Pratite nas

Reagiranja

Prof. Matko Marušić: Bernardić svojim lažima o Istanbulskoj konvenciji ponižava sebe, svoju struku i sve građane

Objavljeno

na

Bernardić svojim lažima o Istanbulskoj konvenciji ponižava sebe, svoju struku, svoje kolege fizičare i sve hrvatske građane

Dana 24. listopada 2017. g. D. Bernardić je na HTV odlučnim a zapravo grubim glasom i tonom, te grubim riječima napao HDZ zato što Istanbulsku konvenciju ne stavi na raspravu u Saboru i „usvoji je u petak“. Cijela se njegova izjava, bez i jedne riječi ostatka, sastojala od dvije laži, od kojih je jedna bijedna a druga matematički neuka.

Bijedna laž: „Konvenciju treba usvojiti jer štiti žene“

Svi zagovornici Istanbulska konvencije rabe isti argument, koji je u svojoj biti podmukla i bijedna laž: da su protivnici Istanbulske konvencije zapravo protiv sprječavanja nasilja nad ženama. Potom jeftino lamentiraju da je to grozno da je netko, itko, protiv sprječavanja nasilja nad ženama.

Ne, hrvatski protivnici Istanbulske konvencije nisu protiv sprječavanja nasilja nad ženama, nego su protiv uvođenja rodne teorije u Hrvatsku – jer je rodna teorija podmetnuta u Istanbulsku konvenciju – o sprječavanju nasilja nad ženama.

Ljudi, ne radi se o pitanju nasilja nad ženama, nego o podmetanju rodne teorije!

To danas već svi znaju, jer je jasno rečeno i napisano, ali do sada ni jedan zagovornik Istanbulske konvencije nije govorio o problemu s rodnom teorijom, nego je optuživao one koji su protiv njezine ratifikacije za zaostalost i neki oblik mržnje prema ženama ili nemara za nasilje s kojim se susreću u svojim obiteljima.

Pa je to učinio i g. Bernardić, ne stideći se te bijedne laži.

Neuka laž: brojevi i brojčani trendovi koje je naveo krivo su izračunani

Osim te banalne i bijedne, g. Bernardić je u svojoj izjavi napravio i još jednu pogrješku, strašnu pogrješku u srednjoškolskoj matematici, a fizičar je. Fizičari bi trebali znati i visoku matematiku, a nekmoli srednjoškolsku. G. Bernardić, dakle, ili ne zna matematiku, ili je svjesno, podmuklo i nečasno iskrivljava, s nečasnim ciljem. To je uvrjeda matematici, znanju, znanosti, svim njegovim kolegama i svim obrazovanim, pa i manje obrazovanim ljudima.

Ponavljao je mantru aktivista rodne ideologije da je nasilje (nad ženama) u obitelji veliko, implicirajući da ga smanjiti može samo Istanbulska konvencija.

1. Kada smijemo reći da je nasilje veće?

Prema portalu „Sigurno mjesto“, u Hrvatskoj godišnje bude ubijeno 22 do 45 žena, pri čemu su ubojice u 20% do 65% slučajeva sadašnji ili bivši supruzi (http://www.sigurnomjesto.hr/rad-na-prevenciji-i-suzbijanju-nasilja/statistika/). Iako bismo mogli računati s brojevima 22 i 45, ipak mi se čini da, kad je ubijena supruga a nije ju ubio sadašnji ili bivši suprug, to ubojstvo ne bi trebalo računati u obiteljsko nasilje, barem ne ono muža nad ženom, koje se najčešće implicira. Dakle, navedene brojeve treba svesti na ubojstva koja su počinili aktualni ili bivši supruzi, koja su simbol i pokazatelj nasilja u hrvatskim obiteljima. Dakle treba „22 do 45 godišnje ubijenih žena“ svesti na 20% do 65% tih brojeva.

Da ne kompliciram s previše brojeva, svest ću ih na srednju vrijednost tih dvaju postotaka, dakle na 43%. (To nije potpuno matematički ispravno, ali ovdje može poslužiti, jer samo ilustriram ukupnu sliku procjene obiteljskoga nasilja.) Proistječe da su sadašnji ili bivši muževi u Hrvatskoj od godine do godine ubiju od 9 do 19 žena.

Sada uzmimo dva ekstrema tih tužnih brojki, a to su ti isti 9 i 19, iako bismo mogli uzeti i brojeve između njih, među kojima su manje razlike. Pitamo se: jesu li ta dva broja stvarno (statistički značajno) različita, ili je razlika tih dviju godina u broju ubojstava nastala slučajno, a ne zbog povećanog obiteljskog nasilja.

Ljudima koji nisu učili statistiku i odgovarajuću matematiku činit će se jasno da je 19 više od 9, i jest više. No, u pitanju „je li 19 više od 9“ izostavljen je ukupan broj žena koje su tada (u toj godini) udane ili su bile udane!

Naime, nije svejedno je li ubijeno 10 od milijun žena, ili 19 od 100 žena. Ukratko, usporedbu brojeva 9 i 19 treba raditi tako da se oni najprije podijele s brojem žena u Hrvatskoj koje jesu bile udane ili razvedene u danoj godini. Držim da u Hrvatskoj ima oko milijun i dvjesto tisuća takvih žena. Kad se 9 i 19 podijele s milijun i dvjesto tisuća, dobiju se jako mali brojevi. Test koji računa vjerojatnost da su opažene razlike nastale slučajno naziva se hi-kvadrat (prema grčkom slovu i kvadratu njegova iznosa).

On daje vrijednost P, što je vjerojatnost da su opažene razlike nastale „slučajno“ tj. da se ne mogu pripisati povećanom obiteljskom nasilju u godini kad je ubijeno 19 žena. Ako je ta vjerojatnost manja od 0,05, onda smatramo da je razlika stvarna, tj. da je možemo pripisati povećanju obiteljskoga nasilja.

U našem se slučaju, međutim, dobije da je P (puno) veće od 0,05, tj. da je ta razlika između dvaju godina nastala slučajno, odnosno da se ne može pripisati povećanom obiteljskom nasilju u godini kad je ubijeno 19 žena, u usporedbi s godinom kad ih je ubijeno 9.

G. Bernardić zna taj račun i zna izračunati te brojeve. Neobrazovani ljudi mogu taj račun prezirati i statistiku držati metodom manipuliranja podatcima, ali g. Bernardić to ne može. Eto, neka on kaže, javno, ovdje ili drugdje.

2. Kada smijemo reći da je nasilje „u porastu“

Nasilje je „u porastu“ kada je iz godine sve veće i veće, i to statistički značajno. Uzet ćemo isti primjer, ubijanja žena od aktualnih ili bivših muževa i reći da se broj ubojstava u tijeku zadnjih 10 godina (2007. do 2016.) kreće od 9 do 19 godišnje.

Statistički dokaz se izvodi tako da se nacrta (li zamisli pa se računa) koordinatni sustav u kojemu su na osi apscisa godine, od 2007. do 2016., a na ordinati broj ubijenih žena podijeljen s brojem udanih i rastavljenih u toj godini (potonje ovdje nije presudno bitno). Tako u koordinatnom sustavu dobijemo deset točaka, po jednu za svaku godinu i stopu ubojstava u njoj (stopa je izraz za omjer broja ubijenih žena i svih žena koje analiziramo).

Pravac koji se povuče kroz svih tih deset točaka mora se, prema tvrdnji o „porastu“, uzdizati od 2007. do 2016. u odnosu na os apscisa koja ide ravno, kao nula, dakle tangens kuta koji on čini s osi apscisa mora biti veći od nula. Na stranu pojam tangensa, izračunajmo samo načelno. Pravac, a time i njegov nagib, zadan je dvama točkama, a ovdje ih imamo deset. Matematički se kroz svih deset povuče idealan pravac i dobije se njegov nagib. No taj nagib, zbog deset točaka koje ga određuju, nije jednoznačan, nego se nalazi u nekom rasponu kuta prema osi apscisa. Ako taj raspon zahvaća nulu, zaključujemo da pravac nije nagnut prema osi apscisa, odnosno da nema porasta nasilja kroz godine.

U našem primjeru porast bismo dokazali kad bi brojevi ubojstava od 2007. do 2016. bili, na primjer:
9, 11, 12, 13, 13, 15 16, 17, 18, 19, ali
kad bi ti brojevi po svojoj veličini bili „izmiješani“ u vremenu (godinama), na primjer:
12, 15, 11, 13, 18, 9, 16, 19, 13, 17, morali bismo zaključiti da porasta nasilja nema.
Bez navođenja tangensa kuta između toga pravca i osi apscisa i vjerojatnosti razlike toga tangensa od nule, ne smije se govoriti ni o porastu niti o padu!

3. Je li nasilje u Hrvatskoj veće nego u drugim državama?

Poseban je pristup pitanju je li stopa ubojstava žena od aktualnih ili bivših muževa visoka, previsoka. Previsoka – u odnosu na koju visinu? U drugim državama? Kojim – bogatim i naprednim, siromašnim i nazadnim, u onima koje jesu ili koje nisu ratificirale Istambulsku konvenciju, među homoseksualnim parovima u usporedbi s heteroseksualnim, a onda to i među državama, itd. Ne ćemo na to odgovarati, nego ćemo samo ponoviti kako se te usporedbe ispravno provode – provode se onako kako je gore opisano, ovisno o pitanju koje se testira.

Zaključak

I jedno jedino ubojstvo je strašno; to događaj koji je potpuno i svakome neželjen, tužan i sramotan. No, takve su se tužne stvari događale uvijek i događat će se uvijek i nikad se ne će potpuno iskorijeniti. Protiv njih se borimo prevencijom, kaznama i drugim, uključivši i Istanbulsku konvenciju. No, pritom se u Istanbulsku konvenciju nije smjela podmetnuti rodna teorija, prvo zato što ona tamo ne pripada jer nema nikakve veze s nasiljem prema ženama, a drugo zato što je ona protuprirodna, protuznanstvena, protuljudska i protuženska .

Uz dobre hrvatske zakone i napore za smanjenjem zla obiteljskoga nasilja, Istanbulska konvencija i nije bila potrebna „za pojačanje borbe protiv obiteljskoga nasilja“. Prava svrha joj je nametanje rodne ideologije. Da joj je cilj bio jačanje i standardizacija borbe protiv obiteljskoga nasilja, u nju se rodna teorija ne bi ni bila uvrstila.

To je istina o Istanbulskoj konvenciji.

A istina o njezinim zastupnicima je da lažu o njezinu sadržaju i svrsi. Budući da je među njima G. Bernardić, fizičar i čelnik druge najjače hrvatske političke stranke, dakle potencijalni premijer, on dodatno laže kao poznavatelj matematike i kao čovjek za kojega bi neki ljudi sutra trebali glasovati. Pozivam ga da javno, ako je moguće u Saboru, odgovori na tu moju ocjenu.

Karolina Vidović Krišto za Kamenjar: Tri su ključna aspekta zašto je Istanbulska konvencija neprihvatljiva

Prof. Marušić: Osnove rodne teorije i što je Robert Bajruši lagao o njoj

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Bandiću, zašto Anton Kikaš nije dobio medalju Grada Zagreba?

Objavljeno

na

Objavio

Isječak iz filma " Nisam se bojao umrijeti", Jakova Sedlara - Foto: 'Anton Kikaš na ispitivanju'

Ako je suditi prema službenim stranicama Grada Zagreba, Budo Lončar je medalju Grada Zagreba za „izuzetna postignuća i značajan doprinos međunarodnoj suradnji Republike Hrvatske i ostalih zemalja članica EU“ dobio temeljem prijedloga Ureda za upravljanje u hitnim situacijama, čiji je pročelnik Pavle Kalinić.

Očito se zagrebačka medalja za Budu Lončara smatra „hitnom situacijom.“ Sljedeća je medalja dodijeljena Rudolfu Kahlini „za osobit doprinos antifašističkim temeljima Republike Hrvatske.“ Taj je prijedlog podnijela Udruga antifašističkih boraca i antifašista Koprivničko-križevačke županije, međutim isti je do gradonačelnika Milana Bandića došao kroz zagrebački Gradski ured za branitelje, piše Josip Gajski/Hrsvijet

Čovjek se zapita: koja je ovo država, bez aluzija na Brešanov filmski pokušaj. Priznanje i medalju glavnog grada Republike Hrvatske prvo dobije bivši ministar države protiv koje je Hrvatska ratovala, a potom i bivši vojnik države protiv koje je Hrvatska ratovala. Je li Hrvatska izgubila „građanski“ rat? Je li Jugoslavija opstala pa sad dodjeljuje medalje svojim vojnicima i dužnosnicima? Zar je u pravu Drago Pilsel kad kaže da je „Budimir Lončar omogućio hrvatsku neovisnost? Zar zagrebački Gradski ured za branitelje sudjeluje u postupku dodjeljivanja medalje (bivšem) pripadniku vojske koja je ratovala protiv hrvatskih branitelja i etnički čistila Hrvatsku od nesrba, mahom Hrvata, ’45. i ’91?

Politička elita se ponaša kao da Jugoslavija nikad nije propala, kao da Berlinski zid nije srušen! Pa ne radi se o Buddhi, utemeljitelju budizma, nego o Budi Lončaru, čovjeku zaslužnom za sprječavanje naoružavanja Hrvatske! No, dobro; pritisak je učinio svoje i Lončar je odlučio odbiti medalju Grada Zagreba. Ionako mu to ništa ne predstavlja, jer, što jednom Budimiru Lončaru znači medalja glavnog grada države protiv koje je zdušno djelovao i zdušno djeluje?!

Čovjek bi rekao da Hrvatska nema svojih velikih sinova ili junaka, ali ih ima i to pregršt; ne samo branitelja, časnika, pukovnika, generala i inih vojnika, nego i ljude koji su pomagali novčano, diplomatski, moralno, napose u hrvatsko iseljeništvo, pojedinci koji su izgradili utjecaj u drugim državama i tim utjecajem pomagali na izravana ili neizravan način svojoj Domovini.

Zaista posebno mjesto među hrvatskim suvremenim velikanima pripada Antonu Kikašu, hrvatskom pjesniku i poduzetniku koji je iz one bivše države pobjegao 1968. godine u Kanadu i tamo izgradio svoje poslovno carstvo te je kasnije iz vlastita džepa izdašno financirao potrebe svoje domovine. Uspio je i 1987. godine uspio je osnovati Katedru za hrvatski jezik i književnost na sveučilištu Waterloo, no osim po tomu, ostat će zapamćen po nevjerojatnom pothvatu kojega je poduzeo, doduše neuspješno, no pokazao je takvu hrabrost i srčanost, ravnu najboljim i najuspješnijim hrvatskim ratnicima.

Za one koji nisu do kraja upućeni, ukratko ćemo podsjetiti što je za svoju domovinu napravio Anton Kikaš, pored spomenutoga. Naime, svojim je novcem te novcem drugih hrvatskih iseljenika (ukupno oko milijun dolara!) kupio oružje, 18 tona lakog pješačkog i protuoklopnog naoružanja namijenjenog Ministarstvu unutarnjih poslova i Zboru narodne garde Republike Hrvatske. Za prijevoz, odnosno krijumčarenje tog naoružanja je unajmio zrakoplov Uganda airlinesa Boeing 737 s cijelom posadom, a na tom je zrakoplovu bio jedini putnik. Prema planu trebali su letjeti ka Trstu, a sletjeti u Ljubljani. Zbog omaške pilota, koji je na upit jugoslavenske kontrole leta rekao da će sletjeti u Ljubljanu, zbog čega su zrakoplov presrela dva lovačka Mig-a 21 “Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva” i zapovjedili pilotu smjesta spustiti zrakoplov na pistu zračne luke Pleso pored Zagreba, pod kontrolom JNA, odnosno niških specijalaca. Dočekali su ga 31. kolovoza 1991. jugoslavenski vojnici, pretražili zrakoplov, zaplijenili naoružanje i uhitili Kikaša.

Malo je onih koji mogu zamisliti koliko su ga tukli, mučili i mrcvarili, no o tom je velebnom pothvatu Jakov Sedlar snimio dokumentarno-igrani film “Nisam se bojao umrijeti – domoljubna misija Antona Kikaša 1991.” Uz posredovanje Gojka Šuška, Kikaš je razmijenjen na zagrebačkom aerodromu za generala JNA Aksentijevića 25. studenoga 1991.

I sad zamislite, jedan poslovan čovjek, fin gospodin, štoviše pjesnik (!), skupi ogroman novac, upusti se u posao s krijumčarima oružja, dakle ne baš najčestitijim i najugodnijim ljudima, nabavi zrakoplov (!) i sam (!) krene put svoje domovine ne bi li barem malo oružja pribavio hrvatskoj policiji i ZNG-u. E to je junaštvo, to je podvig, to je hrabrost, bez obzira što naposljetku nije uspio.

A u današnjoj se Hrvatskoj medalje i odličja dijele onima koji su sprječavali naoružavanje Hrvata, umjesto onima koji su Hrvatskoj barem pokušali pomoći, pa i pod cijenu vlastita života. Ima dalje; u Kanadi mu je kanadski guverner i zastupnik britanske kraljice dodijelio odličje za velik doprinos razvoju Kanade. Vijeće etničkog tiska Kanade proglasilo ga je 1992. “Čovjekom godine”. Engleska kraljica Elizabeta II. dodijelila mu je 2012. godine za doprinos Kanadi prestižno odličje “The Diamond Jubilee Medal of Queen Elizabeth II.”

Zašto Kikaš nije dobio medalju Grada Zagreba za ” izuzetna postignuća i značajan doprinos međunarodnoj suradnji Republike Hrvatske”?! Zašto ga Predsjednica Republike nije odlikovala, a odlikovala ga je britanska kraljica? Zašto Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović nije Budimiru Lončaru oduzela odlikovanje Reda Kneza Branimira s ogrlicom, i primjerice, istim odličjem nagradila Kikaša, zbog zaista iznimnih zasluga?

Činjenica je da je Budimir Lončar čovjek s velikim zaslugama, ali ne za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu. Isto je tako činjenica da je Anton Kikaš čovjek s velikim zaslugama upravo za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu. Nakon svega ovoga, čovjek se zaista zapita ne samo koja je ovo država, nego i čija je ovo država, kakva je ovo država i je li uopće ovo hrvatska država…

Josip Gajski/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Slaven Raguž odgovorio Peternelu: I djeca iz Hrvatske dolaze u Mostar na liječenje

Objavljeno

na

Objavio

Ovo je potpredsjednik HHO Hrvatske koji 40 milijuna kn mostarskoj bolnici uspoređuje sa slučajem Daruvarac, spominjući kako ima novaca za bolnicu u Mostaru, a nema za bolesnu djecu u Hrvatskoj. Samo jedan u nizu onih koji s gađenjem govore o traćenju proračunskih novaca RH za tamo neka primitivna domorodačka plemena u BiH, piše Slaven Raguž, predsjednik HRS-a.

Kako mi nije dopušteno odgovoriti njemu na stranici, evo ovako ću:

– u odnosu na u prosjeku 9,5 milijardi kuna godišnjeg uvoza iz RH i 5,7 milijardi kuna godišnjeg vanjskotrgovinskog suficita kojeg Hrvatska ima sa BiH, u čemu sa preko 90% (po podacima vanjskotrgovinske komore BiH) sudjeluju općine sa hrvatskom većinom, 40 milijuna kuna je sića.

– nitko od ovih struĆnjaka ne spominje preferencijalne trgovinske ugovore sa hrvatskim tvrtkama (nauštrb bh tvrtki iz iste branše), a osobito ne spominje načine dobivanja vlasničkih udjela RH u pojedinim tvrtkama u BiH, poput recimo HT-a Mostar. Kako i na koji način se dobio vlasnički udio i koliko od toga uprihodi RH godišnje. Kada se uzme samo HT kao primjer, 40 milijuna kn ispada također sića. A ni spomenuli nismo Buško jezero i koliko gubimo na tom problemu.

– od silnih tih milijuna kn koje Hrvatska godinama velikodušno daje bolnici i Sveučilištu, velikodušno se i diktiraju tvrtke iz RH kao ugovarači/izvođači kod ulaganja…. masno se plaćaju profesori iz RH da dolaze odraditi par predavanja godišnje, dok katedru u stvarnosti drže asistenti….praktično, u ovom slučaju, pomoć je u biti ulaganje sa dobrim povratom prihoda.

– sve da i zanemarimo sve ovo iznad, SKB Mostar liječi hrvatske državljane, dakle ljude sa hrvatskim državljanstvom, poput recimo Safeta Oručevića koji ima hrvatsku putovnicu i kao hrvatski građanin ima Ustavom RH zagarantirana sva prava kao i Igor Peternel i svi drugi hrvatski državljani s koje god strane granice živjeli, tako da nije istina da nema za bolesnu djecu novaca. I ovo je novac za bolesnu djecu.

Prema tome, čovječe ne spočitavaj sa svoje uzvišene razine zašto novac ide tvojim sunarodnjacima, nego inzistiraj na propitivanju kome ide i kako se troši taj novac. Niti jedno revizorsko izvješće nije urađeno, niti ijedan inspekcijski nadzor. Ispada kako je ovo najbolji i najbezbolniji način nenamjenskog trošenja novaca, da ne kažem pranja. Pitaj tko se na tim novcima okorištava, a ne zašto se uopće daju.

Na kraju, zašto ne spomeneš kako je baš ta SKB Mostar stavila na raspolaganje svoje resurse da djeca iz Metkovića i tog dijela Hrvatske dolaze u Mostar na liječenje? Upitajte bilo kojeg roditelja iz Metkovića, Opuzena, Ploča i sl., svatko će pristati prije na put u Mostar, nego u Dubrovnik ili Split. To pitaj Kujundžića… zašto odbija taj vid suradnje, zašto se bilateralno to ne dogovori, a ne pitaj zašto skrbi o državljanima Hrvatske koji žive u BiH, napisao je Slaven Raguž.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari