Pratite nas

Komentar

Prof. emeritus Matko Marušić: Aktualni svjetski rat vode komunisti ‘drugim sredstvima’

Objavljeno

na

Posljednjih tjedana svjedoci smo optužbi Sarajeva i Ljubljane unutar kojih se SOA proziva za špijunske aktivnosti u Bosni i Hercegovini i Sloveniji. U isto vrijeme u Srbiji se svakodnevno u medijima demonizira hrvatski narod, a najavljuje se i snimanje dva filma o NDH u kojima će se ponovno, i to na engleskom jeziku, isticati „najmanje 700.000 Srba ubijenih u Jasenovcu“. S obzirom na navedeno postavlja se pitanje: Možemo li govoriti o specijalnom (hibridnom) ratu protiv Hrvatske?  Ovu problematiku za Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća komentirlo je nekoliko istaknutih i uglednih komentatora, a mi ovdje donosimo komentar prof. emeritusa Matka Marušića:

Moj prethodni članak na HKV Portalu nije se svidio (većem) dijelu čitatelja, što me je zabrinulo, ali ne zbog mene kao autora nego zbog toga što su te kritike pokazale da ljudi ne prepoznaju stanje međunarodne politike. Neprepoznavanje teškoga stanja međunarodne politike dodatno pogoršava političku poziciju ljudi koji vole svoju domovinu, obitelj, vjeru i tradicionalne vrijednosti. Napadi na ljudski život koji se odvijaju na međunarodnoj sceni čini dobre ljude nesretnim i ljutim, a onda oni kadšto reagiraju na načine koji neprijateljima čovječanstva otvaraju nove prostore za agresiju (tzv. antifašizam). Sila koja stoji iza feminizma, Istanbulske konvencije i promicanja migracija u Europu ima međunarodni značaj i vrlo je jaka pa joj ne bi trebalo davati dodatne povode za prodor u naše živote. Njoj se treba oprijeti zajedništvom zdrave jezgre čovječanstva i – njezinim vlastitim oružjem.

Radi se, naime, o svjetskoj komunističkoj revoluciji „drugim sredstvima“, dakle ne više zloporabom siromašnih i obespravljenih nego zloporabom, manjina (svih vrsta), žena (preko tzv. diskriminacije žena) i migranata (nametanjem prava svih da se nasele gdje god žele).

I Hrvatska je duboko potresena tom komunističkom revolucijom, ali u usporedbi s drugima još se i dobro drži. Osim toga globalnoga problema, Hrvatska ima i svoj specifični, dodatni problem, a to je ljubomora susjeda zbog veličanstvenih, povijesnih hrvatskih uspjeha koje osim Hrvata nitko nije želio i nitko nije očekivao: Hrvatska se oslobodila i srpskoga i komunističkoga ropstva i pretvorila se u članicu Ujedinjenih nacija, Europske unije i NATO-a, zemlju koja doista pripada Srednjoj Europi i koja u tom okružju dobro funkcionira, zapravo cvjeta i razvija se usprkos svim gubitcima i slabostima koje proistječu iz njezine strašne povijesti od 1102. do 1990.
Tko to ne vidi ne bi se trebao baviti politikom.

Svjetski rat i Hrvatska

Aktualni svjetski rat, kao što sam rekao, vode komunisti „drugim sredstvima“ i on se samo po tim „sredstvima“ razlikuje od Oktobarske revolucije, Mao Ce Tungove revolucije, revolucije na Kubi, u Kambodži i trenutno u Venezueli. Cilj je, međutim isti: uništiti nacije i vjere, biološku zadanost življenja u obitelji i ljude dovesti u kaos u kojemu će vladati elite bez ograničenja, morala i prava. Ponovit ću: to se na prvi pogled ne će vidjeti, jer će biti zakrinkano u „ljudska prava“, „političku korektnost“, „individualnu slobodu“, „seksualnu slobodu“ „antifašizam“, „nediskriminaciju“… lažnu umjetnost, kontrolirane škole, gubitak roditeljskih prava pa i samoga roditeljstva, itd. Samo treba pažljivo slušati što govore komunisti prerušeni u liberale i sve postaje jasno.

To zlo, ta nakana i metode, toliko su uporni i podmukli da je teško razaznati od kuda dolaze i zašto takvu katastrofu žele. Što više o tome mislim sve više dolazim na biblijsku prispodobu o Palim anđelima koji se bore protiv Boga, dakle, ako se odmaknemo od Biblije – o ravnoteži sukobljavanja Dobra i Zla u Prirodi, koje je sažeto u teoriji evolucije i koju uvijek otkriva pažljivo proučavanje prirode i njezinih zakona (entropija, natjecanja, prirodni probir, međuovisnost vrsta, hranidbeni lanci). Kroz um, vjeru, filozofiju, umjetnost i znanost, čovjek se uzdigao iznad tih banalnih evolucijskih slika, pa se jasno vidi da ga se danas želi vratiti među životinje upravo vještim ukidanjem njegovih ljudskih značajki. Razmislimo, na primjer, o konceptu „ljudske slobode“ koja se tako uporno propagira i u koju vjeruju naivni: u sustavu gdje je ljudska sloboda apsolutno načelo (pa neka se prividno i ograniči varkom da „ne smije ugrožavati slobodu drugih“), slabi moraju stradati, kako god se to provelo, prikazalo ili „objasnilo“. Ne samo to, nego će moći napredovati samo oni jaki kojima se to dopusti – od strane „zakona“ „ljudskih prava“ i „političke korektnosti“. „Govor mržnje“ je instrument jednak „verbalnom deliktu“, a kako smo živjeli pod prijetnjom verbalnog delikta zna svaki Hrvat koji je tada živio.

Lokalni ratovi protiv Hrvatske

Lokalni ratovi protiv Hrvatske jesu bolni i tužni, ali nisu opasni – dok se mi držimo naše vječne ljubavi za Domovinu i tisućugodišnje žrtve da je dobijemo kao samostalnu, slobodnu i demokratsku.

Tu ću se opet vratiti na moj prethodni članak i ljutnju čitatelja: ljudi, pa susjedi nas i napadaju upravo zbog toga što smo mi jako dobro, bolje nego oni i što su ljubomorni! Kako to ne vidite?! Zar bi nas napadali da nemamo kruha jesti?

Neugodno mi je pisati u kakvom su točno stanju naši susjedi koji nas napadaju, ali, ako bolje pogledate, vidjet ćete i sami. Koji je stvarni razlog da se neki krugovi u Bosni i Hercegovini protive gradnji Pelješkoga mosta? Koji je stvarni razlog da Srbija snima skupe filmove o laži da je 700.000 Srba ubijeno u Jasenovcu?

Problem nije u susjedima, nego u tome što se oni u tim jadnim napadima na Hrvatsku ukrcavaju u svjetski komunistički rat protiv zdravih nacija, nalazeći tamo ideje, sigurnost i saveznike. Tu treba dobro, dobro razlučiti što i zašto rade.

Uzmimo primjer hrvatskih nutarnjih hrvatskih neprijatelja. Pupovac se pravi da je pripadnik, zaštitnik i vođa srpske manjine u Hrvatskoj, ali nije! On je eksponent srpske imperijalne politike s jedne strane, ali i svjetske komunističke revolucije s druge. Oni koji se ljute što s njim itko, a napose Plenković ima posla, treba znati da Pupovcu sigurnost daju dvije velike sile koje se nikako ne smije podcijeniti: međunarodni komunizam i velikosrpska agresivnost. On ih uporno i vješto koristi i na njega se ne smije gledati kao na neki osobni ekstrem, nego kao na jedan krak hobotnice koja guši i jače od nas.

Drugi primjer je još važniji, sadržan u djelovanju Ognjena Krausa i Ive Goldsteina. Oni se zaklanjaju iza židovske zajednice, ali u biti su vojnici komunističke revolucije. Kraus i Goldstein nisu predstavnici stvarne židovske zajednice u Hrvatskoj, kao što ni Pupovac nije predstavnik stvarne srpske zajednice u Hrvatskoj! I židovska i srpska zajednica u Hrvatskoj pune su pristojnih i lojalnih građana koji u Hrvatskoj rade marljivo i žive sretno i kojima ne treba i ne pripada protuhrvatska politika koju vode njihovi samozvani „vođe“. Ali tim je ljudima teže nego nama (Hrvatima): za prave se vođe ne mogu izboriti, istinu se ne usude reći (kao ni hrvatski intelektualci), a s Hrvatima se ne mogu otvoreno udružiti jer bi ih osudile i vlastite „vođe“ i njihovi sljedbenici, a ponajprije srpska i komunistička sila koje stoje iza tih prividnih vođa.

Kako se braniti i obraniti

U ovaj naslov namjerno nisam stavio upitnik, jer nama tu upitnik ne treba. Moramo se obraniti, znamo kako ćemo se obraniti i obranit ćemo se.

Sva načela koja mogu zamisliti i predložiti svode se na jedno jedino: vjera u Boga i hrvatska sloga.

Treba čuvati svoju djecu i obitelj, svoju vjeru i svoju Domovinu, nikad ne popustiti, nikad ne dopustiti da nas preplave razočaranje i slabosti. To je prvo pravilo, bez kojega su svi drugi razgovori besmisleni.

Drugo, nije na Hrvatima da vode svjetske ratove. Što ne mogu izboriti velike kršćanske nacije poput Francuske, Španjolske, Poljske i Njemačke, ne možemo ni mi. Moramo čekati da vidimo što će biti s njima (zasad nije nimalo dobro). Ne treba se ni hrustiti da bismo mogli kao Mađari ili Slovaci, jer su i jedni i drugi puno jači od nas, a u svojemu otporu ni oni zasad ne prolaze dobro, a bojim se da će im biti i gore. No, potiho se ipak treba na njih ugledati.

Treće i vrlo važno, operativno, jest da se moramo braniti onim istim sredstvima kojima nas danas suvremeni komunizam i napada! I za nas vrijede ljudska prava, nediskriminacija i politička korektnost! Namjerno postavljeni ljevičarski građanski pravobranitelji/ice, moraju braniti i nas! I mi im se možemo obraćati kao i oni koji nas žele ocrniti. Netko će reći da nama ne će pomoći, i to je istina. Ali, možemo sačuvati dokumente za povijest i sudove, dokazati laži i licemjerje i zatrpati ih prijavama i traženjima toliko da se teže usredotočuju na progone nas i naših sumišljenika – goleme većine ne samo Hrvata, nego i svih hrvatskih građana. Posebno se u tome trebaju angažirati oporbene a domoljubne stranke, poput MOST-a koji je, nakon pada HSS-a i slabosti HSLS-a čini se – jedini ostao kao oporbeni ali i dalje domoljuban. Domoljubni ljudi koji zbog bilo kojeg razloga ne vole HDZ (a takvih je razloga mnogo) ne smiju napadati HDZ nego sve ono što je protuhrvatsko, bez obzira kojoj stranci i kojem svjetonazoru pripadalo. Ne moraju ljuti domoljubi glasovati za HDZ, ali ne smiju dopustiti da im glas propadne i ne smiju glasovati za one koji su manje hrvatski od HDZ-a.

Na osobnoj razini ne smijemo dopustiti odljuđivanje! (Molim da se zapamti da sam ja izmislio taj izraz; on je drastičan da se lakše zapamti i o njemu misli; možete mi se zbog njega i rugati, samo, molim Vas, mislite o njemu!) Odljuđivanje je kad Vam nastoje pokolebati vjeru, jer vjera u Boga je ono najviše što čovjeka razlikuje od životinje! Odljuđivanje je kad Vašoj supruzi govore da se može razvesti, da može pobaciti, da može odlučiti da ne rađa zbog neke „karijere“ (koja najčešće nije karijera nego kombinacija tavorenja i mučenja, kao i većina poslova od kojih živimo). Odljuđivanje je kad Vašu djecu u školama uče da nema Boga, da je vjera primitivizam i štovanje kumira. Odljuđivanje je kad mladež uče da je tjelesno zadovoljavanje važnije od ljubavi, da „ljubav traje dok traje, a onda doviđenja“. Tužite kad Vašu djecu uče da nisu spola kojega jesu! Zaštitite svoju djecu kao što bi ih zaštitili da ih netko fizički napadne! Tko će štititi Vašu djecu ako ne ćete Vi? Da ne će možda kakva komunistička pravobraniteljica?

Okupljajte se, razgovarajte o Zlu koje nadvilo nad nama. Kao da je godina 1982. ili 1992.! Jer takva opasnost jest nad nama, ali sada „drugim sredstvima“. Kad Vam je teško obratite se svojim svećenicima i redovnicima. Ili barem pročitajte u Svetim knjigama što Vas oni uče: oprostiti ali ustrajati, pomoći ali ne dati se prevariti, zazvati Milosrđe ali i hrabrost očeva koji su ipak svemu odoljeli.

Jaki smo! Jači smo! Svladali smo strašne sile i opasnosti, propala su carstva koja su nas držala u sužanjstvu ili kojima smo služili kao najamni vojnici ili galioti, a mi smo ostali! Ostali i preživjeli i dosegli Slobodu i Demokraciju i one nam potpuno pripadaju! Nitko nam ništa ne može ako mi to ne damo.

Prof. emeritus Matko Marušić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Oktobarska revolucija jugokomunističkih snaga A. D. 2019.

Objavljeno

na

Objavio

Volja naroda u preši politike neoproštene pobjede

U razdoblju Tuđmanove „hrvatske mlade demokracije“ proistekle iz volje naroda, poražene snage (komunistička, velikosrpska i jugoslavenska ideja) tijekom listopada u Hrvatskoj su izvele stanovitu „oktobarsku revoluciju“. Na meti zaostalih revolucionarnih snaga bili su hrvatski jezik, Dani kruha, udžbenici… Važne identitetske točke hrvatske većine. U udžbenicima revolucionarima smeta sve što je hrvatsko i kršćansko, Biblija, pa i sam starozavjetni Jahve. Na Danima kruha poraženim snagama smeta ne samo kruh naš svagdašnji već i nazočnost katoličkoga svećenika. A hrvatskom jeziku je, poručuju ocvali pioniri jugokomunizma, navodno „svejedno“ je li srpski, srpskohrvatski, hrvatskosrpski ili behaes gulaš.

Pupovac: Svaka hulja se može danas pozivati na volju naroda

Dodajmo još kako u ofenzivu spada, s jedne strane zaobilaženje Rezolucije o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe, koja izjednačava sve totalitarizme, pa zbog toga ne odgovara totalitarnim poraženim snagama od „mlade hrvatske demokracije“. A s druge strane, tu je i kontinuirano olajavanje Hrvatske kao prostora nove fašizacije, što je, da se razmemo, osmišljeno u srbijanskim strateškim dokumentima, a provoditelj olajavanja dolazi iz ovdašnje vladajuće koalicije. Stara je to praksa „na ovim prostorima“. Ono što je na planu totalitarizama osmišljeno u Europi, u nas se prešućuje, a ono što je osmišljeno u „naprednom“ Beogradu, provodi se bez ikakva otpora – u otpor ne ubrajam inscenirane igrokaze npr. Đakića i njegove udruge. To je nama podarila politika „lokomotive Zapadnoga Balkana“, jedan od krakova temeljne politike neoproštene pobjede s kojom se nijedna politička stranka ne želi ozbiljno uhvatiti u koštac.

Takvoj unutarnjoj agresiji Hrvatska se i nadalje ne odupire na onim razinama koje po definiciji moraju skrbiti za nacionalnu sigurnost i ustavnopravni poredak. Pobunjene snage, štoviše, imaju snažnu potporu na političkoj razini. One mogu računati na gotovo pa sve parlamentarne stranke. Stupanj odnarođenosti „političke klase“ dosegnuo je gornju granicu izdržljivosti. Država i nacija strpane su u luđačku košulju. Iz nje mogu promatrati, samo kao zarobljeni statisti, silne uspjehe: predsjedanjem EU, uvođenju eura, petljanjima oko ulaska u „šengensku zonu“, instaliranju najpodobnijih eurofila u tijela EU. S tako slabašnom nacionalnom državom svi njezini protivnici, pa i oni povijesno poraženi, mogu računati na uspjeh svojih dobro osmišljenih, kadrovski ekipiranih (KOG-ova) i vrhunski podmazanih ofenziva i kontraofenziva.

Nacionalna država u svim svojim segmentima izložena je cjelogodišnjoj, non-stop politici neoproštene pobjede. Kako Hrvatskoj može oprostiti pobjedu nad jugoslavenskom, velikosrbijanskom i komunističkom idejom, primjera radi, jedan Milorad Pupovac, kad je on ideološki pravovjerno godine 1991. zastupao totalitarno stajalište da „Hrvatska ne može iz Jugoslavije bez suglasnosti Srba u Hrvatskoj“, a u naše dane u Hrvatskom saboru izjavljuje: „Svaka hulja se može danas pozivati na volju naroda“?

Cijeđenje životnoga soka i odgoj za neoproštenu pobjedu

Budući da je Hrvatska izašla iz Jugoslavije voljom naroda i bez suglasnosti srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj (i bez suglasnosti hrvatskih komunista!), nezadovoljnima preostaje dugotrajna politička borba za uspostavu protuustavnih jugoslavenskih odnosa u bilo kom obliku s cijelom ili samo s nekim dijelovima Hrvatske, te za proglašenje zločinom hrvatski egzodus i uspostavu pune državnosti. Vrhunski je doseg činjenica da takvu politiku izdašno plaća „narod“ protiv čije se volje „politička klasa“ bori namećući Hrvatima dušu i mozak Beograda, kako je to nalagao Vladimir Čerina prije negoli je i sam završio u luđačkoj košulji, baš kao i desetljećima kasnije njegov istomišljenik Jovan Rašković.

Dugotrajna i kontinuirana politička borba protiv iz Jugoslavije izašle Hrvatske, uz pomoć osmišljene širokopojasne politike neoproštene pobjede, poražene snage proistekle iz dvaju nikad lustriranih totalitarizama (komunizma i velikosrpstva), provode na svim strateški važnim područjima nacionalne države. Kako i ne bi!? Vremena imaju napretek. Love, također. Pozicije su im nedodirljive. Sinekure trajne. Politički sustav i izborni sustav posložili su prema svojim, a ne nacionalnim interesima. Višestranačje je svedeno na „jednu, jedinu i jedinstvenu“ partiju s dvije dominantne i nekoliko prikrpanih frakcija. Sve su to pretpostavke za uspješne ofenzive hrvatske manjine uz pomoć kojih se gricka nacionalna država, urušava hrvatska državnost, zaobilazi volja i razvodnjava težnja hrvatskoga naroda. Samo „hulja“ (M. Pupovac) ne može to ne vidjeti.

Još za vrijeme, a osobito poslije izlaska iz Austro-Ugarske Hrvatska je neprestano na meti jugoslavenskih gusaka i srbijanskih agenata. Njima su se u obnovljenoj komunističkoj Jugoslaviji pridružile komunističke zmije. Poraz kakav im je nanijela „mlada hrvatska demokracija“ tijekom devedesetih godina, nikad ranije nisu doživjeli. Hrvatska, međutim, nije znala kako pobjedu pretvoriti u trajno stanje države i nacije. S druge strane poražene su snage odmah shvatile kako trebaju raditi samo i jedino na tome da poraz pretvore u pobjedu. Kako bi to ostvarile morale su svojim ciljevima podčiniti političke stranke, kulturalne ustanove, civilno društvo i napokon politički sustav. I tu im treba skinuti kapu, odlično su to odradile, krinkajući krajnje ciljeve i postupne izdaje, uglavnom postizborne.

Posljedica je politički poražena volja hrvatskoga naroda. Sad više ništa ne krinkaju. Preostaje im zatezanje preše i cijeđenje životnoga soka države i nacije. Provode otvorene ofenzive neoproštene pobjede, prolaze kroz državne ustanove, medijski prostor i društvo u cjelini kao kroz rupe ementalera. I pritom izdvajaju nemala sredstva za odgoj novih naraštaja koji će prema Hrvatskoj nastaviti provoditi politiku neoproštene pobjede.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Ćirilici nije mjesto u Vukovaru – Ona u ovom slučaju nije obično pismo, nego sredstvo agresije

Objavljeno

na

Objavio

1. Svakoj normalnoj državi koja drži do sebe, svoga digniteta, pravnog poretka i dobrobiti svojih građana, bilo bi u interesu da najprije kazni ratne zločince koji su u Hrvatskoj pa i gradu Vukovaru počinili bestijalne zločine: masovne egzekucije, silovanja, razaranja – a ne bi kao svoj prioritet odredila nametanje bilo čega, pa i ćiriličnog pisma, pogotovu na stratištima i mučilištima kakvo je bio Vukovar;

2. I danas se u potpunosti zanemaruje Članak 8. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina koji glasi:

„Odredbe ovog Ustavnog zakona i odredbe posebnih zakona kojima se uređuju prava i slobode pripadnika nacionalnih manjina moraju se tumačiti i primjenjivati sa svrhom poštivanja pripadnika nacionalnih manjina i hrvatskog naroda, razvijanja razumijevanja, solidarnosti, snošljivosti i dijaloga među njima“. (Vidi)

Dakle, zakon isključuje svako nametanje građanima lokalne samouprave bilo kojeg manjinskog prava ako to remeti razumijevanje i snošljivost u toj sredini, a sve se mora provesti i sa svrhom poštivanja ne samo manjina, nego i hrvatskoga naroda;

3. Nad Vukovarom je počinjen genocid, urbicid i ekocid – najgori i najveći zločin u poratnoj Europi. To su počinili Srbi: Srbi koji su bili u „JNA“, Srbi koji su bili četnici, Srbi koji su bili „teritorijalci“, Srbi koji su tamo dolazili iz Srbije s Arkanom, Šešeljem, Jovićem, Bokanom i drugim četničkim vojvodama, Srbi koji su bili pripadnici paravojnih postrojbi „Vojske Krajine“, Srbi koji su izlazeći iz podruma predavali naše civile agresoru koji ih je ubijao;

4. Na granatama i bombama koje su razarale Vukovar i ubijale nedužne civile natpisi su bili na ćirilici, na čela našim zarobljenim žrtvama urezivana su ćirilicom četiri „ocila“ (ćirilična slova „S“) koja su ujedno i dio velikosrpske, četničke ornamentike – oznake čije značenje je za Hrvate jednako onomu što ga ima četnička „kokarda“;

5. Naše zarobljenike i logoraše velikosrpski agresori su pod prijetnjom smrti tjerali na to da kleče pred tim oznakama i ćiriličnim natpisima i parolama, oni su ispisivani njihovom krvlju, prije smrti su doživljavali poniženja i mučenja – i sve je to bilo obilježeno velikosrpskom simbolikom uključujući ćirilicu kao njezinu bitnu sadržajnu komponentu;

6. Ćirilica se ultimativno nameće Vukovaru, iako je nema niti u Beogradu i gradovima Srbije, što je još jedan u nizu dokaza kako je ona u ovom slučaju samo sredstvo ponovne viktimizacije hrvatskih žrtava, metoda provokacije i u suštini sredstvo puzajuće velikosrpske agresije koja ne dolazi samo iz Srbije, nego i iz redova SDSS-a, odnosno političkih lidera Srba u Hrvatskoj: Milorada Pupovca, Dejana Jovića, Borislava Miloševića, Dragane Jeckov i drugih. Bez njih ne bi Srđan Milaković u Vukovaru činio to što čini niti bi se Đorđe Ćurčić (dožupan Vukovarsko-srijemske županije) ponašao tako kako se ponaša;

7. Ultimativno nametanje ćirilice u Vukovaru ide u korak s onim što u smislu puzajuće agresije poduzima i danas Srbija, što je više nego očito prati li se sve što tamo događa, a naročito uzme li se u obzir dugoročna velikosrpska strategija zacrtana u „Memorandumu 2“ (Vidi: https://hr.wikipedia.org/wiki/Drugi_Memorandum_SANU) ;

8. Provokacija koju je dana 18. listopada 2019. godine osmislio i u Gradskom vijeću Vukovara smišljeno izveo dogradonačelnik Vukovara Srđan Milaković sračunata je na dizanje tenzija i stvaranje nemira i nereda u ovom gradu, pa i šire u Hrvatskoj, jer dotični i njegovi suradnici i nalogodavci jako dobro znaju što u ovoj situaciji znači na sjednicu Gradskog vijeća donijeti i gradonačelniku Vukovara gurnuti pod nos Statut grada ispisan ćirilicom, Dokaz kako je ćirilica samo jedno od sredstava za vođenje specijalnog rata protiv Hrvatske, jeste i izjava istoga Srđana Milakovića koji je neposredno poslije incidenta za hrvatske medije u opuštenoj i relaksiranoj atmosferi (budući da je svoj cilj postigao) izjavio među ostalim kako će „ako ne reagira, Plenkoviću Vukovar doći glave“. (Vidi: https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/dogradonacelnik-milakovic-za-tportal-ako-ne-reagira-plenkovicu-ce-vukovar-doci-glave-foto-20191018). Ne dokazuje li to kako i srpski politički lideri na nižim razinama – a ne samo saborski zastupnici, imaju ambicija uređivati Hrvatsku po svojoj mjeri, neovisno o pravima i osjećajima većinskog, hrvatskog naroda?;

9. Hrvatska već dugi niz godina ima jako negativno iskustvo s političkim liderima srpske manjine (pogotovu Miloradom Pupovcem i njegovim suradnicima), koji ne samo da smišljeno provociraju i javno vrijeđaju hrvatski narod i većinu građana ove zemlje, nego protiv Hrvata i Hrvatske vode specijalni rat preko svojih ‘Novosti’ i portala u kojima i na kojima se neštedimice, vulgarno, rasistički, primitivno i javne komunikacije nedostojno to čini. Ovaj primitivizam i rasistički šovinizam krije se iza „njegovanja manjinske kuture, jezika i pisma“ i financira novcem iz državnog proračuna;

10. Nas Hrvate nitko ne mora podučavati što je ćirilica. Mi jako dobro znamo kako je ona u prošlosti bila i hrvatsko pismo, ali ovdje je u pitanju ODNOS PREMA PUZAJUĆOJ AGRESIJI I ĆIRILICI KAO SREDSTVU GRUBE PROVOKACIJE I PONOVNE VIKTIMIZACIJE ŽRTAVA U VUKOVARU, ALI I SVIH DRUGIH ŽRTAVA KOJE JOŠ UVIJEK NISU DOČEKALE ZADOVOLJŠTINU KAŽNJAVANJA NAJVEĆIH I NAJGORIH RATNIH ZLOČINACA I SILOVATELJA.

Zakoni Republike Hrvatske ne smiju se primjenjivati selektivno, nitko (pa ni Ustavni sud) ne može i ne smije zanemarivati pojedine članke Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, nitko nema pravo na temelju lažnih popisa stanovništva manipulirati pravima manjina ili silom i protiv volje većinskog naroda činiti bilo što u bilo kojoj lokalnoj sredini, nitko (pa ni najviše institucije ove države) nema i nemaju pravo tražiti od žrtve pokornost, poslušnost i pristanak na ponižavanja kojima kraja nema…

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari