Pratite nas

Kolumne

Prof. dr. sc. Zdravko Tomac: “Što sam rekao na sudu u Münchenu”

Objavljeno

na

Svjedočenje na procesu Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču na sudu u Münchenu završio sam, obraćajući se predsjedniku suda, slijedećom konstatacijom: “Očekujem, kao i većina pripadnika hrvatskog naroda, da će te osuditi komunistički zločinački sustav koji je uspostavljen poslije II. Svjetskog rata na čelu s Titom a koji je djelovao i nakon Titove smrti sve do raspada Jugoslavije. Ako ne osudite komunistički zločinački sustav i partijski vrh, koji su donosili odluke o likvidacijama ljudi, odnosno ako osudite samo izvršitelje, nećete napraviti puno koristi.”

[ad id=”93788″]

Ta rečenica bila je rezime moga svjedočenja kao svjedoka eksperta koje je trajalo sat vremena.

Uvjeren sam da sam na svjedočenju neopovrgljivim argumentima dokazao kakav je bio proces donošenja odluka i tko je sve odgovoran za sve počinjene zločine, pa tako i u slučaju ubojstva Đurekovića. U socijalističkoj revoluciji nakon II. Svjetskog rata uspostavljen je komunistički zločinački titoistički sustav kao diktatura proletarijata, koji se nije bitno razlikovao od Staljinovog sustava. Tada je na čelu s Titom masovnim ubojstvima bez suđenja i stvaranjem koncentracijskih logora izvršen pravi genocid, prije svega nad hrvatskim narodom. Dosad je otkriveno 1700 stratišta, masovnih grobnica i hudih jama, sa desetcima tisuća likvidiranih ljudi, među kojima je bilo mnogo žena i djece. Prema izjavi Aleksandra Rankovića u razdoblju od 1945. do 1951. kroz logore je prošlo više od 3 milijuna i 300 tisuća ljudi, a likvidirano je 650 tisuća ljudi. Bio je to vrlo organizirani sustav masovnog ubijanja i likvidacija, za koje tadašnji čelnik partije Milovan Đilas kaže da takav zločin koji je počinjen nad hrvatskim narodom nije zabilježen u novijoj povijesti. U tom zločinačkom sustavu i u masovnim ubojstvima i u pojedinačnim zločinima konačnu odluku donosio je Josip Broz Tito.

tomacI nakon smrti Tita 1980. godine do raspada Jugoslavije zločinački sustav se nije bitno promijenio. Sve je ostalo isto kao i za Tita osim što su umjesto Tita političke odluke o likvidacijama, kako su govorili narodnih neprijatelja, političku odluku donosili vrh Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije i vrh Centralnog komiteta one republike iz koje je bila osoba koju je trebalo likvidirati. U to vrijeme djelovala je partijska država te su sva državna tijela bili ustvari transmisije volje Partije, ili bolje rečeno partijskog vrha. Faktičnu odluku donosio je partijski vrh a formalnu odluku po direktivi Partije opet partijski ljudi u državnim tijelima, što ne umanjuje njihovu odgovornost, ali ipak najveća odgovornost je na partijskom vrhu.

Druga razina odgovornosti je na čelnim ljudima Udbe na razini Jugoslavije i republike. Oni su pripremali prijedlog odluke za partijski vrh i organizirali provođenje partijske odluke. Prema tom modelu treba utvrditi i odgovornost Zdravka Mustača i Josipa Perkovića, čelnika Udbe na razini Jugoslavije i Hrvatske. Udba je pripremala izvršenje partijske odluke a provodili su tzv. kileri (ubojice).

I danas 25 godina nakon sloma komunističkog sustava mnogi ključni ljudi koji su bili dio zločinačkog sustava i dalje zauzimaju važne pozicije i imaju relativno veliku moć. Tu svoju moć prenijeli su i na političku djecu komunizma, koji danas drže u svojim rukama medije, ne vladine udruge, kulturne institucije i političke stranke te svim sredstvima brane komunističke zločine lažno tvrdeći kako se nije radilo o zločinačkom sustavu te kako oni koji traže osudu zločinačkog sustava ustvari žele kompromitirati antifašizam i rehabilitirati ustaštvo.

U svojem svjedočenju obrazložio sam da je pokušaj donošenja Lex Perkovića i zakonskog onemogućavanja izručenja Josipa Perkovića i Zdravka Mustača Njemačkoj da im sudi bio krunski dokaz, da nažalost i sadašnja vlast u Hrvatskoj, i dalje negira komunističke zločine i sprječava svim mogućim sredstvima da se utvrdi istina i povijesno osudi komunistički i titoistički sustav.

Na suđenju sam govorio i o Hrvatskom nacionalnom etičkom sudištu, čiji sam potpredsjednik, koji je moralno osudio titoistički zločinački sustav i osobno Josipa Broza Tita kao najodgovornijeg čovjeka za učinjeni genocid. Govorio sam i o sljedbenicima i braniteljima tog zločinačkog titoističkog sustava te o tome da je Hrvatsko nacionalno etički sudište moralno osudilo Stjepana Mesića, Ivu Josipovića, Zorana Milanovića, Vesnu Pusić, Budimira Lončara i Vesnu Teršelič, koji ne dozvoljavaju da se sazna istina o komunističkim zločinima.

U svom svjedočenju predložio sam sudu u Münchenu da se upozna i sa etičkom osudom Josipa Broza Tita i obrazloženjem te osude. Naveo sam i činjenicu da su hrvatski političari i hrvatski mediji prešutjeli tu osudu koja je izrečena pred 2 tisuće ljudi u dvorani u Lisinskom. Ni jedan medij, osim nekoliko portala, nije izvijestilo o tom značajnom povijesnom događaju u Hrvatskoj. Čak je Jutarnji list odbio objaviti presudu Titu kao oglas jer se pobunila redakcija da će štrajkati ako se objavi oglas u kojem se osuđuje Josip Broz Tito.

I to su razlozi zbog kojih i ja osobno i mnogi drugi, ne samo očekujemo nego i tražimo, od suda u Münchenu da osudi titoistički zločinački sustav, kao uvjet brže demokratizacije Hrvatske. U mojem svjedočenju jedino je korektno izvijestio Jozo Ćurić, novinar HTV-a i nekoliko portala, dok je Jutarnji list svjedočenje prikazao potpuno iskrivljeno i netočno. Svi ostali nisu ni spomenuli to svjedočenje.

To su razlozi zbog kojih sam se odlučio ukratko ovim tekstom upoznati hrvatsku javnost sa svojim svjedočenjem na sudu u Münchenu.

U Hrvatskoj se upravo vodi borba, dok ovo pišem, hoće li Zoran Milanović ostati i dalje na vlasti ili će konačno otići s povijesne pozornice. Njegov ostanak na vlasti bio bi katastrofa jer bi značilo da su u Hrvatskoj preživjele titoističke komunističke snage, koje će i dalje, poput Zorana Milanovića tvrditi da je Josip Broz Tito “najbolje što su Hrvati imali”. U argumentaciji Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta ustvrdili smo neopovrgljivim dokazima da je Tito najodgovorniji za masovne zločine koji imaju karakter genocida te da je moralno odgovoran ne samo za ono vrijeme kada je donosio odluke i naredbe “sve pobiti”, nego i za učinjene zločine nakon njegove smrti jer su partijske i udbaške strukture i politička djeca titoizma nastavili provoditi politiku i “poslije Tita Tita”.

Prošlo je skoro dva mjeseca od mog svjedočenja a sustav u Hrvatskoj je i dalje blokiran i nije moguće da se građani upoznaju s istinom npr. sa strašnim zločinima u Hudoj jami, gdje su stotine ljudi, uključujući žene i djeca, živi zakopani da polagano u strašnim mukama umiru. U subotu je u Hudoj jami održana velika misa, koju je držalo nekoliko biskupa iz Slovenije i Hrvatske, ali taj događaj u Hrvatskoj je potpuno prešućen.

Nažalost, u Hrvatskoj sve manje ima informacija što se događa na sudu u Münchenu, a kada se i piše ili objavljuju informacije, one su u pravilu lažne i krivotvorene. Dakle, borba za istinu se nastavlja, s obzirom da mi u Hrvatskoj nemamo snage se obračunati sa titoističkim zločinačkim sustavom, veliku nadu polažemo u sud u Münchenu odnosno da će taj sud osuditi ne samo neposredne krivce nego i one koji su donosili političke odluke o likvidacijama odnosno da će osuditi zločinački titoistički sustav.

Prof. dr. sc. Zdravko Tomac

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Tko kome vodi kampanju!?

Objavljeno

na

Objavio

Isječak: Nacional

U Hrvatskoj su u posljednje vrijeme sve popularnije “afere mailovi“. Prije nekoliko dana pompozno su u jednom hrvatskom tjedniku najavljeni mailovi koji sadržavaju korespodenciju između Predsjednice RH i njenog nekadašnjeg savjetnika. Riječ je navodno o 200-tinjak mailova koji su poslani s privatne adrese Predsjednice, s naglaskom odmah u startu da su s privatne adrese – kako njihovo puštanje u javnost ne bi zadiralo u sferu nacionalne sigurnosti.

Piše: Ante Rašić

Mailovi između Kolinde Grabar-Kitarović i Mate Radeljića u javni su prostor mogli pustiti jedino Kolinda Grabar-Kitarović i Mate Radeljić. Kolindi oni ne idu u korist i jeftini pokušaji njenog bivšeg savjetnika da ih prišije Predsjednici i nazove to napadom na sebe – teško da će javnost progutati.

Koji je onda razlog najave ovih mailova? Postaje jasno nakon dva dana medijskih istupa Mate Radeljića, što je potvrdio i izvor iz stožera Miroslava Škore.

Po našim informacijama iz izvora bliskog stožeru Miroslava Škore, Radeljić želi svakako tijekom idućih nekoliko mjeseci kampanje pustiti sporne mailove u javnost, a ovo što sada radi je priprema. Činjenica je da je samo on mogao pustiti informaciju kako postoje mailovi usput otkrivajući navodne sadržaje dvije do tri njihove prepiske, te nakon toga žustro napao Predsjednicu. Cilj mu je odmaknuti priču o mailovima od sebe i prebaciti lopticu u dvorište Pantovčaka kako bi mogao nakon nekog vremena pustiti navodne mailove, a onda se opravdati da otpočetka govori kako on s njima nema ništa.

Da je ovaj scenarij moguć govore i izvori bliski Predsjednici jer pokazuju modus operandi bivšeg savjetnika, koji je slično funkcionirao i u Uredu predsjednice.

Matu Radeljića javnost pamti i po tajnim snimkama USKOK-a u aferi utaje 27 milijuna kuna poreznog duga jednog poduzetnika. U istoj se aferi spominju i Biljana Borzan i Ivan Vrdoljak s kojima je, prema snimkama USKOK-a, Radeljić često razgovarao.

Prije toga Radeljić je radio za Glavaša, Sanadera, Kosor i Karamarka. Objavom „Afere mailovi“ jasno se svrstao u stožer predsjedničkog kandidata Miroslava Škore. Iz ovoga je vidljivo da Radeljić bez problema mijenja dres, ali navike ostaju iste. Stoga i ne čudi što se pojavila panika u Škorinom stožeru, kaže naš izvor koji od početka upozorava Miroslava Škoru da je Radeljić solo igrač i da do sada nije ni s jednim bivšim poslodavcem ostao u dobrim odnosima.

Polako toga postaje svjestan i Škoro, ali Radeljić je čini se, preduboko ušao u njegovu kampanju i drži konce, kako političke, tako i financijske.

Je li Škoro pokazao naivnost kada je izabrao Radeljića za lidera svoje kampanje ili je pristao i na „malo prljavog veša“ kako bi se dokopao Pantovčaka teško je razlučiti. No Škori se, kaže naš izvor, sve manje sviđa Radeljićev način rada, posebno ga je razljutila priča oko mailova jer je očekivao ozbiljniju i sadržajniju kampanju.

Političkog iskustva Škoro realno, unatoč kratkim izletima u politiku, baš i nema. Iskustvo koje mu nosi Mate Radeljić koji bivšim poslodavcima prijeti otkrivanjem privatnih mailova, izgleda da i njemu postaje jasno, nije pametno imati u svojoj blizini.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Sud kao ideološka komisija CK

Objavljeno

na

Objavio

Postojao je nekada CK SK i u njemu jako važna ideološka komisija koja je ocjenjivala i sudila o ideološkim „skretanjima“ u društvu, a najčešće je na udaru bio nacionalizam, hrvatski dakako.

Sada više nema ni SK ni CK, nema ni te ideološke komisije, ali zato postoji, primjerice, Visoki prekršajni sud koji je preuzeo ulogu ideološkog sudišta, presuđujući pozdravu „Za dom spremni“, odnosno pjevaču Marinu Rosi koji je u Makarskoj zapjevao „Čavoglave“, postavši tako kolateralna žrtva cijele zavrzlame koja se već godinama valja našim medijima.

Ne može se zanemariti ni činjenica da je vijećem ovoga suda predsjedao Siniša Senjanović potomak jedne istaknute partizanske obitelji, ostavljajući sumnju u vlastitu ideološku i emocionalnu opterećenost, koja nikada nije dobar saveznik pravde.

Presuda je problematična s pravno-logičkog i političkog aspekta. Vijeće se poziva na Ustav RH koji zabranjuje pozivanje na nacionalnu, vjersku ili rasnu mržnju i svaki oblik nesnošljivosti, ali iz toga se samo krajnje slobodnom interpretacijom ta odredba može odnositi i na sporni pozdrav. Sudovi, osim toga, ne sude izravno temeljem Ustava nego temeljem zakona koji za ovakav slučaj ne postoji.

U obrazloženju se još navodi kako je ZDS korišten u NDH, simbolizirajući time mržnju prema ljudima različitih rasa, vjeroispovijesti i etničkog identiteta. Ako se to može kazati za NDH, ne može se automatski prenijeti na sve simbole korištene u toj državi. Nikakvom se semantičkom analizom ne da iz ovoga pozdrava izvesti poziv na mržnju.

Česta usporedba s nacističkim „Sieg Heil“ je promašena. U „živjela pobjeda“ sadržan je osvajački poklič, dok je ZDS obrambeni poklič korišten u raznim formama prije i poslije NDH, a naročito u Domovinskom ratu, na kojega prvenstveno asocira. Danas je dijelom legaliziranog znakovlja HOS-a.

No, ono puno važnije: zabranom jednog pozdrava ne dobiva se ništa, a gubi se puno? Zabranom se na nevjerojatan i anakroničan način vraćamo u vrijeme verbalnog delikta. U javnoj dnevnoj komunikaciji može se naći niz primjera nesnošljivosti u kojima se još izravnije i grublje vrijeđaju nacionalni i vjerski osjećaji građana pa nikome ne pada na pamet nekakva zabrana, i gdje bi nas to uopće odvelo.

Problem s tim pozdravom je beskrajno predimenzioniran i prenaglašen (kome je danas do NDH i do ZDS?) a ovakvim presudama on se samo (namjerno) potencira i provocira. U svakom ludilu, naravno, ima i sistema.

Postoje određene skupine u društvu kojima je cilj izazivanje nacionalnih podjela i klevetanje države za fašizam i neoustaštvo, u kontekst čega se sve otvorenije stavlja i obrambeni rat devedesetih, čemu i oni koji vode državu kumuju u velikoj mjeri, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

U Thompsonovoj pjesmi sve im smeta, a najmanje pozdrav!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari