Pratite nas

Kolumne

Prof. Matko Marušić: Sreća i snaga u hrvatskim pobjedama

Objavljeno

na

“Sreća postoji”, rekao je netko duhovito, “kako bismo inače objasnili uspjehe naših bližnjih!”

Tako sada neki govore u primjeru pobjede hrvatske nacionalne vrste nad Dancima. Shvaćamo da tako govore oni koji nisu sretni s našom pobjedom, ali da tako govorimo mi sami – nije dobro. A nije ni točno.

Nije dobro jer se i igra, kao i život, kao i bitka, sastoji od niza malih događaja koji čine složenu mrežu međusobnih akcija koju nije moguće kontrolirati u svakom trenutku i svakoj nijansi. Nekad te interakcije ispadnu povoljno a nekad nepovoljno, a te nepovoljne se ne može izbjeći. Onda se one čine kao nesreća, a riješe“ se, ili „zakrpe“ srećom“. Pa se na kraju pobjeda čini kao neka „sreća višega reda“, a poraz nesreća, nesklonost sudbine odnosno toga „višega reda“.

Ali nije tako! Tajna uspjeha, pobjede, nije u nestanku nesreće, nego na ustrajnosti da se udio „nesreća“ smanji na minimum i da se ustrajnošću, znanjem i vještinom izdrži do kraja i postigne veći broj „sreća“ nego nesreća“ – do konačne pobjede.

Proistječe da se ništa ne može dobiti bez ustrajnosti, znanja i vještine, a da su „sreća“ i „nesreća“ tek nestručni izrazi za složenost događanja, a u krajnjoj crti – opravdanje za nedovoljnu ustrajnost, znanje i vještinu djelovanja u sustavu o kojemu se radi.

Ukratko, hrvatska nacionalna nogometna vrsta nije pobijedila dansku „srećom“ nego sustavom nadmoći koja je donijela konačan povoljan rezultat (koji nas je toliko obradovao!). Danci su bili izvrstni, imali su svoj stil koji im odgovara i koji su uvježbali, bili su disciplinirani, marljivi i snažni i nisu nam dopustili da pobijedimo lako i glatko. Svaka im čast. Ali mi smo ukupno bili bolji i – mi smo pobijedili. Evo nekoliko primjera, koji pokazuju da smo prije imali „nesreću“ nego „sreću“.

Gol u prvoj minuti bio je gol iz akcije koja nije postojala, bio je glup i obranjiv i potencijalno je bio porazan za naš moral i nastavak nadmetanja. Naš gol nije bio takav – ušli smo vrlo elegantno u danski kazneni prostor, lopta se odbila tamo i ovamo, došla do Viteza Mandžukića i on je vrlo vješto zabio. Zabivalka.

Prilika i poluprilika bilo je poslije na objema stranama, ali tako je uvijek u nogometnom susretu dvaju podjednakih protivnika. Na kraju smo imali još jednu veliku „nesreću“ – u blistavoj akciji Rebić se našao pred praznim vratima i onda su ga srušili. I Luka je promašio jedanaesterac. Gdje je tu ta naša „sreća“?

Gdje je naša „sreća“ u činjenici da Kasper Schmeichel odlično brani? Nakon toga iz igre, obranio je i dva jedanaesterca u raspucavanju! To je velika rijetkost i u pravilu sigurna pobjeda momčadi koja ima takvoga vratara. I – tko onda kaže, i kojim pravom, da smo u Danijelu Šubašiću mi imali „sreću“?! On je obranio tri jedanaesterca i donio nam pobjedu. Koja je tu razlika u „sreći“ od Scmeichela koji je obranio dva? Samo jedna – Šuba je bolji, obranio je tri. A Šuba je član hrvatske nacionalne vrste, pa je i ona zato – bolja.

Svaka čast Dancima, ali mi smo bili bolji. Ne samo da u pobjedi nismo „imali sreću“, nego smo imali „nesreću“ – u primjeru gola u prvoj minuti i obrane jedanaesterca u tri minute prije kraja produžetaka.

Ta aktualna i draga priča, koja nas čini sretnim, ali ne po sretnosti pobjede, nego po osjećaju sreće koju je pobjeda donijela, poučna je nama Hrvatima kao narodu i narodnoj državi. Prvo mislimo da osciliramo u moralu, a pokazali smo da možemo svladati teške nesreće. Drugo, kad uspijemo, pobijedimo, onda kažemo da smo“imali sreće“.
Ne, dragi prijatelji, sreća postoji samo za druge, da bi objasnili naše uspjehe, a mi smo svoje uspjehe postigli ustrajnošću, znanjem i vještinom!

U srpnju 1991. američka je procjena bila da je odnos naših snaga prema agresorskima 1:300. I bio je, mi to dobro znamo, jer je taj odnos pregrmio preko naše krvi, znoja i suza, naših mrtvih i ranjenih. A onda smo pobijedili. I – tko to može biti nego neprijatelj, hrvatomrzac, koji bi rekao da smo „pobijedili srećom“? Ne, pobijedili smo ustrajnošću, znanjem i vještinom!

A to nam treba i danas! Ne gatanje za sreću, ne kockanje i čekanje neke sreće da nas pomiluje, nego ono isto racionalno, tvrdo, mudro, brzo, vješto, predano i domoljubno braniteljsko srce, koje je sâmo svladalo tristo protivničkih. Treba nam sve ono što danas treba hrvatskoj nacionalnoj vrsti da se vine još više i da nas još više usreći.

Rat protiv Hrvatske nije završio; on se danas vodi – drugim sredstvima. Moramo pretrpjeti neke poraze, progutati neke nesreće, ali na kraju moramo pobijediti i dosegnuti mir i blagostanje. A to se ne može čekanjem „sreće“, nego vještinom poput Šubine, moralnom snagom poput Lukine i vještinom poput Antine i Raketine. I svi zajedno, i kad su neki slabiji, i slabije raspoloženi, i ozlijeđeni ili boležljivi, i kad protivnici imaju više navijača, i kad nam se čini da sudac naklonjen drugoj strani!

Hrvatska, to smo mi! Nitko nam je ne će dati, ako je mi sami ne sačuvamo. Živjela Hrvatska – zauvijek; a u ovom lijepom času – živjela hrvatska nogometna nacionalna vrsta!

Nije sreća obraniti jedanaesterac, nego biti Hrvat.

Prof. dr. sc. Matko Marušić / Braniteljski portal

 

 

To je zemlja nas Hrvata

 

 

Uz tebe smo zemljo mila, srce kao jedno lupa

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Je li istina da je Luka Modrić najveći kriminalac, a da ministar Davor Božinović nema pojma što je to KOS?

Objavljeno

na

Objavio

Ja se ozbiljno bojim da sam populist. Propitujem se svaki dan. I što se više propitujem, na površinu izlazi sve više populističkih simptoma. Evo, ja uopće ne vjerujem da su Luka Modrić i Dejan Lovren najveći, najopasniji i za stabilnost hrvatske države najpogubniji kriminalci. Toliko pogubni da su institucije sustava odlučile baš na njima sankcionirati krivokletstvo pred hrvatskim sudovima.

Kravica bu naša

Raspitala sam se među svojim prijateljima odvjetnicima, i nitko se ne sjeća da je ikada ona prevažna institucija zvana DORH pokrenula protiv ikoga kazneni postupak zbog lažnog svjedočenja. Štoviše, u sjevernim krajevima naše domovine kao nematerijalna kulturna baština uvriježila se uzrečica: “Ak je do svedoka, kravica bu naša”, a diljem domovine cvjeta sudska praksa u skladu s njome.

Uostalom, jedan od bivših hrvatskih predsjednika, Stipe Mesić, kao tajni je svjedok, zapleten u vlastite međusobno proturječne izjave u sudnici Haaškog suda, na optužbu predsjedavajućeg suca da laže, lakonski odgovorio: “Samo moja žena vjeruje da ja uvijek govorim istinu.”

Ako pak treba tražiti prvaka zaborava i trajne sinkope pred istražiteljima i sudovima, kako hrvatskim tako i haaškim, onda bi to vjerojatno bio Ivan Jarnjak. Ne sjeća se gotovo ničega ni iz ratnog ni iz mirnodopskog vremena ili se pogrešno sjeća. Pa se institucija za obranu hrvatske pravne države (DORH) ni u slučaju gospodina Jarnjaka, ni u slučajevima mnogih sličnih svjedoka nije osjetila dužnom opaliti mu optužnicu za krivokletstvo: jer je uvrijedio suca, unatoč zakletvi da će govoriti istinu, cijelu istinu i ništa osim istine.

Institucija zvana DORH procijenila je da I. Jarnjak, koji je ovdje samo simbol sinkope i zaborava u mnogih zaštićenih vrsta u hrvatskoj pravosudnoj praksi, nije uvrijedio suca. Da smije sve zaboraviti ili se krivo sjećati. Ali Luka Modrić i Dejan Lovren su prema DORH-u bili dužni sjetiti se kojeg su dana prije sedam-osam godina potpisali anekse svojih ugovora.

I time što se nisu točno sjetili toliko su uvrijedili časnog hrvatskog suca da je DORH odmah odlučio učiniti presedan u hrvatskom pravosuđu, zaštititi i suca i temelje države od takve uvrede i puknuo im optužnicu. Sad će im morati dokazivati da su s umišljajem vrijeđali časnog suca.

I sad se u meni budi taj populistički poriv. Počinjem sumnjati u institucije. U takav DORH i u njegovu zaštitu hrvatske pravne države. Čak duboko sumnjati. Prije bih povjerovala da Dražen Jelenić (novi državni odvjetnik, za one koji ga još nisu upamtili) igra nogomet bolje od Luke Modrića, a u svlačionici pjeva “Čavoglave” glasnije od Dejana Lovrena, nego da DORH kao institucija zaštite ustavno-pravnog temelja države nije dosad bila u stanju istražiti baš niti jednu ratnu operaciju JNA i njezine obavještajne službe u osvajačkom ratu protiv Hrvatske.

I da DORH ne zna da preko ratnih operacija mogu najjednostavnije doći do zapovjednog vrha JNA i strukture KOS-a, koja je poveznica između JNA i srpskih paravojnih postrojbi, uobičajenih počinitelja zločina. Pa o tome ih je barem javno godinama poučavao Sava Štrbac, riječju i djelom. Pa tako su radili s hrvatskim zapovjednicima. Da, ja vjerujem da je to nečinjenje smišljena namjera institucija. I to me još dublje gura u populizam.

Prije bih povjerovala da ministar unutarnjih poslova Davor Božinović u slobodno vrijeme pleše balet bolje nego Rudolf Nurejev nego da ne zna što je to KOS, da ne zna kako hrvatske institucije ponavljaju obrazac beogradskog suda za ratne zločine kada nam kao velika postignuća u istraživanju ratnih zločina servira dva pokojna i tri nedostupna četnika. I dakako – statistiku.

Bitno je tko broji

A baš kao i beogradski sud, tako i hrvatske institucije zaobilaze strukturu JNA i KOS-a kao glavnog organizatora etničkog čišćenja i zločina nad ratnim zarobljenicima. Ne vjerujem da to čine iz neznanja. Moje nepovjerenje u institucije raste kada vidim kako su brze kada treba zateći u nedjelu i kazniti cvjećarku ili pekaricu za prijestup od dvadesetak kuna. A možda i nekoliko puta po dvadesetak kuna!

Ili kada vidim kako inspektori kao organi institucija po otočnim konobama pedantno kontroliraju je li kirnja u južnom Jadranu već iz mora izvučena s pripadajućim očevidnikom, da odmah znade odgovoriti gdje, kada, kako i tko ju je ulovio. Ili je možebitno zaboravila ponijeti očevidnik, pa onda za to treba kazniti vlasnika konobe s nekoliko desetaka tisuća kuna. A istodobno se milijarde prelijevaju i redistribuiraju u “uljanike”, “3. majeve” i druge ponose hrvatske dogovorne, klijentelističke ekonomije. Bez očevidnika, bez interesa institucija i, dakako, bez kazne.

To nepovjerenje u institucije gura me u populizam. I da, vjerujem da jedino promjena političkog sustava, počevši s izbornim sustavom, može donijeti promjenu u hrvatske institucije. I ne vjerujem u brojenje glasova referendumske inicijative za promjenu izbornog sustava koje organizira Bracanin Veli, preko poduzeća koje je stvorio Bracanin Mali (Apis), kako bi ostvario stari revolucionarni ideal: “Nije važno tko glasa, nego tko broji.”

Ali nisam sigurna koliko je već sad opasno priznati populizam. U ime progresivnosti može se djelovati kao i u ime naroda. Ta znanja i iskustva kod naših progresivaca nisu upitna.

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Gdje su to i na kojim trgovima Srbi morali 90-ih potpisivati lojalnost Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Ratne su 90-e, a u hrvatskim gradovima, različitim sredinama, na javnim trgovima i u tvornicama, Srbi potpisuju izjave o lojalnosti hrvatskoj državi. To je slika iz rata koju pamti Milorad Pupovac i želio bi da je zapamtimo i mi.

Iako sam rođen početkom 1960-ih, a tijekom rata bio sam širom Hrvatske kao ratni dopisnik, potom pripadnik HV-a, a ostalo vrijeme u Zagrebu, ja se te Pupovčeve slike ne sjećam. Nazvao sam nekolicinu svojih kolega i političara, Hrvata i Srba, no ni oni se ne sjećaju da su Srbi morali potpisivati i dokazivati svoju lojalnost na trgovima tijekom rata, piše Davor Ivanković / Večernji list

Jedan mi je kolega rekao da ako je Pupovac to kazao, da je to velika svinjarija. Treba dopustiti mogućnost da je bilo nekih takvih izdvojenih slučajeva gdje se u nekoj sredini javila neka budala ili frustrirani lik koji je tražio javno očitovanje lojalnosti nekih Srba, da je bilo zastrašivanja Srba, no to je daleko od slike o kojoj je Pupovac govorio kao o masovnoj pojavi, te da su čak bila organizirana javna potpisivanja lojalnosti.

Tisuće Srba jesu davale prisegu RH, ali kao pripadnici HV-a, ali to su radili i Hrvati i svi drugi, tako da Pupovac vjerojatno nije mislio na tu sliku iskazivanja lojalnosti.

Pupovac, kao jedan od najvještijih i najmisaonijih političara u Hrvatskoj, poznat je kao osoba koja mjeri svaku izrečenu riječ, pa su mu govori često dugotrajni i monotoni.

Ove riječi koje je prenio pred auditorijem novinara nije izrekao slučajno, pogotovo što se na njegovu presicu vezanu uz politički sukob oko prosvjeda u Vukovaru čekalo danima. Ako dakle nije bilo javnih i masovnih potpisivanja lojalnosti Srba u ratnoj Hrvatskoj, onda je Pupovac svjesno manipulirao.

I sada je to što je rekao dostupno svima na internetu i ostat će trajno zabilježena laž da su Hrvati 1990-ih prisiljavali u različitim sredinama i tvornicama Srbe da potpišu izjave o lojalnosti.

Najmanje što on sada može učiniti jest da podastre dokaze i da kaže jesu li Srbi te izjave morali potpisivati u Zagrebu, Splitu, Osijeku, Dubrovniku, Karlovcu, Šibeniku, Zadru, Slavonskom Brodu, Sisku i u kojim to tvornicama, da li u Đuri Đakoviću, Končaru, Ini, Plivi, Saponiji, Badelu, TDR-u TLM-u…?

Rečena Pupovčeva konferencija za novinare iščekivana je jer su se on i njegov SDSS našli u funkciji žrtve obračuna premijera Plenkovića i vrha njegova HDZ-a s pripadnicima hrvatske desnice.

Kako je hrvatska javnost već mjesec i pol dana čekala da Pupovac objasni što misli o Vučićevoj izjavi da je Hrvatska nacistička zemlja, očekivalo se da netko i postavi to pitanje. No premda se to nije dogodilo, Pupovac je na to nepostavljeno pitanje sam odgovorio kazavši kako je on šest puta dao prisegu na hrvatski Ustav.

Nije se, pak, trebalo očekivati da će izrijekom reći da Vučić nije u pravu, te da on sam nije zastupnik u nacističkom saboru. Nekako u isto vrijeme kad je Pupovac novinarima dočaravao sliku redova Srba koji čekaju potpisivanje lojalnosti na hrvatskim trgovima, Andrej Plenković je u Saboru Bruni Esih odbrusio da je nikad ne bi stavio na HDZ-ovu izbornu listu da ju je poznavao.

Već je sasvim razvidno da se Plenkoviću uz Esih i Hasanbegovića politički gadi i kompletna unutarstranačka HDZ-ova desnica. On ih shvaća kao neprijatelje, pa se prema njima tako i ponaša. Sa stajališta političke pragmatike, međutim, shvatljivo je što je on umjesto desnice za političkog partnera odabrao Pupovca i njegova tri glasa Srba u Saboru, a nije prvi HDZ-ov lider koji je to učinio.

Naprotiv, Pupovac već više od 20 godina figurira kao pouzdan igrač, koji je u nizu navrata HDZ-ovcima poslužio za krpanje većine. I samo u vrhu HDZ-a znaju zašto je toliko jednostavno i pouzdano politički trgovati s Pupovcem i zašto je to bolje nego trgovati s desnicom.

Kako bilo, jasno je da je za lidere HDZ-a Pupovac lojalan igrač. Kada su počeli zadnji u nizu političkih napada na Pupovca s hrvatske desnice, cijeli se Plenkovićev vrh aktivirao i stao u njegovu obranu.

Pupovac, koji je očito i dalje vještiji političar od mnogih u vrhu HDZ-a, danima je puštao vladajuće da ga brane, da lupaju po hrvatskoj desnici, sve kako bi ispalo da su pripadnici srpske manjine opet na meti zlih desnih Hrvata.

I to je taj najveći problem s Pupovcem, koji premda sastavni dio vladajuće koalicije, nikad neće javno i lojalno ponašati se kao dio tog tima, nego će stajati na izdvojenoj manjinskoj poziciji i sa strane odrađivati politički biznis.

U napetoj situaciji uoči prosvjeda u Vukovaru najmanje što Plenković može jest zatražiti od Pupovca da prestane dolijevati ulje na vatru. I da mu Pupovac otkrije na kojim su to trgovima i u kojim tvornicama tijekom rata Srbi morali potpisivati lojalnost Hrvatskoj, piše Davor Ivanković / Večernji list

 

 

Hrvoje Zekanović: Odgovor Pupovcu i njemu sličnima!!! (VIDEO)

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari