Pratite nas

Reagiranja

Prof. dr. sc. Miroslav Tuđman: Tko i zašto želi onemogućiti javno djelovanje gospođe Julienne Bušić?!

Objavljeno

na

Gospođi Julienne Bušić nedavno je otkazano predavanje u knjižnici srednje škole Vladimir Prelog u Zagrebu. Tim povodom prof. dr. sc. Miroslav Tuđmana uputio je zastupnička pitanja ministrici Blaženki Divjak o tome što će poduzeti kako se ovakvi slučajevi ograničavanja slobode govora više ne bi događali. Pitanje profesora Tuđmana i obrazloženje istoga donosimo u nastavku.

Zastupnička pitanja prof. dr. sc. Miroslava Tuđmana upućena prof. Blaženki Divjak, ministrici znanosti i obrazovanja:

Poštovani,

Temeljem članka 140. poslovnika Hrvatskoga sabora, postavljam sljedeća

ZASTUPNIČKA PITANJA:

Gospođa Julienne Bušić trebala je održati predavanje pod nazivom “Za što ste se spremni žrtvovati?”, u knjižnici srednje škole Vladimir Prelog u Zagrebu 26. studenog 2018. godine. Prema dostupnim podacima Ministarstvo znanosti i obrazovanja zatražilo je očitovanje ravnatelja škole o predavanju Julienne Bušić, što je imalo za posljedicu da je predavanje otkazano i nije se održalo. Pojedini mediji i novinari (koji kao i uoči haške presude generalima Gotovini i Čermaku još uvijek očekuju i zagovaraju „konačnu presudu …Tuđmanovoj Hrvatskoj“), postavljaju pitanje odgovornosti ravnatelja škole i djelatnika koji su organizirali to predavanje. Za takve je novinare „zastrašujuća činjenica“ da se netko uopće usudio pozvati jednu „teroristkinju“ da u srednjoj školi djeci drži predavanje.
Poštovana ministrice, s tim u vezi postavljam sljedeća pitanja:

1) Koje ćete mjere poduzeti kako se ne bi ponovilo izravno ili posredno utjecanje Ministarstva znanosti i obrazovanja na otkazivanje predavanja Julienne Bušić, a u budućnosti i drugih kulturnih i znanstvenih djelatnika koji svjedoče o stvaranju hrvatske države?

2) Što ćete učiniti da se (i u budućnosti) od linča i šikaniranja zaštite ravnatelj i djelatnici škole koji su organizirali ovo predavanje?

3) Što ćete poduzeti da se vaše Ministarstvo ispriča gospođi Julienne Bušić zbog ograničavanja slobode govora i iznošenja istine u obrazovnim ustanovama o borbi za samostalnu i slobodnu Hrvatsku?

Obrazloženje

Tko i zašto želi onemogućiti javno djelovanje gospođe Julienne Bušić nakon skoro trideset godina u nezavisnoj hrvatskoj državi?

Opće su poznate činjenice o njezinu javnu djelovanju. Gospođa Julienne Bušić bila je savjetnica u veleposlanstvu Republike Hrvatske u Washingtonu (1992.-1995.) te savjetnica u Uredu predsjednika Republike Hrvatske (1995.-2000.)

Nagrađivana je književnica. Za knjigu Ljubavnici i luđaci (sedam izdanja) dobila je nagradu DHK (1996.) za najbolje prozno djelo o dijaspori; (knjiga je objavljena i na engleskom a pohvalne recenzije dobila je i od londonskoga The Guardiana; po toj se knjizi snima i film u Americi). Knjiga Julienne Bušić, Tvoja krv i moja (2008.) objavljena je i u SAD-u (Ridgepath Press, 2009.). Za jedinu knjigu o silovanju žena za vrijeme okupacije Vukovara Živa glava dobila je prestižnu nagradu A. B. Šimić 2013. godine i nagradu „Bili smo prvi kad je trebalo“ za najbolju knjigu iz Domovinskoga rata. J. Bušić objavljuje svoje radove u američkim i međunarodnim književnim časopisima: Barcelona Review, Gobshite Quartelry, Verbatim: A Language Quarterly, In Other Words-Merida, itd.

Održala je zapažena pozvana predavanja na Američkom sveučilištu u Dubrovniku (na poziv dr. Lynne Montgomery, supruge bivšeg veleposlanika SAD-a u RH) i na Danima povijesti Sveučilišta u Zadru. Održala je do sada i niz predavanja u srednjim školama u Sesvetama, novom Zagrebu kao i u središtu Zagreba.

HRT je 2013. godine prikazala dokumentarni film o Julienne i Zvonku Bušiću, sanjarima i idealistima koji su cijeli svoj život posvetili i žrtvovali za slobodnu Hrvatsku.

Iz ovih šturih podataka već je očito da Julienne Bušić nema problema javno djelovati i objavljivati kako u Hrvatskoj, SAD-u ili drugim međunarodnim izdavačkim kućama, te da je u tome vrlo uspješna i da je za svoj rad primila niz priznanja. Zato začuđuje što je Ministarstvo znanosti i obrazovanja svojim činjenjem (ili nečinjenjem), otkazivanja njezina predavanje u srednjoj školi Vladimir Prelog u Zagrebu, otvorilo prostor njezinu diskreditiranju zbog kriminalne prošlosti, kao teroristkinje i ubojice policajca, a na način iz nekih prošlih vremena političkih komesara i partijskih egzekutora.

Činjenice su i o tim prošlim „inkriminiranim“ slučajevima jasne, javne i poznate, pa je zato tim upitnije zašto se Ministarstvo nije suprotstavilo krivotvorinama i manipulacijama.

Julie je Bušić prije točno 48 godina (1970.), na ondašnji dan Republike, bacila letke sa zagrebačkoga nebodera, e da bi za to bila osuđena na tri godine zatvora zbog „neprijateljske propagande“. Američko je veleposlanstvo u Beogradu vrlo pomno pratilo cijeli slučaj i izvješćuje (22.2.1971.) da se u letku ne poziva na „nasilno djelovanje u Jugoslaviji“ već se pozivaju Hrvati da se čvrsto odupru nepravdama i diktaturama kao što su to činili od kralja Aleksandra, do torture Đilasovih i Rankovićevih đelata i lažnoga (samo)optuživanja Hrvata da su fašisti i narodni neprijatelji. Letak završava porukom: „Obraćamo se Vama, koji ste ostali i koji još možete ostati i preklinjemo Vas, ne napuštajte je više, jer mi nismo zaslužili da se potucamo po svjetskim bespućima. Naše je mjesto u Domovini i mi ćemo se vratiti, da svi zajedno, jedinstveni i neuništivi, gradimo i čuvamo najljepšu i najdražu nam zemlju svijeta … Zajedno stvorit ćemo slobodnu Hrvatsku“.

Ono što je u demokratskim zemljama legitimno pravo svakoga pojedinca, to je u diktaturama kažnjivo zatvorom. Američka državljanka Julie Bušić nije odležala tri godine zatvora, vjerojatno zbog nenarušavanja američko-jugoslavenskih odnosa uspostavljenih dolaskom predsjednika Nixona u Beograd i Zagreb 1970. godine.

Za razliku od nekih hrvatskih novinara, sudac John R. Bartels koji je sudio Zvonku i Julienne Bušić za otmicu zrakoplova 1976. i pogibiju američkoga policajca nije ih smatrao teroristima i ratnim zločincima. Sudac Bartels prije izricanja presude smatrao je potrebnim reći: „Ovo je bolni i mučni zadatak, kojeg sud mora obaviti… Bilo bi nepravično i nepošteno kada ne bih prije početka rekao, da Zvonka Bušića i njegovu suprugu, kao i njihove drugove, ne smatram nikakvim ratnim zločincima niti teroristima. Držim da je neophodno važno, da svoj govor počnem s ovom primjedbom…“.

Otmicom aviona Zvonko Bušić htio je skrenuti pozornost svjetskoj javnosti na težak položaj Hrvata i Hrvatske u komunističkoj Jugoslaviji. Deklaraciju otmičara o hrvatskoj neovisnosti tada su objavili vodeći svjetski mediji. Nakon toga otmičari, koji nisu bili naoružani a bombe u zrakoplovu su bile lažne, predali su se vlastima u Parizu. Prava bomba bila je postavljena na Grand Centralu u New Yorku. Bomba je prevezena na poligon za razminiranje, a policajac je poginuo zbog nestručnoga demontiranja. Grad New York odbio je platiti odštetu udovici poginuloga policajca. Zvonko Bušić priznao je krivnju i bio je u zatvoru 32 godine, a Julienne Bušić 13 godina.

Sudac Bartels je i 1986. godine u izjavi za prijevremeni otpust napisao „Ni u kojem slučaju ne mislim da je Julienne Bušić terorist u bilo kojem značenju te riječi“. Sudac Bartels je i za Zvonka Bušića 1992. potpisao potporu za prijevremeni otpust u kojoj tvrdi „on nije terorist“. Jer, sudac smatra: „Njegovo djelovanje uzrokovano je krivo vođenom patriotskom emocijom, koja se temelji na neuspjehu Hrvatske da dobije neovisnost od Jugoslavije“.

Zvonko i Julienne Bušić platili su visoku cijenu zbog svoje borbe i žrtve za neovisnu Hrvatsku u vrijeme kada je bilo teško prodrijeti s istinom o pogubnom položaju Hrvata i Hrvatske u komunističkoj Jugoslaviji. Ali oni nisu teroristi i nisu ubojice policajca. Njihov je krimen što su se borili da istina dobije prostor u svjetskim medijima. To zna i američko pravosuđe i velika većina hrvatske javnosti za koju su Zvonko i Julienne Bušić prerasli u simbole vrijednosti na kojima je stvorena neovisna i slobodna hrvatska država: pomirbi i zajedništvu domovinske i iseljene Hrvatske.

Ministarstvo znanosti i obrazovanja je odgovorno što je Julienne Bušić onemogućeno da govori u srednjoj školi Vladimir Prelogna temu “Za što ste se spremni žrtvovati?”. Kao jednokratna pogreška Ministarstva ona se može ispraviti uz ispriku javnosti, školi i samoj Julienne Bušić. U slučaju da se to ne dogodi, te da se na presedanu škole Vladimir Prelogo nemoguće njezini nastupi u drugim obrazovnim ustanovama i školama – a pozivi su brojni, onda je to signal da od obrazovne reforme ne možemo očekivati puno. Jer mladi ljudi tijekom odgojnog i obrazovnog procesa moraju doći do odgovora “Za što ste se spremni žrtvovati?”. Ako tome ne bude tako, onda je to i sumrak vrijednosti na kojima je i radi kojih je stvorena neovisna i demokratska hrvatska država.

S poštovanjem

Prof. dr. sc. Miroslav Tuđman

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Petokraka vrijeđa osjećaje hrvatskog naroda

Objavljeno

na

Objavio

Braniteljska udruga HEROJI OSIJEKA reagirala je na ‘skandalozno, neprimjereno i neprijateljsko’ obilježavanje tzv. “Dana mladosti-radosti” u Kumrovcu 25. svibnja 2019. Njihovo priopćenje objavljujemo u cijelosti:

Obilježavanje tzv. Dana mladosti u Kumrovcu, parada agresivnog komunističkog militarizma, agresorskih uniformi zločinačke JNA, isticanja jugoslavenskih zastava, jugoslavenske petokrake, izazivaju izuzetno loše i negativne osjećaje većine samosvjesnih i domoljubnih građana. Petokraka kao simbol totalitarnog komunističkog režima i agresora na Republiku Hrvatsku vrijeđa osjećaje hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, invalida, zatočenika logora, stradalnika, prognanika, njihovih obitelji i većine hrvatskog naroda.

Nezamislivo je da u ujedinjenoj Europi u kojoj su listom zabranjeni svi simboli totalitrnih režima i komunističke petokrake sukladno Rezoluciji Vijeća Europe 1481 od 25. siječnja 2006. jedino u Hrvatskoj tzv. antifašiti još uvijek nesmetano nameću svoju nazadnu zločinačku ideologiju, a niti su odgovarali za zločin i ubijanje razoružanih pripadnika njemačke i domovinske vojske, civila, staraca, muškaraca, žena i djece, nego ga skrivaju, minoriziraju i opravdavaju uz izrugivanje žrtava.

Nažalost, u Hrvatskoj  je gotovo u potpunosti zabranjen sveti znak HOS-a – Hrvatskih obrambenih snaga iz Domovinskog rata, čiji su pripadnici zajedno sa Hrvatskom vojskom obranili i vratili okupirane teritorije, dok je petokraka još uvijek dobrodošla.

Krajnje je vrijeme trajno zabraniti isticanje crvene petokrake zvijezde, simola komunističkih zločina, a time na jasan način poslati poruku da moderna Hrvatska država nema tolaranciju za zločine i ubijanje stotina tisuća građana bez suđenja, zbog različitog političkog stava ili vjerske pripadnosti.

U Osijeku smo 15. siječnja 1992. na dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske trajno uklonili  petokraku sa zgrade kinematografa u središtu grada. Moramo stalno naglašavati da su pod simbolom  petokrake u Domovinskom ratu ubijena 1327 hrvatska branitelja i 397 građana Osijeka, srušeno je i oštećeno 128 tvornica i tvrtki i čak 18 500 stambenih objekata. Ukupna procjenjena ratna šteta  počinjena pod zloglasnim simbolom petokrake samo u Osijeku iznosi 2, 2 milijarde eura.

Hrvatska država sukladno rezolucijama Međunarodne zajednice ne bi smjela zanemariti obvezu da zauzme jasno stajalište o zločinima koji je  počinio tototalitarni komunistički režim, za što su najodgovorniji negovi čelnici. Nezamislivo je da u velikom dijelu Hrvatske i to u elitnim turističkim središtima najvažnije ulice nose imena komunističkih zločinaca.

Rezolucija Vijeća Europe 1481 poziva sve komunističke ili postkomunističke stranke država-članica koje to još nisu učinile da preispitaju povijest komunizma i vlastitu prošlost, da se nedvosmisleno distanciraju od zločina što su ih počinili totalitarni komunistički režimi i da ih nedvosmisleno osude.

Vlada Republike Hrvatske ima obvezu postupiti u skladu sa Rezolucijom Vijeća Europe 1096 i 1481 o osudi zločina komunističkog režima. Rezolucije jasno osuđuju komunističke zločine, izražavaju sućut žrtvama i savjetuju državama članicama da se jasno opredijele za osudu komunizma.   Komunistički su simboli izrijekom zabranjeni i uklonjeni su spomenici veličanju zločinačkih režima u Poljskoj, Mađarskoj, Litvi, Latviji, Ukrajini, postkomunističkim zemljama, na koje bismo se morali ugledati i to učiniti bez daljnjeg odlaganja.

Sve bivše komunističke zemlje Europe, osim Bjelorusije, danas su članice Vijeće Europe, a zaštita ljudskih prava i pravna država temeljne su vrednote koje Vijeće Europe zastupa.  Sukladno tomu, Parlamentarna skupština EU snažno osuđuje masovna kršenja ljudskih prava koja su počinili totalitarni komunistički režimi te odaje poštovanje žrtvama tih zločina.

Totalitarni komunistički režimi koji su vladali u Središnjoj i Istočnoj Europi u prošlome stoljeću, a kakvi i danas postoje u nekoliko zemalja u svijetu, bili su bez iznimke obilježeni masovnim kršenjem ljudskih prava. Ta kršenja, koja se razlikuju ovisno o kulturi, zemlji i povijesnom razdoblju, uključivala su ubojstva i pogubljenja, kako individualna tako i kolektivna, umiranje u koncentracijskim logorima, smrt od gladi, deportacije, mučenje, prisilni rad i druge oblike kolektivnog fizičkog mučenja, progone zbog etničkih ili vjerskih razloga, odricanje slobode savjesti, mišljenja i izražavanja, slobode tiska, te odsutnost političkog pluralizma.

Zločini su se opravdavali teorijom klasne borbe i načelom diktature proletarijata. Interpretacijom tih dvaju načela legitimirala se »eliminacija« onih kategorija osoba koje se smatralo štetnima za izgradnju novoga društva te, prema tomu, kao neprijatelje totalitarnih komunističkih režima. U svakoj zemlji žrtve su velikim dijelom bile državljani te zemlje. Osobito to vrijedi za stanovništvo bivšeg Sovjetskog Saveza, u kojem je broj žrtava državljana te zemlje bio mnogo veći od broja žrtava drugih nacionalnosti. U bivšoj Jugoslaviji žrtve totalitarnog komunističkog režima, osim zbog političkih razloga bile su posebno zbog pripadnosti hrvatskom nacionalnom korpusu koji je stoljećima težio stvaranju nacionalne, demokratske države.

Europska Skupština smatra da će nedvosmislenost stajališta osude komunističkog i svih totalitarnih režima od strane međunarodne zajednice potaknuti na pomirbu. Treba se nadati da će to stajalište potaknuti povjesničare da nastave svoja istraživanja sa svrhom utvrđivanja i objektivnog sagledavanja povijesti.

Javno veličanje zločinca Tita u Hrvatskoj, koji je odgovoran za smrt više od 570 tisuća političkih neistomišljenika i zazivanje povratka komunističke Jugoslavije, nije  primjereno i u suprotnosti je sa modernim, demokratskim društvom i promicanjem europskih civilizacijskih vrijednosti. Nije nevažno podsjetiti na podatak da je Tito početkom Drugog svjetskog rata podržavao Hitlera i opravdavao napad na Poljsku sve do 22. lipnja 1941. i napada Trećeg Reicha na SSSR.

Nevjerojatno je danas da u Saboru Republike Hrvatske, umjesto u zatvoru, sjedi osoba koja zagovara mržnju i zločine i javno izriče kako žali da partizani nisu dovoljno temeljito obavili posao 1945. godine.  S obzirom na egzekucije i zločinački karakter komunističkog pokreta na području bivše Jugoslavije, vrlo je jasno što se time implicira.

Građani Hrvatske napokon trebaju prihvatiti činjenice i prestati veličati zločine. Tek tada, moći ćemo svi zajedno, graditi zdravu budućnost na zdravim temeljima. Vrijeme je da se podvuče crta i da se postavi jasna granica između slobode govora i veličanja zločinačkih režima.

Nadam se kako je konačno došlo vrijeme, kada ćemo istinski osuditi zločine i sve zločince, ograditi se od svih totalitarizama i na temeljima mira i prosperiteta graditi sretnu budućnost za sve građane i buduće generacije.

Heroji Osijeka

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Hod za život glas je razuma i savjesti, a ne ulaženje u bilo čiju intimu

Objavljeno

na

Objavio

Neki bi zabranili izlazak na ulice onima koji se za očuvanje života bore mirnim dostojanstvenim šetnjama. Zatvarali bi, tukli, osuđivali i tko zna što sve ne.

U ime “demokracije”, “slobode” i “ljudskih prava”.

Čudna neka mjerila. Kad se LGBTIQ aktivisti okupe, skidaju na javnim mjestima, ližu se i ljube po trgovima gradova, viču, vrijeđaju i nose skaredne transparente (poput onoga “ŽIVJELA PERVERZIJA!”), za neke je to “super”, “krasno”, “napredno”, “cool”. Takve povorke čuvaju stotine policajaca i budno paze da im tko ne bi dobacio kakvu ružnu riječ – iako rade na javnim mjestima ono što je inače kažnjivo zakonom kao “narušavanje javnog reda i mira”.

Čujemo, čak i od javnih osoba (koje sad neću imenovati zbog izborne šutnje) kako mi koji se zalažemo ZA ŽIVOT, zamislite, “ULAZIMO U INTIMU ONIH DRUGIH!”.

Od svih objeda i nebuloza koje izriču protivnici života, ovo je jedna od najvećih.

Narod koji izlazi na ulice hodajući za život nema iza sebe nikakvu instituciju, niti je riječ o hijerarhijski organiziranoj manifestaciji u kojoj bilo tko odozgo “vuče konce”. Građanska inicijativa ‘U ime obitelji’ jeste organizator, ali ona nije nikakav vrhovni arbitar niti redatelj ovih akcija. Nije to kazališna scena. To je moralni stav širokih slojeva našeg naroda prema najvažnijem od svih pitanja: PRAVU NA ŽIVOT ONIH NEROĐENIH KOJI NEMAJU MOGUĆNOSTI OGLASITI SE, A ČIJI SE ŽIVOTI TAKO BEŠĆUTNO SVAKODNEVNO GASE VOLJOM ONIH KOJI DO ŽIVOTA NE DRŽE.

Jako je dobro poznato kakav je stav naše Crkve, pa i svih dosadašnjih papa (uključujući i aktualnog papa Franju) o ovom pitanju. To su OZAKONJENA UBOJSTVA. To je zločin protiv Boga, Čovjeka i ljudske naravi.

Narod koji izlazi na ulice – diljem svijeta, ne samo u Hrvatskoj – u ime očuvanja života ne diže nikakve revolucije, ne traži nasilne prevrate, ne zagovara progone, nitko ne ulazi u bilo čiju intimu i pravo odlučivanja o sebi i svome tijelu.

To je GLAS RAZUMA I SAVJESTI  i na volju svakomu hoće li ga prihvatiti ili neće.

Izađimo na ulice uvijek kad osjetimo da su ljudski život ili prava nerođenih ugroženi.

Nitko nam to neće niti može zabraniti!

Ponosan sam što ZA ŽIVOT hodaju deseci tisuća ljudi.

Veličanstveni su to skupovi koji dokazuju da još uvijek nije sve izgubljeno ni za nas, mali hrvatski narod.

Na agresiju i riječi mržnje nećemo odgovarati istom mjerom.

Nas je Krist Spasitelj podučio moralnim načelima i vrijednostima života i ljudskog bitka, to znamo i toga se držimo.

Upravo zato i HODAMO…ZA ŽIVOT, jer veće i dragocjenije vrijednosti od ljudskoga života nema.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari