Pratite nas

Reagiranja

Prof. Matko Marušić: Bernardić svojim lažima o Istanbulskoj konvenciji ponižava sebe, svoju struku i sve građane

Objavljeno

na

Bernardić svojim lažima o Istanbulskoj konvenciji ponižava sebe, svoju struku, svoje kolege fizičare i sve hrvatske građane

Dana 24. listopada 2017. g. D. Bernardić je na HTV odlučnim a zapravo grubim glasom i tonom, te grubim riječima napao HDZ zato što Istanbulsku konvenciju ne stavi na raspravu u Saboru i „usvoji je u petak“. Cijela se njegova izjava, bez i jedne riječi ostatka, sastojala od dvije laži, od kojih je jedna bijedna a druga matematički neuka.

Bijedna laž: „Konvenciju treba usvojiti jer štiti žene“

Svi zagovornici Istanbulska konvencije rabe isti argument, koji je u svojoj biti podmukla i bijedna laž: da su protivnici Istanbulske konvencije zapravo protiv sprječavanja nasilja nad ženama. Potom jeftino lamentiraju da je to grozno da je netko, itko, protiv sprječavanja nasilja nad ženama.

Ne, hrvatski protivnici Istanbulske konvencije nisu protiv sprječavanja nasilja nad ženama, nego su protiv uvođenja rodne teorije u Hrvatsku – jer je rodna teorija podmetnuta u Istanbulsku konvenciju – o sprječavanju nasilja nad ženama.

Ljudi, ne radi se o pitanju nasilja nad ženama, nego o podmetanju rodne teorije!

To danas već svi znaju, jer je jasno rečeno i napisano, ali do sada ni jedan zagovornik Istanbulske konvencije nije govorio o problemu s rodnom teorijom, nego je optuživao one koji su protiv njezine ratifikacije za zaostalost i neki oblik mržnje prema ženama ili nemara za nasilje s kojim se susreću u svojim obiteljima.

Pa je to učinio i g. Bernardić, ne stideći se te bijedne laži.

Neuka laž: brojevi i brojčani trendovi koje je naveo krivo su izračunani

Osim te banalne i bijedne, g. Bernardić je u svojoj izjavi napravio i još jednu pogrješku, strašnu pogrješku u srednjoškolskoj matematici, a fizičar je. Fizičari bi trebali znati i visoku matematiku, a nekmoli srednjoškolsku. G. Bernardić, dakle, ili ne zna matematiku, ili je svjesno, podmuklo i nečasno iskrivljava, s nečasnim ciljem. To je uvrjeda matematici, znanju, znanosti, svim njegovim kolegama i svim obrazovanim, pa i manje obrazovanim ljudima.

Ponavljao je mantru aktivista rodne ideologije da je nasilje (nad ženama) u obitelji veliko, implicirajući da ga smanjiti može samo Istanbulska konvencija.

1. Kada smijemo reći da je nasilje veće?

Prema portalu „Sigurno mjesto“, u Hrvatskoj godišnje bude ubijeno 22 do 45 žena, pri čemu su ubojice u 20% do 65% slučajeva sadašnji ili bivši supruzi (http://www.sigurnomjesto.hr/rad-na-prevenciji-i-suzbijanju-nasilja/statistika/). Iako bismo mogli računati s brojevima 22 i 45, ipak mi se čini da, kad je ubijena supruga a nije ju ubio sadašnji ili bivši suprug, to ubojstvo ne bi trebalo računati u obiteljsko nasilje, barem ne ono muža nad ženom, koje se najčešće implicira. Dakle, navedene brojeve treba svesti na ubojstva koja su počinili aktualni ili bivši supruzi, koja su simbol i pokazatelj nasilja u hrvatskim obiteljima. Dakle treba „22 do 45 godišnje ubijenih žena“ svesti na 20% do 65% tih brojeva.

Da ne kompliciram s previše brojeva, svest ću ih na srednju vrijednost tih dvaju postotaka, dakle na 43%. (To nije potpuno matematički ispravno, ali ovdje može poslužiti, jer samo ilustriram ukupnu sliku procjene obiteljskoga nasilja.) Proistječe da su sadašnji ili bivši muževi u Hrvatskoj od godine do godine ubiju od 9 do 19 žena.

Sada uzmimo dva ekstrema tih tužnih brojki, a to su ti isti 9 i 19, iako bismo mogli uzeti i brojeve između njih, među kojima su manje razlike. Pitamo se: jesu li ta dva broja stvarno (statistički značajno) različita, ili je razlika tih dviju godina u broju ubojstava nastala slučajno, a ne zbog povećanog obiteljskog nasilja.

Ljudima koji nisu učili statistiku i odgovarajuću matematiku činit će se jasno da je 19 više od 9, i jest više. No, u pitanju „je li 19 više od 9“ izostavljen je ukupan broj žena koje su tada (u toj godini) udane ili su bile udane!

Naime, nije svejedno je li ubijeno 10 od milijun žena, ili 19 od 100 žena. Ukratko, usporedbu brojeva 9 i 19 treba raditi tako da se oni najprije podijele s brojem žena u Hrvatskoj koje jesu bile udane ili razvedene u danoj godini. Držim da u Hrvatskoj ima oko milijun i dvjesto tisuća takvih žena. Kad se 9 i 19 podijele s milijun i dvjesto tisuća, dobiju se jako mali brojevi. Test koji računa vjerojatnost da su opažene razlike nastale slučajno naziva se hi-kvadrat (prema grčkom slovu i kvadratu njegova iznosa).

On daje vrijednost P, što je vjerojatnost da su opažene razlike nastale „slučajno“ tj. da se ne mogu pripisati povećanom obiteljskom nasilju u godini kad je ubijeno 19 žena. Ako je ta vjerojatnost manja od 0,05, onda smatramo da je razlika stvarna, tj. da je možemo pripisati povećanju obiteljskoga nasilja.

U našem se slučaju, međutim, dobije da je P (puno) veće od 0,05, tj. da je ta razlika između dvaju godina nastala slučajno, odnosno da se ne može pripisati povećanom obiteljskom nasilju u godini kad je ubijeno 19 žena, u usporedbi s godinom kad ih je ubijeno 9.

G. Bernardić zna taj račun i zna izračunati te brojeve. Neobrazovani ljudi mogu taj račun prezirati i statistiku držati metodom manipuliranja podatcima, ali g. Bernardić to ne može. Eto, neka on kaže, javno, ovdje ili drugdje.

2. Kada smijemo reći da je nasilje „u porastu“

Nasilje je „u porastu“ kada je iz godine sve veće i veće, i to statistički značajno. Uzet ćemo isti primjer, ubijanja žena od aktualnih ili bivših muževa i reći da se broj ubojstava u tijeku zadnjih 10 godina (2007. do 2016.) kreće od 9 do 19 godišnje.

Statistički dokaz se izvodi tako da se nacrta (li zamisli pa se računa) koordinatni sustav u kojemu su na osi apscisa godine, od 2007. do 2016., a na ordinati broj ubijenih žena podijeljen s brojem udanih i rastavljenih u toj godini (potonje ovdje nije presudno bitno). Tako u koordinatnom sustavu dobijemo deset točaka, po jednu za svaku godinu i stopu ubojstava u njoj (stopa je izraz za omjer broja ubijenih žena i svih žena koje analiziramo).

Pravac koji se povuče kroz svih tih deset točaka mora se, prema tvrdnji o „porastu“, uzdizati od 2007. do 2016. u odnosu na os apscisa koja ide ravno, kao nula, dakle tangens kuta koji on čini s osi apscisa mora biti veći od nula. Na stranu pojam tangensa, izračunajmo samo načelno. Pravac, a time i njegov nagib, zadan je dvama točkama, a ovdje ih imamo deset. Matematički se kroz svih deset povuče idealan pravac i dobije se njegov nagib. No taj nagib, zbog deset točaka koje ga određuju, nije jednoznačan, nego se nalazi u nekom rasponu kuta prema osi apscisa. Ako taj raspon zahvaća nulu, zaključujemo da pravac nije nagnut prema osi apscisa, odnosno da nema porasta nasilja kroz godine.

U našem primjeru porast bismo dokazali kad bi brojevi ubojstava od 2007. do 2016. bili, na primjer:
9, 11, 12, 13, 13, 15 16, 17, 18, 19, ali
kad bi ti brojevi po svojoj veličini bili „izmiješani“ u vremenu (godinama), na primjer:
12, 15, 11, 13, 18, 9, 16, 19, 13, 17, morali bismo zaključiti da porasta nasilja nema.
Bez navođenja tangensa kuta između toga pravca i osi apscisa i vjerojatnosti razlike toga tangensa od nule, ne smije se govoriti ni o porastu niti o padu!

3. Je li nasilje u Hrvatskoj veće nego u drugim državama?

Poseban je pristup pitanju je li stopa ubojstava žena od aktualnih ili bivših muževa visoka, previsoka. Previsoka – u odnosu na koju visinu? U drugim državama? Kojim – bogatim i naprednim, siromašnim i nazadnim, u onima koje jesu ili koje nisu ratificirale Istambulsku konvenciju, među homoseksualnim parovima u usporedbi s heteroseksualnim, a onda to i među državama, itd. Ne ćemo na to odgovarati, nego ćemo samo ponoviti kako se te usporedbe ispravno provode – provode se onako kako je gore opisano, ovisno o pitanju koje se testira.

Zaključak

I jedno jedino ubojstvo je strašno; to događaj koji je potpuno i svakome neželjen, tužan i sramotan. No, takve su se tužne stvari događale uvijek i događat će se uvijek i nikad se ne će potpuno iskorijeniti. Protiv njih se borimo prevencijom, kaznama i drugim, uključivši i Istanbulsku konvenciju. No, pritom se u Istanbulsku konvenciju nije smjela podmetnuti rodna teorija, prvo zato što ona tamo ne pripada jer nema nikakve veze s nasiljem prema ženama, a drugo zato što je ona protuprirodna, protuznanstvena, protuljudska i protuženska .

Uz dobre hrvatske zakone i napore za smanjenjem zla obiteljskoga nasilja, Istanbulska konvencija i nije bila potrebna „za pojačanje borbe protiv obiteljskoga nasilja“. Prava svrha joj je nametanje rodne ideologije. Da joj je cilj bio jačanje i standardizacija borbe protiv obiteljskoga nasilja, u nju se rodna teorija ne bi ni bila uvrstila.

To je istina o Istanbulskoj konvenciji.

A istina o njezinim zastupnicima je da lažu o njezinu sadržaju i svrsi. Budući da je među njima G. Bernardić, fizičar i čelnik druge najjače hrvatske političke stranke, dakle potencijalni premijer, on dodatno laže kao poznavatelj matematike i kao čovjek za kojega bi neki ljudi sutra trebali glasovati. Pozivam ga da javno, ako je moguće u Saboru, odgovori na tu moju ocjenu.

Karolina Vidović Krišto za Kamenjar: Tri su ključna aspekta zašto je Istanbulska konvencija neprihvatljiva

Prof. Marušić: Osnove rodne teorije i što je Robert Bajruši lagao o njoj

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Škoro odgovorio: Primio sam 135.000 kuna otpremnine i sve je po zakonu

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednički kandidat odgovorio na tvrdnje tjednika Novosti da je odlazeći iz tvrtke Orfej 1999. nezakonito dobio 350.000 kuna

Predsjednički kandidat Miroslav Škoro reagirao je na tvrdnje tjednika Novosti Srpskog narodnog vijeća da je 1999. godine, odlazeći s čelne pozicije u HRT-ovoj diskografskoj kući Orfej, nezakonito primio otpremninu od 350 tisuća kuna. Iz dokumenata koje nam je Škoro dao na uvid proizlazi da je otpremnina koju je primio iznosila ukupno 135.600 kuna, dakle ni polovicu svote koju navode Novosti, te da je isplaćena na temelju sporazumnog raskida ugovora o radu s HRT-om.

Sporazumni raskid potpisao je tadašnji direktor HRT-a Ivica Vrkić, koji danas izjavljuje da se ne sjeća da je sa Škorom bilo što potpisao.

U prilog tezi da odlazeći iz Orfeja Škoro nije učinio ništa protuzakonito, iz njegova stožera prilažu doznaku iz tadašnjeg Zavoda za platni promet na kojoj je vidljivo da je HRT Škori 24. rujna 1999. isplatio 135.600 kuna, a kao svrha doznake navodi se isplata otpremnine u skladu s ugovorom o plaći. U ugovoru o raskidu sporazuma o plaći koji je potpisao Vrkić piše, pak, da će HRT Škori isplatiti otpremninu u skladu s ugovorom, dok se u ugovoru o plaći navodi da će mu HRT, u slučaju da bude razriješen prije isteka četverogodišnjeg mandata i nakon toga ne ostane u radnom odnosu s Orfejem, HRT isplatiti otpremninu u visini od 12 neto plaća.

Zanimljivo, i u nalazu državne revizije na koji se pozivaju Novosti vidi se da je ugovorena otpremnina u iznosu 12 neto plaća, kao i da je Škorina plaća iznosila 11.300 kuna, no revizor zatim navodi da je isplata izvršena s računa HRT-a u iznosu od 350.854,01 kunu. Ne tvrdi se, međutim, da je isplaćena veća otpremnina od ugovorene, nego se HRT-u zamjera to što je Škoro razriješen na vlastiti zahtjev zbog čega, tumači revizor, nije imao pravo na otpremninu.

U Škorinu ugovoru o plaći, kojim je ugovorena otpremnina u slučaju da bude razriješen, navodi se da Škoro pravo na otpremninu gubi samo ako nakon razrješenja ostane u radnom odnosu ili u slučaju kršenja obveza iz radnog odnosa. To je li razriješen na vlastiti zahtjev po ovom ugovoru ne igra nikakvu ulogu pa je nejasno na temelju čega je revizor uopće zaključio da je Škoro razrješenjem trebao ostati bez otpremnine. Uz to, revizija se ne poziva ni na bilo kakav dokument koji bi potvrdio da je Škoro osobno tražio razrješenje.

Državna je revizija utvrdila i da je Orfej bio dužan refundirati HRT-u isplaćenu otpremninu budući da je bila isplaćena s HRT-ova umjesto s Orfejeva računa i naložila HRT-u da iznos otpremnine naplati od Orfeja, a ne od Miroslava Škore. Škoro, pak, tvrdi da on u posljednjih 20 godina nikad nije zaprimio zahtjev za povrat otpremnine ni od HRT-a ni od Orfeja.

Ostatak nalaza Državne revizije odnosio se uglavnom na financijske i računovodstvene nepravilnosti vezane za odnos s Orfejem kao društvom u stopostotnom vlasništvu HRT-a, ponajprije pri pružanju usluga javne radiotelevizije Orfeju kao vlastitoj tvrtki kćeri bez naknade, a među kojima dominiraju usluge oglašavanja. Pojednostavljeno, HRT je reklamirao Orfej koji je u njegovu vlasništvu, a da nije naplatio te usluge, piše VečernjiList

Novosti su u svom tekstu “Ne dirajte mi glavnicu” problematizirale i stambeni kredit od 120 tisuća tadašnjih njemačkih maraka uz povlaštenu kamatu od 5 posto koji je Miroslav Škoro dobio od HRT-a. Iz Škorina stožera upozoravaju, međutim, na činjenicu da je taj kredit odobrilo Vijeće HRT-a, što je vidljivo i iz teksta u Novostima, te dodaju da je Škoro taj kredit otplatio već u srpnju 1999., iako je otplatni rok bio 15 godina.

– Kad sam se odlučio kandidirati za predsjednika, itekako sam bio svjestan što to znači. Ne bih se kandidirao ni predlagao Zakon o podrijetlu imovine i oduzimanju nezakonito stečene imovine da imam što skrivati. Ali volio bih kad bismo o svemu, pa i o mojoj imovini i poslovima, razgovarali na temelju činjenica, a ne nečijih fantazija – komentirao je Škoro za Večernji list, uz poruku da će rado odgovoriti na sva pitanja koja zanimaju javnost, ali i pravno se zaštititi od namjerno plasiranih laži i podmetanja.

 

Škoro: Kad ti Pupovčeve Novosti daju naslovnicu, to je najbolja referenca da si na pravom putu.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Mladen Pavković: Kakav je to festival gdje Goran Višnjić ne može dobiti nagradu ni za ‘specijalne efekte’?

Objavljeno

na

Nakon što smo saznali tko su dobitnici Zlatnih arena na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu, slobodno se možemo upitati: Kakav je to festival? Sve najznačajnije nagrade i priznanja dobio je igrano-dokumentarni film Dane Budisavljević „Dnevnik Diane Budisavljević“, u kojem nam autorica predstavlja ženu koja je iz ustaških logora spasila desetak tisuća dječaka i djevojčica, što nije ništa drugo nego znanstvena fantazija,ili bolje rečeno falsifikat, a nikako istinsko svjedočanstvo, kako su govorili i pisali.

Nagrade su potom dodijeljene svima onima (svaka čast iznimkama) koji „drugačije“ dišu, koji od hrvatske države prave „humoresku“, poput filmova „Koja je ovo država“ ili „Posljednji Srbin u Hrvatskoj“.

Častan i ugledan hrvatski redatelj Antun Vrdoljak koji se natjecao s filmom „General“, a u kojem glavnu ulogu glumi svjetski poznati glumac Goran Višnjić, (dragovoljac Domovinskog rata!), nije dobio „ništa“, odnosno dobio je dvije-tri „zlatne arene“ za recimo „specijalne efekte“ (sic!) i tome slično, drugim riječima – ništa.

Da je film i više nego dobar i da će potući rekorde gledanosti u kinima i na malim ekranima nitko ne sumnja, osim onih pojedinaca koji se „razumiju“ u filmsku umjetnost i koji su valjda prespavali one dijelove u kojima glumi recimo Višnjić, jer da su gledali kako to on radi vjerojatno bi mu udijelili, ako ništa drugo, a ono „nagradu za specijalne glumačke efekte“.

Barem je to zaslužio!

Međutim, još prije ovog festivala bilo je jasno da filmovi ili bolje rečeno teme poput „Generala“ nemaju nikakvu šansu, bez obzira što sada pričaju da je ovaj inače sjajan film o hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu i generalu Anti Gotovini bio najviše favoriziran od strane dijela javnosti.
To jednostavno nije točno.

Najviše su favorizirani oni kojima su pripale „Zlatne arene“, poput izmišljene priče o Diani Budisavljević, ili pak onom čiji je autor Predrag Ličina, sin nekadašnjeg zloglasnog udbaškog novinara Đorđa Ličine.

Zanimljivo je da je Vrdoljak od prvoga dana znao što ga čeka u Puli, pa stoga i nije bogzna kako razočaran, kad je čuo tko će sve kući nositi „zlatni kipić“. Naime, i u vrijeme komunizma su zabranjivali i žestoko osporavali neke njegove filmove, a „glave“ mu je došla i tv serija „Tito“ koja se reprizno prikazuje na Hrvatskoj radioteleviziji (HRT).

Ne, to kako je (istinski) prikazao Tita, to mu ne mogu i ne će oprostiti.
Stoga nije ni čudno da je „General“ na Pulskom filmskom festivalu prošao kako je prošao, odnosno što će svoju kvalitetu i gledanost morati tražiti negdje drugdje, gdje će valjda prepoznati vrhunsku glumu jednog Gorana Višnjića, ali i druge, a poglavito iznimno zanimljivu i vrijedno pažnje temu o Domovinskome ratu, što je na otvorenju festivala izjavila i predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović kad je rekla da će “film odjeknuti u svijetu i da će ljudi doznati istinu, ne samo o generalu, već općenito o Hrvatskoj vojsci!“.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari