Pratite nas

Komentar

Prof. emeritus Matko Marušić: Aktualni svjetski rat vode komunisti ‘drugim sredstvima’

Objavljeno

na

Posljednjih tjedana svjedoci smo optužbi Sarajeva i Ljubljane unutar kojih se SOA proziva za špijunske aktivnosti u Bosni i Hercegovini i Sloveniji. U isto vrijeme u Srbiji se svakodnevno u medijima demonizira hrvatski narod, a najavljuje se i snimanje dva filma o NDH u kojima će se ponovno, i to na engleskom jeziku, isticati „najmanje 700.000 Srba ubijenih u Jasenovcu“. S obzirom na navedeno postavlja se pitanje: Možemo li govoriti o specijalnom (hibridnom) ratu protiv Hrvatske?  Ovu problematiku za Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća komentirlo je nekoliko istaknutih i uglednih komentatora, a mi ovdje donosimo komentar prof. emeritusa Matka Marušića:

Moj prethodni članak na HKV Portalu nije se svidio (većem) dijelu čitatelja, što me je zabrinulo, ali ne zbog mene kao autora nego zbog toga što su te kritike pokazale da ljudi ne prepoznaju stanje međunarodne politike. Neprepoznavanje teškoga stanja međunarodne politike dodatno pogoršava političku poziciju ljudi koji vole svoju domovinu, obitelj, vjeru i tradicionalne vrijednosti. Napadi na ljudski život koji se odvijaju na međunarodnoj sceni čini dobre ljude nesretnim i ljutim, a onda oni kadšto reagiraju na načine koji neprijateljima čovječanstva otvaraju nove prostore za agresiju (tzv. antifašizam). Sila koja stoji iza feminizma, Istanbulske konvencije i promicanja migracija u Europu ima međunarodni značaj i vrlo je jaka pa joj ne bi trebalo davati dodatne povode za prodor u naše živote. Njoj se treba oprijeti zajedništvom zdrave jezgre čovječanstva i – njezinim vlastitim oružjem.

Radi se, naime, o svjetskoj komunističkoj revoluciji „drugim sredstvima“, dakle ne više zloporabom siromašnih i obespravljenih nego zloporabom, manjina (svih vrsta), žena (preko tzv. diskriminacije žena) i migranata (nametanjem prava svih da se nasele gdje god žele).

I Hrvatska je duboko potresena tom komunističkom revolucijom, ali u usporedbi s drugima još se i dobro drži. Osim toga globalnoga problema, Hrvatska ima i svoj specifični, dodatni problem, a to je ljubomora susjeda zbog veličanstvenih, povijesnih hrvatskih uspjeha koje osim Hrvata nitko nije želio i nitko nije očekivao: Hrvatska se oslobodila i srpskoga i komunističkoga ropstva i pretvorila se u članicu Ujedinjenih nacija, Europske unije i NATO-a, zemlju koja doista pripada Srednjoj Europi i koja u tom okružju dobro funkcionira, zapravo cvjeta i razvija se usprkos svim gubitcima i slabostima koje proistječu iz njezine strašne povijesti od 1102. do 1990.
Tko to ne vidi ne bi se trebao baviti politikom.

Svjetski rat i Hrvatska

Aktualni svjetski rat, kao što sam rekao, vode komunisti „drugim sredstvima“ i on se samo po tim „sredstvima“ razlikuje od Oktobarske revolucije, Mao Ce Tungove revolucije, revolucije na Kubi, u Kambodži i trenutno u Venezueli. Cilj je, međutim isti: uništiti nacije i vjere, biološku zadanost življenja u obitelji i ljude dovesti u kaos u kojemu će vladati elite bez ograničenja, morala i prava. Ponovit ću: to se na prvi pogled ne će vidjeti, jer će biti zakrinkano u „ljudska prava“, „političku korektnost“, „individualnu slobodu“, „seksualnu slobodu“ „antifašizam“, „nediskriminaciju“… lažnu umjetnost, kontrolirane škole, gubitak roditeljskih prava pa i samoga roditeljstva, itd. Samo treba pažljivo slušati što govore komunisti prerušeni u liberale i sve postaje jasno.

To zlo, ta nakana i metode, toliko su uporni i podmukli da je teško razaznati od kuda dolaze i zašto takvu katastrofu žele. Što više o tome mislim sve više dolazim na biblijsku prispodobu o Palim anđelima koji se bore protiv Boga, dakle, ako se odmaknemo od Biblije – o ravnoteži sukobljavanja Dobra i Zla u Prirodi, koje je sažeto u teoriji evolucije i koju uvijek otkriva pažljivo proučavanje prirode i njezinih zakona (entropija, natjecanja, prirodni probir, međuovisnost vrsta, hranidbeni lanci). Kroz um, vjeru, filozofiju, umjetnost i znanost, čovjek se uzdigao iznad tih banalnih evolucijskih slika, pa se jasno vidi da ga se danas želi vratiti među životinje upravo vještim ukidanjem njegovih ljudskih značajki. Razmislimo, na primjer, o konceptu „ljudske slobode“ koja se tako uporno propagira i u koju vjeruju naivni: u sustavu gdje je ljudska sloboda apsolutno načelo (pa neka se prividno i ograniči varkom da „ne smije ugrožavati slobodu drugih“), slabi moraju stradati, kako god se to provelo, prikazalo ili „objasnilo“. Ne samo to, nego će moći napredovati samo oni jaki kojima se to dopusti – od strane „zakona“ „ljudskih prava“ i „političke korektnosti“. „Govor mržnje“ je instrument jednak „verbalnom deliktu“, a kako smo živjeli pod prijetnjom verbalnog delikta zna svaki Hrvat koji je tada živio.

Lokalni ratovi protiv Hrvatske

Lokalni ratovi protiv Hrvatske jesu bolni i tužni, ali nisu opasni – dok se mi držimo naše vječne ljubavi za Domovinu i tisućugodišnje žrtve da je dobijemo kao samostalnu, slobodnu i demokratsku.

Tu ću se opet vratiti na moj prethodni članak i ljutnju čitatelja: ljudi, pa susjedi nas i napadaju upravo zbog toga što smo mi jako dobro, bolje nego oni i što su ljubomorni! Kako to ne vidite?! Zar bi nas napadali da nemamo kruha jesti?

Neugodno mi je pisati u kakvom su točno stanju naši susjedi koji nas napadaju, ali, ako bolje pogledate, vidjet ćete i sami. Koji je stvarni razlog da se neki krugovi u Bosni i Hercegovini protive gradnji Pelješkoga mosta? Koji je stvarni razlog da Srbija snima skupe filmove o laži da je 700.000 Srba ubijeno u Jasenovcu?

Problem nije u susjedima, nego u tome što se oni u tim jadnim napadima na Hrvatsku ukrcavaju u svjetski komunistički rat protiv zdravih nacija, nalazeći tamo ideje, sigurnost i saveznike. Tu treba dobro, dobro razlučiti što i zašto rade.

Uzmimo primjer hrvatskih nutarnjih hrvatskih neprijatelja. Pupovac se pravi da je pripadnik, zaštitnik i vođa srpske manjine u Hrvatskoj, ali nije! On je eksponent srpske imperijalne politike s jedne strane, ali i svjetske komunističke revolucije s druge. Oni koji se ljute što s njim itko, a napose Plenković ima posla, treba znati da Pupovcu sigurnost daju dvije velike sile koje se nikako ne smije podcijeniti: međunarodni komunizam i velikosrpska agresivnost. On ih uporno i vješto koristi i na njega se ne smije gledati kao na neki osobni ekstrem, nego kao na jedan krak hobotnice koja guši i jače od nas.

Drugi primjer je još važniji, sadržan u djelovanju Ognjena Krausa i Ive Goldsteina. Oni se zaklanjaju iza židovske zajednice, ali u biti su vojnici komunističke revolucije. Kraus i Goldstein nisu predstavnici stvarne židovske zajednice u Hrvatskoj, kao što ni Pupovac nije predstavnik stvarne srpske zajednice u Hrvatskoj! I židovska i srpska zajednica u Hrvatskoj pune su pristojnih i lojalnih građana koji u Hrvatskoj rade marljivo i žive sretno i kojima ne treba i ne pripada protuhrvatska politika koju vode njihovi samozvani „vođe“. Ali tim je ljudima teže nego nama (Hrvatima): za prave se vođe ne mogu izboriti, istinu se ne usude reći (kao ni hrvatski intelektualci), a s Hrvatima se ne mogu otvoreno udružiti jer bi ih osudile i vlastite „vođe“ i njihovi sljedbenici, a ponajprije srpska i komunistička sila koje stoje iza tih prividnih vođa.

Kako se braniti i obraniti

U ovaj naslov namjerno nisam stavio upitnik, jer nama tu upitnik ne treba. Moramo se obraniti, znamo kako ćemo se obraniti i obranit ćemo se.

Sva načela koja mogu zamisliti i predložiti svode se na jedno jedino: vjera u Boga i hrvatska sloga.

Treba čuvati svoju djecu i obitelj, svoju vjeru i svoju Domovinu, nikad ne popustiti, nikad ne dopustiti da nas preplave razočaranje i slabosti. To je prvo pravilo, bez kojega su svi drugi razgovori besmisleni.

Drugo, nije na Hrvatima da vode svjetske ratove. Što ne mogu izboriti velike kršćanske nacije poput Francuske, Španjolske, Poljske i Njemačke, ne možemo ni mi. Moramo čekati da vidimo što će biti s njima (zasad nije nimalo dobro). Ne treba se ni hrustiti da bismo mogli kao Mađari ili Slovaci, jer su i jedni i drugi puno jači od nas, a u svojemu otporu ni oni zasad ne prolaze dobro, a bojim se da će im biti i gore. No, potiho se ipak treba na njih ugledati.

Treće i vrlo važno, operativno, jest da se moramo braniti onim istim sredstvima kojima nas danas suvremeni komunizam i napada! I za nas vrijede ljudska prava, nediskriminacija i politička korektnost! Namjerno postavljeni ljevičarski građanski pravobranitelji/ice, moraju braniti i nas! I mi im se možemo obraćati kao i oni koji nas žele ocrniti. Netko će reći da nama ne će pomoći, i to je istina. Ali, možemo sačuvati dokumente za povijest i sudove, dokazati laži i licemjerje i zatrpati ih prijavama i traženjima toliko da se teže usredotočuju na progone nas i naših sumišljenika – goleme većine ne samo Hrvata, nego i svih hrvatskih građana. Posebno se u tome trebaju angažirati oporbene a domoljubne stranke, poput MOST-a koji je, nakon pada HSS-a i slabosti HSLS-a čini se – jedini ostao kao oporbeni ali i dalje domoljuban. Domoljubni ljudi koji zbog bilo kojeg razloga ne vole HDZ (a takvih je razloga mnogo) ne smiju napadati HDZ nego sve ono što je protuhrvatsko, bez obzira kojoj stranci i kojem svjetonazoru pripadalo. Ne moraju ljuti domoljubi glasovati za HDZ, ali ne smiju dopustiti da im glas propadne i ne smiju glasovati za one koji su manje hrvatski od HDZ-a.

Na osobnoj razini ne smijemo dopustiti odljuđivanje! (Molim da se zapamti da sam ja izmislio taj izraz; on je drastičan da se lakše zapamti i o njemu misli; možete mi se zbog njega i rugati, samo, molim Vas, mislite o njemu!) Odljuđivanje je kad Vam nastoje pokolebati vjeru, jer vjera u Boga je ono najviše što čovjeka razlikuje od životinje! Odljuđivanje je kad Vašoj supruzi govore da se može razvesti, da može pobaciti, da može odlučiti da ne rađa zbog neke „karijere“ (koja najčešće nije karijera nego kombinacija tavorenja i mučenja, kao i većina poslova od kojih živimo). Odljuđivanje je kad Vašu djecu u školama uče da nema Boga, da je vjera primitivizam i štovanje kumira. Odljuđivanje je kad mladež uče da je tjelesno zadovoljavanje važnije od ljubavi, da „ljubav traje dok traje, a onda doviđenja“. Tužite kad Vašu djecu uče da nisu spola kojega jesu! Zaštitite svoju djecu kao što bi ih zaštitili da ih netko fizički napadne! Tko će štititi Vašu djecu ako ne ćete Vi? Da ne će možda kakva komunistička pravobraniteljica?

Okupljajte se, razgovarajte o Zlu koje nadvilo nad nama. Kao da je godina 1982. ili 1992.! Jer takva opasnost jest nad nama, ali sada „drugim sredstvima“. Kad Vam je teško obratite se svojim svećenicima i redovnicima. Ili barem pročitajte u Svetim knjigama što Vas oni uče: oprostiti ali ustrajati, pomoći ali ne dati se prevariti, zazvati Milosrđe ali i hrabrost očeva koji su ipak svemu odoljeli.

Jaki smo! Jači smo! Svladali smo strašne sile i opasnosti, propala su carstva koja su nas držala u sužanjstvu ili kojima smo služili kao najamni vojnici ili galioti, a mi smo ostali! Ostali i preživjeli i dosegli Slobodu i Demokraciju i one nam potpuno pripadaju! Nitko nam ništa ne može ako mi to ne damo.

Prof. emeritus Matko Marušić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Predrag Peđa Mišić: Kad vam je već toliko stalo do zaštite manjina, provodite zakon i uhitite ratne zločince i silovatelje

Objavljeno

na

Objavio

U IME UBIJENOG GRADA

Mislio sam, vjerovao, nadao se da je to završena priča.
Osuđen kao i mnogi drugi zbog razbijene ploče s ćiriličnim natpisom na policijskoj postaji sad već davne 2014.

Grad je polako počeo disati, nakon svih nedaća, nesreća, zločina srbočetnika koje su se dogodile.
Tisuće ubijenih, silovanih i prognanih.

Ustavni sud donosi skandaloznu odluku. Znamo tko bira suce.
Ne poštujući volju građana, ne poštujući žrtvu.

Kad vam je toliko stalo do zaštite manjina, pa poštujte volju istih.
Kao pripadnik srpske nacionalne manjine ja osobno i većina mojih sunarodnjaka odričemo se svih ustavnih prava kao manjina.
Ne stavljajte nam teret koji ne želimo. Ne želim suživot, želim život.

Grad koji se u zadnjih nekoliko godina pretvorio u mjesto ugodnog življenja na čelu sa Ivanom Penavom i Marijanom Pavličekom svojim nakaradnim zakonima vraćate u 91.

Kad vam je već toliko stalo do zaštite manjina, provodite zakon i pohapsite ratne zločince i silovatelje. Pustite nas u ime Boga da živimo.

Pohapsite zločince sa Ovčare, Škabrnje……
Krijući se iza nakaradnog zakona ubijate ovaj narod po tko zna koji put.

Zatočili ste ionako ubijen grad u vaše zakone.
Ali nemojte misliti da će vam proći.
Niti jedno slovo niti jedna ploča neće biti postavljena.

Čak mislim da ste svjesni toga na ovaj način prikrivate vaše prljave rabote, pokradene milijarde kuna.
Krast možete novac. Dušu ovog napaćenog krvlju natopljenog grada nećete.

NIKADA VIŠE “GLAVU DOLE RUKE NA LEĐA”
Nama ste mladost uzeli. Mojoj Dunji i drugoj djeci nećete

 

PENAVA: Sa zebnjom gledam što će se dogoditi ako dođe do erupcije nezadovoljstva građana

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Predsjednica o povijesnom finalu SP-a: Bila sam iznimno ponosna. Svijet je prepoznao jedinstvo hrvatske reprezentacije

Objavljeno

na

Objavio

Suzdržanost je dobra za diplomaciju, ali tog dana, tamo na stadionu, pokazala sam i podijelila svoje osjećaje, i osjećaje naše momčadi. Toga me nije sram. Hrvatska u tom finalu nije samo ‘izgubila’, inače ne volim tu riječ, a posebno u ovom slučaju, jer momci su osvojili drugo mjesto i za nas ostali pobjednici.

Uvijek kad sam na tribinama i navijam za našu nacionalnu vrstu, nosim dres, a tako je bilo i u Moskvi u svečanoj loži. To sam najavila i domaćinima i Fifi i nitko nije prigovarao zbog toga, baš suprotno. Dresom sam, između ostalog, našim reprezentativcima željela poručiti: ‘Momci, vjerujem u vas i vašu pobjedu’.

Dramatičan finale, nabijen emocijama gledala sam iz svečane lože u društvu ruskog predsjednika Vladimira Putina, francuskog predsjednika Emmanuela Macrona i šefa Fife Giannija Infantina. Čini mi se da je i za njih kao i za mene Hrvatska bila glavna priča Svjetskog prvenstva, zbog našeg jedinstva i timskog duha.

Tijekom utakmice bili smo dobro i složno društvo.

Predsjednik Macron i ja čestitali smo jedan drugome na golovima. Doista je prevladao sportski duh.

Tog smo dana inače općenito svi bili pomalo nervozni.

Utakmica je bila poput tobogana smrti, i nakon nje bili smo istovremeno i tužni i ponosni. Jer malo tko je vjerovao da ćemo uopće ući u finale, a na kraju Hrvatska je bila ta zemlja koja je obilježila prvenstvo, rekla je predsjednica za Jutarnji list.

Sjećam se brojnih detalja – na jutarnjem charter letu za Moskvu snimili smo poruku na ruskom jeziku i pozvali ruske navijače da navijaju za Hrvatsku. Sa mnom su putovali i suprug i djeca na naš vlastiti račun. Nakon službenog susreta s Putinom u popodnevnim satima sam uspjela otići do hotela u kojem je odsjela reprezentacija i tamo sam porazgovarala i s izbornikom Dalićem.

Ja osobno, a vjerujem i svi Hrvati diljem svijeta, osjećali su ogroman ponos nakon ove utakmice jer su naši igrači, osim talenta i sportskog duha, pokazali kako se voli svoja zemlja, a svoja srca ostavili su na terenu. I kakav god rezultat bio na kraju, kad ovako srčano i pošteno igrate, na kraju slavite sa svojim narodom.

Sjećam se da su mi tamo dolje na terenu, kad je krenula svečanost podjele medalja, igrači prilazili tužnih lica. Kroz glavu mi je prošlo da smo neopravdano tužni jer u istom trenutku cijela Hrvatska je slavila njihovo postignuće. Nije se bez razloga diljem svijeta pronijela izreka: ‘Francuzi su osvojili Svjetsko prvenstvo, a Hrvati srca cijeloga svijeta’ pronijela se širom svijeta.

Protokol je nalagao da se krene na pobjednički podij, a onda je krenuo pljusak, kao da su i nebesa proplakala. U tom trenutku gledam Luku Modrića, u rukama drži pokal za najboljeg igrača svijeta, ali u očima mu vidim da bi ga odmah zamijenio za momčadski pokal koji je otišao Francuzima. Kao pravi sportaši, iako su osvojili srebro u najpopularnijem sportu na svijetu, igrači se nisu mogli veseliti porazu.

Zamolila sam Putina, Macrona i Infantina da odemo u svlačionice čestitati objema ekipama. Nakon one famozne kiše na terenu još su nas Francuzi zalili šampanjcem. Skandirali su ‘Croatie, Croatie’.

Bila sam iznimno ponosna. Svijet je prepoznao jedinstvo hrvatske reprezentacije, skromne i ponizne igrače koje je njihov izbornik vodio kao tim, što je na ovom prvenstvu prevladalo nad momčadima koje su se sastojale od pojedinačnih zvijezda.

Igrači su pokazali da nije bitno što smo mala zemlja i da sve možemo ako nam profesionalnost, poniznost i izgaranje za svoju zemlju postanu prioritet i nesporna vrijednost.

Možda nismo dovoljno dobro iskoristili uspjeh naših nogometaša kao zemlja. Iako Hrvatsku ne treba gledati samo kroz sport jer ona je mnogo više od toga, u Rusiji smo pokazali koliko smo posebni i to je bio dobar trenutak da shvatimo kako je krajnji trenutak da počnemo pričati o sebi i predstavljati se onako kako je primjereno i potrebno, a ne onako kako to žele drugi.

Stoga sam okupila neke od naših ponajboljih stručnjaka kako bismo pronašli najbolji način stvaranja prepoznatljivog imidža kojim bismo ojačali svoju poziciju u odnosu na druge države i u međunarodnim odnosima u cijelosti, a posebno u odnosu na one države koje su nam izravni konkurenti u područjima u kojima se želimo isticati. Smatrala sam kako moramo iskoristiti trenutak svjetskog interesa i pozitivnih dojmova za Hrvatsku koje imamo nakon Svjetskog prvenstva u nogometu.

U svim susretima, od onih sa svjetskim državnicima do ‘običnih’ ljudi na ulici, shvatila sam koliko je naš nastup na Svjetskom prvenstvu pomogao da percepcija o Hrvatskoj bude pozitivna. Taj uspjeh i sve druge uspjehe, ne samo sportaša, moramo pretvarati u trajnu pozitivnu sliku i graditi vlastito samopouzdanje.

 

Dan zajedništva, ponosa i sreće u znak sjećanja na nogometni uspjeh

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari