Pratite nas

Komentar

Prof. emeritus Matko Marušić: Stanje odlično i bit će još bolje

Objavljeno

na

Približavamo se kraju 2018. godine. U siječnju će se navršiti 27 godina od međunarodnog priznanja Republike Hrvatske. Ako gledamo u retrospektivi, svi ozbiljniji analitičari složit će se da u tih 27 godina Hrvatska nije postigla koliko je mogla i da je još uvijek riječ o nedovršenoj državi s premalo hrvatskog sadržaja.

U sadašnjem trenutku hrvatske povijesti nameće se pitanje koji su to danas ključni problemi hrvatske države koji joj nedaju ići naprijed i gdje se nalaze rješenja za te probleme. U dva nastavka donosimo komentare na ovu temu istaknutih hrvatskih intelektualaca. Sa HKV-a donosimo komentar: prof. emeritus Matka Marušića:

Danas je u Hrvatskoj stanje odlično i bit će još bolje. Svi oni koji će mi zamjeriti, pače se i zgroziti nad tom tvrdnjom, naći će sebe na kraju ove male rasprave.

Dva su razloga zašto ljudi misle da u Hrvatskoj nije dobro, da Hrvatska „ide u krivom smjeru“ i da će propasti.

Hrvatska i njezini problemi

Prvi je razlog to što u Hrvatskoj ima mnogo problema. Njih ovdje ne ću analizirati, jer bi za to trebao veliki prostor i pomno obrazlaganje. Ti su problemi povijesno naslijeđeni i objašnjivi, primjerice korupcija, nerad, neznanje, kradljivost i lažljivost. Zbog njih napredujemo sporije nego bismo mogli i željeli, ali tu se ne smije upasti u „začarani krug“ argumenata: imamo, primjerice, veliki problem s korupcijom, ali ona je naslijeđena, a nije produkt slobodne i samostalne države. Korupcija usporava napredak, a onda to „ljuti“ upravo one koji su i sami korumpirani. Državu bi trebalo optužiti za slabo suzbijanje korupcije, ali i to je „začarani krug“ – naravno da se država slabo bori protiv korupcije kad je – korumpirana.

No ja želim ovdje vrlo glasno i uvjereno uzviknuti da, usprkos nabrojenim (i nenabrojenim) problemima, stanje u našoj državi uopće nije teško! Rješenje naslijeđenih problema traži civilizacijski pomak, dakle puno vremena i truda, a ljudi su nestrpljivi. Očekuju da im se dobar život dogodi sam, kao da ne znaju da ga sami moraju takvim napraviti. Danas nam je najbolje u našoj povijesti, a tko dobro gleda vidi da lijepo i napredujemo. Tko je nestrpljiv, preporučit ću mu odličan lijek: neka zaboravi na sve druge, na politiku, sudstvo i korupciju, čak i na slabo stanje Hajduka, i neka se brine samo za sebe i svoju obitelj. Vrlo brzo će mi biti mnogo bolje.

Neprijatelji uspješno ocrnjuju Hrvatsku

Drugi razlog zbog kojega mnogo ljudi misli da je stanje u Hrvatskoj teško je privid i propaganda koje stvaraju hrvatski neprijatelji. U Hrvatskoj postoje ljudi, moćni ljudi, koji su njezini neprijatelji. Oni žele da Hrvatska propadne. Oni su uvijek, sa svojim pretcima, bili protiv hrvatskoga osamostaljenja i to su i danas.

Grubo govoreći, zbog tisućugodišnje okupacije, u Hrvatskoj su od davnina postojali ljudi koji su se zbog ovih ili onih razloga prodali okupatoru. Da ne idemo u dalju povijest, u novijoj su to bili madžaroni, austrofili, talijanaši, autonomaši, orjunaši, jugoslaveni, a danas su to komunisti. Suvremeni komunisti su, treba to dobro uočiti, danas zakrinkani u liberale, „nezavisne intelektualce“, civilno društvo, lažne manjine ili u obične prikrivene udbaše. Komunisti su neprijatelji slobodne i samostalne Hrvatske prije svega jer njihova ideologijacilja na ukidanje nacionalnih država i vjera. No povrh toga, zbog komunističkoga internacionalizma i i posljedičnoga Titova jugoslavenstva, oni su povezani s velikosrpskom politikom, često i nesvjesno, pa su dodatno protivnici hrvatske samostalnosti.

Treba se prisjetiti, primjerice, da su partizani (pomiješani sa četnicima) primarno ratovali protiv NDH, a ne protiv Nijemaca. Kad se dobro prostudira partizanski rat, vidjet će se da su partizani ofenzivno ratovali samo protiv ustaša i domobrana, a Nijemce su izbjegavali i od njih su samo bježali ili se branili kad su bili stjerani u kut. Svi „sedam ofenziva“ Nijemaca na partizane su zapravo njemačko „čišćenje terena“ (osiguranje transporta za Grčku), a tek 1945. partizani poduzimaju napade na već poražene Nijemce u povlačenju (ali poražene od Saveznika).

Neprijatelja Hrvatske u Hrvatskoj nema mnogo, ali su napuhani kao žabe kad krekeću. I krekeću, uvijek isto – protiv Hrvatske, a s pozivanjem na lažni antifašizam, ustaštvo, nacionalizam. Malo ih je, ali su odvratni. No moramo znati da njih svih zajedno, uključivši i one bolesne, lude i izravne plaćenike iz inozemstva, u Hrvatskoj nema više od 20%, onoliko koliko je bio procijenio gospodin prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman.

Račun je razmjerno jednostavan: na referendum o hrvatskoj samostalnosti 19. svibnja 1991. izašlo je 83,56 posto birača, a od njih se 94,17 posto izjasnilo za samostalnost. Kad se ta dva broja pomnože dobije se da je za hrvatsku samostalnost, nakon 888 godina sužanjstva, čežnje za samostalnom i slobodnom državom i žrtvovanja milijuna života za tu čežnju, glasovalo 78,7% hrvatskih građana. To je fantastičan broj, ali on znači i da je 1991. ipak čak 21,3% hrvatskih građana bilo protiv stvaranja samostalne hrvatske države. U kategoriju „protiv“ ovdje sam ubrojio i one ljude koji nisu bili neprijatelji, ali nisu bili ni dovoljno domoljubni da izađu na izbore. Taj broj od 21,3% onih koji nisu glasovali za hrvatsku samostalnost blizu je Tuđmanove procjene.

No nakon toga je iz Hrvatske odselilo mnogo Srba koji nisu htjeli živjeti u slobodnoj i samostalnoj hrvatskoj državi i dobar broj nekih drugih koji su tu i takvu državu mrzili. Odselilo je i dosta Hrvata, onih koji su se bojali rata i poraza. Zato se danas može dati samo gruba procjena koliko u Hrvatskoj živi njezinih neprijatelja. Ja procjenjujem da ih je između 10% i 15%, ali i to može biti pretjerivanje, jer je posljednji popis stanovništva otkrio da se 86% stanovnika Republike Hrvatske smatra katolicima, 10% su neke druge vjere, a samo je 4% ateista. Pomna i stručna analiza tih brojeva svela bi udio hrvatskih neprijatelja negdje na 10%.

Neprijatelji slobodne i samostalne Hrvatske među hrvatskim stanovništvom su heterogeni, od četnika koljača do bijeda koji se prodaju i za male novce, možda čak i nesvjesno. Najviše je budala, a svi su nesretni, jer žive u državi koju mrze. A u vrijeme demokracije, globalizacije i hrvatskoga članstva u Europskoj Uniji, samo budala može živjeti u državi i društvu koje mrzi. Ili onaj tko svoju patnju dobro naplaćuje, pa mu se čini da dobro trži smisao ljudskoga, u tom slučaju svojega života.

Dva su moguća razloga zašto neprijatelji Hrvatske ipak žive u Hrvatskoj. Prvi je da im je tu dobro, jako dobro, jer su se pod Titom napljačkali (vidi npr. židovski stanovi), nametnuli na dobre pozicije (mediji, sveučilišta, nevladine udruge) i nigdje materijalno ne mogu bolje živjeti s toliko malo rada i znanja koje ovdje ulažu i imaju. Glumataju intelektualce internacionalce, znanstvenike društvenih i humanističkih znanosti i borce za ljudska prava, sve do internacionalno poželjnih spolnih i drugih „različitosti“. Drugi razlog življenja hrvatskih neprijatelja u Hrvatskoj je da su to plaćeni neprijateljski „spavači“, koje narod kolokvijalno naziva „udbašima“. No to nisu oni istočnonjemački udbaši u sivim kaputima, masne kose i uvijek namršteni; danas su to uglađeni sveučilišni profesori „širokih vidika“, koji više ne nose pištolje u džepu, čak ni prislušne uređaje, nego glume liberalne demokrate, a žive na novcu iz inozemstva koji dobivaju za denunciranje Hrvatske. Linije takve povezanosti gotovo uvijek se mogu ispratiti do četničkih organizacija u inozemstvu. Odličan primjer je kažnjavanje nogometaša Joea Šimunića – tko ga je prijavio i tko je protiv njega svjedočio. (Pogledajte malo bolje.)

Deset do petnaest posto neprijatelja za junački, domoljubni i jaki hrvatski narod ne bi trebao biti problem, ali jest. Jer hrvatski narod nema dovoljno intelektualaca, ali stvarno domoljubnih, poput Hosovaca, koji bi neprijatelje porazili suvremenim metodama ratovanja, dakle – znanjem, finoćom, pismenošću i intelektualnošću.

Šifra je: domoljubni i učeni. Jer ima i domoljubnih i učenih, ali obje značajke zasad ipak razmjeno rijetko dolaze zajedno.

Hrvatskih vrhunskih, a domoljubnih intelektualaca ima malo jer su u protoku vremena pobijeni ili im je pogušeno stvaralaštvo: zabranjeno, sakriveno, izobličeno, ismijano. Danas bi i mnogi pošteni ljudi rekli da je Renato Baretić najbolji suvremeni hrvatski pisac, a Baretić nije dostojan ni olovku oštriti jednom Ratku Cvetniću (zna li tko za njega?) ili Ivanu Aralici. Oni su pogušeni, eto, sami svjedočite; jer TV prikazuje tko dobiva nagrade za najbolje knjige, a ne prikazuje tko o tome odlučuje.

U eliminaciji hrvatskih vrhunskih intelektualaca postoji više tehnologija. Prva je da su ubijani; od Milana Šufflaya do Bruna Bušića. Potpuni genocid hrvatskih intelektualaca obavljen je 1945., kad su pobijeni svećenici, inače povijesna srž hrvatske domoljubne intelektualnosti, elitni vojnici, novinari, sudci i poduzetnici. Sjetimo se samo jednoga primjera, koji je zatajen, a zaprepašćujući je: zatvoren je i u zatvoru je 1949. umro Ivo Tartiaglia, najbolji splitski gradonačelnik svih vremena – jer je i osobno bio bogat. Ulica koja se zvala po njemu preimenovana je u Ulicu prvoboraca, da bi, kad je preimenovana u Zvonimirovu ulicu komunisti, (sada „lijevi liberali“) kreketali da je to ustaštvo i napad na kulturu i „antifašizam“. Zatajili su da su tu ulicu oni prvi preimenovali, s tim da su i u smrt poslali čovjeka po kojemu se do njihova dolaska zasluženo zvala!

Nakon totalnog kulturocida 1945., slijedi 45 godina gušenja i laganja. Gušeni su i ugušeni svi hrvatski domoljubni intelektualci (1967., 1972., Bijela knjiga, I. Mandić, S. Šuvar, ne može se ovdje sve nabrojiti). Školsko gradivo u svim društvenim i humanističkim predmetima potpuno je promijenjeno i istine su zamijenjene lažima. Uspostavljen je kult Tita i Partije, a partizanski i ustaški pokreti prikazani su opširno i značajno lažno. Danas, kad je ekipa Budak-Jokić-Divjak svela povijest Domovinskoga rata na nekoliko školskih sati (8? – ne može se doznati!) u osmom razredu osnovne škole, a u gimnazijama ga uopće nema (!!!), svi su zaboravili (a „napredni“ taje) da se narodnooslobodilačka borba učila detaljno (a lažno!) po godinu dana i u osnovnoj i u srednjoj školi, i to samo u predmetu Povijest, a onda i u drugima, vrlo opširno: filozofija, sociologija, ekonomija, zemljopis, društveno-politički odgoj… ne mogu se više ni sjetiti u kojemu nije, osim matematike. A danas antife, te iste koje su taj i takav program bile sastavile i nametnule, u slobodnoj i samostalnoj Hrvatskoj krekeću da „politiku treba maknuti iz škole“. Idu za tim da se ne bi učila istinita, slavna i pobjednička hrvatska povijest!

U času kad se Hrvatska osamostalila, komunistički su kadrovi bili na svim pozicijama u državi – od Udbe i vojske do glumaca i učiteljica. Oni su se onda uzvikali da se ne smije progoniti „vrijedne kadrove“, domoljubna Hrvatska nije vrijednih ni imala, i oni su ostali u školama i u kulturi. I nastavili su svoje „antifa“ učenje. Kad su vidjeli da ih se ne će dirati i kad je rat jenjao, digli su glas kreketa – kao da je to još uvijek Titova, njihova Jugoslavija.

Nastao je privid propasti i izdaje, i to – kao da su i propast i izdaja došle od domoljubne hrvatske vlasti!

Neprijatelji Hrvatsku napadaju i kroz kritike životnoga standarda, i to im odlično prolazi. Naime, život nakon propasti (nerazvijenosti) komunizma i ratnih razaranja 1990.-1998. ionako nije bio lak, i zlikovci razmjerno lako uspjehe i napredak prikazuju kao neuspjeh hrvatske države. Ljudi u to vjeruju jer drugo i nemaju prilike čuti, a uz slaba ili nikakva znanja, vještine i radni moral koji su naslijedili ne mogu vratiti optimizam i bitno vidljivo popraviti svoj standard. Zato 10% napuhanih kreketuša uspijeva zatomiti velike uspjehe slobodne Hrvatske koje dokumentira tisuće podataka! Tisuće, da! Od jave sna o autocesti, do nezamislivog stanja da nemamo inflaciju i da je državni proračun uravnotežen. Da ne govorim o vilama s bazenima u Dalmatinskoj zagori, ili sasvim previđenom izvješću ministra g. Garija Cappelija koji je ovih dana najavio da Hrvatska u dolazećoj godini 2019. u turizam ulaže milijardu i sto milijuna eura! Pa samo bi za tu vijest trebala zvoniti zvona hrvatskih crkava, zar ne bi?

A sjetite se samo priče o izraelsko-američkim ratnim zrakoplovima F16! Prvo smo ih kupili (imamo novca). Drugo su nam ih Izraelci prodali (ne tretiraju nas kako naši komunisti htjeli, v. Joe Šimunić). Treće, užasnute tim važnim postignućima, antife su tvrdile da su to stare kante. Pa je nastao neki oblik spora između Izraela i SAD oko licencija, pa su žabe kreketnule da to nisu bile stare kante nego da će Amerikanci zabraniti prodaju. Pa je neka antifa novinarka pitala (TV) ministra obrane Damira Krstičevića hoće li ostati u Vladi (kao „odgovoran je jer je pogriješio u kupovini“), a on je, genij moj mili, rekao: „Ne razumijem; imate li Vi neki drugi plan?“

Tako treba odgovarati žabama kreketušama.

Kako nam je, dakle, danas, Marušiću?

Treba razumjeti kao i zašto danas ima jako malo vrhunskih hrvatskih intelektualaca koji su i zdravo domoljubni, zašto naša djeca ne znaju hrvatsku istinu i preziru svoje roditelje „desničare“ i da je to zato što – sa službenih i plaćenih pozicija – žabe kreketuše krekeću da smo ustaše, katolibani, nacionalisti, nazadni i – siromašni.

Loše jest, jer smo preslabi (slabo učimo i radimo, jer su najbolji pobijeni i pogušeni), preblagi (katolici) i neiskusni u borbama u demokraciji, pa se od komunizma i srpskih pustošenja presporo oporavljamo. Treba se usredotočiti na sveobuhvatne analize svake vijesti koja nam se čini važnom (v. Joe Šimunić, F16, Capelli, Tartaglia), učiti, raditi i štititi svoja prava i svoju Domovinu. Samo nju imamo. Oni nam je hoće uzeti da bi nas podjarmili i da nestanemo u mukama, jer će nam, naprimjer, oduzeti djecu i zatvoriti pa prenamijeniti hramove. Ne smijemo se između sebe svađati (npr. kao što demografi napadaju Vladu) nego raditi, a žabama kreketušama uzvratiti kao majstor Krstičević. On to zna i može, jer ih je i u ratu taracao (splitski izraz za sravnjivanje sa zemljom).

Znam da će mi ovdje mnogi opet reći: „Nisi rekao kako nam je danas, Marušiću?“ Budući da me to pitaju časni i lojalni, domoljubni hrvatski ljudi, odgovorit ću ponovno, a kratko:

„Izvrsno. Nikad nije bilo bolje, a bit će i još bolje. Gledajte svojim očima, ne slušajte žabe kreketuše.“

Uostalom, držim da je dostatno citirati jedan mali odjeljak iz knjige koju sam za vas (braću Hrvate i sestre Hrvatice i sve ljude u Hrvatskoj) napisao ove godine:

„…ljubav nosi obveze, koje se vraćaju kao korist i ljepota življenja, ali neki bi ljudi htjeli dobro živjeti a da nemaju odgovarajuće obveze. Proistječe da u Hrvatskoj nesretno žive oni koji je nedovoljno vole i oni koji je nisu dostojni.“

Razgovarao: Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Čestitke riječkom SDP-u

Objavljeno

na

Objavio

Danas kada čitate ovaj tekst riječki SDP će u dužini vladanja gradom na Rječini uspjeti nadmašiti Komunističku partiju Sovjetskog Saveza na čemu mu neupitno moramo čestitati. Možemo misliti što god želimo o SDP-u, ali ostati na vlasti na nekom području duže od 74 godine predstavlja neupitan politički uspjeh na kojemu se mora čestitati. Red je da danas u skladu s tom obljetnicom pogledamo rezultate te dugotrajne vladavine SDP-a u Rijeci s osvrtom na vremenski posljednjih 30 godina.

Grad to su ljudi. Grad to su njegovi stanovnici. Niti država, niti grad niti selo ne mogu postojati bez ljudi pa je red pogledati demografske rezultate vladavine SDP-a. Kako smo predaleko od vremenski posljednjeg popisa stanovništva onda smo prisiljeni koristi druge službene podatke od demografskom stanju Rijeke. Na lokalnim izborima za gradsko vijeće grada Rijeke 2001 godine pravo glasa je imalo 132.574 stanovnika dok je na identičnim izborima 2017 godine pravo glasa imalo njih 110.071. To nam govori da se broj stanovnika Rijeke, pardon osoba s pravom glasa smanjio za praktički 17 % u ovih 16 godina. Kako se danas u Hrvatskoj kao specijalni problem navodi bijeg stanovnika iz Osijeka red je usporediti riječke podatke s osječkim. U tom istom razdoblju broj glasača u Osijeku se smanjio s 101.887 na 91.348 ili 10 % što nam neupitno ukazuje da je Rijeka grad slučaj, a nikako ne Osijek.

Grad to su ljudi. Grad to su njegovi stanovnici. Drugi podatak koji ukazuje na uspjeh ili neuspjeh nekog grada predstavlja broj rođenih i broj umrlih. Tokom posljednjih 5 godina u Rijeci se rodilo 4.527 djece, a istovremeno je umrlo 8.414 osoba što znači da smo prilično blizu toga da na 1 rođenje dolaze 2 sprovoda kao što se dogodilo 2017 i 2018 godine. S druge strane u ponovno moramo ovdje naglasiti navodno problematičnom Osijeku se rodilo 4.500 djece,a umrlo su 6.823 osobe. Tko zna možda je istina da se Osijek iseljeva u Njemačku, ali Rijeka se ne iseljava. Ona izumire, ubrzano izumire.

Mnogi će se upitati kakve veze to izumiranje Rijeke ima s gradskom vladom, kakve to veze ima s riječkim SDP-om ? Oni koji se to pitaju su isti oni koji su stalno iznenađeni neugodnim događajima, oni koji nikada nisu ništa krivi ili odgovorni. Ranije Linić, a danas Obersnel ponavljaju da je Rijeka sužena na 44 kilometra prostora i da je to bio zločin odgovoran za sve njene današnje probleme. Ako ih ikada išta pitate oni će uvijek odgovoriti da nisu krivi za izumiranje Rijeke. To po njima nema nikakve veze s odlukom da se razvoj grada temelji na tercijarnim, uslužnim djelatnostima koje po mišljenju riječkih SDP-ovaca nose veće plaće. Obersnel voli navoditi da se Riječani sele u Viškovo i slična okolna mjesta tako da smanjivanje broja stanovnika grada na Rječini ne predstavlja nikakav demografski, socijalni ili politički problem. Tko zna možda on sam u to i vjeruje ignorirajući razlog za na primjer uspjeh Viškova. Za razliku od Rijeke koja izumire u Viškovu na 2 sprovoda dolaze 3 bebe što nam govori da je riječ o živoj, uspješnoj općini. Osnovna gospodarska razlika između Rijeke i Viškova je da se ekonomija manjeg mjesta temelji na industriji,a ne na uslužnim djelatnostima. To govori više nego dovoljno o neuspjehu vladavine riječkog SDP-a u samostalnoj Hrvatskoj.

Za dobiti potpunu sliku propadajućeg grada dovoljno je spomenuti da se Rijeka godišnje zadužuje za 70 milijuna kuna godišnje. To nas automatski dovodi do pitanja gdje odlazi ovaj novac,a najjednostavniji odgovor na njega bi bio da Rijeka ima jednak broj zaposlenih kao i Split s 40 % više birača na posljednjim lokalnim izborima. Nema nikakvog smisla išta drugo reći.

Na kraju red je da se svi upitamo što rade druge političke opcije u gradu na Rječini da nisu u stanju pobjediti na lokalnim izborima ? Ispravan odgovor na to pitanje je praktički nemoguće naći. Danas kada riječki SDP zasluženo slavi  dužu vladavinu nego što je vladala KP SSSR-a red je obratiti pogled na budućnost. Na budućnost kada će Rijeka zbog svoje pogrešne gospodarske i demografske politike imati još manje stanovnika. Na 2021 godinu kada će SDP pokušati predati gradonačelničku poziciju iz ruka Vojka Obersnela u ruke Mirka Filipovića. To je ujedno i budućnost kada se možemo nadati promjenama na bolje jer gore više stvarno ne može biti.

Rijeka nije grad koji se iseljava. Rijeka je grad koji izumire.

Robert Jurčić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

U idućih 8 mjeseci mjesto predsjedavajućeg će umjesto hrvatskog člana Predsjedništva preuzeti g. Željko Komšić

Objavljeno

na

Objavio

Budući da Ustav predviđa da hrvatski član Predsjedništa preuzme Predsjedništvo u idućih 8 mjeseci , a budući da takvog u Predsjedništvu nema, jasno je da idućih 8 mjeseci BIH neće imati Predsjedavajućeg.

Prema Ustavu BIH, idućih osam mjeseci Predsjedavajući BIH morao je biti hrvatski član Predsjeništva. To bi bio onaj član koji ima pravo konzumacije veta u hrvatskom klubu Doma naroda Federacije BIH.

Čovjek koji predstavlja većinsku legitimnu volju Hrvata u BIH. Kako u BIH predsjedništvu nema takvog čovjeka idućih osam mjeseci BIH ulazi u ustavnu krizu, dok će mjesto predsjedavajućeg umjesto hrvatskog člana Predsjedništva preuzeti g. Željko Komšić, piše Poskok.info.

Mnogi Hrvati ga mrze, i nazivaju izdajnikom, no radi se o čovjeku koji se bori za vlastiti život. Lako je nama iz Hercegovine, Posavine, Lašve, galamiti na njega, no je li se ikada itko zapitao kako je njemu u Sarajevu, i što bi mu se dogodilo preko noći da odbije slušati svoje Gospodare? Od Šehera do Stambola?

Je li HDZ ili HVO ikada iti pokušao izvući Komšića iz Sarajeva? Osigurati njegovoj obitelji dostojanstven život?

Prepustili smo čovjeka na višedesetljetno maltretiranje i nasilje nad njim, i danas se čudimo što je postao?

Uvijek je važno promotriti stvar i iz tuđe perspektive.

Slučaj Željka Komšića obeshrabruje mnoge mlade Hrvate koji su zaljubljeni u Bošnjakinje da stupe u brak s njima. Komšić tako indirektno djeluje na smanjenje broja miješanih brakova u BIH. Zašto? Zato što je njegov primjer upravo primjer Hrvatima što će im se dogoditi postanu li bošnjački zetovi.

Podsjećamo: Željko Komšić nema prava veta u Domu naroda Federacije BIH. Kao takav on nije hrvatski član Predsjedništva jer je njegova funkcija nepotpuna. Ne može ju konzumirati. On nema politički utjecaj nad tijelom koje predstavlja. Ne predstavlja Hrvate u BIH. Kao takav on je uzrok krize na dnevnoj razini. Izaziva raskol među narodima, jača nacionalizam i širi nepovjerenje u državu. Svakim njegovim istupom odnosi Bošnjaka i Hrvata u BIH su to gori.

Budući da Ustav predviđa da hrvatski član Predsjedništa preuzme Predsjedništvo u idućih 8 mjeseci , a budući da takvog u Predsjedništvu nema, jasno je da idućih 8 mjeseci BIH neće imati Predsjedavajućeg.

Bošnjački nacionalisti i mediji pokušat će javnost uvjeriti da je Komšić predsjedavajući no njega ne prizna većina građana BIH, većina naroda BIH i ograničio si je kretanje na većini teritorija BIH. Ne zato što ga građani mrze, nego zato što on na 75% teritorija sebe doživljava kao izdajnika Bosne i Hercegovine, njena dva naroda i većine građana. Iako je godinama maltretiran od strane bošnjačkog nacionalizma, njegov stid i strah od Hrvata i Srba ipak govore da je on u dubini duše ipak svjestan tko je i što je, piše Poskok.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari