Pratite nas

Reagiranja

Prof. Matko Marušić: Napadi na Vukića i Vidović Krišto su komunistički napad na slobodu znanstvenoga istraživanja i slobodu govora

Objavljeno

na

G. Igor Vukić je na HTV-u, u emisiji „Dobar dan, Hrvatska“ predstavio svoju knjigu „Radni logor Jasenovac“ . Na to je brutalno napadnut i on i urednica emisije gđa Karolina Vidović Krišto, a HTV se ogradila od toga priloga i ukinula mogućnost njegova pregleda.

Ta priča ima mnogo detalja (https://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/j-novak/29544-j-novak-hajka-je-zapoceta.html), i reakcija (https://kamenjar.com/htv-se-ograduje-od-istine-a-kad-ce-od-velikosrpske-propagande/), ali ovdje ću sve njih preskočiti da bih u prihvatljivu okviru donio dva dokaza što su zapravo napadi na I. Vukića i K. Vidović Krišto.

Dokazujem da su ti napadi KOMUNISTIČKI NAPAD NA SLOBODU ZNANSTVENOGA ISTRAŽIVANJA I SLOBODU GOVORA.

Oni su suprotni a) stavu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) o nedodirljivosti slobode istraživanja i b) usuglašenim stavovima svih članova Vijeća za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima koji su preporučili takva povijesna istraživanja!.

1. HAZU SE ZALAŽE ZA SLOBODU ISTRAŽIVANJA UZ POŠTIVANJE ZNANSTVENIH, UMJETNIČKIH, STRUČNIH I ETIČKIH NAČELA TE ZA SLOBODU ARGUMENTIRANE ZNANSTVENE KRITIKE U DUHU TOLERANCIJE I MEĐUSOBNOG UVAŽAVANJA

Splitska „Slobodna Dalmacija“ je 21. lipnja 2015. (str. 24 i 25) donijela reakcije Slavka Goldsteina, Hrvoja Klasića i Tvrtka Jakovine na knjigu „Jasenovački logori – istraživanja“, autora Vladimira Horvata, Igora Vukića, Stipe Pilića i Blanke Matković, čiji je izdavač „Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac“ (ISBN 978-953-58565-0-4.). U tom su članku Goldstein, Klasić i Jakovina naznačili da bi trebalo zabraniti istraživanja istine o prijepornim pitanjima hrvatske povijesti 20. stoljeća (http://kamenjar.com/prof-dr-matko-marusic-knjiga-jasenovacki-logori-istrazivanja-rusi-lazni-mit-o-jasenovcu-u-prah-i-pepeo).

Na to smo akademik Josip Pečarić i ja složili peticiju (s 200 potpisnika podrške) koja je od HAZU tražila da donese deklaraciju o slobodi znanstvenoga istraživanja (http://www.braniteljski-portal.hr/Novosti/DRUSTVO/POSLANO-PISMO-HAZU-trazi-se-da-Hrvatska-akademija-znanosti-i-umjetnosti-donese-deklaraciju-o-slobodi-istrazivanja-peticija).

Osobno sam od HAZU dobio ovaj odgovor.

From: Marijan Lipovac [mailto:[email protected]]

Sent: Thursday, October 01, 2015 11:47 AM

To: [email protected]

Subject: Odluka Predsjedništva HAZU

Poštovani profesore Marušiću,

U odgovoru na Vaše pismo od 20. srpnja 2015. priopćujemo Vam stajalište koje je povodom toga zauzelo Predsjedništvo Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti na sjednici održanoj 30. rujna 2015.

Stajalište vam šaljemo u prilogu.

S poštovanjem

Ured za odnose s javnošću i medije HAZU

U odgovoru u prilogu je pisalo sljedeće:

U svezi sa sadržajem pisma od 20. srpnja 2015. upućenog predsjedniku Akademije, ne vidimo da je u slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj ičim ugrožena sloboda znanstvenog istraživanja, pa stoga ne vidimo ni potrebu da Akademija u tom smislu donosi deklaraciju o zaštiti slobode znanstvenih istraživanja.

Akademija se u skladu sa svojim poslanjem zalaže za slobodu istraživanja uz poštivanje znanstvenih, umjetničkih, stručnih i etičkih načela te za slobodu argumentirane znanstvene kritike u duhu tolerancije i međusobnog uvažavanja. Isto tako, Akademija se zalaže za dignitet svake znanstvene grane, pa tako i historiografije te smatra da istraživanja o svim pitanjima iz hrvatske povijesti treba prije svega prepustiti povjesničarima i drugim znanstvenicima i stručnjacima iz područja humanističkih i društvenih znanosti, koji djeluju na temelju priznate znanstvene metodologije uz strogo poštivanje etike i uz odsutnost svakog političkog utjecaja. Svjesna svog poslanja i društvene odgovornosti Akademija redovito organizira znanstvene skupove o važnim društvenim pitanjima i njihove rezultate podastire javnosti u knjigama i drugim publikacijama. U tome je Akademija otvorena za suradnju sa svim relevantnim čimbenicima i to ne samo hrvatske akademske zajednice.

Zbog obveze da djeluje kao najviša znanstvena i umjetnička ustanova u Hrvatskoj, Akademija se ne može upletati u polemike koje se vode u medijima jer se iz njih, po naravi stvari, ne može sa sigurnošću utvrditi autentičnost tamo navedenih izjava, ne vidi se jesu li pri tome korištene općepriznate metode za znanstvena istraživanja te jesu li primijenjena načela na kojima se temelji Akademijino djelovanje”.

Iako HAZU nije našla potrebu za deklaracijom o slobodi istraživanja, ja sam tim odgovorom ipak bio zadovoljan. Izostanak potrebe za donošenjem posebne deklaracije HAZU je objasnila time da „ne vidi(mo) da je u slobodnoj i demokratskoj 400 hrvatskoj ičim ugrožena sloboda znanstvenog istraživanja“, ali je dodala da „U SKLADU SA SVOJIM POSLANJEM ZALAŽE ZA SLOBODU ISTRAŽIVANJA UZ POŠTIVANJE ZNANSTVENIH, UMJETNIČKIH, STRUČNIH I ETIČKIH NAČELA TE ZA SLOBODU ARGUMENTIRANE ZNANSTVENE KRITIKE U DUHU TOLERANCIJE I MEĐUSOBNOG UVAŽAVANJA.“

U situaciji ponovnog napada na jednu knjigu o rezultatima povijesnih istraživanja (I. Vukića) i napada na TV urednicu koja je autora intervjuirala o toj knjizi (K. Vidović Krišto), pismo HAZU meni (gore) jasno GOVORI DA SU TI NAPADI SUPROTNI RAZLOG OSNIVANJA, RADU I STAJALIŠTIMA HAZU, NAJRELAVANTNIJE ZNANSTVENE USTANOVE U REPUBLICI HRVATSKOJ.

(Zanimljivo je ponašanje H. Klasića, koji je bio pozvan u emisiju s g. Vukićem, pročitajte i zaključite. Vrlo ilustrativno!)

2. „DOKUMENT DIJALOGA“ VIJEĆA ZA SUOČAVANJE S POSLJEDICAMA NEDEMOKRATSKIH REŽIMA INZISTIRA NA POVIJESNIM ISTRAŽIVANJIMA I DIJALOGU O PREDMETIMA PRIJEPORA

Dokument dijaloga“ Vijeća za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima inzistira na povijesnim istraživanjima i dijalogu o predmetima prijepora! Njega su potpisali svi članovi Vijeća, dakle i, npr., J. Omejec, A. Vujić, N. Zakošek i I. Goldstein. (Nije bilo suglasja oko „Zaključaka“ koji su predloženi Vijeću.)

Citiram ključne odjeljke (i molom da ih pažljivo pročitate):

Ne ulazeći u pitanja “povijesnoga revizionizma”, ipak treba reći da tamo gdje je povijest već “revizionistička”, neki novi “revizionizam” može se javljati i kao potreba za “revizionizmom revizionizma”. Dobroj praksi suočavanja s prošlošću pogodovala bi historiografska i druga istraživanja, sa znanstvenim preispitivanjem izvora i kritičkim ispitivanjem i neselektivnim izborom i objavljivanjem građe, što uključuje uz dostupnost arhivskog gradiva i nova istraživanja i otkrivanja žrtava nedemokratskih režima te dostojanstveno obilježavanje pijeteta na mjestima njihova stradanja. Svojedobne licitacije s brojem žrtava bilo kojega od nedemokratskih režima i dalje su smetnja sagledavanju povijesne istine, pa prema tomu i suočavanja u smjeru kulture dijaloga i nekrivotvorenoga povijesnog sjećanja. Tu svakako ne spada savjesno kritičko i znanstveno utvrđivanje stvarnoga broja žrtava, posebno tamo gdje je on dokazano višestruko uvećan iz političkih, politikantskih ili nekih drugih razloga.

Politika sjećanja ili politika povijesti (politics of memory, Geschichtspolitik) prihvaćeni su termini kojima se označuju one političke strategije koje pridonose utjecaju na razvijanje kritičkih znanstvenih pristupa prošlosti, političke kulture, poticanje kulturnih agensa, uključujući i medijsku i popularnu kulturu, radi pozitivnoga utjecaja na stvaranje društvenih normi samoga nacionalnog demokratskog identiteta.

PRIJEDLOZI NEKIH MJERA ZA PREVLADAVANJE POSLJEDICA VLADAVINE NEDEMOKRATSKIH REŽIMA

‒ Poticati aktivnosti znanstvene, kulturne i političke zajednice koje vode suočavanju s prošlošću kulturom dijaloga i politikom sjećanja u kojima se razvijaju rekoncilijantni oblici društvenih i političkih odnosa te unaprjeđuje demokratski i humanistički identitet zemlje.

‒ Poticati znanstvena, historiografska, politološka, pravna, socijalnopsihološka i druga istraživanja radi ostvarivanja kompleksnog uvida u teme prošlosti kao uvjeta njihova širega i boljega razumijevanja u sadašnjosti.

‒ Razviti širu istraživačku mrežu povezivanja fakulteta, instituta i drugih znanstvenih i stručnih organizacija i stručnjaka koja bi rezultirala publiciranjem analitičkih, ali i sintetskih makroprojekata vezanih uz istraživanje prošlosti te uz suočavanje i prevladavanje njezinih negativnih posljedica u sadašnjosti.

‒ Otvoriti i kritički istražiti te objaviti arhivsko gradivo i druge izvore vezane uz djelovanje pojedinih nedemokratskih režima te ostvariti preduvjete za kompleksan znanstveni rad na kritičkoj analizi i studiji moderne hrvatske povijesti, posebno povijesti Kraljevine SHS/Jugoslavije, NDH i povijesti SFRJ.

‒ Nastaviti rad i dodatno osposobiti istraživačke timove radi kritičkoga preispitivanja svih politiziranih pristupa u utvrđivanju broja žrtava nedemokratskih režima te radi pronalaženja i obilježavanja mjesta zločina i masovnih grobnica uz osiguranje dostojanstvenog ukopa žrtava.

‒ Osigurati sredstva za obnovu ili osnivanje pojedinih tijela Sabora i Vlade (ureda, povjerenstava) da se preko suradnje s meritornim ustanovama, fakultetima, arhivima, institutima i dr., uz vjerodostojno utvrđivanje, omogući i uspješno očuvanje i podizanje spomeničkih kompleksa i drugih načina obilježavanja mjesta stradanja žrtava nedemokratskih režima.

‒ Osigurati sudjelovanje međunarodno priznatih institucija i stručnjaka na širim ili specijaliziranim skupovima vezanim uz teme suočavanja s prošlošću te publicirati takve rasprave i radove (uključujući e-publikacije).“

Svi oni koji nisu čitali „Dokument dijaloga“ trebaju ga pročitati, ili barem sačuvati za vrijeme kad će u njemu potražiti stavove hrvatske Vlade.

Dijelove koje sam ovdje iznad donio treba svatko pročitati dvaput! Tada će vidjeti da NAPADI NA I. VUKIĆA I K. VIDOVIĆ KRIŠTO NISU SAMO KOMUNISTIČKI NAPADI NA SLOBODU ZNANSTVENOGA ISTRAŽIVANJA I SLOBODU GOVORA, NEGO SU I U IZRAVNOJ SUPROTNOSTI S NAČELIMA RADA HRVATSKE AKADEMIJE ZNANOSTI I UMJETNOSTI I SA STAVOVIMA HRVATSKE VLADE.

Oni su, dakle,

– PROTUDRŽAVNI (je idu suprotno od pozicije hrvatske Vlade, koju su definirali stručnjaci, članovi Vijeća, vrlo raznolikih svjetonazora);

– PROTUZNANSTVENI (jer ciljaju na zabranu istraživanja i slobode govora);

– PROTULJUDSKI (jer se suprotstavljaju dijalogu, istini, toleranciji i pomirenju).

 

Braniteljski portal

 

Igor VUKIĆ članovima Programskog vijeća HRT-a: Poticanje rasprave o Jasenovcu treba nagraditi

 

 

VIDEO – Istina o Jasenovcu – Uredila: Karolina Vidović Krišto

 

 

Zašto jučer u emisiji ‘Dobro jutro, Hrvatska’ nije bilo redovnog komentara Karoline Vidović Krišto?

 

 

Igor Vukić i Josip Jurčević demontirali mit o Jasenovcu! (VIDEO)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Tvrdnje da će u Venezueli doći do vojne intervencije je čista komunistička propaganda

Objavljeno

na

Objavio

Maduro je onaj koj se sam proglasio predsjednikom, jer 2018. godine izbori su bili nezakoniti, to znaći nevažeći, tako da nitko nije legitimno i zakonito izabran.

Juan Guaidó je privremeni predsjednik Venezuele od 10. siječna 2019. Kao predsjednik parlamenta, prema Ustavu Bolivarianske Republike Venezuele, mora preuzeti dužnost predsjedništva Republike, kako se je stvorila praznina u vladi, jer nije bilo osobe koja bi bila legalno izabrana na zakonitim izborima.

Zato je predsjednika Guaidóa priznala večina demokratskih zemalja kao i Hrvatska u sklopu Europske Unije, tako da je vrijeme da više ne naglašavate da je Maduro predsjednik, nego da već jednom razumijete da je Maduro uzurpator.

Što se tiče SAD-a, oduvijek je bio i bit će veliki partner Venezuele, ne samo zbog nafte, nego zbog obostranih interesa. Venezuela ima u SAD-u ogromnu naftnu kompaniju CITGO (100% PDVSAe) koja je imala prije Chavezove vlade 8 refinerija,  66 teminala, naftovoda od juga do sjevera, 16.000 benziskih pumpa imenom CITGO.

Tvrdnje da će u Venezueli doći do vojne intervencije je čista komunistička propaganda. Fidel Castro je taj koji je imao ambicije i pokušao napraviti invaziju 1967. godine u Venezueli a san mu je bio osvojiti cijelu Južnu Ameriku. Priča se o američkoj invaziji, a danas u Venezueli postoji okupacija strane kubanske vojske.  Ima oko 22.000 Kubanaca raspoređenih u Ministarstvima Unutarnjih poslova, Vanjskih poslova, Zdravstva, Obrazovanja, Oružanih snaga i Obavještajne Službe, tako da je zapravo venezuelanska vlada dirigirana iz Kube. Prvo Fidel Castro, pa Raúl Castro a sada Miguel Díaz Canel. Osim što u Venezueli ima toliko kubanaca, isto ima iranaca, kineza, rusa, kolumbijskih narkoterorista FARC, ELN i dr. kao i pripadnika Hezbollah-a. U Venezueli su upetljane mafije: droge, zlata, dijamanata, coltana, urana, titana, volframa (tungsteno) i dr.

Venezuela nema nikakve ekonomske sankcije. Ako pogletate stranice Ministarstva financija SAD-a i sankcije Europske Unije, vidjet ćete da su sankcije donesene i usmjerene isključivo prema osobama korupiranog i agresorskog režima. Blokirani su im imovine i privatni računi u bankama po svjetu. A što se tiče SAD-a, ne postoji nikakav embargo ni blokada prema nafti Venezuele. Sankcije naftnoj kompaniji od 28.1.2019. su:

  1. Novac od izvoza nafte PDVSA-e u SAD bit će deponiran na račun kojem će imati pristup samo predsjednik Juan Guaidó (jer PDVSA je dugo bila sredstvo za korupciju, a razni su programi osmišljeni kako bi zlouporabili milijarde dolara PdVSA-e za osobnu korist korumpiranih venezuelanskih dužnosnika i poslovnih ljudi).
  2. SAD neće kupovati benzin ni naftne derivate od Venezuele (što imaju pravo odlučiti komu i koliko kupovati).

Ekonomska i humanitarna kriza u Venezueli je isklučivo izazvana od strane režima za dominaciju naroda. Stvorili su cijeli lanac koruptivne radnje preko uvoza hrane i lijekova, koje su prodavali isklučivo onima koji su bili upisani u partiju. Humanitarna kriza u Venezueli je počela biti vidljiva sa strane međunarodne zajednice i institucija tek od 2014. godine prije nego su počele takozvane sankcije.

Chávez je imao politiku kako obeshrabriti privatne tvrtke u Venezueli, koje su ili zatvorili ili prodali za manje od njihovih vrjednosti. Najugroženije tvrtke su građevinarstvo, agroindustrija, nafta, trgovina i hrana, uklučujući skladišta, zemljišta i stambene infrastrukture. Vlada je pozatvarala i oduzela vlast svim  informativnih medija (novina, radija, televizija). Chavez nije “nacionalizirao” nego je eksproprirao. Neki su dobili naknadu, neki samo dio naknade, a ostali ništa a to znaći otimanje. Samo od 2002. do 2012. broj ekspropriranih ili prisilno preuzetih tvrtka bilo je 1440. Od tada nema službneh podataka o broju zatvorenih l ekspropriranih tvrtka. A Maduro, prema uputsvu Kube, prijeti tvrtkama konfiskacijom ako ne snize cijene. Rezultat te politike je uništenje produktivnog sektora i zatvaranje još više poduzeća.

Nacionalizaciju naftne industrije nije proveo Hugo Chávez, već je nacionalizacija izvršena 1. siječnja 1976. za vrijeme bivšeg predsjednika Carlosa Andrésa Péreza, i stvorena je kompanija Petroleos de Venezuela, S.A. (PDVSA) koja je bila 5. nafta kompanija na svijetu. Današnji problemi naftne industrije Venezuele ukorijenjeni su u naftnoj politici Huga Cháveza od 1999. do 2013. godine. Chávez je javno priznao da je izazvao 2003. veliki štrajk sa radnika naftne industrije, zbog želje da se industrija stavi u službu vladajuće stranke. Zbog toga je te godine nezakonito otpustio gotovo 23.000 radne snage PDVSA-e, uključujući većinu vrhunskih rukovoditelja i tehničkog osoblja, što je dovelo do toga da naftna industrija ima direktore i menadžere bez znanja i zasluga, kao i nekvalificirano osoblje ali koji su odani njegovoj političkoj stranci i vladi. Oni sposobni koji su ostali od 2004. do danas su pomalo dali otkaz ili su ih izbacili. Zanimljivi podatak PDVSA-e: od 40.000 radne snage 1999. godine, danas ih ima više od 150.000.

Nikakva demokratska opcija nije pravila državni udar, jer nemaju oružja. Oružje ima samo Maduro. Ono što je i po Ustavu zajamčeno kao pravo na prosvjed dovelo je do 67.902 prosvjeda u 18 godina, većih ili manjih, a zadnjih godina 89% tih prosvjeda bilo je zbog nestašice lijekova, hrane, struje, plina, benzina i zbog nesigurnosti.

Od 2010. godine, čelnici stranaka i zastupnici legalnog parlamenta obišli su prvo cijelu Ameriku, lobirali u međunardnoj zajednici, objašnjavali stanje u Venezueli, isticali jačanje totalitarizma u zemlji, ali bezuspješno, jer se nisu mogli nositi sa korumpiranim sustavom i na međunarodnoj razini.

Parlament koji od 2016. godine ima demokratsku većinu, od prvog dana svoje inauguracije radi na zakonima koji će se provoditi kada se vrati ustavni poredak. Od kolovoza te iste godine. Madurov režim oduzeo je svim parlamentarinim zastupnicima plaće i snalaze se kako mogu. Unatoć imuniteta, nekolicinu su strpali u zatvore, gdje se nalaze još dvojica, a neki su u egzilu zbog progona, što ih nije spriječilo da i dalje rade za demokratsku budućnost Venezuele.

Sve ove godine demokratska opcija radila je i radi na planu za budućnost Venezuele a kako bi se postigao cilj moraju se ostvariti tri stvari:

  1. Prestanak uzurpacije Madurova režima
  2. Prijelazna vlada da preuzme vodstvo
  3. Slobodni i demokratski izbori u što kraćem mogućem vremenu/roku.

Prvi korak je počeo sa zahtjevom humanitarne pomoći. Humanitarna pomoć nije zaustavljena na granici iako je Madurova vojska namjestila tri kontejnera na jednom mostu kao znak moći. Postoje tri centra za prikupljanje humanitarne pomoći: jedna u Kolumbiji, druga u Brazilu a treća na Curazao. Za takvu veliku akciju, hrana i ljekovi moraju proći svu proceduru, sve granične kontrole, carinu, svi produkti moraju se rasporediti u vreće i kutije i napraviti strategiju kako bi stigli do najugroženije skupine građana. Privremeni Predsjednik Juan Guaidó je tek 12. veljače obavijestio je da će ulazak humanitarne pomoći biti 23. ovog mjeseca.

Zagreb, 21. veljače 2019.

U ime svih Hrvatskih Venezuelanaca i Venezuelanka u Hrvatskoj

Laila Zlata Fröbe

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Da ima obraza Budimir Lončar nikad ne bi nogom kročio u Hrvatsku

Objavljeno

na

Objavio

Budimir Lončar počinio je zločin prema hrvatskome narodu. To je neoboriva činjenica koju ne može opovrgnuti nitko. I da je bilo pravde, da naši državnici vode brigu o nacionalnim interesima, on bi završio na robiji a ne bi se danas šepurio po Zagrebu.

U situaciji kad smo bili potpuno razoružani (jer, u svibnju 1990. godine Ivica Račan je predao vojsci kompletno naoružanje naše Teritorijalne obrane), on se kao “savezni sekretar za inostrane poslove” (dakle, ministar vanjskih poslova tadašnje SFRJ), u vrijeme kad ova država već faktički nije postojala, žestoko zalagao za to da nam se uvede embargo na uvoz naoružanja i ratne opreme.

Tako smo praktično nakon zabrane uvoza naoružanja za područje tadašnje SFRJ bili izručeni na milost i nemilost do zuba naoružanom agresoru – Srbiji, “JNA” i Crnoj Gori.

Ne samo da je spomenuti Budimir Lončar nogama i rukama kopao kako bi nam onemogućio obranu od krvave i brutalne agresije, on je kroz cijelo vrijeme procesa osamostaljenja Republike Hrvatske oštro istupao protiv tog koncepta i trudio se svim silama onemogućiti ga. Da se njega i Račana pitalo i da su oni o tomu odlučivali, naša bi budućnost bila “Velika Srbija”, to je jasno kao dan.

I ta prispodoba, olinjala komunistička gnjida, skojevac iz 1943., stogodišnji ishlapjeli metuzalem, politički mešetar i pokvarenjak bez trunke morala i karaktera, nakon rata se dovukao u Hrvatsku i zasjeo u Ured predsjednika države – prvo Mesića, potom i Josipovića, na sramotu ove zemlje i svih nas.

Preko granice ga nismo smjeli pustiti, a ne posaditi na Pantovčak!

Vratio se poput nečastivog na mjesto zločina, pokvariti što se još može i naštetiti Hrvatskoj s čijom se samostalnošću nikad nije pomirio (jednako kao i njegove bivše gazde Mesić i Josipović).

Andrija Hebrang: Budimir Lončar i Ivica Račan najodgovorniji za smrt 7.263 civila u Hrvatskoj

Ovih dana se digla graja oko nagrade Grada Zagreba. Sin Kumrovečke škole, Račanov omladinac, poklopac za svaki lonac, čovjek za sve režime i vlade, operiran od srama, beskrupulozni karijerist i trgovac maglom Milan Bandić, odlučio je tu nagradu dati baš Lončaru – kao zahvalu i priznanje za svu štetu koju nam je do sada napravio!

To ima samo kod nas!

I još ga Pavle Kalinić brani i objašnjava to nekim “širim kontekstom”!? E, pa taj “širi kontekst” neka Pavle i Milan prakticiraju u svojim privatnim kućama, stanovima, vikendicama, firmama, a ne kao oficijelni predstavnici Grada Zagreba. Neka u svoje ime podignu mauzolej Bude Lončara i pred njegovim kipom klanjaju svakodnevno do mile volje, ali neka to ne čine u ime Zagreba i njegovih građana!

Nema tu nikakvoga “šireg konteksta”! Budimir Lončar je štetočina i sukrivac je za smrt tisuća naših građana, za žrtve kojih ne bi bilo da smo se imali čime braniti! Zna on to jako dobro! I da ima imalo karaktera, mrvu ljudske savjesti i časti, nakon rujna 1991. godine, nikad više ne bi nogom kročio u Hrvatsku!

To je jedini kontekst koji priznajemo mi koji smo se za ovu zemlju borili i pokapali svoje prijatelje u vrijeme kad nas je Budina “JNA” skupa s četnicima tukla iz svih oružja i oruđa, rušila nam gradove i sela, razarala crkve, škole, mostove, pruge i groblja.

On je oduvijek pripadao tom svijetu, a ne nama.

I na kraju, doista ne znam, što će nam u javnom i političkom životu taj stogodišnji metuzalem – komu on i čemu koristi i iz kojih ga razloga Bandić, Kalinić i slični likovi brane i zastupaju!?

Hrvatska Vlada demokratskog jedinstva donijela je nedugo poslije uvođenja embarga (27. rujna 1991. godine) mišljenje u kojemu otkazuje pravo Budimiru Lončaru da djeluje i nastupa u ime Republike Hrvatske i u njemu kaže slijedeće:

“Vlada Republike Hrvatske ocjenjuje da savezni sekretar za vanjske poslove gospodin Budimir Lončar kontinuirano zastupa politiku podjednake odgovornosti za jugoslavensku krizu izjednačavajući agresore Republiku Srbiju i JA i napadnutu Republiku Hrvatsku. Takvi pristrani stavovi gospodina Lončara kulminirali su njegovim nastupom na sjednici Vijeća sigurnosti s porukama o jednakoj krivici i ‘zajedničkoj nesreći hrvatskog i srpskog naroda instrumentaliziranih na tako žalostan način od strane uzajamno isključivih političkih opcija’. Neprihvatljivo je i žalosno da stanje u Jugoslaviji i napadnutoj Hrvatskoj bolje od gospodina Lončara poznaju, razumiju i tumače diplomati stranih zemalja što je posebno došlo do izražaja u nastupu američkog državnog sekretara gospodina Jamesa Bakera na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a. U skladu s izraženim ocjenama Vlada RH odriče pravo saveznom sekretaru vanjskih poslova gospodinu Budimiru Lončaru da djeluje i nastupa i u ime Republike Hrvatske.”

(Vidi: https://www.vecernji.hr/vijesti/loncar-91-osudio-hrvatsku-na-smrt-823828; stranica posjećena 20.2.2019.)

Misle li Budini prijatelji i obožavatelji da smo mi Hrvati doista tako kratke pameti i da ne znamo što nam se događalo i tko je bio tko u krvavoj drami koju smo proživljavali punih 5 godina?

Treba im na svakom koraku jasno dati do znanja DA NAM TAKVI U HRVATSKOJ NE TREBAJU!

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari