Pratite nas

Reagiranja

Prof. dr. sc. Matko Marušić: Postoji laž nad lažima: srpski film ‘Dara iz Jasenovca’

Objavljeno

na

Kad se dobro prouče otkrića suvremenih hrvatskih istraživača (Lozo, Vukić, Matković, Leljak, Jurčević, Pilić i brojni drugi) koja se zadnjih deset godina pojavljuju u javnosti, kao i reakcije na njihove nalaze (Kasapović, Goldstein, Klasić, Jakovina i drugi), dolazimo do dva zaključka:

1) KOMUNISTI I SRBIJA SU NAM SVE LAGALI u jugoslavenskoj historiografiji, sve; ne 95% ili 99%, nego SVE, 100%. Svu povijest, ekonomiju, sociologiju, jezikoslovlje, sve od početka 20. stoljeća do 1990. Od „Bečkoga književnog dogovora“ 1850., preko pokolja hrvatskih vojnika u Odesi 1916., pljačke Hrvatske i progona Hrvata u Kraljevini Jugoslaviji, „ustanka u Srbu“ 1941., partizanskog „antifašizma“ koji je bio Staljinovo osvajanje vlasti, do pokolja stotina tisuća Hrvata 1945. i poslije, te „divote i demokracije“ života u Titovoj Jugoslaviji. Čitajte i mislite i vidjet ćete: SVE.

2) Srbija i komunisti (koji žale za Jugoslavijom a mrze slobodnu i samostalnu Republiku Hrvatsku) u lažima ne posustaju ni danas, kad je već i sasvim površnim pregledom literature jasno da su sve lagali. Oni se novim, znanstveno utemeljenim povijesnim podatcima ne suprotstavljaju znanstvenim argumentima nego blaćenjem onih koji iznose argumentirane dokaze o povijesnim lažima (npr. https://www.jutarnji.hr/globus/Globus-komentari/m-kasapovic-za-globus-vukiceva-knjiga-o-jasenovcu-toksicni-je-sund-kakve-mu-god-bile-intencije-napisao-je-proustasko-pseudohistoriografsko-djelo/8180114/).

Blaćenje, međutim, ne pomaže (npr. https://hrvatskonebo.org/arhiva/2016/05/04/blanka-matkovic-istina-ne-poznaje-sram/), jer danas je Hrvatska slobodna država i sve slobode i ljudska prava vrijede i za nas. Dokazi o laži i lažljivcima prispijevaju u javnost svakodnevno, primjerice: . https://narod.hr/kultura/14-listopada-1942-cetnicki-pokret-manipulacija-brojem-zrtava-u-ndh-potjece-od-spc-a-i-cetnika-a-hrvatski-jugofili-tvrde-isto; https://verbum.hr/ideologija-i-propaganda-velikosrpskoga-genocida-nad-hrvatima (https://www.maxportal.hr/premium-sadrzaj/roman-leljak-prema-podacima-iz-beograda-u-jasenovcu-su-stradale-1654-osobe/. Neprijateljima postojanja hrvatske države ostala je jedna zadnja šansa: da istraživanja o događajima u 20. stoljeću u Hrvatskoj (Jugoslavijama) proglase „negiranjem Holokausta“, drugim riječima da znanstvena istraživanja i istine koje se pojavljuju (a njih otkrivaju kao povijesne lažove) zabrane, a ono što je objavljeno ignoriranjem i etiketiranjem otjeraju u zaborav.

To pokazuje najnoviji protuhrvatski projekt u Srbiji. Prema „Narodu“, početkom listopada, počelo je snimanje filma „Dara iz Jasenovca“, prvog igranog ostvarenja o, kako prenosi RTS, “najbrutalnijim ustaškim zločinima u Jasenovačkom logoru”. Scenarij za film u koji Srbija ulaže 2,3 milijuna Eura napisala je Nataša Drakulić, a redatelj je Predrag Antonijević (https://narod.hr/kultura/video-srpska-kinematografija-uz-pomoc-drzave-ulaze-2-3-milijuna-eura-u-igrani-film-o-jasenovcu). “Mi smo našu priču, sada govorim o filmskom jeziku, smjestili u nekih šest mjeseci poslije bitke na Kozari, do smještanja u logor. Ali to je potpuno nevažno. Taj logor je postojao i završen je onog dana kada je završen proboj, a posljedice su ostale nesagledive“, rekla je Nataša Drakulić. RTS nadalje navodi kako je majka jednog od glumaca, rodom sa Kozare – “kao sedmogodišnja djevojčica bila u logoru u Sisku, a zatim u Novoj Gradiški”.

Ta rečenica objašnjava i razlog snimanja toga filma: ne će se govoriti o brojevima žrtava jer su uzdrmani i oni od 84.000 (Javna ustanova Spomen područje Jasenovac) i ne će biti dokumentarnih fotografija, npr. slika tvornica koje su radile u Jasenovcu, ne će biti spomena o platnim listama ljudi koji su tamo radili kao logoraši ili kao izvanjski zaposlenici, nema… nema ništa – nego zamišljena priča, uvijena u celofan osjećaja na tužnom sudbinom izmišljene srpske djevojčice (https://direktno.hr/direkt/film-o-jasenovcu-bez-brojki-i-statistika-srbiju-hvata-panika-otkrit-ce-se-sto-su-sve-izmislili-170142/). No bit će to strašan međunarodni udar na Hrvate i Hrvatsku jer u inozemstvu, gdje postoji samo srpska literatura, potpuno lažna, to skoro nitko ne će prepoznati kao podmuklu laž.

Svi podatci i priče koji su u Titovoj Jugoslaviji objavljivani o Jasenovcu ni u čemu nisu bili znanstveno utemeljeni nego su bili izmišljeni, a svako je istraživanje bilo zabranjeno, svako propitivanje kažnjavano. Na kraju – druga istina nije postojala. Kad su 1991. srpske trupe ušle u Jasenovac odnijele su arhiv logora u Beograd i ne žele ga vratiti Hrvatskoj, čak ni kao presliku (mikrofilm). Znali su da tamo leži istina (a gdje će nego u pismohrani!) koju svijet ne smije saznati.

Budući da je povijesnim lažljivcima znanost preopasna za svake a napose za vrlo velike laži – ide se u „umjetnost“. Film u kojemu se može montirati bilokoja priča. Film rade sa savjetnikom Židovom da se hrvatske zločine poveže s Holokaustom i tako ih se produbi i spriječi istraživanja kao „negiranje Holokausta“.

Na osnovi lažirane povijesti rade lažiranu tragičnu priču. Da, postoji laž nad lažima: srpski film o Jasenovcu „Dara iz Jasenovca“.

“Električar iz Jasenovca“

Da bolje ilustriram koliko je duboka laž s filmom „Dara iz Jasenovca“ zamislite da Hrvatska, jednako kao Srbija „Daru iz Jasenovca“ (svi citati u navodnicima koji slijede preuzeti su iz članka https://direktno.hr/zivot/kultura/film-dara-iz-jasenovca-bit-ce-umjetnicko-stvaralastvo-bez-statistike-i-brojeva-snimanje-pocinje-u-rujnu-158980/), snimi o film „Električar iz Jasenovca“, posvećen Emeriku Blumu (https://bs.wikipedia.org/wiki/Emerik_Blum). “Film neće biti dokumentarni, već umjetničko stvaralaštvo koje prenosi iskustvo iz Jasenovca”. Redatelj filma je hrvatski umjetnik Lordan Zafranović, koji ima savjetnika (Barry M. Lituchy, New York), a taj je objasnio da “razlog zbog kojeg radim na filmu jest da natjeram publiku da razumije prirodu onoga što se dogodilo u Jasenovcu“; želi da film „.priča priču, bez statistike i brojeva, da prikaže život jedne do tri osobe s kojima se možete identificirati i kroz čije likove možete razumjeti što se dogodilo u Jasenovcu. Važno je da ne napravimo fikciju od onoga što se tamo događalo – od proizvodnje kotlova i lanaca, školovanja djece koja su s roditeljima prispjela u logor i plaćanja logoraša za njihov rad u logorskim tvornicama i oslobađanja u prigodama državnih blagdana”.

I onda u tom filmu mladi logoraš Emerik Blum održava električno svjetlo u logoru, usput se školuje i prijateljuje s logorašom kompozitorom koji priprema logoraški koncert komponirajući djela koja će izvesti logoraši. Mladi Emerik, međutim, voli nogomet pa potajno gleda logoraški nogometni turnir a jedna visoka lopta prekine električni kabel i on shvati da je važnija struja nego nogomet i svim se silama baci na posao pripreme rasvjete koncerta…

Starac kompozitor ga poučava da je postavljanje svjetala za pozornicu jednako pitanje nadahnuća kao najljepša glazba. Na koncertu logoraši sjede pomiješani s ustašama, imaju ušato U na kapama (koje prije početka koncerta skinu), koncert prođe fantastično, najstroži ustaša plače, pa grli mladoga Emerika i staroga kompozitora, ali na kompozitoru se vidi da jedva stoji na nogama; on sutra umre (imao je tifus ali, zanijet komponiranjem, nije otišao na redovni pregled u logorsku ambulantu); mladi Emerik plače, strogi ustaša nijemo gleda njegov lijes a onda se prekrsti i pozdravi „Za dom spremni“, okrene na peti i ode u boj (mrka kapa, upravo netko iz šume puca po logorašima na Gradini). Otjera napadače trčeći prema njima bez pucanja (doduše, baca ručne bombe), no zadnje ga zrno pogodi (u prsa) i on umire; mladi Emerik očajan trči da vidi kako je, ustaša ga miluje po kosi i smiješi se, pa umre (prije toga zatvara oči), a Emerik nijemo plače. Film završava otpuštanjem Emerika iz logora (cum lauda) i naznakama kako on nakon rata kao odrastao čovjek u Sarajevu stvara socijalistički gigant „Energoinvest“ i organizira Zimsku olimpijadu; pa i on umire, od starosti, a na samrti se smiješi kao onaj strogi ustaša njemu prije toliko godina.

Film bi financirala hrvatska država s 2,3 milijuna Eura, ali tek nakon upornog inzistiranja hrvatske filmske zajednice (koja bi i sama pridonijela financiranju filma) i brojnih nevladinih udruga na čelu s GONG-om. No odlučan bi bio pritisak HNS-a na Vladu da novac koji je namijenila bogatim poduzetnicima usmjeri u taj kulturni projekt, jer kultura nema cijene, a priča o Jasenovcu ne smije biti zaboravljena. Iako je “Jasenovac jedan od najmanje izučavanih logora smrti” film o mladom logorašu Emeriku će biti umjetnički i „natjerati publiku da razumije prirodu onoga što se dogodilo u Jasenovcu.“

Kako bismo se osjećali da Hrvatska napravi takav film? Osjećali bismo se odvratno, mučno, postiđeni što živimo u državi koja radi takve stvari. To je nezamislivo! Iako je u Jasenovcu doista mladi elektroinženjer Emerik Blum održavao struju i poslije napravio „Energoinvest“ i organizirao Zimsku olimpijadu, iako jesu održavani koncerti i predstave za koje je jedan nadareni logoraš komponirao glazbu, iako strogi ustaše u jurišu nisu pucali nego samo bacali ručne bombe, iako su nekim logorašima isplaćivane plaće i iako su mnogi otpušteni iz logora u više prigoda koje su za NDH bile važne.

A mi bismo ipak povraćali od muke i grčili se od stida da Hrvatska napravi takav film pa da joj donese i najveću političku korist na svijetu.

Jasenovac je previše važno mjesto, previše sveto da bi o njemu itko lagao. I najmanje laž o tom mjestu strašna je uvreda svima onima koji su tamo patili i stradali.

Prof. dr. sc. Matko Marušić

narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Mladen Pavković: Gdje je spomenik Kati Šoljić i njezinim sinovima?

Objavljeno

na

Foto: Damir Kukavica (ulje na platnu)

Ovo su dani sjećanja na hrvatske žrtve Vukovara i Škabrnje. Ali i ne samo njih. Na pola koplja trebale su, a nisu, biti i hrvatske zastave. Iza onih koji su preživjeli rat, ostale su razvaline i ruševine u dušama.

A kako je tek onima koji su nevini pali od srpskog i inog metka, a koji su već više od dvadeset i osam godina pod zemljom? Kako je, osobito ovih dana, majkama koje su čekale svoje junake a koje su im umjesto žive dopremili u mrtvačkim sanducima i rekli – njihova će imena biti zapisana zlatnim slovima?

Vrijeme prolazi, a zlatna slova polako, jedna za drugim izbrisali su oni koji su u vrijeme agresije morali „na put“, u podrume ili se pak nisu htjeli „miješati“, jer to nije bio njihov rat, niti njihova borba za slobodnu, samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu. Čekali su, kao hijene, da umre prvi hrvatski predsjednik i vojskovođa dr. Franjo Tuđman, da nestane Gojko Šušak, Janko Bobetko, da umru ili obole branitelji Vukovara, Škabrnje, Osijeka, Gospića, Knina, Saborskog, Pakraca, Zagreba i drugih gradova i mjesta, pa da oni povedu Hrvatsku, na žalost, u – „propast“.

U ove dane, ponosa i slave, najteže je hrvatskim majkama.

No, da je živa, najponosnija Majka u Hrvata, gospođa Kata Šoljić, (1922.-2008.), i sada bi bila s nama, i koračala u koloni, bez obzira na bolest.. I viknula bi – Ne, nećete proći bando crvena! Rekla bi: sram vas bilo što plešete Žikina kola s onima koji su ubili moja četiri nevina sina Miju, Ivu, Matu i Niku, ali i zeta, koji nisu poštedjeli ni njezine kćeri Mariju i Anu, koji su ubili i masakrirali sve što je te devedeset i prve disalo hrvatski, od Vukovara do Škabrnje, pa sve do Dubrovnika.

A gdje su danas te majke koje su poput Kate Šoljić dale sve za Lijepu našu ili kako neki posprdno kažu – Lijepu njihovu? Neke pod zemljom, a neke svakodnevno s krunicom u ruci pokraj grobova ili kraj kreveta teško bolesnih onih za koje su rekli da će biti Junaci hrvatskog Domovinskoga rata.

Za hrvatske majke svaki je dan isti- 18. studeni!

Nikada ne smijemo zaboraviti žrtvu ne samo Kate Šoljić, koja ni do smrti na žalost nije saznala za sudbinu svoje braće nakon II. svjetskoga rata, kad su Broz i njegovi pomozbog junaci već tada gazili Hrvate, mi se neprestano trebamo sjećati svih hrvatskih majki, i odati im iznimnu zahvalnost za njihove sinove i kćeri bez kojih bi svaka, „politička opcija“ mogla samo da se „slika“.

Obitelj Šoljić je simbol stradanja u Domovinskome ratu. Njih nisu progonili samo srpski i ini okupatori, već, kako rekoh, i onaj koji je imao najljepši trg usred Zagreba. Taj zločinac po imenu Josip Broz Tito počeo je pokolj nad Hrvatima, a neslavno ga je završio balkanski krvnik Slobodan Milošević, uz pomoć zločinačke JNA, SANU i ostale jadne četničke bagre.

Inače, u Vukovaru, Gradu Junaka, i ovog puta nešto je nedostajalo.

Spomenik –Kati Šoljić, odnosno svim hrvatskim majkama!

Da se ne zaborave!

Mladen Pavković

Znaš li sine tko je Šoljić Kata

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

VUKOVAR NAŠIH ŽIVOTA

Objavljeno

na

Objavio

Sjećam se kako je bilo hladno. Mene su poslali po novine. Čitala sam ih na putu do kuće, možda ulica i pol udaljenosti. Nisam mogla vjerovati! Preneraženo sam listala stranicu za stranicom i trčala kuci. Dok sam došla do haustora više ništa nisam ni vidjela od suza. Za mene je to tada bilo nešto najgore što se moglo dogoditi. Ne samo meni, svima nama. Tada nismo bili sami sebi kao pojedinci u fokusu. Bili smo “mi”, oni koji se brane, oni koje napadaju, oni koji sjede u podrumima pod svijećom, oni koji u tijelu drhte od podrhtavanja tla, i “oni” koji napadaju, kradu pred nama živote koji smo do tada živjeli i ljude koje smo voljeli.

Za mene je 18.11.2019. bio nas kraj….psihološka prekretnica Rata, jer ako su uspjeli slomiti obranu Vukovara….meni se činilo da onda mogu sve.

Danima smo svi živjeli s patnjom Vukovara. Slušali, strepjeli, bili zgroženi informacijama i vijestima s terena… i kada je toga dana utihnulo granatiranje i ostao jecaj tih ljudi i strah koji se osjetio do nas u ostatku Hrvatske, ostala je nevjerica nad tolikom nepravdom. Tolika tuga, toliko beznađe, tolika patnja…

Roditelji su nas vrlo brzo nakon divljeg lomljenja obrane Vukovara doslovno utrpali u auto, a moj brat, kao jedini punoljetni tada, odvezao nas je za Zagorje. Sjedili smo na poplunima vozeći se prema tom nekom mitskom sigurnijem mjestu.

Strah koji se rodio po srpskoj okupaciji Vukovara trajao je do početka 1992. Bio je prisutan stalno. Tuga zbog ljudi koji su svaki dan u Vukovaru živjeli svoj pakao traje i dandanas. Iako sam čula barem 101 razlog zašto je Vukovar bio okupiran, ono dijete u meni i dalje ne razumije.

Kao grad podnio je najveću žrtvu za danas slobodnu i suverenu Hrvatsku. Kao ljudi doživjeli su najveću patnju, stradanja i nepravdu. Žalosno je što nepravdu žive i danas.
Dragi Vukovarci, kao sto smo tada živjeli s vama u Vašoj patnji i Vašem strahu, danas živimo s Vama u Vašoj nepravdi. Kao dijete mogla sam samo biti tužna, mogla sam samo gledati… danas moram djelovati!
Da se nikada ne zaboravi, i da dobijete barem moralnu, ljudsku satisfakciju nad počinjenim zločinima.
Iako nekada mislite da ovo nije Hrvatska radi koje ste ginuli, bili ranjavani i silovani, sreća i sloboda moje i vaše djece kaže da možemo i moramo živjeti dalje.

Prema Vama i pred Vama smo dužni… donijeti zakone, propise i nužan pijetet, a dužni smo i našu djecu naučiti simboliku Vukovara.
Vukovar je simbol otpora… otpora agresoru. No, agresija ne mora biti tenk, neprijateljski avion, agresija može biti i nečinjenje i šutnja institucija. Čini se da bitka za Vukovar još traje, vrijeme je i da se šutljivi promatrači uključe…

doc. dr. sc. Vlatka Vukelić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari