Pratite nas

Komentar

Prof. dr. Slaven Letica: ‘NJIHOVA I NAŠA JEZIČNA DOMOVINA’

Objavljeno

na

Inicijatori i potpisnici „Deklaracije o zajedničkom jeziku“ (južnih Slavena) napisali su, drsko i izazivački, na 50. obljetnicu Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika (objavljena je u tjedniku Telegram 17. ožujka 1967.), Deklaraciju o zajedničkom jeziku koja slijedi tradiciju jezičnog unitarizma dvaju poznatih, propalih, unitarističkih sporazuma: (a) Novosadskog dogovora (potpisanog 10. prosinca 1954.) koju su po nalogu KPJ napisali i potpisali neki od hrvatskih, srpskih, bosanskohercegovačkih i crnogorskih jezikoslovaca i (b) Bečkog književnog dogovora potpisanog na današnji dan, 28. ožujka 1850., kada se u Beču sastalo pet književnika iz Hrvatske, dva iz Srbije i jedan iz Slovenije radi dogovora o ujedinjenju književnih jezika Slovenaca, Hrvata i Srba.
Povijest se, dakle, ponavlja po treći put kao opasna farsa u vidu zlokobne Deklaracije o zajedničkom jeziku.

Za potpisnike Deklaracije „zajednički jezik“ je i dalje onaj „bečki“ i „novosadski“, ali oni više te zagovaraju korištenje istog naziva jezika, već nam milostivo dopuštaju da ga zovemo kako nam se hoće i prohtije: hrvatski, srpski, bosanski ili crnogorski.
Zasad nepoznati idejni tvorci TREĆEG UNITARISTIČKOG VALA svojom su Deklaracijom o zajedničkom jeziku skicirali konture nove, JEZIČNE BOJIŠNICE, na kojoj su njeni potpisnici sebe otvoreno, imenom i prezimenom, već postavili na jednu stranu.

Nema tu baš velikih iznenađenja. Pretežiti broj potpisnika dolazi zemljopisno iz Hrvatske, a svi oni, „zajednički jezik“, nekad se to zvalo „naš jezik“, smatraju svojom – da iskoristim analogiju s osvrtom Milana Kundere na izgubljeni zavičaj i domovinu genijalnog, inovativnog, skladatelja Igora Fjodoroviča Stravinskog – JEZIČNOM DOMOVINOM: bivšom SFRJ bez Makedonije, Kosova i Slovenije.

A evo što je Kundera napisao o jednoj drugoj domovini, glazbenoj domovini Stravinskog.
Nakon što je precizno izračunao koliko je godina genijalni skladatelj ruskih korijena živio i proživio u zemljama u kojima je živio i stvarao (Rusija 27, Francuska i frankofonska Švicarska 29 i Amerika 32), Milan Kundera ovako je opisao zašto najutjecajniji kompozitor XX. stoljeća nije mogao nijednu zemlju/državu smatrati vlastitom domovinom: „Nedvojbeno, Stravinski je u sebi nosio ranu svoje emigracije kao i svi drugi. Njegov bi umjetnički razvoj jamačno krenuo drukčijim putem da je mogao ostati tamo gdje je rođen. Njegovo putovanje kroz povijest glazbe počinje u trenutku kad njegova rodna zemlja za njega više ne postoji. Shvativši da je ni jedna druga zemlja više ne može nadomjestiti, on pronalazi domovinu u glazbi. To nije samo moj lijepi lirski izraz, već to mislim posve konkretno: njegova jedina domovina, njegova jedina kuća, bila je glazba, cjelokupna glazba svih glazbenika, povijest glazbe. Tu (u glazbi) se odlučio naseliti, ukorijeniti, stanovati. Tu je (u glazbi) pronašao svoje jedine sunarodnjake, jedine rođake, jedine susjede: od Perotina do Weberna. S njima je započeo dugi razgovor koji je prekinuo tek njegovom smrću.“ (Iznevjerene oporuke, str. 71.)

I dok je jezična domovina potpisnika Deklaracije „zajednički jezik“, jezična je domovina, primjerice, književnice Maje Hrgović hrvatski jezik.

Nju i sve nas kojima je hrvatski jezik JEZIČNA DOMOVINA Deklaracija o zajedničkom jeziku čini pomalo dužnima i ljutima. Maja je na svom facebook profilu tako zapisala:
„Ako netko pokreće prikupljanje potpisa protiv ovog demagoškog, političkog silovanja činjenica oko jezika, molim da doda moje ime. Ovo ruglo od ‘Deklaracije o zajedničkom jeziku’ ima samo jedan, perverzni cilj: učiniti od lingvistike slugu politike. Ne trebate, kao ja, imati diplomu kroatistike na Filozofskom fakultetu, da bi shvatili koliko je to duboko problematično. Hrvatski jezik nije srpski jezik, nikad nije bio niti će ikad biti, ma koliko to smetalo politikantskim starletama – obaju rodova i svih nacionalnosti“.

Osobno smatram da bi upravo Maja Hrgovic, Milana Vuković Runjić, Ivana Šojat i još poneka pjesnikinja, spisateljica, pa i znanstvenica i znanstvenik mlađi od Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika trebali napisati Deklaraciju o hrvatskom (književnom, pjesničkom, znanstvenom, stručnom i inom) jeziku u 21. stoljeću.
To sam Maji napisao na facebooku, a ona mi je pristojno odgovorila: „Dragi Slaven Letica, baš sam o ovome razmišljala. Ali još uvijek se kolebam, možda ova lakrdija uopće ne zaslužuje odgovor, možda je naprosto treba ignorirati, gdje bismo bili da reagiramo na svaku budalaštinu…“

Mogu se s Majom složiti da se radi i o „lakrdiji“ i o „budalaštini“, ali se nikako ne slažem da na Deklaraciju i zajedničkom jeziku ne treba reagirati.
Naime, čak i letimičan pogled na njene potpisnike daje naslutiti da je njihov odnos sličan onom od prije 167 godina kada su Bečki književni dogovor potpisalo pet hrvatskih, dva srpska i jedan crnogorski književnik.
Djelomični popis potpisnika objavljen u današnjem Večernjem listu daje naslutiti da Hrvati opet Srbima i inima nameću – zajednički jezik.

Zato još jedna hrvatska šutnja nije i neće biti zlatna.

Evo potpisnika: Dubravka Ugrešić, Edo Popović, Daša Drndić, Slobodan Šnajder, Olja Savičević Ivančević, Damir Karakaš, Bora Ćosić, Vedrana Rudan, Roman Simić, Snježana Banović, Svetislav Basara, Dragan Velikić, Alida Bremer, Ermin Bravo, Branko Buden, Balša Brković, Ivan Čolović, Svetlana Slapšak, Filip David, Boris Dežulović, Rajko Grlić, Tatjana Gromača, Srećko Horvat, Željko Ivanković, Ante Tomić, Viktor Ivančić, Dejan Jović, Mirjana Karanović, Željko Komšić, Enver Kazaz, Snježana Kordić, Pero Kvesić, Aleksandar Hut Kono, Predrag Lucić, Nebojša Lujanović, Dragan Markovina, Josip Mlakić, Branislav Oblučar, Teofil Pančić, Vuk Perišić, Nikola Petković, Drago Pilsel, Boris Postnikov, Heni Erceg, Nenad Rizvanović, Mima Simić, Biljana Srbljanović, Faruk Šehić, Rade Šerbedžija, Lenka Udovički, Igor Štiks, Vladimir Arsenijević, Vladislav Bajac, Nikola Bajto, Asja Bakić, Ahmed Burić, Marinko Čulić, Ferida Duraković, Zdravko Grebo, Fadila Nura Haver, Oto Horvat, Saša Ilić, Ivan Ivanji, Ante Lešaja, Mirjana Miočinović, Boris Pavelić, Borka Pavičević, Ana Pejović, Vuk Perišić, Vesna Teršelič, Srđan V. Tešin, Nenad Veličković, Zdravko Zima, Jasmila Žbanić, Jasna Šamić, Elma Tataragić, Srđan Srdić, Tijana Spasić, Adis Šušnjar, Vuk Uskoković, Borka Rudić, Nela Pamuković…

Napomena: za ilustraciju posuđujem nekoliko uradaka Mirka Ilića kojem je “umjetnost domovina”.

Prof. dr. Slaven Letica

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Karamatić: Za Komšića su glasovali ekstremisti koji žele uspostavljanje islamske države u BiH

Objavljeno

na

Objavio

“Bilo je samo bitno da Hrvati nemaju predstavnika. To je pucanje u temelje BiH. To će dovesti BiH u nezapamćenu krizu. Za Komšića su glasovali islamski ekstremisti u BiH koji žele uspostavljanje islamske države. Ima tu dio glasača SDA, ali nisu dominantni”, izjavio je Srni Karamatić, koji je i član Predsjedništva Hrvatskog narodnog sabora (HNS).

On ističe da su stranke HNS-a i Dragan Čović dobili plebiscitarnu podršku Hrvata na ovim izborima.

“Izbor Željka Komšića treći put, ako pogledate komentare na društvenim mrežama, čisti su glasovi iz mržnje prema Hrvatima”, kaže Karamatić.

Navodi da bi donekle bilo razumljivo da su Bošnjaci izabrali kandidata Naše stranke za hrvatskog člana Predsjedništva BiH Borišu Falatara, koji je ponudio novi pristup i politici i BiH.

Karamatić ističe da su bošnjački glasovi, međutim, otišli “čovjeku koji za osam godina u Predsjedništvu nije uradio apsolutno ništa, a za četiri u parlamentu BiH nije podnio nijednu inicijativu, niti prijedlog zakona i čija se predizborna kampanja svodila na to kako ne treba hrvatskom predstavniku dozvoliti da predstavlja Hrvate”.

Govoreći o krizi, Karamatić napominje da Komšić, kao ni bilo koji drugi član Predsjedništva, ne može uraditi ništa bez Parlamentarne skupštine BiH.

“U ovom slučaju Komšić se nema kome obratiti. On bi, prema Ustavu, trebao obratiti Klubu Hrvata u Parlamentu BiH. Mi ga nećemo primiti ni da bi ga saslušali”, tvrdi Karamatić.

Naglašava da je kriza već nastupila jer ne postoji zakon po kojem se može popuniti Dom naroda u Parlamentu FBiH, pa tako ni u parlamentu BiH.

“Vlast će biti formirana na razini županija i u Republici Srpskoj. Federacija i BiH se svakako nalaze u krizi. Hrvati, nakon što im je ovo treći put urađeno, više nemaju razlog da još jednom pokušaju spasiti ovakvu BiH”, naglašava Karamatić i dodaje da će se Hrvati braniti postojećim mehanizmima./HMS/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Zekanović: Referendumske inicijative idu dalje i neće reći: ‘Kapitulirali smo’

Objavljeno

na

Objavio

Saborski zastupnik HRAST-a Hrvoje Zekanović u srijedu je, nakon što je objavljeno da građanske inicijative Narod odlučuje i Istina o Istanbulskoj nisu sakupile dovoljan broj potpisa, ustvrdio da je riječ o negiranju volje građana i najavo da inicijative idu dalje te da neće reći da su kapitulirale.

Zekanović je kazao da postoji plan za sljedeće poteze tih inicijativa.

“Postoji cijeli niz načina kojima se može pokazati vlasti i utjecati na nju jer je radila nešto što ne treba. To je i prosvjed, novi referendum, građanski neposluh, ima raznih metoda koje su sve legitimne u demokratskom društvu. Siguran sam da inicijative neće ostati na ovome i reći ‘kapitulirali smo, izgubili smo bitku’ nego će se ići dalje”, rekao je Zekanović.

Rekao je da ako padne Istanbulska, pada i Plenković, i da to on jako dobro zna i upravo zato je napravio sve da referendumi ne prođu.

„Bilo mi je teško slušati ministra Kuščevića kako iznosi podatke o nevjerodostojnosti potpisa, jer se prema njemu, Ministarstvu uprave i APIS-u deset posto građana nije znalo potpisati i napisati svoj OIB. Deset posto potpisa proglašeno nevažećim i to je fantastično. Ministar je govorio o ispravnosti i vjerodostojnosti, a jedini koji ovdje nije ispravan i vjerodostojan upravo je ministar Kuščević”, ustvrdio je Zekanović.

Dodao je da je ovo napravljeno na netransparentan način da se eskplicitna volja građana po pitanju sva tri referenduma negira i da je to presedan u europskoj praksi.

„Riječ je o situaciji koja je zadnji put bila zabilježena u doba komunizma, kada su takve stvari bile normalne. Danas u 21. stoljeću imamo situaciju kada ministar negira ono što je očito, kada pravi narod ludim i kada kaže da deset posto građana nije znalo čitko napisati svoje ime i prezime i potpisati se. To je stravično“, smatra Zekanović.

Kazao je da jedva čekaju uvid u nevažeće potpise. „Sve nas zanima da vidimo što je ministar Kuščević radio, na koji način konkretno osporio i tvrdi da je deset posto potpisa prikupljeno krivo”, kazao je.

Dodao je da je APIS bio angažiran na provjeri potpisa, a upravo su ih iz HDZ-a prozivali za malverzacije i izborne manipulacije.

“I sada toj istoj agenciji, koju su oni optuživali da su u njoj zaposleni deseci članova SDP-a, daju zadatak da prebroji potpise i očekuju od nas da vjerujemo toj agenciji”, rekao je.

Ocijenio je kako je ključno pitanje zašto, ako je sve bilo transparentno i jasno, nije dopušten monitoring građanskim inicijativama.

I ako je sve napravljeno striktno i po točno određenoj proceduri, kaže, kako su onda podaci curili i kako su neki, poput supruge gospodina Milorada Pupovca tjednima prije znali što se događa s potpisima.

Jako bitno pitanje je i zašto se toliko čekalo, jer smo jučer čuli da je APIS potpise provjeravao jako kratko vrijeme, da je svega nekoliko tjedana trebalo da se potpisi provjere. Gdje su ti potpisi bili mjesecima, što se s tim potpisima događalo čitavo ljeto? I da mi vjerujemo Kuščeviću da netko njegov tamo nije nešto dopisao, prekrižio ili ispravljao?“, zapitao je Zekanović.

Na primjedbu da su i oni dugo brojali potpise, rekao je da oni nemaju infrastrukturu kao političke stranke ili država nego je riječ o volonterima koji su prikupljali tisuće potpisa diljem Hrvatske i događa se da uvijek netko naknadno preda potpisnu knjigu.

“Nije lako te knjige prikupiti iz cijele Hrvatske, nemaju organizaciju kao država tako da je to razumljivo“, pojašnjava Zekanović.

Upozoren da nitko nije kontrolirao ni kako su oni prikupljali potpise, uzvratio je da je „zakon takav kakav jest“. „Na žalost, nije dobar i ja sam za njegovu promjenu, ali ne da bude stroži nego liberalniji. Svatko je mogao doći, pa i ministar Kuščević, na bilo koji štand i provjeravati kako se prikupljaju potpisi pa zašto nama nije dozvoljeno da prebrojavamo potpise s APIS-om“, rekao je Zekanović.

(Hina)

Ni jedna inicijativa za referendum nema dovoljno potpisa

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari