Pratite nas

Reagiranja

Prof. emeritus Matko Marušić: Ostavka na članstvo u Hrvatskoj demokratskoj zajednici

Objavljeno

na

Matko Marušić 

član Hrvatske demokratske zajednice

Petar Škorić,

predsjednik Gradskoga odbora Hrvatske demokratske zajednice Split

  1. ožujka 2018.

Predmet: ostavka na članstvo u Hrvatskoj demokratskoj zajednici

Poštovani gospodine Škorić,

ovime istupam iz članstva u Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ). Član sam bio od 1990., a sada istupam zbog toga što je HDZ prihvatio ratifikaciju Istambulske konvencije. Činim to na obljetnicu Tuđmanove Cvjetnice 1990. uspoređujući osjećaje koje sam imao onda i koje imam danas. Osjećaje ondašnjega ponosa i poleta zbog probuđene snage mojega naroda i današnjega stida i zgromljenosti zbog toga što je on pred mojim očima doživio još jednu povijesnu Judinu izdaju i sebe i Gospodina.

Istambulsku konvenciju smatram protukršćanskom, protuznanstvenom, protuljudskom, protuobiteljskom i protuhrvatskom. Konkretno, to je djelo nove komunističke revolucije

Postoje hrvatske svetinje koje se ne smije dirati. One Hrvatsku i Hrvate drže na životu, one su nas održale u strašnoj povijesti i one su nam donijele slobodu i samostalnost. To su:

  1. čvrsto uvjerenje da smo stvaran narod i da imamo pravo na državu,
  2. naša vjera kršćanska i katolička i
  3. naša odanost životu u obitelji.

Zajedno one čine hrvatsko domoljublje. Puno, zdravo i učinkovito hrvatsko domoljublje je samo ono koje ima sve te tri svetinje, tri sastavnice: državotvornost, vjeru i obitelj. Za Hrvatsku se nikad zdušno nisu borili ni oni časni i hrabri ljudi koji nisu imali bilo koju od tih sastavnica, nego samo oni koji su imali sve tri. Samo je potpunost hrvatskoga identiteta dala Zrinskoga, branitelje Gvozdanskoga i branitelje Domovinskoga rata.(MM: Andrej Plenković i njegovi moraju otići. Hrvatski tjednik, 23. ožujka 2018., broj 704, str. 26-27.)

Ako je naša stranka procijenila da ne treba otići Andrej Plenković i njegovi, nego da ih treba slijediti u ratifikaciji Istambulske konvencije, onda moram otići ja.

Iz pozicije uvjerenoga i odanoga člana HDZ-a, najprije sam smatrao da ostavku na članstvo trebam dati kad i ako se Konvencija ratificira u Saboru, jer saborsku ratifikaciju HDZ može spriječiti.

Iz te iste pozicije imao sam se pravo nadati da Konvencija ipak ne će biti ratificirana, a nadu nisam gubio ni kad je postalo jasno da je g. Andrej Plenković potpuno na strani njezine ratifikacije.

Sudjelovao sam u javnoj raspravi,  i obraćao se g. Plenkoviću i HDZ-u ali uzalud. U odnosu na ratifikaciju Konvencije, situacija u HDZ-u se razvijala dalje prema Plenkovićevu stavu i došla do stanja kad njezina ratifikacija više nije važna! Jer HDZ je prije ratifikacije izdao svoje poslanje čuvanja hrvatske državnosti (GREVIO), hrvatske vjere (prkos Hrvatskoj biskupskoj konferenciji) i hrvatske obitelji (prihvaćanje „dugine obitelji“).

Kao što znamo, uz male i upitne iznimke, vodstvo HDZ-a podržalo je ratifikaciju. To je učinilo Predsjedništvo, Vlada u kojoj HDZ ima većinu, Zajednica žena HDZ-a „Katarina Zrinska“, Mladež HDZ-a i zapravo sve županijske organizacije. Izdaja je dovršena, bez obzira na to kako će se glasovati u Saboru.

U takvom HDZ-u ja ne mogu ostati. Stidim ga se.

– Stidim se predsjednika g. Andreja Plenkovića, koji ima kapacitet državnika, ali nema kapacitet domoljubnoga Hrvata, koji bi vidio gdje je granica ispod koje se ne može ići u čuvanju naroda i države. Hvalio sam ga  i branio,

https://www.hkv.hr/izdvojeno/nae-teme/pitali-smo/27849-o-prvoj-godini-rada-vlade.html

ponosio se njime

https://www.hkv.hr/izdvojeno/nae-teme/pitali-smo/28712-veliki-prilog-o-posjetu-aleksandra-vucica-hrvatskoj.html

i bio uvjeren da će naći način da izbjegne ratifikaciju te protuprirodne konvencije, a on je postao glavni čimbenik te sramotne ratifikacije, povukavši za sobom cijelu našu stranku.

– Stidim se svih članova HDZ-a koji su na bilo koji način podržali Sotonsku konvenciju, jer to nikako nisu mogli učiniti da su bili članovi one prave, državotvorne i demokršćanske stranke koja je stvorila slobodnu, samostalnu i demokratsku Republiku Hrvatsku.

– Stidim se svih saborskih zastupnika HDZ-a koji će glasovati za Konvenciju, jer će tim činom upravo oni potvrditi da u vrhu stranke sjede uhljebi i licemjeri, koji su u stranci samo zbog plaća i privilegija, otvoreni korupciji, neradu, neznanju i izdaji.

– Stidim se Zajednice žena Hrvatske demokratske zajednice „Katarina Zrinska“, jer poznajem žene Hrvatice i katolkinje, poznajem mnoge članice Zajednice „Katarina Zrinska“, i znam da one ne mogu glasovati za ratifikaciju Konvencije. Ni časa nisam bio pomislio da će se suglasiti s protuprirodnom konvencijom i u ruke đavlu predati svoje majčinstvo i svoju vjeru. Plače nad vama Blažena Djevica Marija, žene „Katarine Zrinske“! Kako će nas čuvati Kraljica Hrvata kad ste vi, majke hrvatske, Sotoni predale svoje duše i duše svoje djece?

– Stidim se velikih hrvatskih ratnika Tome Medveda i Damira Krstičevića koji su civilu Plenkoviću predali svoje sjajno oružje za komadić funkcije i utjecaja. Kako ćete sada pogledati u oči majkama i suprugama, djeci i prijateljima svojih suboraca koji su poginuli za Hrvatsku?

– Stidim se Mladeži HDZ-a koja je pristala uz Neprijateljsku konvenciju. Ta će konvencija upravo njihovu djecu izobličiti, a tek će njima oduzeti svete naslove majke i oca i donijeti im propast karijera i gubitak svake sreće. Upravo oni i njihova djeca bit će najstrašnije žrtve te komunističke prevare.

– Stidim se posebno kolege dr. Željka Reinera, koji je Vitez Jeruzalemskoga Groba, a glasovao je za Sotonsku konvenciju. Zar je moguće da Vitez Jeruzalemskoga Groba pljune u lice Svetom Ocu, hrvatskom kardinalu Josipu Bozaniću, i Svetoj Materi Crkvi, a naposljetku i Onomu koji je bio pokopan u tom Jeruzalemskom Grobu? Reiner je svojim činom postao povijesni primjer ponašanja suprotnoga svemu što znači hrvatski i katolički ponos, čast, vjernost i vjera.

– Naposljetku, a samo njih molim da mi oproste, stidim se i svih članova Hrvatske demokratske zajednice, braće moje i sestara mojih, koji će ostati članovi stranke koja je najčistije, najhrabrije i najplemenitije hrvatstvo povijesno osramotila, kao i onih koji će ubuduće za tu stranku glasovati.

Oprostite mi, braćo i sestre – svi domoljubni, vjerni i vjernički građani Republike Hrvatske što sam izrekao te strašne riječi. No, morao sam ih javno reći, jer da Hrvatsku čuvaju današnji Hrvati kako su je čuvali oni povijesni, sotonska prevara bi bila prepoznata, raskrinkana i spriječena. Bojim se da je naše prihvaćanje te Konvencije povijesni znak našega odustajanja od zaštite Blažene Djevice Marije. Ljudi koji idu na svetu misu i pričešćuju se, ne mogu predati đavlu svoju dušu za šaku škuda, ili za izbjegavanje neugodnosti, ili zbog straha ili gluposti. Ne mogu, jer sve je to tek Judino djelo!

S najvećom tugom u srcu,

prof. dr. Matko Marušić/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Bandiću, zašto Anton Kikaš nije dobio medalju Grada Zagreba?

Objavljeno

na

Objavio

Isječak iz filma " Nisam se bojao umrijeti", Jakova Sedlara - Foto: 'Anton Kikaš na ispitivanju'

Ako je suditi prema službenim stranicama Grada Zagreba, Budo Lončar je medalju Grada Zagreba za „izuzetna postignuća i značajan doprinos međunarodnoj suradnji Republike Hrvatske i ostalih zemalja članica EU“ dobio temeljem prijedloga Ureda za upravljanje u hitnim situacijama, čiji je pročelnik Pavle Kalinić.

Očito se zagrebačka medalja za Budu Lončara smatra „hitnom situacijom.“ Sljedeća je medalja dodijeljena Rudolfu Kahlini „za osobit doprinos antifašističkim temeljima Republike Hrvatske.“ Taj je prijedlog podnijela Udruga antifašističkih boraca i antifašista Koprivničko-križevačke županije, međutim isti je do gradonačelnika Milana Bandića došao kroz zagrebački Gradski ured za branitelje, piše Josip Gajski/Hrsvijet

Čovjek se zapita: koja je ovo država, bez aluzija na Brešanov filmski pokušaj. Priznanje i medalju glavnog grada Republike Hrvatske prvo dobije bivši ministar države protiv koje je Hrvatska ratovala, a potom i bivši vojnik države protiv koje je Hrvatska ratovala. Je li Hrvatska izgubila „građanski“ rat? Je li Jugoslavija opstala pa sad dodjeljuje medalje svojim vojnicima i dužnosnicima? Zar je u pravu Drago Pilsel kad kaže da je „Budimir Lončar omogućio hrvatsku neovisnost? Zar zagrebački Gradski ured za branitelje sudjeluje u postupku dodjeljivanja medalje (bivšem) pripadniku vojske koja je ratovala protiv hrvatskih branitelja i etnički čistila Hrvatsku od nesrba, mahom Hrvata, ’45. i ’91?

Politička elita se ponaša kao da Jugoslavija nikad nije propala, kao da Berlinski zid nije srušen! Pa ne radi se o Buddhi, utemeljitelju budizma, nego o Budi Lončaru, čovjeku zaslužnom za sprječavanje naoružavanja Hrvatske! No, dobro; pritisak je učinio svoje i Lončar je odlučio odbiti medalju Grada Zagreba. Ionako mu to ništa ne predstavlja, jer, što jednom Budimiru Lončaru znači medalja glavnog grada države protiv koje je zdušno djelovao i zdušno djeluje?!

Čovjek bi rekao da Hrvatska nema svojih velikih sinova ili junaka, ali ih ima i to pregršt; ne samo branitelja, časnika, pukovnika, generala i inih vojnika, nego i ljude koji su pomagali novčano, diplomatski, moralno, napose u hrvatsko iseljeništvo, pojedinci koji su izgradili utjecaj u drugim državama i tim utjecajem pomagali na izravana ili neizravan način svojoj Domovini.

Zaista posebno mjesto među hrvatskim suvremenim velikanima pripada Antonu Kikašu, hrvatskom pjesniku i poduzetniku koji je iz one bivše države pobjegao 1968. godine u Kanadu i tamo izgradio svoje poslovno carstvo te je kasnije iz vlastita džepa izdašno financirao potrebe svoje domovine. Uspio je i 1987. godine uspio je osnovati Katedru za hrvatski jezik i književnost na sveučilištu Waterloo, no osim po tomu, ostat će zapamćen po nevjerojatnom pothvatu kojega je poduzeo, doduše neuspješno, no pokazao je takvu hrabrost i srčanost, ravnu najboljim i najuspješnijim hrvatskim ratnicima.

Za one koji nisu do kraja upućeni, ukratko ćemo podsjetiti što je za svoju domovinu napravio Anton Kikaš, pored spomenutoga. Naime, svojim je novcem te novcem drugih hrvatskih iseljenika (ukupno oko milijun dolara!) kupio oružje, 18 tona lakog pješačkog i protuoklopnog naoružanja namijenjenog Ministarstvu unutarnjih poslova i Zboru narodne garde Republike Hrvatske. Za prijevoz, odnosno krijumčarenje tog naoružanja je unajmio zrakoplov Uganda airlinesa Boeing 737 s cijelom posadom, a na tom je zrakoplovu bio jedini putnik. Prema planu trebali su letjeti ka Trstu, a sletjeti u Ljubljani. Zbog omaške pilota, koji je na upit jugoslavenske kontrole leta rekao da će sletjeti u Ljubljanu, zbog čega su zrakoplov presrela dva lovačka Mig-a 21 “Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva” i zapovjedili pilotu smjesta spustiti zrakoplov na pistu zračne luke Pleso pored Zagreba, pod kontrolom JNA, odnosno niških specijalaca. Dočekali su ga 31. kolovoza 1991. jugoslavenski vojnici, pretražili zrakoplov, zaplijenili naoružanje i uhitili Kikaša.

Malo je onih koji mogu zamisliti koliko su ga tukli, mučili i mrcvarili, no o tom je velebnom pothvatu Jakov Sedlar snimio dokumentarno-igrani film “Nisam se bojao umrijeti – domoljubna misija Antona Kikaša 1991.” Uz posredovanje Gojka Šuška, Kikaš je razmijenjen na zagrebačkom aerodromu za generala JNA Aksentijevića 25. studenoga 1991.

I sad zamislite, jedan poslovan čovjek, fin gospodin, štoviše pjesnik (!), skupi ogroman novac, upusti se u posao s krijumčarima oružja, dakle ne baš najčestitijim i najugodnijim ljudima, nabavi zrakoplov (!) i sam (!) krene put svoje domovine ne bi li barem malo oružja pribavio hrvatskoj policiji i ZNG-u. E to je junaštvo, to je podvig, to je hrabrost, bez obzira što naposljetku nije uspio.

A u današnjoj se Hrvatskoj medalje i odličja dijele onima koji su sprječavali naoružavanje Hrvata, umjesto onima koji su Hrvatskoj barem pokušali pomoći, pa i pod cijenu vlastita života. Ima dalje; u Kanadi mu je kanadski guverner i zastupnik britanske kraljice dodijelio odličje za velik doprinos razvoju Kanade. Vijeće etničkog tiska Kanade proglasilo ga je 1992. “Čovjekom godine”. Engleska kraljica Elizabeta II. dodijelila mu je 2012. godine za doprinos Kanadi prestižno odličje “The Diamond Jubilee Medal of Queen Elizabeth II.”

Zašto Kikaš nije dobio medalju Grada Zagreba za ” izuzetna postignuća i značajan doprinos međunarodnoj suradnji Republike Hrvatske”?! Zašto ga Predsjednica Republike nije odlikovala, a odlikovala ga je britanska kraljica? Zašto Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović nije Budimiru Lončaru oduzela odlikovanje Reda Kneza Branimira s ogrlicom, i primjerice, istim odličjem nagradila Kikaša, zbog zaista iznimnih zasluga?

Činjenica je da je Budimir Lončar čovjek s velikim zaslugama, ali ne za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu. Isto je tako činjenica da je Anton Kikaš čovjek s velikim zaslugama upravo za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu. Nakon svega ovoga, čovjek se zaista zapita ne samo koja je ovo država, nego i čija je ovo država, kakva je ovo država i je li uopće ovo hrvatska država…

Josip Gajski/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Slaven Raguž odgovorio Peternelu: I djeca iz Hrvatske dolaze u Mostar na liječenje

Objavljeno

na

Objavio

Ovo je potpredsjednik HHO Hrvatske koji 40 milijuna kn mostarskoj bolnici uspoređuje sa slučajem Daruvarac, spominjući kako ima novaca za bolnicu u Mostaru, a nema za bolesnu djecu u Hrvatskoj. Samo jedan u nizu onih koji s gađenjem govore o traćenju proračunskih novaca RH za tamo neka primitivna domorodačka plemena u BiH, piše Slaven Raguž, predsjednik HRS-a.

Kako mi nije dopušteno odgovoriti njemu na stranici, evo ovako ću:

– u odnosu na u prosjeku 9,5 milijardi kuna godišnjeg uvoza iz RH i 5,7 milijardi kuna godišnjeg vanjskotrgovinskog suficita kojeg Hrvatska ima sa BiH, u čemu sa preko 90% (po podacima vanjskotrgovinske komore BiH) sudjeluju općine sa hrvatskom većinom, 40 milijuna kuna je sića.

– nitko od ovih struĆnjaka ne spominje preferencijalne trgovinske ugovore sa hrvatskim tvrtkama (nauštrb bh tvrtki iz iste branše), a osobito ne spominje načine dobivanja vlasničkih udjela RH u pojedinim tvrtkama u BiH, poput recimo HT-a Mostar. Kako i na koji način se dobio vlasnički udio i koliko od toga uprihodi RH godišnje. Kada se uzme samo HT kao primjer, 40 milijuna kn ispada također sića. A ni spomenuli nismo Buško jezero i koliko gubimo na tom problemu.

– od silnih tih milijuna kn koje Hrvatska godinama velikodušno daje bolnici i Sveučilištu, velikodušno se i diktiraju tvrtke iz RH kao ugovarači/izvođači kod ulaganja…. masno se plaćaju profesori iz RH da dolaze odraditi par predavanja godišnje, dok katedru u stvarnosti drže asistenti….praktično, u ovom slučaju, pomoć je u biti ulaganje sa dobrim povratom prihoda.

– sve da i zanemarimo sve ovo iznad, SKB Mostar liječi hrvatske državljane, dakle ljude sa hrvatskim državljanstvom, poput recimo Safeta Oručevića koji ima hrvatsku putovnicu i kao hrvatski građanin ima Ustavom RH zagarantirana sva prava kao i Igor Peternel i svi drugi hrvatski državljani s koje god strane granice živjeli, tako da nije istina da nema za bolesnu djecu novaca. I ovo je novac za bolesnu djecu.

Prema tome, čovječe ne spočitavaj sa svoje uzvišene razine zašto novac ide tvojim sunarodnjacima, nego inzistiraj na propitivanju kome ide i kako se troši taj novac. Niti jedno revizorsko izvješće nije urađeno, niti ijedan inspekcijski nadzor. Ispada kako je ovo najbolji i najbezbolniji način nenamjenskog trošenja novaca, da ne kažem pranja. Pitaj tko se na tim novcima okorištava, a ne zašto se uopće daju.

Na kraju, zašto ne spomeneš kako je baš ta SKB Mostar stavila na raspolaganje svoje resurse da djeca iz Metkovića i tog dijela Hrvatske dolaze u Mostar na liječenje? Upitajte bilo kojeg roditelja iz Metkovića, Opuzena, Ploča i sl., svatko će pristati prije na put u Mostar, nego u Dubrovnik ili Split. To pitaj Kujundžića… zašto odbija taj vid suradnje, zašto se bilateralno to ne dogovori, a ne pitaj zašto skrbi o državljanima Hrvatske koji žive u BiH, napisao je Slaven Raguž.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari