Pratite nas

Reagiranja

Prof. dr. sc. Miroslav Tuđman: Tko i zašto želi onemogućiti javno djelovanje gospođe Julienne Bušić?!

Objavljeno

na

Gospođi Julienne Bušić nedavno je otkazano predavanje u knjižnici srednje škole Vladimir Prelog u Zagrebu. Tim povodom prof. dr. sc. Miroslav Tuđmana uputio je zastupnička pitanja ministrici Blaženki Divjak o tome što će poduzeti kako se ovakvi slučajevi ograničavanja slobode govora više ne bi događali. Pitanje profesora Tuđmana i obrazloženje istoga donosimo u nastavku.

Zastupnička pitanja prof. dr. sc. Miroslava Tuđmana upućena prof. Blaženki Divjak, ministrici znanosti i obrazovanja:

Poštovani,

Temeljem članka 140. poslovnika Hrvatskoga sabora, postavljam sljedeća

ZASTUPNIČKA PITANJA:

Gospođa Julienne Bušić trebala je održati predavanje pod nazivom “Za što ste se spremni žrtvovati?”, u knjižnici srednje škole Vladimir Prelog u Zagrebu 26. studenog 2018. godine. Prema dostupnim podacima Ministarstvo znanosti i obrazovanja zatražilo je očitovanje ravnatelja škole o predavanju Julienne Bušić, što je imalo za posljedicu da je predavanje otkazano i nije se održalo. Pojedini mediji i novinari (koji kao i uoči haške presude generalima Gotovini i Čermaku još uvijek očekuju i zagovaraju „konačnu presudu …Tuđmanovoj Hrvatskoj“), postavljaju pitanje odgovornosti ravnatelja škole i djelatnika koji su organizirali to predavanje. Za takve je novinare „zastrašujuća činjenica“ da se netko uopće usudio pozvati jednu „teroristkinju“ da u srednjoj školi djeci drži predavanje.
Poštovana ministrice, s tim u vezi postavljam sljedeća pitanja:

1) Koje ćete mjere poduzeti kako se ne bi ponovilo izravno ili posredno utjecanje Ministarstva znanosti i obrazovanja na otkazivanje predavanja Julienne Bušić, a u budućnosti i drugih kulturnih i znanstvenih djelatnika koji svjedoče o stvaranju hrvatske države?

2) Što ćete učiniti da se (i u budućnosti) od linča i šikaniranja zaštite ravnatelj i djelatnici škole koji su organizirali ovo predavanje?

3) Što ćete poduzeti da se vaše Ministarstvo ispriča gospođi Julienne Bušić zbog ograničavanja slobode govora i iznošenja istine u obrazovnim ustanovama o borbi za samostalnu i slobodnu Hrvatsku?

Obrazloženje

Tko i zašto želi onemogućiti javno djelovanje gospođe Julienne Bušić nakon skoro trideset godina u nezavisnoj hrvatskoj državi?

Opće su poznate činjenice o njezinu javnu djelovanju. Gospođa Julienne Bušić bila je savjetnica u veleposlanstvu Republike Hrvatske u Washingtonu (1992.-1995.) te savjetnica u Uredu predsjednika Republike Hrvatske (1995.-2000.)

Nagrađivana je književnica. Za knjigu Ljubavnici i luđaci (sedam izdanja) dobila je nagradu DHK (1996.) za najbolje prozno djelo o dijaspori; (knjiga je objavljena i na engleskom a pohvalne recenzije dobila je i od londonskoga The Guardiana; po toj se knjizi snima i film u Americi). Knjiga Julienne Bušić, Tvoja krv i moja (2008.) objavljena je i u SAD-u (Ridgepath Press, 2009.). Za jedinu knjigu o silovanju žena za vrijeme okupacije Vukovara Živa glava dobila je prestižnu nagradu A. B. Šimić 2013. godine i nagradu „Bili smo prvi kad je trebalo“ za najbolju knjigu iz Domovinskoga rata. J. Bušić objavljuje svoje radove u američkim i međunarodnim književnim časopisima: Barcelona Review, Gobshite Quartelry, Verbatim: A Language Quarterly, In Other Words-Merida, itd.

Održala je zapažena pozvana predavanja na Američkom sveučilištu u Dubrovniku (na poziv dr. Lynne Montgomery, supruge bivšeg veleposlanika SAD-a u RH) i na Danima povijesti Sveučilišta u Zadru. Održala je do sada i niz predavanja u srednjim školama u Sesvetama, novom Zagrebu kao i u središtu Zagreba.

HRT je 2013. godine prikazala dokumentarni film o Julienne i Zvonku Bušiću, sanjarima i idealistima koji su cijeli svoj život posvetili i žrtvovali za slobodnu Hrvatsku.

Iz ovih šturih podataka već je očito da Julienne Bušić nema problema javno djelovati i objavljivati kako u Hrvatskoj, SAD-u ili drugim međunarodnim izdavačkim kućama, te da je u tome vrlo uspješna i da je za svoj rad primila niz priznanja. Zato začuđuje što je Ministarstvo znanosti i obrazovanja svojim činjenjem (ili nečinjenjem), otkazivanja njezina predavanje u srednjoj školi Vladimir Prelog u Zagrebu, otvorilo prostor njezinu diskreditiranju zbog kriminalne prošlosti, kao teroristkinje i ubojice policajca, a na način iz nekih prošlih vremena političkih komesara i partijskih egzekutora.

Činjenice su i o tim prošlim „inkriminiranim“ slučajevima jasne, javne i poznate, pa je zato tim upitnije zašto se Ministarstvo nije suprotstavilo krivotvorinama i manipulacijama.

Julie je Bušić prije točno 48 godina (1970.), na ondašnji dan Republike, bacila letke sa zagrebačkoga nebodera, e da bi za to bila osuđena na tri godine zatvora zbog „neprijateljske propagande“. Američko je veleposlanstvo u Beogradu vrlo pomno pratilo cijeli slučaj i izvješćuje (22.2.1971.) da se u letku ne poziva na „nasilno djelovanje u Jugoslaviji“ već se pozivaju Hrvati da se čvrsto odupru nepravdama i diktaturama kao što su to činili od kralja Aleksandra, do torture Đilasovih i Rankovićevih đelata i lažnoga (samo)optuživanja Hrvata da su fašisti i narodni neprijatelji. Letak završava porukom: „Obraćamo se Vama, koji ste ostali i koji još možete ostati i preklinjemo Vas, ne napuštajte je više, jer mi nismo zaslužili da se potucamo po svjetskim bespućima. Naše je mjesto u Domovini i mi ćemo se vratiti, da svi zajedno, jedinstveni i neuništivi, gradimo i čuvamo najljepšu i najdražu nam zemlju svijeta … Zajedno stvorit ćemo slobodnu Hrvatsku“.

Ono što je u demokratskim zemljama legitimno pravo svakoga pojedinca, to je u diktaturama kažnjivo zatvorom. Američka državljanka Julie Bušić nije odležala tri godine zatvora, vjerojatno zbog nenarušavanja američko-jugoslavenskih odnosa uspostavljenih dolaskom predsjednika Nixona u Beograd i Zagreb 1970. godine.

Za razliku od nekih hrvatskih novinara, sudac John R. Bartels koji je sudio Zvonku i Julienne Bušić za otmicu zrakoplova 1976. i pogibiju američkoga policajca nije ih smatrao teroristima i ratnim zločincima. Sudac Bartels prije izricanja presude smatrao je potrebnim reći: „Ovo je bolni i mučni zadatak, kojeg sud mora obaviti… Bilo bi nepravično i nepošteno kada ne bih prije početka rekao, da Zvonka Bušića i njegovu suprugu, kao i njihove drugove, ne smatram nikakvim ratnim zločincima niti teroristima. Držim da je neophodno važno, da svoj govor počnem s ovom primjedbom…“.

Otmicom aviona Zvonko Bušić htio je skrenuti pozornost svjetskoj javnosti na težak položaj Hrvata i Hrvatske u komunističkoj Jugoslaviji. Deklaraciju otmičara o hrvatskoj neovisnosti tada su objavili vodeći svjetski mediji. Nakon toga otmičari, koji nisu bili naoružani a bombe u zrakoplovu su bile lažne, predali su se vlastima u Parizu. Prava bomba bila je postavljena na Grand Centralu u New Yorku. Bomba je prevezena na poligon za razminiranje, a policajac je poginuo zbog nestručnoga demontiranja. Grad New York odbio je platiti odštetu udovici poginuloga policajca. Zvonko Bušić priznao je krivnju i bio je u zatvoru 32 godine, a Julienne Bušić 13 godina.

Sudac Bartels je i 1986. godine u izjavi za prijevremeni otpust napisao „Ni u kojem slučaju ne mislim da je Julienne Bušić terorist u bilo kojem značenju te riječi“. Sudac Bartels je i za Zvonka Bušića 1992. potpisao potporu za prijevremeni otpust u kojoj tvrdi „on nije terorist“. Jer, sudac smatra: „Njegovo djelovanje uzrokovano je krivo vođenom patriotskom emocijom, koja se temelji na neuspjehu Hrvatske da dobije neovisnost od Jugoslavije“.

Zvonko i Julienne Bušić platili su visoku cijenu zbog svoje borbe i žrtve za neovisnu Hrvatsku u vrijeme kada je bilo teško prodrijeti s istinom o pogubnom položaju Hrvata i Hrvatske u komunističkoj Jugoslaviji. Ali oni nisu teroristi i nisu ubojice policajca. Njihov je krimen što su se borili da istina dobije prostor u svjetskim medijima. To zna i američko pravosuđe i velika većina hrvatske javnosti za koju su Zvonko i Julienne Bušić prerasli u simbole vrijednosti na kojima je stvorena neovisna i slobodna hrvatska država: pomirbi i zajedništvu domovinske i iseljene Hrvatske.

Ministarstvo znanosti i obrazovanja je odgovorno što je Julienne Bušić onemogućeno da govori u srednjoj školi Vladimir Prelogna temu “Za što ste se spremni žrtvovati?”. Kao jednokratna pogreška Ministarstva ona se može ispraviti uz ispriku javnosti, školi i samoj Julienne Bušić. U slučaju da se to ne dogodi, te da se na presedanu škole Vladimir Prelogo nemoguće njezini nastupi u drugim obrazovnim ustanovama i školama – a pozivi su brojni, onda je to signal da od obrazovne reforme ne možemo očekivati puno. Jer mladi ljudi tijekom odgojnog i obrazovnog procesa moraju doći do odgovora “Za što ste se spremni žrtvovati?”. Ako tome ne bude tako, onda je to i sumrak vrijednosti na kojima je i radi kojih je stvorena neovisna i demokratska hrvatska država.

S poštovanjem

Prof. dr. sc. Miroslav Tuđman

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Sjećate li se Kate Šoljić, sjećate li se hrvatskih  mučenica iz Domovinskog rata?

Objavljeno

na

Jedna od najponosnijih majki u Hrvata – Kata Šoljić, rodila se 23. veljače 1923. Mnogi su na žalost već zaboravili ovu iznimnu ženu, kojoj su u hrvatskom Domovinskome ratu poginula čak četiri sina: Niko (r.1942.), Mijo (r.1945.), Mato, (r. 1952.) i Ivo (r. 1948.). Svi su ubijeni od ruke srpskog agresora, a dosad nitko nije odgovarao za njihovu smrt. Da nesreća i tuga ove ponosne majke bude još i veća, valja istaknuti da je u vrijeme II. svjetskog rata izgubila još braće, te da nikada nije saznala za njihovo posljednje počivalište. Samo u Domovinskome ratu od obitelji Šoljić sudjelovalo je oko dvadesetak njenih najbližih. Iza nje ostale su i dvije kćeri, od kojih je jedna bila i aktivna sudionica Domovinskog rata, a prošla je i srpske logore. Drugoj je ubijen suprug u srpskoj agresiji, i još danas ne zna gdje mu je grob. Djeca njezinih kćeri također su bili na prvim crtama obrane.

O tome smo pisali i pisat ćemo.

Da se ne zaboravi!

Sjećam se, kad smo u Zagrebu predstavljali jednu moju knjigu u kojoj sam objavio oko osam tisuća imena poginulih u vrijeme Domovinskog rata, i kada je ministrica branitelja bila gđa. Jadranka Kosor, gotovo nam nisu dali ni jednu dvoranu u Zagrebu da je promoviramo! Ipak, dozvolili su nam da to uradimo tek u prostorijama zagrebačke HVIDR-e. Na promociju je došla i gospođa Šoljić (ali ne i mediji!) i tada ledenim glasom upitala nazočne: “Tko to ima protiv da se jedna ovakva knjiga “ne smije” promovirati u Zagrebu?” Nastala je, naravno, šutnja. A onda je Kata rekla i ovo: “Do 1990. nisam smjela govoriti da sam izgubila  braću, pa zar sada ne smijem reći ni da sam ostala bez četiri svoja zlata, četiri svoja sina?”

Kata Šoljić, kad sam je upoznao, živjela je u zagrebačkoj Dubravi, u jednom stančiću od nekih 15 četvornih metara, koji nije imao ni prozore, već samo vrata za balkon. Pokrenuo sam (2004.) akciju da joj Udruge proizašle iz Domovinskog rata dodjele priznanje-Junakinja hrvatskog Domovinskog rata! Odaziv je bio izvanredan. Sve do te svečanosti uručenja ovog priznanja dva puta tjedno odlazila je na dijalizu, a ovo joj je priznanje toliko pogodilo u srce da je poslije morala ići čak – tri puta tjedno. Obećavali su joj med i mlijeko, za nju i njezinu obitelj. Na kraju je okončala u jednom privatnom umirovljeničkom domu, gdje su je posjećivali članovi obitelji i štovatelji. O Kati Šoljić objavio sam knjigu i snimio nekoliko dokumentarnih filmova. Na žalost, nisu naišli na neki osobiti odaziv, prije bi se reklo da su prešućeni. Milan Bandić, koji je bio nazočan jednoj od promocija knjige o gospođi Šoljić javno je obećao da će, kao gradonačelnik, odmah kupiti najmanje tisuću primjeraka, da svaka škola dobije barem jednu, kako bi znali tko je Kata Šoljić, odnosno tko su majke čiji je doprinos u Domovinskom ratu iznimno veliki. (Prihod bi išao u korist stradalih branitelja). Znate koliko je knjiga kupio Bandić-ni jednu!

Već duže razmišljam da bi trebalo ponovno tiskati prvu i jednu knjigu o Kati Šoljić, ali vjerujte nema zainteresiranih sponzora!?

Obitelj Šoljić prošla je  pakao i u vrijeme komunizma. Brozovi Udbaši (gdje ste sada perkovići?) neprestano su im zagorčavali život, a posebno su mučili njezina supruga koji danas s njom počiva na vukovarskom groblju.

Kata Šoljić recimo u Vukovaru, nema svoju ulicu, ni trg, po njezinom imenu se ne zove ni jedna kulturna ustanova, iako je zaslužila i spomenik. (U Zagrebu „na kraju grada“ po njoj se zove jedan park!). A cijeli se život, unatoč bolesti, borila za hrvatske branitelje, nije dozvolila da se zaborave oni koji su poput njezinih sinova dali život za slobodu. Poglavito je bila ponosna na Hrvatsko žrtvoslovno društvo, koje vodi dr. Zvonimir Šeparović,  čija je bila počasna predsjednica, kao i na svoju Bosnu i Hercegovinu, gdje je rođena. Umrla je 8. srpnja 2008. Koliko još vode treba proći, pa da se netko sjeti i majki, poput Kate Šoljić, ili Eve Šegarić iz Škabrnja, čija su tri sina poginula u vrijeme srpske agresije, dok je još  najmanje desetak članova njezine obitelji položilo život za Domovinu?

Hrvatske majke, poput Šoljić, Jović i Šegarić, dale su ogroman, nemjerljiv doprinos u svetom Domovinskome ratu.

Kad smo hrvatskom Saboru (lani) predlagali da te žene-mučenice dobiju barem Spomen dan – odbili su!

Sve smo o tome pisali, pa se samo ponavljamo.

Ali, kao da i nismo.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

U Puli održana promocija knjige ‘Mit o Jasenovcu’, unatoč sabotažama

Objavljeno

na

Objavio

U petak 22.02. je u Puli održana promocija filma i knjige Mit o Jasenovcu Romana Leljaka, usprkos žestokom protivljenju IDS-ovog gradonačelnika Pule Borisa Miletića, prijetnjama i grafitima po zidu Crkve Sv. Ivana Krstitelja u Puli.

Neviđena, neprimjerena i degutantna medijska hajka protiv autora, istraživača Romana Leljaka , protiv Katoličke crkve i vjernika, od strane Glasa Istre, nije urodila otkazivanjem promocije, kao što je Boris Miletić sugerirao.

Ne samo da je neprimjerena hajka Glasa Istre na Romana Leljaka, nego je i krajnje neljudska, jer ne razmišljaju urednici o ljudskosti, ne vode računa da g. Leljak ima malodobnu djecu i kako se takvi novinski članci odražavaju na dječju psihu. U agitpropovskom zadatku koji su dobili za odraditi, vjerojatno po političkom naređenju IDS-a izgubili su svaki smisao za etičnost i ljudskost. Gospodina Leljaka nazivaju prevarantom!?

Dvorana ispod Crkve bila je prepuna. Provokatori koji su došli sa novinarima, bili su udaljeni. Osim jednog povika” smeće jedno” nisu imali progodu dalje vrijeđati.

Postavlja se pitanje, kako je moguće u jednoj, po IDS-ovom gradonačelniku Pule, Borisu Miletiću demokratskoj, tolerantnoj, multikulturalnoj sredini, gdje “cvate “suživot, ispoljavati toliku mržnju prema neistomišljenicima i prema drugoj političkoj opciji?

Nameće se samo jedan mogući zaključak, da IDS i njegov pulski gradonačelnik Boris Miletić ne znaju što ti pojmovi znače, ili ako i znaju primjenjuju demokraciju, toleranciju i suživot samo na njima podobne, a za nepodobne koriste metode poznate iz totalitarnog režima; medijske napade, diskvalifikaciju, progone i prisilu.

I onda kao ” osvetu mićeg malog” moram se nasmijati koliko je djetinjasto i mizerno, odmah organiziraju protupredavanje, poznatog jugofila Ive Goldsteina, koji je kao veleposlanik države Hrvatske u Francuskoj, u svojoj radnoj sobi držao sliku J.B.Tita, pokojnog predsjednika pokojne države! Vjerodostojno zar ne?

Ali za razliku od IDS-ovaca, Borisa Miletića i Radničke fronte mi koji smo nazočili promociji Romana Leljaka, nećemo vas ometati, niti pisati gnjusne izjave i članke po novinama, niti privatno diskreditirati g. Goldsteina, već ćemo poštujući demokratska načela, po Rezoluciji UN i Ustavu RH o slobodi i pravu na javno izražavanje svog mišljenja, pustiti čovjeka da ostvari svoja demokratska prava.

Lili Benčik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari