Pratite nas

Razgovor

Prof.dr. Zdravko Tomac: Pusić ne smije u UN iz tri razloga

Objavljeno

na

Dva su tabora, u taboru Vesne Pusić vrlo su agresivni, a iz drugog njenu kandidaturu nazivaju sramotom. To nije dobro i moguć je demokratski način, rekao je Tomac

U emisiji Studio 4 na HRT-u gostovao je politički analitičar i kolumnist Direktno hr.-a Zdravko Tomac. Objasnio je zbog čega je uputio pismo premijeru Tihomiru Oreškoviću vezano uz kandidaturu Vesne Pusić za glavnu tajnicu UN-a.

Zašto ste poslali pismo?

Mnogo je toga sporno, moje je pismo dobronamjerno. Htio sam upozoriti premijera i druge da moraju pokušati učiniti nešto da se spriječe velike podjele oko te kandidature. Dva su tabora, u taboru Vesne Pusić vrlo su agresivni, a iz drugog njenu kandidaturu nazivaju sramotom. To nije dobro i moguć je demokratski način. Predložio sam jednu demokratsku raspravu. Pusić se sama kandidatirala bez odgovarajuće javne rasprave. Bitno je da za najvažniju kandidaturu imamo osobu za koju javnost nije mogla dati argumente za i protiv. Sama se kandidirala, pa je rekla da ju je kandidirala međunarodna zajednica, pa nije mogla naći nikog nego Carl Bilta koji je jedva prozborio o tome. Premijer se nije snašao i jednostrano je potvrdio tu kandidaturu koja je učinjena na nelegitiman način.

[ad id=”93788″]

Ne bi li se sramotili prema van da je učinjeno drugačije?

Sramotimo se ako tako važnu kandidaturu uputimo na nedemokratski, nelegalan način. Nisam pisao o tome zašto ne bi smjela biti kandidat, ali je to javnosti poznato. Predložim da se održi rasprava, da se sasluša Predsjednica, da se iznesu argumenti i protuargumenti.

Je li kasno za to?

Nije kasno za to, procedura je tek počela. Želim da izađemo iz ove pat pozicije i savjetovao sam premijeru da mora provesti demokratske procese, a ne donijeti odluku sam. On je tu pogriješio i želim mu pomoći.

Jeste li dobili odgovor?

Nisam, ali spreman sam i s gospođom Pusić i njenom ekipom ići na otvorene rasprave. Govorio sam od početka da to nije interes Hrvatske.

Zašto mislite da je odluka premijera brzopleta?

Milanović ju je kandidirao bez rasprave u javnosti, odboru za vanjsku politiku, bez da je saslušao ljude koji vrlo argumentirano govore protiv kandidature. Zato želim da premijer Orešković ne postupa kao on.

Ne bi li nam pomoglo ako bi dobili glavnu tajnicu UN-a?

Na ovaj način nam to šteti, ako imamo 21 ili 22 zastupnika koji pišu protiv te kandidature. Moramo zauzeti stajalište.

Teško se dogovoriti…

Teško se dogovoriti ako se ne razgovara. Demokracija je mogućnost sučeljavanja različitih interesa. To nije samo pitanje Vesne Pusić, nego našeg odnosa prema vanjskoj politici, Haaškom sudu… Teško je podržati osobu koja tvrdi da je Hrvatska agresor na BiH, koja je čvrsto stajala iza optužnica Carle del Ponte, koja je govorila da je podijeljena krivnja… Pisao sam o tome argumentirano i kad se argumenti zbroje – teško ju je podržati. Tri su glavna razloga za to – nije htjela primiti silovane vukovarske žene, rekla im je da idu na gay paradu, tražila je smjenu ustavnog suca Vukojevića zbog silovanja za koje se ispostavilo da ne postoji i nije se ispričala i za Tuđmanovu vladavinu kazala da je to deset mračnih godine. Tražila je smjenu Tuđmana – da su uspjeli – ne bi bilo Oluje, niti Hrvatske danas. Osporavali su bitne vrijednosti. Nakon presude Gotovini i Markaču otpale su te optužbe da je Oluja bila zločinački pothvat. Ja samo tražim da izađemo iz pat pozicije. Tražim, mi smo odgovorna država, da se problem riješi na demokratski način. Da vladajući izađu pred javnost i kažu da moraju donijeti odluku, pa da odluku donesemo svi zajedno. Hoćemo li bez obzira na sve povući kandidaturu ili ćemo ju podržati, kazao je Tomac.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Stopostotni invalid iz Širokog Brijega prodajom crteža pomaže potrebite

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Privatni album / Joško Sopta

Josip Joško Sopta stopostotni je invalid iz Širokog Brijega sa zagrebačkom adresom. Do svoga 38. rođendana, 23. studenoga 2006. godine, živio je potpuno normalnim načinom životom. No, toga se dana njegov život doslovce okrenuo naopačke. Doživio je jedan od najtežih oblika moždanog udara i mogućnosti da preživi bile su minimalne.

Naime, jedan od milijun moždanih udara u svijetu bude takav kakav je Joško doživio i samo 2 posto onih koji ga dobiju uspije preživi. Punih devetnaest dana ležao je u šok-sobi. Liječnici su tvrdili kako njegov organizam neće izdržati, a žena, djeca, rodbina i prijatelji počeli su se opraštati od njega. Ipak, uspio je pobijediti sve napore i dobiti novu životnu priliku.

”Bio sam svjestan svake sekunde. Držali su me u budnoj komi i jakom dozom lijekova me smirivali. Oko mene je sve bilo kao u nekoj magli. Čuo sam ljude, ali nisam mogao pričati, tek bi ponešto rukom signalizirao”, počinje Joško Sopta u razgovoru za Bljesak.info pričati svoju životnu priču koja može poslužiti kao idealna podloga za neko buduće filmsko ostvarenje.

Talent za crtanje otkrio je slučajno

O sebi i svome životnom pothvatu ne voli pričati u superlativima. Josip Joško Sopta je Slavin i Anin sin, Marijin suprug, otac troje djece, brat dviju sestara, prijatelj, rođak, kum – obični domaći čovjek. Tako nam se predstavio na početku telefonskog razgovora koji smo napravili dan nakon otvoranja njegove izložbe crteža u Galeriji specijalne policije u Zagrebu.

U utorak, 22. siječnja zajedno s kolegom Stipom Renićem, pripadnikom 1. gardijske brigade “Tigrovi”, u dupkom ispunjenom zagrebačkom galerijskom prostoru izložio je svoje crteže u okviru izložbe “2Umjetnika“ koju će posjetitelji moći pogledati sve do 4. veljače. Ovo je njegova druga izložba upriličena za manje od pola godine, nakon što je prvu imao u kolovozu prošle godine u rodnom Širokom Brijegu.

Iako danas ruku može micati svega nekoliko centimetara, prije godinu i pol dana utjehu je pronašao u crtanju. Na svojim je crtežima počeo prikazivati uglavnom vjerske motive, jer vjera predstavlja vrlo važan kotačić u njegovom životu, poglavito nakon preživljene životne drame.

”Nikada prije nisam crtao. Sve se spontano dogodilo. Bio je mjesec lipanj, sjedio sam u sobi i zamolio djecu da mi donesu olovku. Križ, suze, Gospa… najčešći su motivi na mojim crtežima. Što više crtam, shvaćam kako ništa ne znam. Zapravo, znam da mogu bolje”, govori Joško Sopta u razgovoru za Bljesak.info.

”Toliko se unesem u crtanje da vrlo često zaboravim i na ručak. Ponekad se bojim da ću izgubiti inspiraciju i zaboravim na druge stvari”, dodaje naš sugovornik čiju su izložbu pohodili brojni likovni umjetnici i kritičari koji su pozitivnim kritikama vrednovali njegove radove.

Prodajom svojih crteža pomaže potrebite

Joško Sopta prodajom svojih crteža pomaže potrebite. Prihod sa svoje prve humanitarne izložbe u Širokom Brijegu proslijedio je 12-godišnjem Andiju Milasu iz Mostara, koji boluje od SY West sindroma, SY Williams sindroma te stenoze srčane arterije, celijakije i ima najteži oblik epilepsije, a dio prihoda od prodaje sa zagrebačke izložbe također će usmjeriti u humanitarne svrhe.

”Moj životni credo je pomoći drugome u nevolji i potrebi. Uvijek ima gore od goreg. Maleni Andi Milas nije osjetio života, a ja sam prošao dosta toga. Svirao sam klavir, limenu glazbu, imao svoju grupu, odlazio na sportske utakmice, igrao se i družio s prijateljima”, ističe Joško Sopta, koji je i sam osjetio ljubav i podršku svojih najbližih u trenutcima kada mu je bilo najteže.

Naime, nakon preživljenog moždanog udara i rehabilitacije u Krapinskim Toplicama, gdje je proveo pune tri godine i osam mjeseci, upao je u veliku i tešku depresiju. Izbjegavao je kontakte s drugim ljudima, jer nije mogao podnijeti da ga gledaju u situaciju u kojoj se našao. Gotovo pune četiri godine nije htio ni s kim pričati, osim s članovima najuže obitelji.

”Mnogo mi je pomogao rođak i prijatelj Franjo Kraljević. On me poticao svojim riječima i polako otvarao prema drugima. Stariji je pola godine od mene, zajedno smo prošli sve i postali nerazdvojni. Često volim reći kako mi je on više brat, nego što su mi sestre sestre”, kazuje Joško Sopta u razgovoru za Bljesak.info.

”Nakon svega me uspio dovesti u Međugorje. Istina, i ranije sam bio u Međugorju, poglavito u prvim godinama nakon ukazanja, ali toga je puta sve bilo drugačije. Franjo mi nije otkrio vjeru, nego me svojim primjerom samo usmjerio vjeri”, dodaje naš sugovornik.

Na Brdu ukazanja doživio je katarzu

U Međugorju su, između ostaloga, posjetili i zajednicu Cenacolo. Joško se tamo susreo s dotadašnjim poznanikom Gordanom Markotom koji mu je ispričao svoju životnu priču koja ga je, kako će reći, doslovce frapirala.

”On je najprije sebe 3-4 sata ocrnjivao, a onda mi počeo pričati o vjeri i nadi. Na koncu me zamolio da me oni iz zajednice Cenacolo sljedećega jutra uznesu na Brdo ukazanja. Inzistirali su kako bi ima bila čast to za mene učiniti”, otkriva Joško Sopta svoj početak borbe s depresijom.

Nakon što su ga uznijeli na Brdo ukazanja, pola sata je ostao nasamo u molitvi i meditaciji pred Gospinim kipom. Suze su mu se slijevale niz lice, a nazočni hodočasnici su ih brisali s njegova lica. Tada mu je, kako ističe, sve bilo neshvatljivo, ali je spoznao kako je taj događaj zapravo bio njegova katarza.

”Tada mi je sve bilo neshvatljivo. No, nakon toga sam uvidio kako su mi Franjo i štićenici zajednice Cenacolo vratili vjeru i nadu u život. Pokazali su mi kako nisam sam. Carpe diem – sutra ne postoji, ako ga dočekamo, opet je danas”, ističe Joško Sopta u razgovoru za Bljesak.info.

Poručuje kako se nikad bolje nije osjećao. Živi potpunim i sretnim životom, a svaki dan nastoji proživjeti punim plućima ističući kako smo samo u prolazu na ovoj zemlji te kako svaki dan moramo iskoristiti na najbolji mogući način.

Obožava sport i navija za Hrvatsku i NK Široki Brijeg

U trenutku kada osjeti kako počinje padati u krizu, izlazak iz iste pronalazi u ljubavi i razgovoru sa svojim najbližima. Oni su njegova pokretačka snaga u svim životnim prilikama i na tome im je uvelike zahvalan.

”Treba moje najbliže shvatiti. Jest meni teško, ali njima je još i teže. Zapravo, meni je čisto dobro, a oni su ti koji se najviše brinu i strepe za mene. Na tome sam im beskrajno zahvalan. Kako je kada ti drugi pomažu čovjek može shvatiti u onome trenutku kada i sam pomaže drugome. Tada osjeti potpunu ispunjenost srca i duše”, poručuje ovaj vatreni zaljubljenik u hrvatski sport i sportaše.

Naime, Joško je strastveni navijač Hrvatske (u svim sportovima). Za sebe će reći kako nema utakmice u Zagrebu na koju ne odlazi. Na svim sportskim borilištima ga vrlo lako poznaju, odakle i gaji brojnapoznanstva i prijateljstva s vrhunskim hrvatskim igračima i trenerima.

”Odlazak na utakmice mi je ispušni ventil u mnogim prilikama. Navijam za naše i uživam u sportu. Neki govore kako sam prikriveni hajdukovac, a ja kazujem kako najveću privrženost osjećam prema hrvatskoj nacionalnoj reprezentaciji i NK Široki Brijeg, čije utakmice redovito pratim kada sam u Hercegovini”, otkrio je Joško Sopta na koncu razgovora za Bljesak.info.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Dr. Andrija Hebrang: Bez ratne odštete nema pravde ni mira

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatski ratni ministar zdravstva dr. Andrija Hebrang nedavno je u Hrvatskom tjedniku ustvrdio da su stručnjaci procijenili ratnu štetu počinjenu u agresiji na Hrvatsku u visini devet izgubljenih BDP-a ili 300 milijarda dolara.

S obzirom na to da je u Srbiji, taj inače u Hrvatskoj poznat podatak, nazvan besmislicom, zamolili smo prof. emeritusa Andriju Hebranga za podrobnije objašnjenje.

Zašto Hrvatska mora tražiti isplatu ratne štete od Srbije i Crne Gore?

Budući da danas još uvijek, čak i u Hrvatskoj, ima onih koji se ustručavaju govoriti o srpskoj agresiji, treba ih podsjetiti da se rat vodio isključivo na teritoriju Republike Hrvatske.

Započele su ga udružene jedinice srpskih naoružanih civila i JNA s kojom se zapovijedalo iz Beograda. Već u kolovozu 1990. godine, odmah nakon prvih izbora, JNA je naoružala srpske civile i postavila barikade na putove. Istodobno, oružanu akciju počinje i JNA jer prizemljuje helikoptere naše policije i s time stavlja svima na znanje kako će agresija izgledati.

To zločinačko udruživanje civila i JNA nastavlja se i u Borovu selu gdje ubijaju 12 hrvatskih policajaca, nastavlja se, zatim, napadom na policijsku postaju u Pakracu i širi na cijelu Hrvatsku. Dakle očito se radi o agresiji sa zastrašujućim posljedicama. Agresori su pobili 7 263 hrvatska civila, protjerali 260 000 Hrvata s privremeno okupirane trećine Hrvatske, porušili 200 000 stambenih objekata itd. Očiti je zapovjedni lanac agresije išao iz Srbije.

Neki govore o tzv. velikosrpskoj agresiji, kao da postoji i nekakva mala agresija?! Iza agresije stoji cijela Srbija jer glasuje za zločinca Miloševića sve do 2.000. godine, dakle i nakon Vukovara, Škabrnje, Lovasa… Prema tome, odgovornost je Srbije neprijeporna.

Sporazum postoji, ali političke elite nakon 2000. ne čine ništa

Kako izgleda struktura ratnih šteta počinjenih na području Republike Hrvatske i kako ste došli do procjene od 300 milijarda dolara?

U ratne štete nikako da se ubroje i one gospodarske, koje su nakon gubitka ljudskih života najstrašnije i najdugoročnije. Kao primjer dat ću nevjerojatan podatak, da su neki domaći „stručnjaci“ izračunali kako je ratna šteta oko 40 milijarda dolara!

Njihov izračun lako je pobiti sa svima poznatim podatkom da Hrvatska od turizma zarađuje oko 7-10 milijarda dolara godišnje. Kako turizma nije bilo gotovo šest godina, samo gubitak od te djelatnosti iznosi oko 50 milijarda dolara, dakle značajno više od njihova izračuna cjelokupne štete. Ekonomija ratovanja posebna je struka koja omogućuje izračun neizravnih gospodarskih šteta.

Po podatcima u literaturi, agresija intenziteta kakva je izvršena na Hrvatsku guta prosječno dva bruto domaća proizvoda po godini ratovanja. Uzmemo li u izračun da je rat trajao 4,5 godina, to znači da je Hrvatska izgubila oko devet za te godine prosječnih BDP-a ili oko 180 milijarda dolara. Ta cijena obuhvaća propuštene gospodarske aktivnosti i investicije koje uzrokuju lančanu reakciju nepovoljnih gospodarskih kretanja.

Spomenimo samo primjer pada BDP-a 1991. godine koji je iznosio oko 50 posto dok su druge zemlje imale porast. Kada danas gledamo katastrofalno gospodarsko stanje po kojemu smo ostali i iza Bugarske, onda treba u razloge ubrojiti i te gubitke. Oporavak ekonomije nakon rata, ako nema izdašnih donatora kao što je to bilo nakon Drugoga svjetskog rata, traje nekoliko generacija!

Tome treba dodati troškove invalida i ranjenika koji do sada iznose oko 30 milijarda dolara, što obuhvaća cijenu 450 000 bolničkih dana i troškove za invalide sve do danas. Prognanici i izbjeglice državu su stajale oko 27 milijarda dolara prema evidencijama koje su precizno vođene. Prema procjenama nekoliko radnih skupina, ukupna izravna i neizravna gospodarska šteta koju su Srbija i Crna Gora nanijeli Republici Hrvatskoj iznosi oko 300 milijarda dolara.

Smatrate li da bi za taj izračun trebalo dobiti potvrdu međunarodnih stručnjaka?

Svakako, ovo su okvirni izračuni temeljeni na postojećim podacima. Prije podizanja odštetnoga zahtjeva za ratnu štetu treba imenovati međunarodnu skupinu eksperata za pojedina područja i izračunati preciznu štetu. Naplata štete svakako je dugoročna. Neki kao na primjer Njemačka plaćali su ju i 70 godina nakon završetka rata.

Naplata ratne štete nije samo materijalna nadoknada izgubljenoga nego i kazna agresoru kako bi ga se destimuliralo da ponovi agresiju na bilo koga i bilo kada. Zato bih rekao da je tužba za ratnu štetu obaveza Republike Hrvatske već i zbog demotiviranja Srbije za ponovnim agresijama. Koliko je ta mogućnost utemeljena, pogledajte Memorandum 2. SANU-a ili retoriku bivših podupiratelja agresije – Vučića i Nikolića.

Sporazumom o normalizaciji 1996. bilo je predviđeno da se sklopi Sporazum o naknadi za svu uništenu, oštećenu ili nestalu imovinu. Što je do danas učinjeno?

Spomenuti je Sporazum potpisan između Republike Hrvatske i tadašnje Savezne Republike Jugoslavije, od koje su kasnije nastale njezine sljednice i u Sporazumu se izrijekom navodi da je „Jugoslavija produžila međunarodnopravni subjektivitet Srbije i Crne Gore“ (članak 5. Sporazuma). Sporazumom je u stavku 6. članka 7. dogovoreno da će obje strane sklopiti Sporazum o naknadi za svu uništenu, oštećenu ili nestalu imovinu.

Potpisnici su bili ministri vanjskih poslova Mate Granić i Milan Milutinović, a u rujnu 1996. Sporazum je prihvatio Sabor Republike Hrvatske. Sva tragedija hrvatske politike ogleda se u činjenici da nikada nitko nije ništa učinio za naknadu ratne štete, a koje pravo je navedeno u Sporazumu. Ima nas koji smo pokušali pokrenuti to pitanje na raznim političkim razinama, ali bez ikakvoga učinka.

Rat ne završava posljednjim metkom

Zašto hrvatska vlast izbjegava staviti to pitanje na stol u razgovorima s međunarodnom zajednicom i pregovorima s predstavnicima Republike Srbije?

Odgovor na to pitanje složen je. Većina je političkih elita prema bivšem agresoru vodila nerazumnu politiku nametnutu iz svjetskih središta moći. Međunarodna zajednica godinama je bez učinkovitoga političkog poteza, kao što je primjerice ekonomska blokada agresora, promatrala rušenje i ubijanje kakvo Europa nije vidjela od Hitlerovih vremena. Zato su i nakon rata vršili pritisak na Hrvatsku da ne remeti odnose s agresorom.

No najveća je krivica na domaćim političarima od kojih većina nije ni sudjelovala u obrani, pa i danas zagovaraju pomirbu bez istine. Njih ne zabrinjava što uspješne pomirbe, bez istine i kažnjavanja agresora, nije u povijesti nikada bilo. Rat ne završava posljednjim ispaljenim metkom, nego kažnjavanjem svih zločinaca i naplatom realne odštete.

U Hrvatskoj je vlast prepuštena strukturama koje nisu željele napraviti ni jedno ni drugo. Nas koji smo se borili za pravdu nakon rata proglasili su ekstremnim desničarima i organizirali sve da nas maknu iz politike. Potporu za to imali su u biračima kojima nisu dopustili spoznati ovakve činjenice. Visoki stupanj cenzure u medijima, kada je riječ o ratnim zločinima, jedan je od glavnih krivaca za takvu situaciju.

Možete li takvu tvrdnju argumentirati?

Naravno. Navest ću samo jedan osobni primjer. Kada sam objavio knjigu: “Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku” otkazani su intervjui u velikim medijima čim su urednici vidjeli da se knjiga temelji na argumentiranim i dokumentiranim podatcima.

Treba li Hrvatska ratificirati sporazum o ulasku Srbije u EU dok se ne riješi pitanje ratne štete, nestalih, povrata opljačkanog kulturnog blaga?

Republika Hrvatska ne smije ni pod koju cijenu dopustiti da u zajednicu europskih zemalja uđe država koja je nakon strašne oružane agresije na drugu državu ostala nekažnjena, čiji zločinci sve do samoga vrha nisu procesuirani i koja nije nadoknadila žrtvi počinjenu štetu. Ne samo zbog pravde nego i zbog higijene Europske unije.

Svaki izostanak kazne za agresora poticaj je novim agresijama. Postavljam pitanje: da su zločinci koji su pobili stotine tisuća ljudi bez suda nakon Drugoga svjetskog rata na području Hrvatske i Slovenije kažnjeni, bi li se takvi zločini ponovili i pedeset godina kasnije?

Svako nepoštivanje međunarodnih konvencija isključuje agresora iz međunarodne zajednice do uspostave kažnjavanja zločina. Izbjegavanjem kažnjavanja srpsko-crnogorske agresije otvaramo velike probleme ne sam ovoj već i budućim generacijama. Krajnji je trenutak da se opametimo i završimo taj prljavi rat.

Treba odijeliti zločine od ustaškoga pokreta

Ovih dana u Beogradu su Vas nazvali “jednim od promotora ustaštva”. Što biste im na to odgovorili?

Srbi i Srbija, kao i domaći protuhrvatski političari, na svaki naš argument etiketiraju nas ustašama. To je već postalo komično jer je to opet posljedica nezavršenih istraživanja povijesnih istina.

Kad je naša predsjednica predložila osnivanje međunarodne komisije za objektivno utvrđivanje ustaških ali i partizanskih zločina, tjednima smo u srpskim medijima svi bili ustaše. Zato i ove optužbe držim isključivo kao protuhrvatsko djelovanje u kontinuitetu. Mi smo višekratno osudili ustaške i komunističke zločine.

Osobno sam za to da se oštro odijele ti zločini od cjelokupnoga ustaškog pokreta, koji je nastao mnogo prije fašizma i nacizma. NDH je bila, između ostaloga, i posljedica želje hrvatskoga naroda za vlastitom državom nakon teških zločina srpskih žandara.

Povijesne okolnosti podijelile su hrvatski narod, a najbolji je primjer moja obitelj. Pobijena je i od ustaške i od komunističke ruke. Prema tome, ne mogu biti ni ustaša ni komunist. Promotor sam utvrđivanja istine a ne držanja hrvatskoga naroda u okovima povijesnih laži, kako ustaških, tako i partizanskih.

Marko Curać
Hrvatski tjednik/HKV

 

Hebrang: Neprocesuiranje zločina nije problem samo Vukovara već cijele Hrvatske

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari