Pratite nas

Komentar

Prof. dr. Slaven Letica: ‘NJIHOVA I NAŠA JEZIČNA DOMOVINA’

Objavljeno

na

Inicijatori i potpisnici „Deklaracije o zajedničkom jeziku“ (južnih Slavena) napisali su, drsko i izazivački, na 50. obljetnicu Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika (objavljena je u tjedniku Telegram 17. ožujka 1967.), Deklaraciju o zajedničkom jeziku koja slijedi tradiciju jezičnog unitarizma dvaju poznatih, propalih, unitarističkih sporazuma: (a) Novosadskog dogovora (potpisanog 10. prosinca 1954.) koju su po nalogu KPJ napisali i potpisali neki od hrvatskih, srpskih, bosanskohercegovačkih i crnogorskih jezikoslovaca i (b) Bečkog književnog dogovora potpisanog na današnji dan, 28. ožujka 1850., kada se u Beču sastalo pet književnika iz Hrvatske, dva iz Srbije i jedan iz Slovenije radi dogovora o ujedinjenju književnih jezika Slovenaca, Hrvata i Srba.
Povijest se, dakle, ponavlja po treći put kao opasna farsa u vidu zlokobne Deklaracije o zajedničkom jeziku.

Za potpisnike Deklaracije „zajednički jezik“ je i dalje onaj „bečki“ i „novosadski“, ali oni više te zagovaraju korištenje istog naziva jezika, već nam milostivo dopuštaju da ga zovemo kako nam se hoće i prohtije: hrvatski, srpski, bosanski ili crnogorski.
Zasad nepoznati idejni tvorci TREĆEG UNITARISTIČKOG VALA svojom su Deklaracijom o zajedničkom jeziku skicirali konture nove, JEZIČNE BOJIŠNICE, na kojoj su njeni potpisnici sebe otvoreno, imenom i prezimenom, već postavili na jednu stranu.

Nema tu baš velikih iznenađenja. Pretežiti broj potpisnika dolazi zemljopisno iz Hrvatske, a svi oni, „zajednički jezik“, nekad se to zvalo „naš jezik“, smatraju svojom – da iskoristim analogiju s osvrtom Milana Kundere na izgubljeni zavičaj i domovinu genijalnog, inovativnog, skladatelja Igora Fjodoroviča Stravinskog – JEZIČNOM DOMOVINOM: bivšom SFRJ bez Makedonije, Kosova i Slovenije.

A evo što je Kundera napisao o jednoj drugoj domovini, glazbenoj domovini Stravinskog.
Nakon što je precizno izračunao koliko je godina genijalni skladatelj ruskih korijena živio i proživio u zemljama u kojima je živio i stvarao (Rusija 27, Francuska i frankofonska Švicarska 29 i Amerika 32), Milan Kundera ovako je opisao zašto najutjecajniji kompozitor XX. stoljeća nije mogao nijednu zemlju/državu smatrati vlastitom domovinom: „Nedvojbeno, Stravinski je u sebi nosio ranu svoje emigracije kao i svi drugi. Njegov bi umjetnički razvoj jamačno krenuo drukčijim putem da je mogao ostati tamo gdje je rođen. Njegovo putovanje kroz povijest glazbe počinje u trenutku kad njegova rodna zemlja za njega više ne postoji. Shvativši da je ni jedna druga zemlja više ne može nadomjestiti, on pronalazi domovinu u glazbi. To nije samo moj lijepi lirski izraz, već to mislim posve konkretno: njegova jedina domovina, njegova jedina kuća, bila je glazba, cjelokupna glazba svih glazbenika, povijest glazbe. Tu (u glazbi) se odlučio naseliti, ukorijeniti, stanovati. Tu je (u glazbi) pronašao svoje jedine sunarodnjake, jedine rođake, jedine susjede: od Perotina do Weberna. S njima je započeo dugi razgovor koji je prekinuo tek njegovom smrću.“ (Iznevjerene oporuke, str. 71.)

I dok je jezična domovina potpisnika Deklaracije „zajednički jezik“, jezična je domovina, primjerice, književnice Maje Hrgović hrvatski jezik.

Nju i sve nas kojima je hrvatski jezik JEZIČNA DOMOVINA Deklaracija o zajedničkom jeziku čini pomalo dužnima i ljutima. Maja je na svom facebook profilu tako zapisala:
„Ako netko pokreće prikupljanje potpisa protiv ovog demagoškog, političkog silovanja činjenica oko jezika, molim da doda moje ime. Ovo ruglo od ‘Deklaracije o zajedničkom jeziku’ ima samo jedan, perverzni cilj: učiniti od lingvistike slugu politike. Ne trebate, kao ja, imati diplomu kroatistike na Filozofskom fakultetu, da bi shvatili koliko je to duboko problematično. Hrvatski jezik nije srpski jezik, nikad nije bio niti će ikad biti, ma koliko to smetalo politikantskim starletama – obaju rodova i svih nacionalnosti“.

Osobno smatram da bi upravo Maja Hrgovic, Milana Vuković Runjić, Ivana Šojat i još poneka pjesnikinja, spisateljica, pa i znanstvenica i znanstvenik mlađi od Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika trebali napisati Deklaraciju o hrvatskom (književnom, pjesničkom, znanstvenom, stručnom i inom) jeziku u 21. stoljeću.
To sam Maji napisao na facebooku, a ona mi je pristojno odgovorila: „Dragi Slaven Letica, baš sam o ovome razmišljala. Ali još uvijek se kolebam, možda ova lakrdija uopće ne zaslužuje odgovor, možda je naprosto treba ignorirati, gdje bismo bili da reagiramo na svaku budalaštinu…“

Mogu se s Majom složiti da se radi i o „lakrdiji“ i o „budalaštini“, ali se nikako ne slažem da na Deklaraciju i zajedničkom jeziku ne treba reagirati.
Naime, čak i letimičan pogled na njene potpisnike daje naslutiti da je njihov odnos sličan onom od prije 167 godina kada su Bečki književni dogovor potpisalo pet hrvatskih, dva srpska i jedan crnogorski književnik.
Djelomični popis potpisnika objavljen u današnjem Večernjem listu daje naslutiti da Hrvati opet Srbima i inima nameću – zajednički jezik.

Zato još jedna hrvatska šutnja nije i neće biti zlatna.

Evo potpisnika: Dubravka Ugrešić, Edo Popović, Daša Drndić, Slobodan Šnajder, Olja Savičević Ivančević, Damir Karakaš, Bora Ćosić, Vedrana Rudan, Roman Simić, Snježana Banović, Svetislav Basara, Dragan Velikić, Alida Bremer, Ermin Bravo, Branko Buden, Balša Brković, Ivan Čolović, Svetlana Slapšak, Filip David, Boris Dežulović, Rajko Grlić, Tatjana Gromača, Srećko Horvat, Željko Ivanković, Ante Tomić, Viktor Ivančić, Dejan Jović, Mirjana Karanović, Željko Komšić, Enver Kazaz, Snježana Kordić, Pero Kvesić, Aleksandar Hut Kono, Predrag Lucić, Nebojša Lujanović, Dragan Markovina, Josip Mlakić, Branislav Oblučar, Teofil Pančić, Vuk Perišić, Nikola Petković, Drago Pilsel, Boris Postnikov, Heni Erceg, Nenad Rizvanović, Mima Simić, Biljana Srbljanović, Faruk Šehić, Rade Šerbedžija, Lenka Udovički, Igor Štiks, Vladimir Arsenijević, Vladislav Bajac, Nikola Bajto, Asja Bakić, Ahmed Burić, Marinko Čulić, Ferida Duraković, Zdravko Grebo, Fadila Nura Haver, Oto Horvat, Saša Ilić, Ivan Ivanji, Ante Lešaja, Mirjana Miočinović, Boris Pavelić, Borka Pavičević, Ana Pejović, Vuk Perišić, Vesna Teršelič, Srđan V. Tešin, Nenad Veličković, Zdravko Zima, Jasmila Žbanić, Jasna Šamić, Elma Tataragić, Srđan Srdić, Tijana Spasić, Adis Šušnjar, Vuk Uskoković, Borka Rudić, Nela Pamuković…

Napomena: za ilustraciju posuđujem nekoliko uradaka Mirka Ilića kojem je “umjetnost domovina”.

Prof. dr. Slaven Letica

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Marijana Petir je politički kapitalac po mjeri Hrvata

Objavljeno

na

Objavio

isječak/HRT

 „Nije hrvatski narod glup da neprestance sluša dijagnoze. Treba mu terapija. Rijetka političarka koja nudi terapiju, a ne govori o dijagnozi je Marijana Petir. Kao hrvatska zastupnica u Europskom parlamentu iz grupacije Europske pučke stranke dobitnica je EU Oskara u kategoriji poljoprivrede. Tu je napravila niz pomaka za europsku poljoprivredu, a poseban doprinos dala je za hrvatsku poljoprivredu. To se može u nedogled nabrajati“, navodi novinar i hrvatski branitelj Čutura.

 Predizborna kampanja pomalo se zahuktava, slažu se liste, okupljaju stranke, priključuje se neovisne kandidate. Za sada je najzvučnije ime Marijane Petir. „Politički kapitalac“ Marijana Petir potvrdila je i na nedavnim izborima za EU parlament da za tri dana može prikupiti glasače gdje je dobila više od 40 000 glasova i to bez kampanje. U EU parlament su otišli anonimci, s par stotina glasova, a što se danas pokazuje promašenim „niš koristi za Hrvatsku“. Petir se ponovno vratila u politiku s kandidaturom za sljedeće parlamentarne izbore. O politici Marijane Petir te što to znači za hrvatsko selo, prokomentirao  je novinar Vlado Čutura koji se tom problematikom bavi tridesetak godina. „Povratak Marijane Petir u hrvatsku politiku je bogatstvo, bez obzira na kojoj i na čijoj listi se našla“, navodi Čutura.

Nadalje ističe Čutura, to je profil suvremenoga političara s jasnim demokršćanskim načelima, potpuno jasnim za razliku od mnogih koji tu sintagmu uzimaju po potrebi. „Imao sam priliku s njom surađivati, pa se prisjetim dok je bila dožupanica Sisačko-moslavačke županije, pokrenula je više od 11 tisuća gospodarstava u toj županiji. U to vrijeme bio sam urednik glasila ‘Glas sela’. Ta županija je cvjetala u to vrijeme, od vinara, ratara, uzgajivača konja i niz drugih poljoprivrednih aktivnosti.“ Novinar Čutura koji je dragovoljac Domovinskoga rata navodi da se Marijana Petir istodobno borila protiv korupcije i kriminala.

„Tada mi je dala podatke o zloporabi položaja tadašnje županice koje sam osobno nosio u DORH i prijavljivao. Tek je kasnije, političkom voljom, jer se radilo o SDP-eovki, raskrinkan taj kriminal na koji je Marijana Petir godinama upozoravala.“ Čutura ističe da je ispod novinarskoga radara prošlo zalaganje Marijane Petir za hrvatske branitelje, posebno borba protiv tzv. srbijanskoga zakona „mini Hag“.

U to vrijeme svi dragovoljci i oni koji su se borili za Hrvatsku prije njezina priznanja trebali su završiti pred srbijanskim sudovima. Hrvatski narod brzo zaboravlja, na primjer slučaj „Veljka Marića“? Pa njega je Marijana Petir izvukla od mučeničke smrti iz srbijanskoga zatvora. „Zalaganje za pravdu i odgovornost zločinaca za ubijenu djecu u Domovinskom ratu, Marijana Petir je jedina političarka, jedina, koja je ishodila kod Europske komisije da se zločinci moraju kazniti.“

Novinarskim iskustvom Čutura, koji je radio za više od stotinu medija, a još je aktivan u desetak tuzemnih i inozemnih televizijskih, radijskih, pisanih i inih medija promatra prizmu današnje politike. „Danas se ne može ništa pojednostaviti, zapravo političari su često konvertiti, a u Hrvatskoj je oporba uvijek dijagnostičar, bez obzira o kome se radilo. Isključivo su dijagnostičari, ali nema terapije. Nije hrvatski narod glup da neprestance sluša dijagnoze.

Treba mu terapija. Rijetka političarka koja nudi terapiju, a ne govori o dijagnozi je Marijana Petir. Kao hrvatska zastupnica u Europskom parlamentu iz grupacije Europske pučke stranke dobitnica je EU Oskara u kategoriji poljoprivrede. Tu je napravila niz pomaka za europsku poljoprivredu, a poseban doprinos dala je za hrvatsku poljoprivredu. To se može u nedogled nabrajati.“ Marijana Petir više je puta vodila mlade poljoprivrednike u Europski parlament, razmjenjivali su iskustva s drugim poljoprivrednicima zemalja Europske unije, izborila se za poticaje, za ribare… Istinu valja priznati!“

O demokršćanstvu Marijane Petir, Čutura navodi: „To je osoba koja se ne srami svojih svjetonazora i uvjerenja sam, kao novinar da većina Hrvata dijeli njezino mišljenje i stavove. Hrabrost i jasni stavovi te žene, od neradne nedjelje, čuvanje okoliša, radničkih prava, zatim prava hrvatskih branitelja – potpuno su jasni. Jasni demokršćanski stavovi.“ Novinar Čutura navodi i organiziranje simpozija o bl. Alojziju Stepincu u EU parlamentu. „Mrijana Petir je organizirala izložbu i simpozij o bl. Alojziju Stepincu u EU parlamentu. Zanimljivo je da su došli na simpozij zastupnici pojedinih država, pa i potpredsjednica EU parlamenta, a hrvatski SDP-ovci nisu se pojavili. Tu je suvišan svaki komentar. Ako netko bojkotira hrvatsko, postavlja se pitanje – koga zastupa?“ Nebitna je platforma, važan je sadržaj!

Božidar Bebek

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Izbori: Domoljubna sujeta i razmažena derišta dovode SDP na vlast

Objavljeno

na

Objavio

Mjesec dana je do izbora u R. Hrvatskoj. Te izbore će, po mojoj skromnoj procjeni, odlučiti nitko drugi nego kalkulator. Na što mislim.

Naime, sustav zbrajanja mandata ide po D’Hondtovoj metodi. Ta metoda favorizira onoga tko će biti prvi u svakoj od 11 izbornih jedinica. Tako neka stranka može dobiti npr. 28% glasova, druga nakon nje 25%, treća 18% itd. U takvome stanju ovaj prvi ima velike šanse da mu se pribroji mandat više od onih glasova koji ne prijeđu izborni prag. Budući da je jasno kako su se na strani onih koji se drže strankama desnoga centra i koje govore da promiču konzervativne i domoljubne vrijednosti formirala tri bloka (HDZ, Domovinski pokret i Most) jasno je da će tu glasači sličnih orijentacija biti podijeljeni.

Usto na lijevo-liberalnoj strani ne postoji jaka konkurencija slijednicima komunističke partije SDP-u. U tom stanju oni će, bez obzira što imaju najgori kadar i loše kandidate i nedorasla predsjednika, ni krivi ni dužni, a najmanje zaslužni, doći u poziciju relativnoga pobjednika. Matematika je jasna. Kad se bude prikazivala karta Hrvatske u izbornoj noći ona će se crveniti premda će SDP možda dobiti u prosjeku 25% glasova. U takvome stanju mogu čak računati na oko 60 mandata. Skupa tri bloka desnoga centra mogu dobiti oko 43% glasova, što je za 18 postotaka više od rezultata SDP-a, ali se karta Hrvatske neće pretvoriti u plavu boju ili žutu boju.

Na ovim izborima, što je jako dobro, u sva tri bloka desnoga centra ima sjajnih imena i kandidata. U Most su ušli novi ljudi s intelektualnom i vjerskom dimenzijom, u Domovinskom pokretu Miroslava Škore imamo niz izvrsnih kandidata koji istinski promiču domoljublje i konzervativne vrijednosti, unutar HDZ-a koji je morao proći razne faze čišćenja također postoji dobar broj kandidata koji bi dobro promicali vrijednosti desnoga centra.

Stoga, ako se ne želi ući u kuknjavu dan nakon izbora, bilo bi razborito stati na loptu. Bilo bi uputno da se domoljubna tri bloka međusobno ne optužuju i napadaju. Time se u biti vodi besplatnu kapanju za SDP. Iznosite programe, govorite što možete bolje, poštenije, pravednije učiniti za našu Domovinu.

Promičite vrednote kršćanstva, domoljublja i kulturu života. U borbi za saborsku poziciju treba prestati i stati s blaćenjem jednih prema drugima. Ta gesta već bi bio znak vašega budućega rada. Nastojati Hrvatsku odvesti ondje gdje ona pripada i isticati domoljublje, a klevetama jednih prema drugima dovesti nesposobni SDP na vlast je znak političke sljepoće i plitkoga shvaćanja stvarnosti.

Umjesto tih prepucavanja neka domoljubno političko krilo uzme kalkulator u ruke i neka se zbroje. Matematika je jasna i neumoljiva. Matematika je po sustavu D’Hondta čak i nepravedna. No, dok se igra po tim pravilima njih se treba držati i na njih računati. Svima je jasno da ni jedna opcija neće sama moći sastaviti vlast. Najizglednija je opcija da će vlast moći sastaviti trojac (Domovinski pokret, Most i HDZ). Tu, po meni, nema vremena za sujetu, romantiku i glumu razmaženoga derišta.

Ako je politika borba za vlast, a to po svom habitusu ona jest, onda se u tom stanju mora misliti na ono što će biti nakon izbora. Nije dobro popljuvati buduću nevjestu (snahu) i onda s njom nastaviti živjeti pod istim krovom. Kršćanski nije uputno konkurenta blatiti kako bi se izišlo iz blata. Stoga, apeliram, da nam se ne bi ponovio sindrom Milanović, kalkulator u ruke, a taštinu ostavite po strani u ime općega dobra naše drage Domovine i njezinih divnih ljudi. Kao hrvatski državljanin pozivam da iziđete na izbore. Nemojte ostati u kući. Kao svećenik-pastir pozivam vjernike da iziđete na izbore jer je i to način, uz Božju pomoć, stvaramo bolji svijet.

dr. fra Mario Knezović, fratar.net

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari