Pratite nas

Reagiranja

Prof. Matko Marušić: Bernardić svojim lažima o Istanbulskoj konvenciji ponižava sebe, svoju struku i sve građane

Objavljeno

na

Bernardić svojim lažima o Istanbulskoj konvenciji ponižava sebe, svoju struku, svoje kolege fizičare i sve hrvatske građane

Dana 24. listopada 2017. g. D. Bernardić je na HTV odlučnim a zapravo grubim glasom i tonom, te grubim riječima napao HDZ zato što Istanbulsku konvenciju ne stavi na raspravu u Saboru i „usvoji je u petak“. Cijela se njegova izjava, bez i jedne riječi ostatka, sastojala od dvije laži, od kojih je jedna bijedna a druga matematički neuka.

Bijedna laž: „Konvenciju treba usvojiti jer štiti žene“

Svi zagovornici Istanbulska konvencije rabe isti argument, koji je u svojoj biti podmukla i bijedna laž: da su protivnici Istanbulske konvencije zapravo protiv sprječavanja nasilja nad ženama. Potom jeftino lamentiraju da je to grozno da je netko, itko, protiv sprječavanja nasilja nad ženama.

Ne, hrvatski protivnici Istanbulske konvencije nisu protiv sprječavanja nasilja nad ženama, nego su protiv uvođenja rodne teorije u Hrvatsku – jer je rodna teorija podmetnuta u Istanbulsku konvenciju – o sprječavanju nasilja nad ženama.

Ljudi, ne radi se o pitanju nasilja nad ženama, nego o podmetanju rodne teorije!

To danas već svi znaju, jer je jasno rečeno i napisano, ali do sada ni jedan zagovornik Istanbulske konvencije nije govorio o problemu s rodnom teorijom, nego je optuživao one koji su protiv njezine ratifikacije za zaostalost i neki oblik mržnje prema ženama ili nemara za nasilje s kojim se susreću u svojim obiteljima.

Pa je to učinio i g. Bernardić, ne stideći se te bijedne laži.

Neuka laž: brojevi i brojčani trendovi koje je naveo krivo su izračunani

Osim te banalne i bijedne, g. Bernardić je u svojoj izjavi napravio i još jednu pogrješku, strašnu pogrješku u srednjoškolskoj matematici, a fizičar je. Fizičari bi trebali znati i visoku matematiku, a nekmoli srednjoškolsku. G. Bernardić, dakle, ili ne zna matematiku, ili je svjesno, podmuklo i nečasno iskrivljava, s nečasnim ciljem. To je uvrjeda matematici, znanju, znanosti, svim njegovim kolegama i svim obrazovanim, pa i manje obrazovanim ljudima.

Ponavljao je mantru aktivista rodne ideologije da je nasilje (nad ženama) u obitelji veliko, implicirajući da ga smanjiti može samo Istanbulska konvencija.

1. Kada smijemo reći da je nasilje veće?

Prema portalu „Sigurno mjesto“, u Hrvatskoj godišnje bude ubijeno 22 do 45 žena, pri čemu su ubojice u 20% do 65% slučajeva sadašnji ili bivši supruzi (http://www.sigurnomjesto.hr/rad-na-prevenciji-i-suzbijanju-nasilja/statistika/). Iako bismo mogli računati s brojevima 22 i 45, ipak mi se čini da, kad je ubijena supruga a nije ju ubio sadašnji ili bivši suprug, to ubojstvo ne bi trebalo računati u obiteljsko nasilje, barem ne ono muža nad ženom, koje se najčešće implicira. Dakle, navedene brojeve treba svesti na ubojstva koja su počinili aktualni ili bivši supruzi, koja su simbol i pokazatelj nasilja u hrvatskim obiteljima. Dakle treba „22 do 45 godišnje ubijenih žena“ svesti na 20% do 65% tih brojeva.

Da ne kompliciram s previše brojeva, svest ću ih na srednju vrijednost tih dvaju postotaka, dakle na 43%. (To nije potpuno matematički ispravno, ali ovdje može poslužiti, jer samo ilustriram ukupnu sliku procjene obiteljskoga nasilja.) Proistječe da su sadašnji ili bivši muževi u Hrvatskoj od godine do godine ubiju od 9 do 19 žena.

Sada uzmimo dva ekstrema tih tužnih brojki, a to su ti isti 9 i 19, iako bismo mogli uzeti i brojeve između njih, među kojima su manje razlike. Pitamo se: jesu li ta dva broja stvarno (statistički značajno) različita, ili je razlika tih dviju godina u broju ubojstava nastala slučajno, a ne zbog povećanog obiteljskog nasilja.

Ljudima koji nisu učili statistiku i odgovarajuću matematiku činit će se jasno da je 19 više od 9, i jest više. No, u pitanju „je li 19 više od 9“ izostavljen je ukupan broj žena koje su tada (u toj godini) udane ili su bile udane!

Naime, nije svejedno je li ubijeno 10 od milijun žena, ili 19 od 100 žena. Ukratko, usporedbu brojeva 9 i 19 treba raditi tako da se oni najprije podijele s brojem žena u Hrvatskoj koje jesu bile udane ili razvedene u danoj godini. Držim da u Hrvatskoj ima oko milijun i dvjesto tisuća takvih žena. Kad se 9 i 19 podijele s milijun i dvjesto tisuća, dobiju se jako mali brojevi. Test koji računa vjerojatnost da su opažene razlike nastale slučajno naziva se hi-kvadrat (prema grčkom slovu i kvadratu njegova iznosa).

On daje vrijednost P, što je vjerojatnost da su opažene razlike nastale „slučajno“ tj. da se ne mogu pripisati povećanom obiteljskom nasilju u godini kad je ubijeno 19 žena. Ako je ta vjerojatnost manja od 0,05, onda smatramo da je razlika stvarna, tj. da je možemo pripisati povećanju obiteljskoga nasilja.

U našem se slučaju, međutim, dobije da je P (puno) veće od 0,05, tj. da je ta razlika između dvaju godina nastala slučajno, odnosno da se ne može pripisati povećanom obiteljskom nasilju u godini kad je ubijeno 19 žena, u usporedbi s godinom kad ih je ubijeno 9.

G. Bernardić zna taj račun i zna izračunati te brojeve. Neobrazovani ljudi mogu taj račun prezirati i statistiku držati metodom manipuliranja podatcima, ali g. Bernardić to ne može. Eto, neka on kaže, javno, ovdje ili drugdje.

2. Kada smijemo reći da je nasilje „u porastu“

Nasilje je „u porastu“ kada je iz godine sve veće i veće, i to statistički značajno. Uzet ćemo isti primjer, ubijanja žena od aktualnih ili bivših muževa i reći da se broj ubojstava u tijeku zadnjih 10 godina (2007. do 2016.) kreće od 9 do 19 godišnje.

Statistički dokaz se izvodi tako da se nacrta (li zamisli pa se računa) koordinatni sustav u kojemu su na osi apscisa godine, od 2007. do 2016., a na ordinati broj ubijenih žena podijeljen s brojem udanih i rastavljenih u toj godini (potonje ovdje nije presudno bitno). Tako u koordinatnom sustavu dobijemo deset točaka, po jednu za svaku godinu i stopu ubojstava u njoj (stopa je izraz za omjer broja ubijenih žena i svih žena koje analiziramo).

Pravac koji se povuče kroz svih tih deset točaka mora se, prema tvrdnji o „porastu“, uzdizati od 2007. do 2016. u odnosu na os apscisa koja ide ravno, kao nula, dakle tangens kuta koji on čini s osi apscisa mora biti veći od nula. Na stranu pojam tangensa, izračunajmo samo načelno. Pravac, a time i njegov nagib, zadan je dvama točkama, a ovdje ih imamo deset. Matematički se kroz svih deset povuče idealan pravac i dobije se njegov nagib. No taj nagib, zbog deset točaka koje ga određuju, nije jednoznačan, nego se nalazi u nekom rasponu kuta prema osi apscisa. Ako taj raspon zahvaća nulu, zaključujemo da pravac nije nagnut prema osi apscisa, odnosno da nema porasta nasilja kroz godine.

U našem primjeru porast bismo dokazali kad bi brojevi ubojstava od 2007. do 2016. bili, na primjer:
9, 11, 12, 13, 13, 15 16, 17, 18, 19, ali
kad bi ti brojevi po svojoj veličini bili „izmiješani“ u vremenu (godinama), na primjer:
12, 15, 11, 13, 18, 9, 16, 19, 13, 17, morali bismo zaključiti da porasta nasilja nema.
Bez navođenja tangensa kuta između toga pravca i osi apscisa i vjerojatnosti razlike toga tangensa od nule, ne smije se govoriti ni o porastu niti o padu!

3. Je li nasilje u Hrvatskoj veće nego u drugim državama?

Poseban je pristup pitanju je li stopa ubojstava žena od aktualnih ili bivših muževa visoka, previsoka. Previsoka – u odnosu na koju visinu? U drugim državama? Kojim – bogatim i naprednim, siromašnim i nazadnim, u onima koje jesu ili koje nisu ratificirale Istambulsku konvenciju, među homoseksualnim parovima u usporedbi s heteroseksualnim, a onda to i među državama, itd. Ne ćemo na to odgovarati, nego ćemo samo ponoviti kako se te usporedbe ispravno provode – provode se onako kako je gore opisano, ovisno o pitanju koje se testira.

Zaključak

I jedno jedino ubojstvo je strašno; to događaj koji je potpuno i svakome neželjen, tužan i sramotan. No, takve su se tužne stvari događale uvijek i događat će se uvijek i nikad se ne će potpuno iskorijeniti. Protiv njih se borimo prevencijom, kaznama i drugim, uključivši i Istanbulsku konvenciju. No, pritom se u Istanbulsku konvenciju nije smjela podmetnuti rodna teorija, prvo zato što ona tamo ne pripada jer nema nikakve veze s nasiljem prema ženama, a drugo zato što je ona protuprirodna, protuznanstvena, protuljudska i protuženska .

Uz dobre hrvatske zakone i napore za smanjenjem zla obiteljskoga nasilja, Istanbulska konvencija i nije bila potrebna „za pojačanje borbe protiv obiteljskoga nasilja“. Prava svrha joj je nametanje rodne ideologije. Da joj je cilj bio jačanje i standardizacija borbe protiv obiteljskoga nasilja, u nju se rodna teorija ne bi ni bila uvrstila.

To je istina o Istanbulskoj konvenciji.

A istina o njezinim zastupnicima je da lažu o njezinu sadržaju i svrsi. Budući da je među njima G. Bernardić, fizičar i čelnik druge najjače hrvatske političke stranke, dakle potencijalni premijer, on dodatno laže kao poznavatelj matematike i kao čovjek za kojega bi neki ljudi sutra trebali glasovati. Pozivam ga da javno, ako je moguće u Saboru, odgovori na tu moju ocjenu.

Karolina Vidović Krišto za Kamenjar: Tri su ključna aspekta zašto je Istanbulska konvencija neprihvatljiva

Prof. Marušić: Osnove rodne teorije i što je Robert Bajruši lagao o njoj

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

ZUV HGP – Imamo li hrabrosti i mudrosti sačuvati teško stečeni suverenitet?

Objavljeno

na

Objavio

arhiva

Godišnjica je smrti prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana pod čijim smo mudrim vodstvom stvorili samostalnu i suverenu Državu Hrvatsku. Previše smo to platili životima naših sugrađana, suboraca, previše nas je ostalo invalidima. Hrvatska je natopljena našom krvlju. To je prevelika cijena da bismo se nekom Uredbom, Odlukom stranih moćnika odrekli svoje suverenosti i samostalnosti skrušeno prihvaćajući preporuke stranaca u odlučivanju o našoj budućnosti i našim nacionalnim interesima.

Nema pobjedničke vojske bez pobjedničke države. Nema pobjedničke države bez nadmoćne ideje. Nema nadmoćne ideje i riječi iza koje ne stoji narod. Sve to smo imali devedesetih godina, imali smo i u trenutku stradanja Vukovara i tolikih gradova i ljudi diljem Hrvatske, imali smo i zato smo smogli snage podnijeti takvu žrtvu. Zato neprijatelj razarajući naše gradove i ubijajući našu braću, nije mogao pobijediti. Nije mogao ubiti ideju koja nas je vodila. Nakon stradanja Vukovara, došle su Bljesak i Oluja. Nakon smrti, došao je život. Jer smo vjerovali u sebe, u svoju državu, ideju i riječi koje su nas vodile. Vjerovali smo našemu predsjedniku. Zato smo bili nadmoćni sili zla koja je nasrnula na nas.

Nismo tražili tada uporišta u izvanjskom svijetu, sve su zemaljske sile bile protiv našega prirodnog i narodnog prava. Izručile su nas krvniku goloruke. Vjerovali smo u ideju svoga državnog poglavara, vjerovali smo našoj Katoličkoj crkvi, vjerovali smo u Boga i to iskazivali s krunicom oko vrata.

Danas nema jasne ideje, nema ni dovoljno ujedinjene snage i ponosa iskazivati vjeru i odanost našoj Crkvi, ne nosimo krunicu oko vrata. Državne politike koje su nas predvodile nakon blistavih pobjeda dopustile su da nas okuju stranim idejama, nepoznatim i nesigurnim vrjednotama, pokušavaju nam oduzeti ime i prezime, ponos i identitet, stvoriti od nas nešto što nikada nismo bili. Danas umjesto krunice oko vrata, bježimo od krunice i sebe pod nasrtajem novih silnica zla.

Oko našega malenog planeta, Lijepe Naše Domovine, gomilaju se odavno tmurni oblaci. Preko naše zemlje su protutnjale kolone, stotine tisuća nepozvanih i nepoznatih ljudi, ušli su u srce naše civilizacije a ne znamo tko su, niti nam se predstavljaju. Niti to žele. Niti nam se dopušta pitati ih tko su. Mi smo kršćanski katolički narod, naša vjera nam je podarila silnu ljudsku solidarnost, ali nam nije osporila razum. Mi moramo znati s čime se suočavamo. A ne znamo.

Na našim granicama gomilaju su nepoznati ljudi, nasilno traže ostvarenje svojih ciljeva, ne priznaju poredak današnjega svijeta, ni ne kriju da su potencijalni vojnici jedne drugačije kulture, tradicije, vrjednota, često suprotstavljenih našima i to pokazuju tolikim zlim postupcima pred kojima već danas strijepe europski narodi koji su ih primili bez pitanja – što žele i tko su.

Nismo u stanju spriječiti iseljavanje pola milijuna naše subraće sa svojih ognjišta, a preuzimamo na sebe odgovornost za milijune stranaca.

Umjesto hrvatske državne ideje i razumnih odgovora, očekuje se od nas slijepo vjerovanje nekim novim bogovima. Nudi nam se spas nepoznatih ljudi za koje s punim pravom možemo sumnjati da su upravo oni kreatori uništenja civilizacije kojoj pripadamo, za koje znademo da su pokrenuli procese uništenja europskih naroda. Njih nam umjesto razuma nameću, nude nam ih kao rješenje.

Mi ne pristajemo na objašnjenja da najavljenih 250 milijuna ljudi koji će se pokrenuti u migracijama nisu opasnost, ne pristajemo da teško obranjenu Lijepu našu mirno izručimo tim milijunima stranaca, koji imaju svoje domove, svoje zemlje, koje mi ne ugrožavamo. Mi ne pristajemo na objašnjenje da naša tek stvorena država, za koju su toliki naši suborci umrli ovisi o volji nepoznatih moćnika. Ne pristajemo na objašnjenje da naša budućnost postane dio velikih svjetskih igara i planova. Mi znademo da im se ne možemo usprotiviti u svijetu izvan Hrvatske, to ni ne namjeravamo, ali zahtijevamo jamstvo da neće upravljati našom sudbinom. Ne prazne riječi, nego povjerenje i djela u koja smo ponovo spremni vjerovati.

Mi ne pristajemo na objašnjenja da je Marakeški sporazum važan za naš suverenitet, da je to naša globalna obaveza, da je to nužno zbog budućnosti svijeta, jer niti smo poticali tolike milijune na migracije, niti im možemo pomoći, niti imamo kao narod i država snage upravljati svjetskim procesima. Ne možemo dati nikome ono što nemamo, ni kršćanski ni ljudski to nismo dužni, ali i kršćanski i ljudski smo dužni obraniti pravo na svoj život, svoju zemlju, svoje vrjednote. I ostaviti to generacijama iza nas, kao što su nama ostavili naši preci.

Neka posljedice međunarodnih procesa snose oni koji su ih i izazvali.

Nama je dosta suza i rana kao što je Vukovar, Škabrnja, Voćin i mnoga druga mjesta.

Ne budite sudionici povijesnoga zla i opasnosti koja se nadvila nad Lijepom našom, jer nitko na to nema pravo, niti može imati.

Zato od naše hrvatske države zahtijevamo razum, savez s državama koje nam povijest i zajedničke vrjednote nude, savez u razumu i zaštiti suvereniteta i naše kulture, savez u ustrajnosti na svome ovozemaljskom kraljevstvu, kojemu ni jedno drugo kraljevstvo ne smije nikada propisivati i donositi zakone. Pogotovo nepozvano kraljevstvo, kakvo se skriva iza globalnih pokušaja. Jer, ovo je Hrvatska, a mi smo njeni vojnici!

Nacionalni interesi, suverenost i samostalnost u odlučivanju osnovna je zadaća svake vladajuće garniture u Republici Hrvatskoj. Oni koji na to nisu spremni ili nemaju dovoljni mudrosti i hrabrosti ne mogu očekivati niti podršku u donošenju takvih Odluka koje se protive svim vrednotama koje smo stoljećima stvarali, za koje smo ginuli i koje danas živimo.

Zbor udruga veterana hrvatskih gardijskih postrojbi

IN MEMORIAM: Dr. Franjo Tuđman (10. prosinca 1999. – 10. prosinca 2018.)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Velika pljuska Mesiću: Pismo trojice bivših visokih predstavnika nije imalo nikakva učinka

Objavljeno

na

Objavio

Pismo trojice bivših visokih predstavnika međunarodne zajednice u BiH, u kojem se Hrvatska optužuje za miješanje u unutarnje stvari u BiH, nije imalo nikakva učinka kakvog se htjelo postići, izjavila je u ponedjeljak u Bruxellesu hrvatska ministrica vanjskih i europskih poslova Marija Pejčinović Burić.

-Nitko nije spominjao to pismo. Ja sam se na njega referirala, odbacujući ga i smatrajući ga zaista neprimjerenim i prema Hrvatskoj, ali i prema institucijama EU-a jer se na neki način miješa u njihov rad. Pismo je instruktivno, daje instrukcije što bi Vijeće za vanjske poslove trebalo raspravljati i odlučivati, a miješa se i neke odluke Komisije. Pismo očigledno nije imalo efekta koji se želio postići rekla je ministrica Pejčinović Burić, koja sudjeluje na sastanku ministara vanjskih poslova zemalja članica EU-a.

Trojica bivših visokih predstavnika međunarodne zajednice u BiH Carl Bildt, Paddy Ashdown i Christian Schwarz-Schilling prošli su tjedan uputili pismo visokoj predstavnici EU-a za vanjske i sigurnosne poslove Federici Mogherini i ministrima vanjskih poslova zemalja članica EU-a, u kojem su ustvrdili da je izbor Željka Komšića legitiman jer ni ustav ni izborni zakon BiH ne kažu da članove predsjedništva moraju izabrati vlastite etničke skupine.

Na to pismo dosta oštro odgovorio je premijer Andrej Plenković i Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, odbacivši optužbe o miješanju u unutarnje stvari BiH, ističući da su upravo neki bivši visoki predstavnici djelomično krivi što hrvatski narod nije jednakopravan s bošnjačkim i srpskim.

Ministri vanjskih poslova u ponedjeljak su raspravljali o stanju u jugoistočnoj Europi i europskoj perspektivi zemalja iz toga područja.

Bezočne laži vanjskih suradnika velikobošnjačke politike

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari