na

Svaki dan slušamo i gledamo što se događa oko koronavirusa, ali u svemu tome ipak jedna informacija nedostaje. Naime, još se nitko nije javio – što je sa privatnim zdravstvenim ustanovama, jesu li se i one i na koji način uključile u borbi protiv ove teške bolesti?

Nije valjda da su same sebe isključile iz ove situacije?

U privatnim poliklinikama, koje su uz ostalo opremljene najmodernijom dijagnostikom, okreću se veliki novci, a u njima   rade vrhunski liječnici i ostalo zdravstveno osoblje. Nu, kad se pomoć traži od svih, onda se, kao u ratu, prvo moramo osloniti i na one koji znaju i mogu.

Bilo bi jadno i žalosno, gotovo neprihvatljivo da vlasnici privatnih klinika nisu spremni na rizik, odnosno uključenje u liječenje oboljelih od koronavirusa, ili da  pomažu na druge načine, recimo  teško oboljelima koji zasad ne mogu na prijeko potrebne zdravstvene preglede.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Doc. dr. sc. Ivica Granić: ‘Volej u mozak Ratka Čačića’

Objavljeno

na

Objavio

Dužnosnik Čačić obavijestio je zadnjih dana publiku kako je zgrožen činjenicom da institucije ne pronalaze model kojim bi Zagreb obnovili nakon potresne štete. Fascinira ga taj podatak. ‘To treba u-ve-sti!’ Zatim je profesor baltazarovski obznanio kako je ‘pronašao model’ kojim će ljude Baltazar – grada bez po muke transferirati u nove, mnogo komfornije, stanove te ih približiti modernim svjetskim trendovima.

Nakon što mu se otvorio onaj zadnji šareni kišobran i nakon što je kapljica konačno kapnula, shvatio je kako se može prikupiti, a da to nitko ne osjeti, milijarde kuna. I to u državi koja grca u dugovima, a budućnost joj je izvjesna koliko bi bila i potpisniku ovih redaka u ogledu s Mike Tysonom, u njegovoj najboljoj fazi. Na stranu što nas sami Bog treba čuvati modela gospodina Čačića, no ovaj najnoviji zasigurno bi mogao konkurirati i za zlato u antologijskom feralovom ‘Shit of the year’ izboru.

Bilo kako bilo, dok traju prepucavanja na relaciji grad Zagreb – Vlada o tome kako će izgledati novi zakon o obnovi glavnog grada, bivši ministar graditeljstva i varaždinski župan, Radimir Čačić Rale, kaže kako već imamo puno jednostavniji i učinkovitiji model obnove od bilo kojeg predloženog. Kao ministar obnove, prema vlastitome priznanju, izgradio je 400 škola, obnovio preko 150 tisuća privatnih objekata te, skromno kako zna, ‘napravio autocestu prema Splitu’.Stoga za njega tajni nema. Kao šlag na koncu podvlači da će veliki dio novca uplatiti i turisti.

Čak i ako zanemarimo činjenicu kako su se na modelu autocesta dečki zaigrali i cijena kilometra porasla dvostruko, a broj zaposlenih trostruko, po gospodinu Čačiću jedini izbor koji imamo je ili skuplje gorivo ili neki drugi porez.
Sit gladnom ne vjeruje

U državi u kojoj je financijska pismenost na niskoj razini nije čudno da je za većinu ljudi sustav financiranja državne potrošnje nešto nedokučivo. Međutim, kad osoba koja je svojedobno kao ministar raspolagao s više od trećine proračunskih prihoda, pokaže elementarni bezobrazluk prema vlastitim građanima sugerirajući rješenje uvođenjem novih nameta, i to u vrijeme gotovo izgledne recesije, to bi svakako trebalo zabrinuti.

Trend udaranja građanstva po džepu star je gotovo koliko i hrvatska samostalnost, i savršeno je razumljiv u kontekstu socijalnog formiranja gospodina Čačića i slični ‘sit gladnom ne vjeruje’ psiho – profila.

Ako novca fali, onda se brojka mora odnekud namiriti! A budući da nikada ništa, osim temeljite i rijeko gdje zabilježene otimačine, ozbiljno u životu nisu zaokružili, novi nameti se nameću kao jedino spasonosno rješenje. Namiruj se preko građana koji su zbog sretne okolnost da žive u Republici Hrvatskoj prinuđeni plaćati junačke feudalno – socijaldemokratske namete.

Pitanje o kojem gospodin Čačić vjerojatno nije razmišljao je od kuda građanstvu četrdesetak kuna više po spremniku? Ili, što će biti kada cijena goriva skoči, odnosno vrati se, na dojučerašnjih jedanaest – dvanaest kuna po litri? Nadalje, postoji li možda neki drugi model prikupljanja dragocjenih brojki, možda od nekih novih proračunskih prihoda, stranih investicija, ili na primjer namaknuti od nekakvih nevladinih udruga kojih kod nas ima kao gljiva poslije kiše i koje se permanentno pokazuju kao bezobrazni gutači proračunskog novca, počesto na štetu vlastite Domovine. Možda uzeti Hribarovom HAVC-u koji sve što je snimio vrijedi koliko i obična rola wc-paprira, i to ne u korona nego u inače vremenima.

To bi morilo gospodina Župana, ali možda bi se moglo kirurški precizno zaroniti od državnog ureda do ureda, od uprave do uprave, od ministarstva do ministarstva, gdje se zasigurno troše proračunski milijuni, bez ikakvoga smisla i kontrole.

Svojedobno je jedan državni dužnosnik ostao frapiran podatkom kako na osobnu reprezentaciju troši dvjesto – tristo tisuća kuna godišnje, što je dotični prokomentirao izjavom da se stvar mora provjeriti jer je u kompjuterima vjerojatno došlo do nekakve greške. Poznato je da su kompjuteri izdajnički izum, no naknadno se uspostavilo kako su društvene potrebe dotičnog, evidentirane samo preko njegove službene kreditne kartice, koštale čak nekoliko puta više od prve procijenjene brojke. Barem je bio u pravu kako je kompjutor pogriješio.

Gospodinu Čačiču, kao i spomenutom dužnosniku, je jasno da bi se građani, kako bi potrebe podmirili, morali financijski izjednačiti s građanima ako ne Švicarske ono barem Mađarske, zloglasnoga Orbana. Koja je ovih dana, bez ikakve EU intervencije, osigurala paket od čak 27. milijardi eura za sanaciju šteta izazvane korona virusom. Naravno kako bi se građani morali izjednačiti isključivo u smislu davanja, mogućnost zarađivanja je druga priča, no to Raleta osobito ne smeta.

Čačić i HDZ u tandemu

Netko će možda s čuđenjem zaključiti da gospodin Čačić autora ovog osvrta zanima nešto više od aktualne HDZ-ove političke nomenklature, i bit će pritom u pravu. HDZ je već stari i prepoznatljivi produkt hrvatskoga folklora, ništa se tu značajno ne mijenja, a Čačić je zanimljiv kao opipljiva hrvatska svakidašnjica, koja neprekidno nestaje i javlja se, zaroni i nanovo izroni, koja se s tim folklorom nalazi u neobičnoj duhovnoj vezi. Kako vrijeme krize bude odmicalo ne treba sumnjati kako će se pojaviti ‘razni Čačići’ koji će puku hrvatskome razgaliti dušu parolama ‘bit će posla’, ‘bit će projekata’, ‘rast će doplatci’, ‘rast će božićnice’, ‘siromašni će dobiti kraljevstvo nebesko, a na izborima će glasovati i šesnaestogodišnjaci.’ Toliko zasad o toj specifičnoj komparativnoj sociotematici.

Bez obzira na činjenicu kako je virus općinstvo prikovao za fotelje, život ide dalje. U konačnici, izborna je godina. Setom gospodarskih mjera Plenković se nada podići rejting, doduše izostaje standardno grljenje sa sportašima i pjevačima, no i bez toga već sada najavljuje apsolutno sigurnu pobjedu na izborima, a gospodin Bačić je poručio kako će se ‘boriti za svaki glas’. Kontradikcija je ovdje evidentna. Ako HDZ sigurno pobjeđuje, ako je to aksiom, ogorčena ‘borba za svaki glas’ nije mu nužna, na izbore može izići ležerno. Problem je, međutim, u tome što HDZ u ovom trenutku ipak pada, ankete mu doduše daju nešto sitno prednosti nasuprot SDP-u, no analitičari zaključuju kako se hrvatski varirajući desni centar u velikoj mjeri prebacuje na stranu Miroslava Škore i nekoliko drugih državotvornih opcija, što je nesumnjivo proizvod spoznaje da se ta stranka definitivno počela udaljavati od, kako se voli kazati, svoga ishodišta. Što god to značilo. Šalu na stranu, gledajući s pozicije tradicionalnog HDZ-ovog birača, može se kazati kako je ta stranka počela zauzimati jako dvosmisleni stav prema određenim hrvatskim društvenim problemima, trendovima ili vrijednostima u koja su se do jučer kleli.

Demokratski populizam

Na koncu vratimo se gospodinu Čačiću. Na modelu cesta danas stjecati poene, to djeluje prilično arhaično, pogotovo s tako nedefiniranim i nezaokruženim prijedlogom u nikada gore vrijeme. Taj prijedlog i u vremenima kada je bio, bio je isključivo model specijalnih ideološko – političkih odluka. Danas će ga, kao polugu nekakvog razvoja ili obnove odbaciti svatko normalan, bez obzira na političke predznake. Čačić se time ne može posebno dičiti. Uostalom, netko bi ga mogao uhvatiti i na toj temi, ljudi nisu zaboravili dvostruku cijenu tih cesta, pituravanje zraka, naplaćivanje izgradnje nepostojećih tunela, namještanja natječaja, umjetnoga napuhavanja troškova, tone i tone papira koje su transferirane u Državno odvjetništvo, tako da gospodin Čačić ne bi mogao imati drugih odgovora osim besadržajnih poruka o političkoj zlobi i uroti njega.

Potpisnik ovih redaka to priželjkuje, vrhunac travestije bila bi izborna simbioza HDZ-a i gospodina Čačića. Zasigurno bi populistički kulturno – umjetnički program gospodina Čačića izborno pomogao toj stranci jer, kada je riječ o izbornim rezultatima, gospodinu Plenkoviću, osim populističke agresivnosti stečene na setu anti korona mjera, neće ostati mnogo drugih aduta u kartama koje drži. Osim toga, možda mu je jasno da će HDZ teže od SDP-a podnijeti eventualni gubitak izbora, jer lojalnost svojih članova u znatno većoj mjeri od SDP-a zasniva na interesnoj utilitarnosti. I u tom kontekstu, posebice osvrćući se i na svoj novi ‘pobjednički tim’, jedini lijek za dušu ostat će mu – galama.

Doc. dr. sc. Ivica Granić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari