Pratite nas

Reagiranja

Prof. dr. sc. Miroslav Tuđman: Tko i zašto želi onemogućiti javno djelovanje gospođe Julienne Bušić?!

Objavljeno

na

Gospođi Julienne Bušić nedavno je otkazano predavanje u knjižnici srednje škole Vladimir Prelog u Zagrebu. Tim povodom prof. dr. sc. Miroslav Tuđmana uputio je zastupnička pitanja ministrici Blaženki Divjak o tome što će poduzeti kako se ovakvi slučajevi ograničavanja slobode govora više ne bi događali. Pitanje profesora Tuđmana i obrazloženje istoga donosimo u nastavku.

Zastupnička pitanja prof. dr. sc. Miroslava Tuđmana upućena prof. Blaženki Divjak, ministrici znanosti i obrazovanja:

Poštovani,

Temeljem članka 140. poslovnika Hrvatskoga sabora, postavljam sljedeća

ZASTUPNIČKA PITANJA:

Gospođa Julienne Bušić trebala je održati predavanje pod nazivom “Za što ste se spremni žrtvovati?”, u knjižnici srednje škole Vladimir Prelog u Zagrebu 26. studenog 2018. godine. Prema dostupnim podacima Ministarstvo znanosti i obrazovanja zatražilo je očitovanje ravnatelja škole o predavanju Julienne Bušić, što je imalo za posljedicu da je predavanje otkazano i nije se održalo. Pojedini mediji i novinari (koji kao i uoči haške presude generalima Gotovini i Čermaku još uvijek očekuju i zagovaraju „konačnu presudu …Tuđmanovoj Hrvatskoj“), postavljaju pitanje odgovornosti ravnatelja škole i djelatnika koji su organizirali to predavanje. Za takve je novinare „zastrašujuća činjenica“ da se netko uopće usudio pozvati jednu „teroristkinju“ da u srednjoj školi djeci drži predavanje.
Poštovana ministrice, s tim u vezi postavljam sljedeća pitanja:

1) Koje ćete mjere poduzeti kako se ne bi ponovilo izravno ili posredno utjecanje Ministarstva znanosti i obrazovanja na otkazivanje predavanja Julienne Bušić, a u budućnosti i drugih kulturnih i znanstvenih djelatnika koji svjedoče o stvaranju hrvatske države?

2) Što ćete učiniti da se (i u budućnosti) od linča i šikaniranja zaštite ravnatelj i djelatnici škole koji su organizirali ovo predavanje?

3) Što ćete poduzeti da se vaše Ministarstvo ispriča gospođi Julienne Bušić zbog ograničavanja slobode govora i iznošenja istine u obrazovnim ustanovama o borbi za samostalnu i slobodnu Hrvatsku?

Obrazloženje

Tko i zašto želi onemogućiti javno djelovanje gospođe Julienne Bušić nakon skoro trideset godina u nezavisnoj hrvatskoj državi?

Opće su poznate činjenice o njezinu javnu djelovanju. Gospođa Julienne Bušić bila je savjetnica u veleposlanstvu Republike Hrvatske u Washingtonu (1992.-1995.) te savjetnica u Uredu predsjednika Republike Hrvatske (1995.-2000.)

Nagrađivana je književnica. Za knjigu Ljubavnici i luđaci (sedam izdanja) dobila je nagradu DHK (1996.) za najbolje prozno djelo o dijaspori; (knjiga je objavljena i na engleskom a pohvalne recenzije dobila je i od londonskoga The Guardiana; po toj se knjizi snima i film u Americi). Knjiga Julienne Bušić, Tvoja krv i moja (2008.) objavljena je i u SAD-u (Ridgepath Press, 2009.). Za jedinu knjigu o silovanju žena za vrijeme okupacije Vukovara Živa glava dobila je prestižnu nagradu A. B. Šimić 2013. godine i nagradu „Bili smo prvi kad je trebalo“ za najbolju knjigu iz Domovinskoga rata. J. Bušić objavljuje svoje radove u američkim i međunarodnim književnim časopisima: Barcelona Review, Gobshite Quartelry, Verbatim: A Language Quarterly, In Other Words-Merida, itd.

Održala je zapažena pozvana predavanja na Američkom sveučilištu u Dubrovniku (na poziv dr. Lynne Montgomery, supruge bivšeg veleposlanika SAD-a u RH) i na Danima povijesti Sveučilišta u Zadru. Održala je do sada i niz predavanja u srednjim školama u Sesvetama, novom Zagrebu kao i u središtu Zagreba.

HRT je 2013. godine prikazala dokumentarni film o Julienne i Zvonku Bušiću, sanjarima i idealistima koji su cijeli svoj život posvetili i žrtvovali za slobodnu Hrvatsku.

Iz ovih šturih podataka već je očito da Julienne Bušić nema problema javno djelovati i objavljivati kako u Hrvatskoj, SAD-u ili drugim međunarodnim izdavačkim kućama, te da je u tome vrlo uspješna i da je za svoj rad primila niz priznanja. Zato začuđuje što je Ministarstvo znanosti i obrazovanja svojim činjenjem (ili nečinjenjem), otkazivanja njezina predavanje u srednjoj školi Vladimir Prelog u Zagrebu, otvorilo prostor njezinu diskreditiranju zbog kriminalne prošlosti, kao teroristkinje i ubojice policajca, a na način iz nekih prošlih vremena političkih komesara i partijskih egzekutora.

Činjenice su i o tim prošlim „inkriminiranim“ slučajevima jasne, javne i poznate, pa je zato tim upitnije zašto se Ministarstvo nije suprotstavilo krivotvorinama i manipulacijama.

Julie je Bušić prije točno 48 godina (1970.), na ondašnji dan Republike, bacila letke sa zagrebačkoga nebodera, e da bi za to bila osuđena na tri godine zatvora zbog „neprijateljske propagande“. Američko je veleposlanstvo u Beogradu vrlo pomno pratilo cijeli slučaj i izvješćuje (22.2.1971.) da se u letku ne poziva na „nasilno djelovanje u Jugoslaviji“ već se pozivaju Hrvati da se čvrsto odupru nepravdama i diktaturama kao što su to činili od kralja Aleksandra, do torture Đilasovih i Rankovićevih đelata i lažnoga (samo)optuživanja Hrvata da su fašisti i narodni neprijatelji. Letak završava porukom: „Obraćamo se Vama, koji ste ostali i koji još možete ostati i preklinjemo Vas, ne napuštajte je više, jer mi nismo zaslužili da se potucamo po svjetskim bespućima. Naše je mjesto u Domovini i mi ćemo se vratiti, da svi zajedno, jedinstveni i neuništivi, gradimo i čuvamo najljepšu i najdražu nam zemlju svijeta … Zajedno stvorit ćemo slobodnu Hrvatsku“.

Ono što je u demokratskim zemljama legitimno pravo svakoga pojedinca, to je u diktaturama kažnjivo zatvorom. Američka državljanka Julie Bušić nije odležala tri godine zatvora, vjerojatno zbog nenarušavanja američko-jugoslavenskih odnosa uspostavljenih dolaskom predsjednika Nixona u Beograd i Zagreb 1970. godine.

Za razliku od nekih hrvatskih novinara, sudac John R. Bartels koji je sudio Zvonku i Julienne Bušić za otmicu zrakoplova 1976. i pogibiju američkoga policajca nije ih smatrao teroristima i ratnim zločincima. Sudac Bartels prije izricanja presude smatrao je potrebnim reći: „Ovo je bolni i mučni zadatak, kojeg sud mora obaviti… Bilo bi nepravično i nepošteno kada ne bih prije početka rekao, da Zvonka Bušića i njegovu suprugu, kao i njihove drugove, ne smatram nikakvim ratnim zločincima niti teroristima. Držim da je neophodno važno, da svoj govor počnem s ovom primjedbom…“.

Otmicom aviona Zvonko Bušić htio je skrenuti pozornost svjetskoj javnosti na težak položaj Hrvata i Hrvatske u komunističkoj Jugoslaviji. Deklaraciju otmičara o hrvatskoj neovisnosti tada su objavili vodeći svjetski mediji. Nakon toga otmičari, koji nisu bili naoružani a bombe u zrakoplovu su bile lažne, predali su se vlastima u Parizu. Prava bomba bila je postavljena na Grand Centralu u New Yorku. Bomba je prevezena na poligon za razminiranje, a policajac je poginuo zbog nestručnoga demontiranja. Grad New York odbio je platiti odštetu udovici poginuloga policajca. Zvonko Bušić priznao je krivnju i bio je u zatvoru 32 godine, a Julienne Bušić 13 godina.

Sudac Bartels je i 1986. godine u izjavi za prijevremeni otpust napisao „Ni u kojem slučaju ne mislim da je Julienne Bušić terorist u bilo kojem značenju te riječi“. Sudac Bartels je i za Zvonka Bušića 1992. potpisao potporu za prijevremeni otpust u kojoj tvrdi „on nije terorist“. Jer, sudac smatra: „Njegovo djelovanje uzrokovano je krivo vođenom patriotskom emocijom, koja se temelji na neuspjehu Hrvatske da dobije neovisnost od Jugoslavije“.

Zvonko i Julienne Bušić platili su visoku cijenu zbog svoje borbe i žrtve za neovisnu Hrvatsku u vrijeme kada je bilo teško prodrijeti s istinom o pogubnom položaju Hrvata i Hrvatske u komunističkoj Jugoslaviji. Ali oni nisu teroristi i nisu ubojice policajca. Njihov je krimen što su se borili da istina dobije prostor u svjetskim medijima. To zna i američko pravosuđe i velika većina hrvatske javnosti za koju su Zvonko i Julienne Bušić prerasli u simbole vrijednosti na kojima je stvorena neovisna i slobodna hrvatska država: pomirbi i zajedništvu domovinske i iseljene Hrvatske.

Ministarstvo znanosti i obrazovanja je odgovorno što je Julienne Bušić onemogućeno da govori u srednjoj školi Vladimir Prelogna temu “Za što ste se spremni žrtvovati?”. Kao jednokratna pogreška Ministarstva ona se može ispraviti uz ispriku javnosti, školi i samoj Julienne Bušić. U slučaju da se to ne dogodi, te da se na presedanu škole Vladimir Prelogo nemoguće njezini nastupi u drugim obrazovnim ustanovama i školama – a pozivi su brojni, onda je to signal da od obrazovne reforme ne možemo očekivati puno. Jer mladi ljudi tijekom odgojnog i obrazovnog procesa moraju doći do odgovora “Za što ste se spremni žrtvovati?”. Ako tome ne bude tako, onda je to i sumrak vrijednosti na kojima je i radi kojih je stvorena neovisna i demokratska hrvatska država.

S poštovanjem

Prof. dr. sc. Miroslav Tuđman

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Župane, dvorac Janka Draškovića u Rečici je i Vaša briga!

Objavljeno

na

Objavio

Poštovani gospodine župane Damir Jelić građani RH, imaju pravo znati istinu.

U tom smislu javljam Vam se, ovim otvorenim pismom sa nadom i željom, kako bi se čim prije riješio već dva desetljetni problem dvorca Janka Draškovića u Rečici.

Problem je još veći nastao čudnom prodajom, kažem čudnom, jer nam kupoprodajni ugovor nije javno poznat zašto je uopće dvorac prodan.

Umjesto da  koristi u više namjena, rečičkim udrugama i društvima. Dvorac je prodan praktično mladima ispred nosa, jednoj zagrebačkoj obitelji, koja kako se vidi ni nema puno daljnjeg interesa o tom dvorcu, još od vremena Vašeg gradonačelničkog mandata u 2007. godini. Te prolazi od tada do sada, iako posjeduje veliko kurtološko, književno i povjesno 18 stoljetno bogatstvo, u sve veću ništavinu što nikome ne koristi.

Koliko je meni poznato dvorac je prodan 2007godine i ako je udruga „ZUK“ Rečica, nakon izrade žitne lađe,- Zora, koja danas plovi rijekom Kupom i prevaža domaće goste i turiste. Sa velikim žarom i zalaganjem je htjela preuzeti brigu i za dvorac Janka Draškovića, što bi više gledano društveno, turistički i gospodarski išlo u prilog, svima jednako dobrom.

Na žalost to se dosada nije dogodilo, pa ni  ono najnužnije, zaboravilo se je svake godine, najmanje tri puta i više pokositi park te očistiti okoliš oko dvorca. Problemi se i dalje nastavljaju i proširuju. Čovjek si može lagano zamisliti da se je dvorac od 2007godine do danas uređivao sobu po sobu, danas bi stajao ponosno i služio bi za sve jednako dobro i ponos selu Rečici i gradu Karlovcu.

Naša je pak ljudska, moralna građanska i seoska zadaća, kako se mladi nebi više iseljivali iz gradova i hrvatskih sela. Da na sve te nezgodne problematične, okolnosti i opozoravamo one koji ih prave, kako bi čim prije nestale.

Jer kako drugačije shvatiti da u mjesto u današnje vrijeme, koračamo korak naprijed, mi još uvjek koračamo, dva koraka u nazad.

Potrebno nam je uvjek imati na umu i pameti. Sve u stvari što danas dobro i kvalitetno zajednički činimo, činimo to za budućnost uz sebe i za buduće mlade naraštaje u generaciji koje nam u susret dolaze.

Eto i ništa drugo su moji dobronamjerni poticaji, na koje čekam pozitivan odgovor i nadam se da će Vam 4 tjedna vremena biti dovoljno.

Sa visokim poštovanjem i iskrenim pozdravom.

Josip Josef Mayer

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Tko i danas štiti partizansko-komunističke zločine i zločince?

Objavljeno

na

U povodu 75. obljetnice masakra nad Hrvatima, posjetili smo Maceljsku šumu koju još neki zovu i „Titovo lovište“, nadomak Krapine. Tu je nakon 1945. život izgubilo od 12-15.000 Hrvata, bez suda i suđenja. Ovo područje, prekrito gustim šumama, najveća je klaonica Hrvata, gdje je među ostalim ubijen i 21 biskupijski svećenik, franjevac i bogoslov, koji su ovamo dovedeni, vezani žicom, iz Franjevačkog samostana i Župnog ureda u Krapini.

Na  lokacijama koje smo obišli u društvu Damira Borovčaka, koji je objavio i monografiju o ovim stradanjima, dočekala nas je  jadna i žalosna slika.

Bijeli križevi iznad zapuštenih  i travom obraslih jama ukazivali su da je tu bila jedna od 23 dosad otkrivene masovne gronice u kojima je nađeno 1163 žrtava, koje su 22. listopada 2005. svečano pokopane kod crkve Muke Isusove, prije svega zahvaljujući nekolicini agilnih članova Udruge Macelj 1945., koji još jedini ne dopuštaju da se ovaj strašan partizansko-komunistički zločin ne zaboravi.

A znate kako su bili pokopani svi ti ljudi? U malim bijelim sanducima na kojima je umjesto imena i prezimena jedino pisalo „Macelj“ i broj, od 1 do 1163!

Još je veliki broj masovnih grobnica koje nisu otvorene. Hrvatska država to ne dopušta, kao ni proganjanje zločinaca, od kojih su mnogi već umrli, u „partizanskoj“ slavi i u svojim vilama koje su dobili za nagrade i priznanja za veliki „posao“ kojeg su obavili za Tita i partiju.

Hrvati su doista morali biti ubijeni da bi Jugoslavija živjela!

Na jednom od  neistraženih grobišta susrećemo još jednog agilnog člana maceljske Udruge – Milana Pavića- Vukinu. Pokazuje nam karte s brojnim još neistraženim lokacijama. Kaže da je s time upoznao i Ministarstvo hrvatskih branitelja, koje je tek sada, pred parlamentarne izbore, počelo na nekima od njih obavljati ekshumacije. Njemu, koji im je ukazao na neotkrivena grobišta bezobrazno su rekli da on više „nema što tu tražiti“.

Ponizili su me do daske-kako se kaže – rekao je te dodao da pretpostavlja da će nešto malo kopati, a onda ponovno sve prepustiti zaboravu.

Nu, obilazeći maceljska gubilišta, ne možemo a da se ne zapitamo: kakva je to država koja ne da vodi skrb o ovakvim lokacijama, nego koja ne želi ni da otkopa na tisuće Hrvata koji su ovdje (ali i drugdje) u najvećim mukama, vezani žicom, okončali svoje živote?

Dr. Andrija Hebrang svojedobno je predlagao i ponudio prijedlog zakona da se i ovo područje proglasi od nacionalnog interesa, da ima status Memorijalnog područja, kao recimo Jasenovac. Ta ideja dočekana je nažalost u državnim institucijama na marginaliziranje i prešućivanje.

Na taj način kao da se željelo i želi poručiti da su zločini partizana-komunista i dalje nedodirljivi (kao što jesu), kao i oni koji su klali, ubijali, mučili…

U Hrvatskoj se još uvijek optužuje, sudi i osuđuje hrvatske branitelje iz pobjedničkog Domovinskog rata i po tzv. zapovjednoj odgovornosti. I to na dugogodišnje stroge kazne zatvora.

Članovi Udruge Macelj 1945., kaže nam Borovčak, ali i neki drugi, već su davno došli do saznanja da je i u ove teške zločine u Maceljskoj šumi, uz samu zagorsku magistralu (!) bio umiješan i notorni Stjepan Heršak, zvani Štef, po zanimanju krojač, ali i okrutni zapovjednik OZNA-e u Krapini, koji je bio iznimno blizak sa bivšim žalosnim predsjednikom RH Stjepanom Mesićem. Dovoljno je bilo da za svog života javno izjavi putem medija da on „nema veze“ s nikakvim zločinima i na temelju toga dalje ga, kao ni druge partizanske zločince, nitko nije  ispitivao ni proganjao!

U vrijeme komunizma ovo su strašno  gubilište čuvali, (gdje još i danas iz zemlje izviru kosti nesretnih Hrvata), dobro plaćeni „šumari“, ljudi iz okolnih mjesta, od kojih su mnoge obitelji nažalost bile povezane sa tim zločinima.

Izraelci, ali i mnogi drugi, ne dozvoljavaju da se zaboravi i jedan život izgubljen u Drugom svjetskom ratu i nakon njega, a evo što rade Hrvati (svaka čast iznimkama) – niti ne otkopavaju svoje mrtve, a kamoli da ih i dostojno pokopaju.

O Maceljskoj šumi djeca ne uče u školama niti ovdje kao primjerice u Jasenovac dolaze „kolone“ političara i politikanata sakupljati političke i ine bodove. Hrvatski sabor nije prihvatio ni pokroviteljstvo nad 75. obljetnici masakra u „Titovu lovištu“, a još manje raspravljao o ovoj strašnoj temi.

A netko reče – zločin je zločin!

Nu, drugovi i drugarice, gospodo i gospođe, pitanje svih pitanja i danas ipak glasi: tko i dalje štiti partizansko-komunističke zločine i zločince? I zašto?

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari