Pratite nas

Razgovor

prof. dr. sc. Zdravko Tomac: ‘Danas su nam veliki problem djeca udbaša i komunista’

Objavljeno

na

Veliki razgovor  Mladena  Pavkovića s prof. dr. sc. Zdravkom Tomcem

PAVKOVIĆ: Profesore Tomac, Vaša politička sudbina je vrlo zanimljiva, jedni Vas svrstavaju u najveće ustaše u hrvatskoj politici a drugi u najvećeg komunista. Dakle, za jedne ste nedvojbeno ustaša a za druge ste nepopravljivi komunist.  Moglo bi se reći da Vašu političku sudbinu mnogi izvode iz knjige Jakova Blaževića “Tražio sam crvenu nit”, koju ste Vi redigirali i objavili na temelju dugih razgovora s Jakovom Blaževićem, a koja je jednako napadnuta kao nacionalistička i ustaška ali i kao komunistička i protuhrvatska. Bilo bi zanimljivo da započnemo naš razgovor upravo s pitanjem: U čemu je Vaša krivica kad se spomene knjiga Jakova Blaževića „Tražio sam crvenu nit“?

TOMAC: Hvala Vam na ovom pitanju. Ne osjećam nikakvu krivicu, dapače, o svemu tome, o mojoj navodnoj krivici i napadima argumentirano sam dosad više puta odgovorio, posebno u knjizi Prijepori o nacionalnom i u svojim Memoarima. Međutim, najviše me napadaju oni koji vjerojatno knjigu nisu ni pročitali. Napadaju me ne samo s desna nego još više s lijeva. Zahvaljujem Vam na pitanju jer je to prilika da ponovim neke činjenice. Zbog knjige “Tražio sam crvenu nit” koju sam napisao na temelju dugih i dugih razgovora s Jakovom Blaževićem o njegovom životu u Jugoslaviji za vrijeme II. svjetskog rata i poslije, a posebno o hrvatskom nacionalnom pitanju, nakon što je knjiga izašla iz tiska 1972. godine proglašena je nacionalističkom knjigom a ja sam smijenjen s dužnosti savjetnika Jakova Blaževića i izbačen sam na ulicu kao hrvatski nacionalist. I danas tvrdim da je ta knjiga 1972. godine nakon sloma Hrvatskog proljeća bila vrlo hrabra knjiga jer sam u toj knjizi napisao, na temelju pričanja Jakova Blaževića, istinu o tome što se događalo, posebno u Lici, za vrijeme stare Jugoslavije i u II. svjetskom ratu i kako su hrvatski komunisti postepeno gubili svoje pozicije, a neki su i likvidirani poput Marka Oreškovića.

1970-tih bio sam pripadnik i bliski suradnik hrvatske opcije u Savezu komunista i Socijalističkom savezu. Bio sam jedan od autora ustavnih amandmana, posebno čuvenih nacionalnih amandmana na Ustav Jugoslavije i hrvatske 1971. godine u kojima je utvrđeno, što je kasnije bio pravni međunarodni temelj za priznanje Hrvatske, da su republike države, a da je Jugoslavija dogovor republika kao država.

To nije moja knjiga, iako je se ne odričem, to je knjiga sjećanja Jakova Blaževića ali je na neki način i moja jer ja sam formulirao pitanja, ja sam je na neki način formulirao i napisao. U knjizi su po prvi puta rečene neke povijesne istine koje se ni danas ne žele prihvatiti. U toj knjizi je napisano i argumentirano dokazano da su se u staroj Jugoslaviji hrvatski nacionalni revolucionari, kako su se tada nazivale ustaše, u početku borili zajednički s komunistima za interese hrvatskog naroda ali su se postupno počeli razlikovati u dva bitna pitanja. Kod komunista sve više su potiskivani hrvatski orijentirani a ne površinu dolaze Srbi i Jugoslaveni koji su se borili za Jugoslaviju a protiv svake ideje hrvatske države. A hrvatski nacionalni revolucionari (kasnije ustaše) isticali su da se nikakvim rješavanje socijalnog pitanja ne može riješiti nacionalno pitanje te su bili spremni da se udruže s crnim vragom (čak i sa fašizmom) da bi ostvarili hrvatsku samostalnu državu.

Ništa nisam u svojih 26 knjiga, koje sam napisao, prešutio pa ni svoje odnose s Jakovom Blaževićem i Edvardom Kardeljom. Bio sam im beskrajno zahvalan jer su me spasili 1972. godine zatvora, jer me Blažević na nagovor Kardelja uzeo za savjetnika da mi spasi glavu. Ali nije izdržao i morao me smijeniti jer je pritisak Partije, koja se vratila na jugoslavenstvo i titoizam, bio prevelik. Tako da sam se 1974. našao na ulici bez posla. Bio sam deset mjeseci bez posla i onda sam se zaposlio kod prijatelja Stipe Jurčića kao savjetnik u ljevaonici betonskog željeza u Montingu. Bilo mi je zabranjeno predavati na fakultetu i javno djelovati.

Krajem 80- tih godina odnosno 1988. i 1989. počinjem probijati zabrane i počinjem ponovno javno djelovati.

I nakon što sam istjeran na ulicu i nakon što mi je onemogućeno javno djelovanje nastavio sam surađivati s Jakovom Blaževićem i pomagao sam mu u pripremanju njegovih knjiga. Jedino sam odbio raditi na knjizi o Alojziju Stepincu jer se nisam slagao s Blaževićem i rekao sam da tu nikako ne mogu i neću surađivati.

Međutim, nakon pojave Slobodana Miloševića i bujanja velikosrpskog nacionalizma prekinuo sam svake kontakte s Jakovom Blaževićem. Nakon što sam odbio napisati recenziju njegove nove knjige iz 1987. godine, koja je bila podrška Miloševića a potpuno antihrvatska.

U tim je tekstovima optuživao mnoge novinare tiskovina Danas i Vjesnik da su američki agenti, a stao je i na stranu Miloševića i antibirokratske revolucije. Tražio je od mene da recenziram tu njegovu knjigu. Nastojao sam mu objasniti zašto ne mogu. Pokušavao sam ga uvjeriti da se potpuno politički razilazimo i da ne mogu biti recenzent knjige koja zastupa potpuno suprotne stavove od mojih. Usprkos tomu on je i dalje inzistirao da napišem recenziju i da kažem sa čim se ne slažem. Bio sam na sto muka jer sam vidio kako Jakov Blažević misli da sam nezahvalan. Naposljetku sam ipak napisao recenziju u kojoj sam iznio svoje stavove, tako da nitko nije htio objaviti tu knjigu. Svi su se pozivali na moju negativnu recenziju odbijajući tiskanje te knjige. Budući smo potpuno prekinuli odnose zbog spomenuta postupka, dugo sam imao grižnju savjesti, jer sam uvijek poštovao zadnji očev savjet kojeg mi je dao neposredno prije smrti – nikad ne zaboravi one koji su ti učinili dobro i dvostruko im vrati. Tu mi je, kao i uvijek, pomogla supruga, koja je bila vrlo odlučna, rekavši da Blažević nema pravo u ime bilo kakve zahvalnosti tražiti od mene da radim nešto što je protiv svega onoga što javno zastupam. Kasnije, kada sam postao potpredsjednik SDP-a i kada me je Jakov Blažević javno napao u tjedniku Novi forum, bilo mi je lakše. Grižnja savjesti je prestala. Ipak, često se sjećam Jakova Blaževića i svega onoga što je preživio i razmišljam o njegovoj sudbini. Mislim da su se u njemu, kao i u mnogim hrvatskim komunistima, sukobljavala dva osjećaja i dva različita načela: hrvatski nacionalni osjećaj i ideološko komunističko opredjeljenje. Ponekad je pobjeđivao hrvatski nacionalizam i hrvatstvo, a ponekad ideološki svjetonazor i takozvani internacionalizam. Poznavajući njegov životni put, vidio sam da se u odlučnim trenucima kolebao. Često je zastupao hrvatske interese, ali je na kraju ipak popuštao pod pritiskom komunističke ideologije, pa kad se trebalo opredijeliti za hrvatski interes ili za komunizam, odabrao je komunizam.

Te podjele i raskrižja iz mladosti vjerojatno su uvjetovale da Jakov Blažević i na kraju života u presudnim vremenima borbe za suverenu i samostalnu hrvatsku državu i demokratsko građansko društvo, stane na stranu obrane propalog komunizma. Iako se Blaževiću ne može osporiti razvijeni hrvatski nacionalni osjećaj, ponovno se, kao i više puta u presudnim trenutcima opredjeljuje: 1. za Jugoslaviju, a protiv samostalne i suverene hrvatske države i 2. za obranu komunizma, makar i pod Miloševićem, a protiv građanske demokracije. To je bilo i naše raskrižje na kojem smo se konačno kao ljudi razišli i prekinuli sve kontakte, jer ideološko-politički sukob je najjači sukob, on ne trpi kompromise kada su posrijedi bitna pitanja, on potpuno obuhvaća čovjeka, dovodi do raskida brakova, rodbinskih veza i prijateljstava. I ta iskustva su još jedan poticaj koji me je neprestano tjerao da svojim djelovanjem nastojim stvarati mostove između raznih obala na kojima se nalazio i nalazi politički podijeljen i razjedinjen hrvatski narod.

Mislim da je problem što mnogi naši političari ne poznaju povijest vlastitog naroda, što je povijest falsificirana i što se ne izvlače određene pouke iz naše prošlosti jer narod koji ne može izvući pouku iz svoje prošlosti često mora sve drame, teškoće i tragedije ponovno proživljavati. Zato, ako bih osobno tražio crvenu nit svoga života, a osobito političkog djelovanja, vjerojatno bih je našao u svojem nastojanju da utječem kako bi se završili ideološki sukobi iz Drugoga svjetskog rata i sve druge povijesne podjele u hrvatskom narodu, kako bi se otklonile sve  mogućnosti da danas i u budućim novim krizama dođemo u situaciju da Hrvat ponovno ubija Hrvata, da se ponovno hrvatski narod podijeli na suprotstavljene političke fronte. Posebno sam osjetljiv na tendencije i pojave u kojima se obezvrjeđuju mnogi ljudi, idealisti koji su žrtvovali svoje živote u borbi za hrvatsku državu često i bez rezultata, ponekad i na pogrješnoj strani fronte na kojoj su se našli, a da to nije bio njihov izbor. Zato se uvijek zalažem da se poklonimo svim žrtvama borbe za hrvatsku državu i samostalnost i da ne dozvolimo da njihovi potomci doživljavaju razna poniženja kako se to i danas događa i s jedne i s druge strane ideološki podijeljenog hrvatskog naroda.

U tom kontekstu moja ideja nacionalne sloge nije pomirenje na prošlosti nego traženje suglasnosti na demokratskom programu moderne Hrvatske, ali i na prihvaćanju da svatko ima pravo na svoj pogled na prošlost, ali da nema pravo podjele i mržnje iz prošlosti prenositi na nove generacije.

Ne smije se dopustiti da nam aveti prošlosti određuju budućnost, da na neki način “mrtvi sahranjuju žive”.

A,  zbog čega danas sve više prevladavaju razgovori i rasprave o Jasenovcu, pozdravu „Za dom spremni“ i tome slično?

Zato što nismo uspjeli umjesto krivotvorene i lažne hrvatske povijesti, koju su nametnuli velikosrbi i komunisti, napisati istinitu hrvatsku povijest i o tome što se događalo u staroj Jugoslaviji za vrijeme II. Svjetskog rata i poslije i za vrijeme Domovinskog rata i poslije. Neće prestati ideološke borbe dok se ne utvrdi istina. Sve što radim, sve što pišem, a napisao sam 26 knjiga od 1992. do danas, upravo je pokušaj da argumentirano doprinesem povijesnoj istini.

Lani ste, ako se ne varam, napisali tri nove knjige…

Da, prošle godine napisao sam tri nove knjige, trilogiju o hrvatskom domoljublju. Prva knjiga “Hrvatski patriotizam- što to znači biti Hrvat” upravo daje argumentirane odgovore i veliki je pledoaje za istinu o hrvatskoj povijesti. Druga knjiga, po mom mišljenju je najznačajnija moja knjiga, ima naslov “Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo” i podnaslov “hrvatstvo i antihrvatstvo hrvatskih političara”. Ta knjiga daje odgovor na sva otvorena pitanja hrvatskog društva. Ponosan sam što sam i u jednoj i u drugoj knjizi predvidio ovo što se danas događa. Predvidio sam buđenje hrvatskog naroda i pokazao da bez patriotizma odnosno domoljublja nema izlaza.

Sve što se događa zadnjih šest mjeseci upravo je ono o čemu ja pišem, za što sam se zalagao. Hrvatski narod se probudio, izašao je na ulice, manifestira javno svoje domoljublje i traži da hrvatskom upravljaju isključivo domoljubi odnosno emocionalni Hrvati.

Spomenut ću i treću knjigu iz te trilogije pod naslovom “Misli o vjeri i nevjeri” i značajnim podnaslovom “borba između kulture života i kulture smrti” koja je moj doprinos nastojanjima da hrvatski narod odlučuje o svojoj sudbini. On zadnjih mjeseci to i radi i neće više protivnici hrvatskog naroda moći te procese zaustaviti.

Kad bi današnji političari vodili hrvatski obrambeni Domovinski rat, što mislite, kako bi on završio?

To je hipotetsko pitanje. Neće biti novog Domovinskog rata jer ćemo odbiti napade na stečevine velikog Domovinskog rata. A kako bi se ponašali današnji političari to oni svakodnevno  pokazuju i dokazuju.

Zbog čega prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman sve više smeta lijevima, pa i desnima?

Ali ga sve više voli i cijeni hrvatski narod. Stotine tisuća ljudi koje vidimo na ulicama zadnjih mjesec dana kako manifestiraju svoje domoljublje i ljubav prema Hrvatskoj garancija su da nikakvi napadi ni s lijeva ni s desna ne mogu dovesti u pitanje stečevine dr. Franje Tuđmana.

Tko Vas je u hrvatskoj politici najviše razočarao, i zbog čega?

Razočarali su me svi oni koji pred izbore jedno govore a poslije izbora drugo rade. Od sadašnje političke garniture i na vlasti i u opoziciji jedino me nimalo nije razočarala Kolinda Grabar Kitarović. Ona je prava narodna predsjednica, emotivna Hrvatica i dostojan nasljednik dr. Franje Tuđmana.

Je li normalno da hrvatska Vlada podržava Pupovčeve Novosti, pa i na određeni način njegovu politiku?

Ne samo da nije normalno nego je i skandalozno i nedopustivo, ali sve se plaća sve se vraća.

Koliko su po Vama sami hrvatski branitelji krivi za sve što im se događa, što su stjerani na margine?

Hrvatski branitelji nisu homogena skupina, postoje velike razlike među njima ali usprkos pogrešaka i tih razlika oni su i dalje garancija hrvatske suverenosti i samostalnosti i brana onima koji pokušavaju krivotvorinama oblatiti Domovinski rat i pretvoriti ga u navodni građanski rat.

Zbog čega u Hrvatskoj nije provedena lustracija?

Mnogo je razloga što nije provedena prava lustracija. Najstrašnije je što su udbaši i komunisti proveli već nekoliko lustracija hrvatskih domoljuba. O tome sam napisao bezbroj tekstova u svojim knjigama, ali nažalost naši ljudi baš ne vole čitati knjige.

Ima li po Vama još mnogo bivših Udbaša u najvišim hrvatskim državnim institucijama?

I udbaši nisu homogena skupina. I u Domovinskom ratu bio je jedan broj udbaša koji su iskreno prešli na hrvatsku stranu, ali bilo je i onih koji su to napravili s figom u džepu i koji su to napravili da zadrže svoje pozicije moći.

Danas su nam veći problem djeca udbaša i komunista, koji drže ključne pozicije u medijima, nevladinim udrugama, kulturnim institucijama i drugdje.

Je li Vam poznato kako to da bivši Udbaš Pavle Gaži nije ni „okrznut“ u svim Udbaškim aferama, a bio je među tzv. perjanicama?

Nisam se posebno bavio udbašem Pavlom Gažijem, ali nije on jedini koji je zaštićen kao lički medvjed.

Kako prepoznati bivšeg Udbaša?

Nekad ih je teško prepoznati jer su vješti u mimikriji i glumi. Poznati su mnogi slučajevi kako su, posebno u dijaspori, glumili najveće Hrvate.

Ima li ova i ovakva Hrvatska svoju budućnost?

Trebalo bi najprije definirati što mislite pod “ova i ovakva Hrvatska”. Domoljubna Hrvatska svakako ima budućnost, a oni koji nastoje ugušiti hrvatsko domoljublje nemaju budućnost.

I na kraju, gospodine Tomac, što Vas još dosad nitko nije pitao, a željeli biste reći?

Mnogo je toga što me nikad nitko nije pitao a želio bih da me pitaju. Međutim, ja ne čekam da me netko pita nego pišem i govorim upravo o tome što mislim da je aktualno i važno za hrvatski narod. Vjerujem u snagu hrvatskog naroda, vjerujem da je probuđeno domoljublje i javno izražavanje ljubavi prema svojoj domovini snaga koja će pomoći da riješimo mnoge probleme koji su nam do jučer izgledali nerješivi.

Razgovarao: Mladen PAVKOVIĆ/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Politika

Ivan Kraljević: U predsjedništvu BiH hrvatskom državnom vrhu nedostaje adekvatni sugovornik

Objavljeno

na

Objavio

U nekim ranijim medijskim istupima već sam kazao kako je uvijek najlakše biti general poslije bitke, i reći kako ste nešto znali, predvidjeli ili očekivali i prije samoga ishoda. Ipak, općepoznata je činjenica kako su Hrvati iz Bosne i Hercegovine, bar ako je suditi prema njihovim izbornim preferencijama, željeli Kolindu Grabar-Kitarović ponovno vidjeti na čelu hrvatske domovine – navodi Ivan Kraljević, politolog s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru te dodaje:

– Grabar-Kitarović dobila je masovnu podršku na svim biralištima u BiH, i takva privrženost, odanost i povjerenje HDZ-ovim kandidatima nije nešto novo i nepoznato novoizabranom predsjedniku Republike Hrvatske Zoranu Milanoviću, piše Glas Slavonije.

Tako su odlučili birači, hrvatski državljani, a volju birača nikad ne smijemo smatrati iznenađenjem. U vremenu sveopćeg meteža i polarizacije na desnici, Milanović je iskoristio priliku i na kraju izišao kao pobjednik.

Za Hrvate, kao konstitutivni narod u BiH, što pobjeda Milanovića znači?

– Iako je i sam naglasio kako ne planira biti zlopamtilo, Zoran Milanović vjerojatno neće hrvatski narod u Bosni i Hercegovini “imati u ustima” onoliko često koliko je to činila Kolinda Grabar-Kitarović. U njegovim nastupima vidljiva je određena politička zrelost i poznavanje realnog stanja. U skladu s time Hrvati u Bosni i Hercegovini od njega očekuju dosljednost i konkretnost u politici zaštite njihovih prava i očuvanja jednakopravnosti s druga dva konstitutivna naroda.

Unatoč njegovim brojnim grijesima u počecima ozbiljne političke karijere, Milanović je tijekom svog premijerskog mandata ipak odradio nekoliko važnih stvari za Hrvate. Primjerice, i danas mnogi Hrvati u Bosni i Hercegovini u pozitivnom sjećanju imaju njegovu državničku reakciju i dolazak u Mostar kada su zbog tzv. socijalne pobune 2014. godine zapaljene institucije i središnjica najjače političke stranke BiH Hrvata (HDZ BiH). Milanović je u ključnim trenucima, a to je i kasnije u više navrata ponovio, pokazao senzibilitet prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini, pa se možemo nadati istome i u budućnosti.

U Republici Hrvatskoj sada se govori o neizbježnoj kohabitaciji između aktualnog premijera i novog predsjednika, situaciji kakvu smo već u nekoliko navrata imali u izvršnoj vlasti. Koliko o uspješnosti kohabitacije ovise i budući odnosi Republike Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom, napose s hrvatskim narodom u Bosni i Hercegovini?

– Sve češće, posebice nakon izjave aktualnog premijera Andreja Plenkovića, a u kojoj je najavio tvrdu kohabitaciju sa Zoranom Milanovićem, u medijskim istupima pojedinih političara i analitičara možemo pronaći naznake turbulentne suradnje i potenciranja sukoba između Banskih dvora i Pantovčaka. Međutim, na takvu vrstu kohabitacije ne moramo gledati kao na nešto nužno loše. Istina, naivno je vjerovati kako neće biti određenih neslaganja i nadmudrivanja u područjima zajedničkih ovlasti. Takvih je slučajeva bilo i ranije u izvršnoj vlasti Republike Hrvatske. Međutim, Plenković i Milanović, premda se često prikazuju karakterno sebeljubljivim tipovima, voljom birača prinuđeni su zajednički raditi.

Njihove karakterne crte mogle bi do izražaja doći upravo u ovom polugodišnjem razdoblju u kojem Republika Hrvatska predsjedava Europskom unijom. Istina, predsjedavanje je posao koji radi Vlada, ali će i novi predsjednik htjeti imati određenu ulogu u svemu tome.

Zaključno, upravo od početnih impulsa ovisit će i njihov odnos prema Bosni i Hercegovini kao vanjskopolitičkom prioritetu Republike Hrvatske. Zbog svoga geopolitičkog položaja Republika Hrvatska mora zadržati svoj utjecaj na ovom prostoru, posebice u Bosni i Hercegovini, bez obzira na to koliko neki inzistirali na nekom odmicanju od ovog prostora. Htjeli priznati ili ne, sve zemlje regije budno prate što radi Republika Hrvatska.

Za Hrvate u Bosni i Hercegovini, čija se konstitutivna prava konstantno degradiraju, bitan je zajednički nastup hrvatske izvršne vlasti. Vjerujem kako će novi predsjednik RH i premijer RH Vlade zadržati i njegovati identičan stav po pitanju problematike nametanja Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH od strane nominalno većinskog bošnjačkog naroda, potenciranja promjene izbornog zakonodavstva i zaštite jednakopravnosti hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Hrvati nemaju svoga člana Predsjedništva BiH, i zato hrvatska izvršna vlast nema adekvatnog sugovornika u BiH tročlanom državnom vrhu u pitanjima koja se tiču Hrvata kao konstitutivnog naroda. O tome mogu razgovarati isključivo s legitimnim predstavnicima hrvatskog naroda u BiH.

Kad se govori o kohabitaciju, političari joj nisu baš skloni. Kao primjer navodi se Francuska. Vaš komentar?

– U našem se medijskom prostoru sama bit kohabitacije pogrešno tumači. Uvriježeno je objašnjenje kako kohabitacija predstavlja situaciju u vlasti u kojoj premijer i predsjednik dolaze iz različitih političkih tabora. Međutim, takvo je objašnjenje površno, manjkavo, i olako ga se kalemi na parlamentarni sustav vlasti kakav je u Republici Hrvatskoj.

Pojam kohabitacije, ipak, primjerenije je vezati uz sustav iz kojeg potječe, odnosno za francuski polupredsjednički sustav vlasti u kojem predsjednik ima izrazite izvršne ovlasti, a vlada je ovisna i o parlamentu i o predsjedniku države. U francuskom slučaju kohabitacija je političko natjecanje u izvršnoj vlasti u kojem predsjednik preuzima kontrolu nad vanjskom politikom, dok premijeru i vladi ostaje briga o svakodnevnim političkim pitanjima.

S druge strane, u Republici Hrvatskoj predsjednik nema pretjerano velike izvršne ovlasti, niti mu vlada polaže račune. Od famoznog procesa detuđmanizacije i ustavne reforme iz 2000. godine, smanjene su predsjedničke ovlasti i ta je dužnost izgubila na značaju. Vlada je zapravo ta koja radi, odnosno obavlja izvršnu vlast u skladu s Ustavom i zakonom. Dakle, za kohabitaciju u njezinom punom značenju potrebna su dva po snazi identična organa, a to nije slučaj u Republici Hrvatskoj.

Vlast je poput kolača, svojevrsni plijen kojeg političari ne žele dijeliti i zato postoji odbojnost prema kohabitaciji. Francuska, kao rodno mjesto kohabitacije, od 1958. godine i uvođenja polupredsjedničkog sustava vlasti, poznatijeg kao Peta republika, u tri je navrata iskusila kohabitaciju suprotstavljenih strana u vlasti: Mitterand – Chirac (1986.-1988.), Mitterand – Balladur (1993.-1995.) i Chirac – Jospin (1997.-2002.). Međutim, i tamo se kohabitacija pokazala kao svojevrsna “pogreška u sustavu”, pa je Jacques Chirac 2000. godine, najvjerojatnije otriježnjen petogodišnjim iskustvom tegobne kohabitacije sa socijalističkim ljevičarem Lionelom Jospinom, inicirao skraćivanje predsjedničkog mandata sa sedam na pet godina i njegovo izjednačavanje s mandatom Narodne skupštine.

Kako se izbori za Narodnu skupštinu održavaju samo dva mjeseca nakon predsjedničkih, od tada do danas praksa je pokazala da pobjeđuje ona stranka čiji je predsjednik član. Iz svega ovoga možemo zaključiti kako su i Francuzi kohabitaciju gurnuli u stranu, piše Glas Slavonije.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Ivan Anušić: Zašto smo zapravo izgubili? Čudo da je uopće ušla u drugi krug

Objavljeno

na

Objavio

HDZ-ov osječko-baranjski župan Ivan Anušić, koji je u predsjedničkoj kampanji bio šef izbornog stožera Kolinde Grabar-Kitarović, gostovao je u četvrtak u emisiji Osječke TV “Karte na stol” koju vodi Goran Flauder.

U dugom razgovoru Anušić je detaljno i iskreno progovorio o razlozima zašto Grabar-Kitarović nije uspjela osvojiti drugi mandat.

Na samom početku emisije voditelj je Anušića upitao kako bi rekapitulirao izgubljene izbore, to jest da objasni zbog čega je predsjednica izgubila, a Zoran Milanović dobio.

Kada govorimo o izborima iza nas i svemu onome što se događalo u izbornom procesu trebali bismo imati neku emisiju koja bi završila tek u 12 sati navečer, ali ću ja to pokušati skratiti – počeo je Anušić, prenosi jutarnji list

Ako gledamo sve ono što se događalo u izborima i oko Kolinde Grabar-Kitarović, prvo moramo reći da je kao predsjednica koja je branila mandat bila u težoj poziciji nego izazivači. Morala je, naravno, braniti sve ono što se događalo u proteklih pet godina, objašnjavati neke poteze – vi kad radite, uvijek napravite nešto što nije po volji svima. To je bio prvi otežavajući faktor u njenoj kampanji.

Drugi otežavajući faktor bio je taj da dio stranke (HDZ, op. a.) nije bio zainteresiran da sudjeluje proaktivno i da pomogne u kampanji Kolinde Grabar Kitarović – to je bilo vidljivo na samom početku. To sam vidio obilazeći teren po cijeloj Hrvatskoj i bilo je jasno i nedvojbeno da će određeni ljudi, ajmo to tako reći, povući ručnu. Ti su ljudi bili nevidljivi u prvom krugu, njih niste vidjeli – rekao je Anušić na Osječkoj TV.

Neki su štetili namjerno, a neki su svojim nečinjenjem radili što su radili. Tako je prošao prvi krug. Pomoć, to jest vjetar u leđa, predsjednici svakako nisu bile ni stvari koje su se dogodile, stavimo ih pod navodnike – gafovi, i nekakvi potezi koji su i meni bili teško objašnjivi i nerazumljivi. Tu govorimo o prekidanju debate, o verbalnom napadu na Milanovića – rekao je Anušić nakon čega se ubacio voditelj i spomenuo da nisu pomogli ni savjetnici predsjednice “koji su napravili više štete nego koristi”.

Tako je. I kroz svih tih pet godina, možemo se složiti, a posebno sada kada je to bilo ekstra vidljivo i ekstra pod lupom javnosti koja je promatrala njen svaki korak – kazao je Anušić pa nastavio.

Dogodilo se što se dogodilo. Ja ću ovdje biti vrlo, vrlo izravan – Kolinda Grabar-Kitarović je napravila čudo u prvom krugu u tome da je uopće uspjela ući u drugi krug. Kad sam izanalizirao sve što se događalo, i medijsku scenu i platformu, logistiku, infrastrukturu i sve ono što je imao njen protukandidat, u ovom slučaju govorimo o Miroslavu Škori, i borbi za i to biračko tijelo… Čudo je da je ona uopće ušla u drugi krug.

‘U 12 sati sam znao da smo izgubili’

Na napomenu voditelja da je Škoro tu “pomogao” i u “zadnja dva, tri dana” izgubio izbore, Anušić je rekao:

On je izbore u velikom dijelu izgubio u jedinom sučeljavanju u prvom krugu. Tada je već bilo vidljivo da nije to to. Imao je i nejasne teze koje su vrludale od ljevice do desnice, preko centra, sve praktički nejasno – rekao je Anušić pa nastavio pričati o kampanji Grabar-Kitarović.

Na neki način uspjelo se ući u drugi krug, iako smo imali dva jaka kandidata desnice u prvom krugu. U drugom krugu su stvari pomalo otišle u pogrešnom smjeru jer se dogodilo da smo završili s čak šest posto razlike u korist Milanovića, dok je u prvom krugu taj zaostatak bio manji od 3 posto.

Da smo izgubili izbore shvatio sam taj dan u 12 sati, 5. siječnja. Zašto? Zato što su stigle prve informacije o izlaznosti prema kojima je u Gradu Zagrebu, Istarskoj županiji, Primorsko-goranskoj županiji i Međimurskoj županiji već bio 2 posto veći odaziv birača nego u prvom krugu. Tad sam znao da je mobilizirano biračko tijelo koje neće dati glas Kolindi Grabar-Kitarović – rekao je Anušić.

Dva ključna problema

Na pitanje voditelja čime su mobilizirani ti birači, Anušić je odgovorio:

Prvenstveno porukama koje smo slali i kojima smo se odmakli od one širine koju je Grabar-Kitarović trebala imati. Ne možete se bazirati samo na stranačkoj infrastrukturi i glasačkoj mašineriji, nego morate širiti tu priču. Mi smo umjesto toga to malo suzili i zaoštrili i to je na neki način bio veći poticaj onima koji su odlučili glasati za Zorana Milanovića.

Dva najveća problema koja su se, po meni, dogodila u drugom krugu su bili prekidanje debate na RTL-u gdje je savjetnica ušla u studio i pokušala ubrzati završetak te debate ili nešto u tom stilu. Ne znam jer ja tada nisam bio prisutan. A drugo je bio onaj verbalni napad njenog drugog savjetnika na Zorana Milanovića nakon sučeljavanja na HRT-u, a on je bio apsolutno nevjerojatan – rekao je Anušić.

Ja sam obavio razgovor i s ljudima iz suprotnog stožera, s biračima, novinarima i svima koji su to promatrali i vijest da se voze autobusima birači iz Bosne, fake news o onih 500 kuna za glas, pa redovi u Mostaru… Sve to je mobiliziralo birače drugog kandidata i Kolinda Grabar-Kitarović je izgubila.

Izgubila je od boljeg kandidata koji je bio u boljoj političkoj formi i tu nema nikakvih dilema. Iz ovog treba izvući zaključke i idemo dalje – rekao je Anušić.

Voditelj je potom dao opasku da se u kampanji stekao dojam da je Grabar-Kitarović previše povezana s HDZ-om, i da je Milanović to ispravno procijenio te se u finišu kampanje više borio protiv Andreja Plenkovića i HDZ-a nego protiv nje.

Milanović se predstavio kao kandidat s karakterom, dok je kod predsjednice to nedostajalo, a dodatno se istaknulo potezom savjetnice koja je htjela prekinuti debatu – rekao je voditelj prije nego je Anušić nastavio.

‘Kolinda nije marioneta HDZ-a’

Milanović je čovjek s karakterom, ali i najneuspješniji hrvatski premijer u povijesti koji je izravno nanio najveću štetu Slavoniji, Baranji i Srijemu. Ne bih ga glorificirao, na njemu je da pokaže da će biti uspješniji predsjednik nego li je bio premijer.

Neke poruke koje je poslao na početku, poput ignoriranja Titove biste, su u redu. Kolindi Grabar-Kitarović u Zagrebu, ali i cijeloj Hrvatskoj, nije pomogla ni koalicija s Milanom Bandićem, to smo zaboravili spomenuti. Ja o njemu neću pričati, i to zato što su sada svi ljudi koji su njemu virili iz džepa i gledali ga kao svetinju prvi u redu da ga okrive. Ali da, Bandić je u ovom trenutku u silaznoj putanji.

Što se tiče dojma da je Grabar-Kitarović marioneta HDZ-a, nama je u prvom krugu bilo jasno da moramo proširiti spektar i da moramo dobiti glasove šireg kruga birača. Zoran Milanović je to uspio napraviti sa svojom povučenom retorikom i odmjerenim izjavama. Upravo su tu priču poništile ove situacije o kojima sam govorio. Ali da zaključim – nikad nije bila Kolinda Grabar-Kitarović marioneta HDZ-a, niti se nju tako tretiralo u stranci – rekao je Anušić.

Na inzistiranje voditelja da je dojam taj koji je važan, Anušić je rekao:

Druga je stvar percepcija, ona se stvarala kroz medije, poruke, izjave i spinove kojima se Grabar-Kitarović nije uspjela othrvati na pravi način. Da, bilo je tu otežavajućih okolnosti. No, ja sam kao voditelj kampanje organizirao preko 600 stožera u Hrvatskoj, 30 velikih skupova, a prikupili smo i preko 230.000 potpisa za njenu kandidaturu.

Što se tiče strategije koju smo imali, i koja se trebala primjenjivati, tu smo zapeli u jednom smjeru jer se predsjednica nije slagala s jednim dijelom strategije. Jedan dio je prihvaćala, a drugi je “nadoštukavala”. Tako se izgubilo nešto što je tu trebalo biti. Plus, kad ste na vlasti, puno je teže obraniti poziciju, to jest u hrvatskoj politici je lakše napadati – rekao je Anušić.

Pitanje savjetnika

Znate da se predsjednica riješila svih koji su je doveli u ured u prvoj kampanji? A nakon što se riješila Mate Radeljića, u javnosti se pojavila teza da je na to bila ucijenjena podrškom na izborima.

Navodno su joj rekli, Plenković ili Jandroković, da ako želi logistiku HDZ-a, financijsku i organizacijsku pomoć, da se mora riješiti svog savjetnika za unutarnju politiku – počeo je pričati voditelj, a Anušić mu je odgovorio da on za to ne zna. Voditelj je potom nastavio:

Nije ni bitno, to je bila teza koja se počela širiti u medijima i koja se prepričavala, a koju ona nikad nije uvjerljivo demantirala. A već ju je taj čin predodredio na neki način za marionetu HDZ-a. Do tog trenutka, do te smjene, od nje se više nije mogla čuti kritika na račun HDZ-a, a prije toga je znala kritizirati Vladu i premijera. Kao odrezano. Nije se odredila ni prema štrajku prosvjetara i teško da je tu dobila njihov glas i glas njihovih obitelji – primijetio je voditelj.

Pa definitivno da joj prosvjetari nisu bili skloni dati glas jer dolazi iz političke opcije protiv koje su štrajkali. Ali ona se o njihovim zahtjevima očitovala. Naravno da taj štrajk njoj nije koristio. Ja mislim da on nije ni pomogao, ni odmogao predsjednici u kampanji, ja sam razloge za poraz naveo u prvom dijelu emisije, a tu su i drugi o kojima sada nije ni vrijeme ni mjesto da se priča.

Skup u Osijeku

Prije nego završimo analizu zbora, moramo se osvrnuti i na skup u Osijeku koji je po mnogočemu karakterističan. Ja sam čuo da se predsjednica uopće nije držala scenarija, nego je puno improvizirala.

Njezino ponašanje je bilo neprirodno – prenaglašavanje, pjevanje, mahanje rukama, mimike, jednostavno se činilo kao da nije bila sasvim svoja. Ne znam je li to bilo pod utjecajem nekih šampanjaca, tableta ili ne znam čega. Uglavnom, to nije bila Kolinda koju znamo iz prvog mandata i drugog kruga, u Osijeku je bila nešto sasvim drugo i onih 8000 eura je u stvari bila sprdnja, ona je time htjela privući birače, a zapravo ih je time otjerala. Što se dogodilo u Osijeku? – pitao je voditelj.

To je bilo 19. prosinca, čini mi se. U obranu predsjednice reći ću ovako: Vi kad krenete ujutro na teren, a kreće se oko 8, od samog izlaska na teren do recimo kad dođemo do 20 ili 18 sati, vi ako nemate ogromnu prirodnu energiju više ne možete stajati na nogama.

Prije toga je bilo niz skupova i događaja na kojima konstantno pričate i družite se s ljudima. Ja se nisam vozio s njom u službenom kombiju, imali smo prije toga Valpovo, Našice i Đakovo, pa smo išli autima da možemo brže doći.

Definitivno, kad nakon toga dođete na scenu, kad je na vama apsolutno sve fokusirano, ne možete vjerovati koliko čovjeka to iscrpi. Upravo to se dogodilo Kolindi Grabar-Kitarović. To je bio velik skup, samo je u Ciboni bio veći, ali mi svakako nismo bili zadovoljni tim skupom. To je i jedan od razloga zašto smo prošli tako u prvom i drugom krugu – rekao je Anušić koji je kasnije napomenuo i kako predsjednica tijekom prvog mandata nije smijenila sve svoje savjetnike.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari