prof.dr. Slaven Letica: ĆIRILICA, KONCEPTUALNA UMJETNOSTI I VUKOVAR

Performans, kako ga je nazvao sam umjetnik Siniša Labrović, „Razbijanje latinice“, upriličen u Hrvatskom novinarskom domu u organizaciji Hrvatskog narodnog vijeća na pravoslavni Badnjak (6. siječnja 2016.) u kojem je bivši nezaposleni sinjski mudroslov i knjigo-znanac a danas zamjetni konceptualni umjetnik razbio jedanaest plastičnih tabli na kojem su na ćirilici i latinici bile zapisane misli ili stihovi poznatih hrvatskih pisaca i pjesnika (Ive Andrića, Arsena Dedića, Bore Ćosića, Sime Matavulja, Vladana Desnice, Mirka Kovača, Danila Kiša, Dragana Velikića, Sime Mraovića, Grigora Viteza i Branka Miljkovića.), u javnosti je doživljena kao PROVOKACIJA, piše prof.dr. Slaven Letica

Za njega kao umjetnika (znatno mi je simpatičnija njegova bezazlena ili gruba ironija iz brojnih PREDSTAVA – „Previjanje ranjenika“, „Prepjevavanje i guslanje Glorije“, „Ovce“, „Boks meč za titulu ministra kulture“, „Romi pjevaju Juru i Bobana“ itd. – od bolesne mizantropije Olivera Frljića), igrokaz u Hrvatskom novinarskom domu slijedi ranije ulične umjetničke provokacije.

Ono što jest veliki problem jest još jedan pokušaj Milorada Pupovca i SNV-a, pa i Siniše Lavrovića, u manjoj mjeri, da problem ćirilicu u Vukovaru svede na puku jezičnu, lingvističku činjenicu-metaforu. Neosporna je, naime, činjenica da su na srpskoj, pa i hrvatskoj ćirilici, o onoj ruskoj da i ne govorimo, napisana grandiozna djela, zapisana veličanstvena poezija i proza.

Međutim, neosporna je i činjenica da je upravo ĆIRILICA u Vukovaru bila simbol agresije, pretvaranja Grada u prah i pepeo, progona LATINICE i počinjenja teško opisivih – na latinici i ćirilici – pojedinačnih i masovnih zločina.
Upravo zbog toga, kad je Božićni mandatar Tihomir Tim Orešković javno izjavio “Uvjeren sam da će ćirilica doći do Vukovara. Osobno sam bio u Vukovaru, imao sam priliku osjetiti to, ćirilica će doći, ali u svoje vrijeme. Rane su svježe i vrijeme treba učiniti svoje”, on je govorio MUDRO i SNOŠLJIVO, uvjeren kako vrijeme liječi sve rane, pa i one teške, vukovarske.

Dakako, prvi koji je požurio javno osporiti njegovu mudrost bio je – tko bi drugi nego – dr. Dejan Jović, poznati zagovornik teorije o podijeljenoj odgovornosti za ratove „na ovim prostorima“ i ratne zločine, pa i zločin genocida koji su prema nizu presuda Haškoga suda počinili samo Srbi i Srbija.
Evo kako je Oreškovićeve riječi komentirao Jović: “To je iznenađujuća izjava koja se već nekoliko puta ponovila. Štoviše, čini mi se da je temeljena na vrlo slabom, tzv. argumentu. Jer ako je vrijeme za dvopismenost u BiH ili dvojezičnost na Kosovu, postavlja se pitanje zašto nije vrijeme za to isto u Vukovaru? Jesu li možda te rane, o kojima mandatar Orešković govori da su još uvijek dosta svježe, nešto manje svježe ili nešto malo manje bolne u Bosni i Hercegovini ili na Kosovu?”

A evo kako je o doktrini „ritualnog ubijanja grada/gradova“ mislio i pisao veliki beogradski, srpski, srbijanski, pa i – u davno doba – jugoslavenski arhitekt, urbani filozof i zaljubljenik u gradove prof. dr. Bogdan Bogdanović: „Nije mi jasna ta vojna doktrina koja nalaže kao jedan od prvih ciljeva, možda i prvi – rušenje gradova. (…) Da ne zaboravimo još jednu dijaboličku okolnost! U pitanju su lepi, vrlo lepi, najlepši gradovi: Osijek, Vukovar, Zadar. Sada su na redu Mostar i Sarajevo. Udar na Dubrovnik – užasavam se da to kažem, ali moram – bio je namerno usmeren na primjerak izuzetne, gotovo simbolične lepote. Napadači podsećaju na ludaka koji lepoj ženi baca u lice solnu kiselinu i pri tom joj obećava novo, lepše lice! Da nisu u pitanju samo podsvesne konfuzije primitovaca, dokazuje namera da se porušeni Vukovar obnovi u nekom nespostojećem srpsko-vizantijskom stilu.“ (Esej „Grad i smrt“ u knjizi „Tri ratne knjige“, Mediteran, Novi Sad, 2008., str. 35)

Za razliku od velikog intelektualca, znanstvenika, sveučilišnog profesora, arhitekta i tvorca mirotvornih spomenika diljem bivše zemlje, dr. Dejan Jović je slabo učeni politolog i politikant koji bi naprosto u vukovarske katakombe i podrume protjerao traumatična sjećanja građana tog veličanstvenoga grada na sve ono o čemu piše Bogdanović.

Ćirilica u Vukovaru nije bila, kako naivno sugerira sinjski estradni umitnik s dobrim međunarodnim karijernim šansama (nije manje zanimljiv i kreativan od svojih velikih uzora: Toma Gotovca, Mladena Stilinovića, Sanje Iveković i Slavena Tolja), samo pismo poezije i proze, nego i simbol ubijanja grada, njegovih građana i svega što gard i gradovi simboliziraju: povijest, ljepotu, urbanu vrevu i prividni kaos, snošljivost, multikulturalnost i multikonfesinalnost.

Zato je očigledan nakana Milorada Pupovca i njegovih pajdaša iz SNV-a da „performansom“ Siniše Labrovića očitaju lekciju Božićnom mandataru bila bogohulna (u odnosu na pravoslavni Badnjak i sve ono što Badnjak simbolizira), politikanska i glupava.

Kad su nakon svega toga još namjestili da Mandatar bude dijete „sreće“ (zapravo podvale) i da baš on dobije sretni novčić, zaslužili su da i sami budu predmet poruge – Siniše Labrovića.

prof.dr. Slaven Letica

Što vi mislite o ovoj temi?