Connect with us

Kolumne

prof.dr.Slaven Letica: „Šatoraši”, mladi panker i stari predsjednik

Published

on

Ne tajim: jako mi se svidjela neobična ulična prosvjedna predstava mladoga zagrebačkog pankera umjetničkog imena Njec Hranjec (ponekad koristi i pseudonim Faraon Slavko, pa i Faraon Njec Leptirić) koju je nazvao „javno istraživanje” ili „javni eksperiment”. Iz naslova istraživanja/eksperimenta moguće je naslutiti i njihov smisao: „Hoće li prije završiti rat ili panker pročitati roman ‘Tajna Krvavog mosta’ Marije Jurić Zagorke, na Savskoj, u ZG-u?” (Detaljnije možete pročitati na facebooku ovdje.)

Prije odlaska u Savsku ulicu, na tramvajsku postaju ispred broja 77 – preko puta danas sveopći poznatog „šatora” u Savskoj 66 – panker, idejni tvorac, velika vođa i pjevač „punk mašine Abergaz”, na svom virtualnom spomenaru objavio ovaj zapis: „Rođen sam 25.1.1989. u Zagrebu, u Petrovoj bolnici. Od kada znam za sebe, sjećam se tog prokletog rata kako ubija što tjelesno, što mentalno ljude oko mene sa svih strana. Sada imam 26 godina te vidim da taj prokleti rat još uvijek traje i dalje, budući da se investitori i profiteri istog, očito još uvijek ‘nisu dovoljno nahranili’ na račun istog, jer u civilizacijskom kriminalu, ogromnih proporcija – kao što je to bio (i kao što to još uvijek jest) i ovaj rat – jedino investitori i profiteri mogu izaći kao pobjednici iz istog, jer svi mi ostali samo naj…mo, kao što je to empirijski dokazano i u ovom primjeru iz povijesti. Meni je dosta tih pozivanja na krvoprolića i veličanja istih, kao i pasivnosti te papčinstva sugrađanka i sugrađana – onih koji su također ‘kao protiv toga’.

Ja želim da OVAJ RAT PRESTANE, da mrzitelji svega što je drugačije od njih – napokon odjebu – ne samo iz Savske, nego iz naših života općenito.

Stoga idem napraviti javno istraživanje – hoće li prije ZAVRŠITI TAJ PROKLETI RAT ili ću ja na glas pročitati cijeli roman Tajna Krvavog mosta Marije Jurić Zagorke, na lokaciji Savska 77, Zagreb, a vi se pridružite – ili nemojte – ako treba – stajat ću i sâm. Strah je suvišan. I najmanja iskra u stanju je rasvijetliti najveći mrak.”

Lijepi pozdravi,

Njec Hranjec

Njegov „desant na Savsku” započeo je 17. ožujka 2015. u 16.00 sati, trajao je nešto duže od 15 sati, a sastojao se je od čitanja, uz megafon, romana “Tajna krvavog mosta” Marije Jurić Zagorke.

Konačni je cilj njegova „eksperimenta” ili „istraživanja” za koje zasad ne znamo u kojem će se pravcu kretati, panker je ovako definirao: „utvrđivanje stanja fakata o vijeku trajanja Domovinskog rata u Hrvatskoj”.

satoras1Panker Njec Hranjec ili Faraon Slavko čita Tajnu Krvavog mosta na tramvajskoj stranici u Savskoj 77

Sve mi se, zapravo, svidjelo i sviđa u „desantu (mladog pankera) na Savsku”: (1) činjenica da mladić rođen deset mjeseci prije „pada” (zapravo se radilo o rušenju i otvaranju) Berlinskog zida i dvije godine prije početka velikosrpske i svesrpske agresije na Hrvatsku javno „urla” da rat napokon završi, (2) bilo mi je drago što se odlučio prosvjedovati čitanjem jednog „trivijalnog” romana Marije Jurić Zagorke, a (3) bilo mi je simpatično i to što je pozvao mlade ljude svog naraštaja da mu se priključe, ali je bio spreman biti i sam – „vi (mi) se pridružite – ili nemojte – ako treba – stajat ću i sâm”.

Onako usput, znatno prije mladog pankera, za prepuštanje Domovinskog rata javno se založio karizmatični ratni general-pobjednik Ante Gotovina. Onog istog dana kad se je, kao slobodan čovjek, iz Haga vratio u Zagreb, na Trgu bana Jelačića, pred više od stotinu tisuća ljudi, 16. studenog 2012. izrekao je ove poznate rečenice: „ Sretni smo da smo večeras svi zajedno, ovo je naša zajednička pobjeda. Imali smo ratnu Oluju, a ovo je bila pravna Oluja. Ali, rat pripada povijesti. Okrenimo se budućnosti svi zajedno.”

Nakon što sam vido medijske napise i video zapise o pankerovom „Desantu na Savsku”, pa i one u kojima se – u tradiciji teorije zavjere – tvrdi kako sigurno „iza njega netko stoji”, odlučio sam mu napisati privatno (!) pismo preko virtualnog spomenara (facebooka), u kojem sam iznio vlastito viđenje razloga zbog kojih ratovi dugo, a često i do kraja života, žive u mislima i osjećajima bivših ratnika.

Istoga dana, Njec Hranjec/Faraon Slavko moje je e-pismo i svoj odgovor na njega objavio na svojoj fb stranici uz naslov: Zatvorena poruka Slavena Letice te moj otvoreni odgovor istoj.

Mislim da će i mom čitatelju biti zanimljiva razmjena e-pisama koja slijedi između jednog mladića iz tzv. bumerang generacije, mladog 26 godina i jednog starca koji je 26 godina imao pradavne 1973. godine.

Spomenarska prepiska

Moje prvo e-pismo pankeru:

Poštovani mladi gospodine,

Mislim da je Vaše čitanje “Tajne Krvavog mosta” na tramvajskoj stanici nasuprot “Šatoru” dosada najmudrija reakcija na nihilizam koji se krije u očaju i izgubljenosti, ali i političkoj instrumentalizaciji ljudi koji tamo prosvjeduju, ali zapravo ne znaju zbog čega i do kada. Upravo zbog toga, šaljem Vam na ogled kratko razmišljanje o tome zašto bivši ratnici – u Hrvatskoj i drugdje – često cijeli život ne uspijevaju završiti rat, izići iz njega.

Rijetki među njima, kao što je Gotovina, u tome uspijevaju, ali i on je, kao i Hemingway, privremeni ili trajni, Bog će znati, spas pronašao u morskim prostranstvima.

Evo sada i kratkog izvatka iz opsežnog teorijskog eseja koje smo moja žena dr. Gordana Cerjan – Letica i ja napisali o svijesti, savjesti, ali i o ranjenim i izgubljenim dušama bivših ratnika:

Možda i nesvjestan činjenice da zapisuje vrlo važne istine o dušama bivših ratnika, jedan od najboljih opisa osjećaja, pamćenja i memorijskog, međugeneracijskog (transgeneracijskog) života većine bivših ratnika, ali i drugih ljudi koje kao ratne žrtve prežive rat, dao je Tomislav Bajsić, nadareni i proslavljeni hrvatski pjesnik, ratnik i ratni ranjenik (teško je ranjen na ličkoj bojišnici), u intervjuu znakovitoga naslova „Rat u meni ne može izbrisati ni ocean”: “Osnovno pitanje ljudi koji su punim plućima zaronili u ratne bitke jest: zašto sam preživio ja, a moj prijatelj, suborac, moj brat, nije? I ako smo preživjeli, u kakav smo svijet dovedeni, iz onoga za koji smo tijekom agresije na Hrvatsku mislili da ga nećemo moći napustiti, da smo u njemu zatočeni.”

Tomislav Bajsić došao je do te spoznaje znatno ranije, danas već davne 1998. godine, kad je pisao zbirku pjesama Južni križ: već tada je shvati da se njegova generacija nepovratno razdvojila na one koji su bili u ratu i one koji nisu bili. Dečki i cure koji su išli u iste škole, čitali iste knjige, slušali istu glazbu i dijelili zajedničke životne ideale i nade, odjednom su se razišli; bez volje i sposobnosti da se ikad više uzajamno intenzivno sreću, druže, komuniciraju i definiraju životni smisao. Izgubljene ili ranjene duša ratnika ostaju zarobljene na ratištima, s poginulim i ranjenim suborcima, ali i opterećene dušama ubijenih i ranjenih neprijatelja. One danju ponekad prošeću po procvalim i mirisnim banijskim, velebitskim ili vukovarskim prostranstvima, ali se onda noću vraćaju ranijem vlasniku kao teške noćne more, tjeskobe, razdražljivosti, malodušja ili opasne agresije; češće prema sebi, ali dovoljno često i prema najbližima. Da je put s ratišta do obiteljskog i ljudskog spokoja i sklada dug i mukotrpan i da ga mnogi bivši ratnici nikad ne uspiju prijeći znao je još Homer koji je u Odiseji opisao taj mukotrpni put, a u Ilijadi niz osjećaja koje bismo danas mogli nazvati PTSP-om.

Osobno smo oduvijek smatrali kako PTSP nije mentalni poremećaj ili duševna „bolest”, već kompleksni socio-psihološki problem: sindrom izgubljene ili ranjene duše – SIRD.

Taj se sindrom tijekom vremena pretvara u obiteljske „mnemotičke obrasce” koji se kroz procese „mnemotičke socijalizacije”, njegovanja obiteljskog i kolektivnog pamćenja, prenosi na buduće generacije, pa često živi desetljećima, stoljećima ili čak tisućljećima: židovski mit o izlasku iz egipatskog ropstva i dolasku u Obećanu zemlju; povijesne traume holokausta i genocida; srpski Kosovski mit; američki Mit o Alamu; povijesna trauma brojnih hrvatskih obitelji stradalih u koncentracijskim logorima NDH, Križnom putu i na Golom otoku; Vukovarski mit u nastajanju. Različiti su pojmovi kojima se označava ta, nazovimo je tako, mnemotička trauma: „produžena”, „ponovljena”, „kronična”, „kumulativna”, „multipla”, „transgeneracijska”, „višegeneracijska”, „povijesna” itd.

Obitelj jednog od autora ovog osvrta (Slavena Letice), primjerice, duže je od pola stoljeća, održavala priče i legende o prognaničkom odlasku i povratku u i iz El Shata, izbjegličkog logora na Sinaju. Ratne traume su fizičke, duševne i osjećajne rane koje ne pogađaju samo pojedinca, već i obitelj, zajednicu, cijele gradove i sela i njegove građane. Često pogađaju cijelu naciju, a tijekom velikih (svjetskih) ratova i cijelo čovječanstvo. Tijekom rata, zbog razumljivih razloga, pažnja je javnosti, znanosti i institucija koje pokušavaju pomoći žrtvama ratova, usmjerena na najteže stradale ratnike: ranjenike, invalide, oboljele od PTSP-a. Međutim, vrlo brzo, tijekom i nakon ratova, postaje jasnim kako rat ne ranjava, a često i usmrćuje samo tijela i duše ratnika, već i drugih stradalnika ratova: civili općenito, silovane žene i muškarci, bolesnici i ranjenici, zatočenici logora, prognanici, povratnici itd. U vukovarskom, ali i pakračkom, škabrnjskom, dubrovačkom i kojem još ne hrvatskom slučaju, cijeli su gradovi i sela, zapravo njihovi stanovnici zapravo – istraumazirani. Dakako, ratne traume i stresovi nisu neovisni i jedini čimbenici koji utječu na zdravlje pojedinca, obitelji i zajednice. Bitnu ulogu u neutraliziranju, ublažavanju, pa i potpunom nestanku negativnih posljedica ratnih trauma može imati obiteljska, susjedska i socijalna/društvena podrška različitih oblika: informacijska i materijalna pomoć, stručna pomoć, simbolična potpora, ljudska i državna zahvalnost. Ono što određuje zdravlje i blagostanje ratnika je opći odnos države i naroda prema ratnicima i njihovom doprinosu obrani, oslobađanju i stvaranju države. Najveći je grijeh RH u odnosu prema bivšim ratnicima to što im je ponudila novac (mirovine) i lijekove (psihofarmake) umjesto RADA i POŠTENOG i PROSPERITENOG DRUŠTVA.

PS.

Mislim da biste Vi slijedeći put trebali otići u šator i s njima početi među-generacijski razgovor, pa i odsvirati i odpjevati “Gdje je mladost”.

 

Uz posebno poštovanje Slaven Letica

Pankerovo prvo e-pismo meni:

Poštovani gospodine Letica,

Iznimno mi je drago da Vam se moj način način reagiranja na ovaj ogromni socio-psihološki problem svidio te vidim da ste vrlo upućeni u tu tematiku, a kako sam siguran da je to sve vrlo poznato i mnogim drugim ljudima u politici i akademski obrazovanim građanima poput vas, možete li mi odgovoriti zašto onda isti ne rade UISTINU na tome da taj isti socio-psihloški problem riješe tim pravim načinom – RADOM i stvaranjem POŠTENOG i PROSPERITENOG društva, kao što i sami tvrdite da bi to tako trebalo? Osobno smatram da je odgovor u tome, što vama svima niti nije cilj promjena postojećeg stanja, već vam je isključivo do promjena vaše pozicije u tom istom stanju. Zbog čega to treba rješavati lokalni panker, a ne ljudi koji su (kao) posvetili svoj život tom pozivu? Stoga i mogu izraziti samo svoje iznimno razočaranje svima vama koji ste bili ili još uvijek jeste na tim direktnim pozicijama – vi koji imate direktno priliku mijenjati sistem djelovanja IZUNUTRA na nešto smislenije – na nešto BOLJE.

Čujete li vi uopće taj narod, zbog kojeg ste (kao) tu, kako pati – i staro, i mlado, i sredovječno – svih sorti i godina? Sudeći po ovome što ste napisali – čujete – ali zašto onda ništa konkretno ne poduzimate? Koga se to vi bojite – ispod čije čizme stojite? Lijepo pitam i vas, i sve druge koje se ovo tiče – znači sve sugrađanke i sugrađane. Bi li to bilo rezanje grane na kojoj sjedite? A također želim lijepo sve upitati – što će vam i ta grana na kojoj sjedite, ako drvo što je drži istrune? Ta ne može ga se vječno zalijevati mržnjom zagađenom kiselinom i očekivati da će isto zdravo na zemlji stajati te se svakom vjetru i nevremenu oduprijeti. Drvo koje drži i vašu i sve ostale grane – od te silne kiseline mržnje sve više iznutra trune, stoga i pozivam sve otvoreno da ispumpaju tu kiselinu mržnje u kontejnere prošlosti te počnu dolijevati vodu iskrene ljubavi – od koje će to drvo ponovno oživjeti. Tako da i na pitanje iz moje pjesme koju spominjete mogu neki sretniji odgovor dati. Gdje je taj RAD te POŠTENO i PROSPERITETNO društvo koje toliko trebamo? U nekoj drugoj državi? Ovdje to, nažalost, ne uspijevam vidjeti.

Lijepi pozdravi, Njec Hranjec

satoras2a

Faraon Njec Leptirić u akciji iskrivljavanja okvira gola (FOTO: Lupiga.Com)

Moje drugo e-pismo pankeru:

Poštovani mladi gospodine,

Očito precjenjujete moje mogućnosti. Ja sam već nekoliko godina u mirovini, a i kad nisam bio, uvijek sam bio tek stranački i drukčije neovisan čovjek, a iz tog položaja se može malo učiniti. Pobjeći od prošlosti i povijesti nikome nije lako, tako da je kod nas živ i Drugi i Posljednji/Domovinski rat. Slična je situacija i drugdje. Tek jedan primjer: pred Bijelom kućom u Washingtonu (tamo sam često, jer mi tamo živi sin s obitelji) od 1965. stoji jedan prosvjedni ŠATOR (doslovce) koji je odavno postao dio ambijenta i samo rijetki znaju da su ga podigli i da ga čuvaju prijatelji nekog mladića koji je protestirao protiv rata u Vijetnamu. Kad god sam u Washingtonu navratim do tog šatora i popričam s ljudima (obično je tamo samo jedan čovjek) o novim ratovima koje vodi Amerika i protiv kojih nema prosvjeda. U svakom slučaju, imam simpatije prema Vašem načinu protesta, jer je srodan sa studentskim prosvjedima 1960-tih i 1970-tih u kojima sam osobno sudjelovao. Želim Vam svako dobro. Slaven.

Moje treće e-pismo pankeru:

Poštovani mladi gospodine,

Vidim da ste moje privatno pismo pretvorili u javno, što nije pristojno, ali Vam to previše ne zamjeram, jer postoji neka korist od te objave: Vaši čitatelji i čitatelji index.hr koji je prenio našu “prepisku” mogu vidjeti kako bivši ratnici u svim vremenima teško mogu emocionalno “izići iz rata”. Kako mi se jako sviđa i Zagorka (jedna od niza genijalnih žena koje su imale tragičnu sudbinu; preporuči Vam čitanje dviju knjiga Milane Vuković Runjić “Proklete Hrvatice”) i Vaše javno čitanje “Tajne Krvavog mosta”, bilo bi zgodno da čitalačku reprizu upriličite pred Banskim dvorima, Saborom i Uredom predsjednice Republike. Usput, šaljem Vam poveznicu na moj kratki esej o jednom gotovo novo-pankerskom projektu jedne druge čitačice. Želim Vam svako dobro.

Slaven

Pankerovo drugo e-pismo meni:

Poštovani gospodine Letica,

Ako se iz položaja savjetnika prvog predsjednika Republike Hrvatske, kao i saborskog zastupnika iste ne može ništa napraviti po tome pitanju – iz koje institucije se onda može na to utjecati? Vidim da ste bili (ili još uvijek jeste?) i član parlamenta The Council Of Europe, kojima je direktna zadaća promocija ljudskih prava i demokracije – zar se niti od tamo na ovaj veliki socio-psihološki problem ne može utjecati? Zbog čega su onda ljudi birali i vas, i sve druge zastupnike? Zbog čega onda uopće postoje takve institucije, ako su nemoćne u ispunjavanju svojih zadaća? Nitko niti ne kaže da je lagano postići ISPRAVNO rješenje ovako velikog problema, ali iz priloženog samo mogu zaključiti da se niti ne pokušava.

Zar će nama, umjesto tog antiratnog u Washingtonu – ovaj RATNI šator na Savskoj biti tamo sljedećih 50 godina te na kraju također postati turistička atrakcija, a istina zametena? Baš čitam danas kako Ivan Turudić, predsjednik Županijskog suda u Zagrebu želi Kaznenim zakonom zabraniti drugačije razmišljanje o tom domaćem prokletom ratu, tako da svakako i idemo u tome smjeru. Naravno da sam objavio pismo javno, jer pristojno ili ne – smatram da sam i time učinio ono što je ispravno. Što se tiče vaših prijedloga literature i lokacija čitanja – uzimam u obzir iste, ali ću kao i uvijek do sada čitati što ja hoću, gdje hoću i kada to poželim. I Vama i svima drugima želim svako dobro.

Lijepi pozdravi, Njec Hranjec

Moje četvrto (zasad i posljednje) e-pismo pankeru:

Poštovani mladi gospodine,

Drago mi je da smo razmijenili nekoliko e-pisma, jer općenito smatram da je hrvatsko društvo podijeljeno u brojne autistične sekte ili plemena: stranačke, svjetonazorske, generacijske, profesionalne, pa i glazbene i kulturne. Među njima-nama nema komunikacija, razmjene informacija i misli. Čak ni u obitelji; još i manje u javnosti i društvu. Zato mi se i svidjela Vaša odluka i odvažnost da javno kažete ono što osjećate i mislite: Vi i Vaš naraštaj. Ja sam radio u brojnim zemljama i naučio sam se opažati i slušati druge i drukčije: religijski, etnički, kulturno, pa i svjetonazorski. Ja sam u politici bio kratko (kao Tuđmanov savjetnik godinu dana), a kao saborski i zastupnik u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe četiri godine. Ostalih 40-tak godina sam bio sveučilišni profesor i svjetski nomad, a u Vašim godinama i svakojaki buntovnik.

Stojte mi dobro

Mladi panker i stari predsjednik

I dok na ojađenost mladog pankera prema ratu (koji nikako ne nestaje s naslovnica i udarnih televizijskih vijesti) gledam sa simpatijama i razumijevanjem, teško mogu razumjeti zakašnjelo, osvetničko, vrijeđanje invalida Domovinskog rata i branitelja na koje se odlučio bivši predsjednik Republike dr. Ivo Josipović.

Naime, kad je u jeku predsjedničke kampanje računao da mu posjet Savskoj 66 može biti od biračke koristi, otišao je u „Šator” i javno izrazio potporu invalidima i braniteljima.

[ad id=”40551″]

Danas, kad računa da bi mu javni napad na „šatoraše” mogao biti od nekakve političke koristi, Bog zna kakve, objavio je – 19. ožujka 2015. – podlistak „Pada Vlada” u kojem je te iste invalide i branitelje izvrijeđao, što bi narod kazao, na pasja kola: kao uličare, bespravne graditelje šatora, ulične pučiste i nasilnike, sitne žicare i stranačke (HDZ-ove) sluge koji su NJEGA već srušili, a sada žele i Vladu.

Članak možete pročitati ovdje.

Zaključiti ću.

Za razliku od zlopamtila-osvetnika i sitnog političkog račundžije doktora prava i skladatelja, pa i donedavnog predsjednika, a danas najamnog kolumniste bivšega ustaškoga apologete Drage Pilsla koji ne zaslužuje bilo kakav respekt ili poštovanje, panker Njec Hranjec ili Faraon Slavko zaslužuje braniteljsko, a, nadam se, i vaše poštovanje.

prof.dr.Slaven Letica

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari