Pratite nas

Istaknuto

prof. Nikola H. Debelić: Suicidalna demonizacija NDH i Ustaškog oslobodilačkog pokreta

Objavljeno

na

HRVATSKO ŽRTVOSLOVNO DRUŠTVO
VII. KONGRES
Zagreb – Varaždin 30. rujna  – 02. listopada 2016.
OTVARANJE KONGRESA PETAK, 30. rujna  2016. 16.00 SATI
MUZEJ MIMARA

Izlaganje prof. Nikola H. Debelić: Suicidalna demonizacija NDH i Ustaškog oslobodilačkog pokreta

Ovim sažetim izlaganjem teme Suicidalna demonizacija NDH i ustaškog oslobodilačkog pokreta  želi se vlastima ukazati da je nužno prići sustavnom znanstvenom istraživanju bliže hrvatske prošlosti u kojoj su se rješavala sudbonosna pitanja hrvatskog naroda i države. Navest ćemo neke od tema iz ovog priloga koje će  biti podrobnije razmotrene u Zborniku radova VII. Hrvatskog žrtvoslovnog kongresa. To su:

Uvod – Demonizacija

1.    Hrvatska državnost i nasilje u monarhističkoj Jugoslaviji
2.    Prosvjed intelektualaca, Albert Einstein
3.    Narodni otpor i ustaški oslobodilački pokret, uspostava NDH
4.    Mišljenja stranih stručnjaka
5.    Ciljevi i načela NDH
6    M. Đilas: „Pokolj nad Hrvatima…“
7.    Zašto dosad nije istražena povijest II. svj. rata i poraća…    
8.     Homo sovieticus
9    Mr.sc. Bruna Esih: Nužna je potreba za utvrđivanjem pune istine
10.    Demonizacija sukladna velikosrpskim nazorima
Zaključak

Uvod     – Demonizacija

Po Lexiconu Prolexis, pod demonizacijom razumijemo snažno ocrnjivanje nekoga, čin blizak klevetanju. Kome je demonzacija, kao relikt totalitarizma, i kada donijela dobro?
Više od 70 godina, od svibnja 1945. do danas, upućuju se iz političkih i medijskih izvora najteže pogrde kao zločinački, genocidni, fašistički i mnogi drugi na ustaški pokret, NDH i na cjelokupno hrvatstvo (akad. D. Jelčić), bez da iza toga stoje vjerodostojni znanstveni nalazi. Trajna demonizacija kroz više od dvije trećine stoljeća upućenih na NDH i ustaše, uz masovne likvidacije zarobljenika i civila, imala je poguban, samoubilački utjecaj na narod, njegovu homogenost, nacionalni identitet, samosvijest i brojnost. Kakvi su izgledi za život i razvoj djeteta, čovjeka ili naroda koji je stalno udaran, vrijeđan i demoniziran? Nikakvi. Narod trajno izložen demonizaciji nestaje i pretapa se u nešto drugo, moguće upravo u subjekt svog demonizatora?! Primjera ima i previše. Tako i hrvatski narod kao da je stavljen u neki laboratorij na testiranje dokle može izdržati stalna vrijeđanja prije nego što jednostavno nestane?!

1.      Hrvatska državnost i nasilje u monarhističkoj Jugoslaviji

Nakon hrvatskog kraljevstva pod narodnom dinastijom, Hrvatska je i u uniji s Mađarima zadržala status kraljevine, a u zajednici s Habsburzima status Trojedine kraljevine. Završetkom I. svj rata Hrvatska je nametnutom odlukom grupe sabornika na čelu sa Svetozarom Pribičevićem i bez odluke Sabora, 01. prosinca 1918. u Beogradu ušla u državnu zajednicu sa Srbijom čime je izgubljena svaka hrvatska državnost, Sabor je raspušten, jedinstvena nacionalnost je postala jugoslavenska, a Hrvati su postali pleme.
Velikosrpsko ubijanje Hrvata-dobrovoljaca započelo je već 1916. u Odesi o čemu Miroslav Krleža kaže: „Tamo su pucale lubanje, tamo su se lomile kosti“. Nastavljeno je državnim i žandarskim nasiljem u Jugoslaviji, što potvrđuje akad. Dubravko Jelčić: „žandari ubijaju koga i kada hoće. Prođe malo koji dan da nije ubijen neki hrvatski seljak, a vrhunac je cinizma kada se obitelji ubijenoga pošalje račun za potrošeni metak kojim je ubijen njihov otac, brat…“. Sve maske su pale državnim ubojstvom Stjepana Radića i drugova u beogradskoj Skupštini lipnja 1928., a kada dr. Ante Trumbić, dr. Ante Pavelić i dužnosnici HSS-a, u diplomatskoj misiji za smirivanje velikosrpskog nasilja nisu dobili podršku velesila, postalo je jasno da je jedini način za opstanak hrvatskog naroda samoorganiziranje, borba za oslobođanje od nasilja beogradskog režima i uspostava samostalne hrvatske države.

2.      Prosvjed intelektualaca

Protiv represije u Jugoslaviji, tamnici naroda, digli su svoj glas Albert Einstein, Ande Gide, R. Schumann i mnogi drugi, uzalud, diktatura se pojačavala. Miroslav Krleža piše: „U prvih deset godina Jugoslavije… 600 političkih ubojstava, 30.000 hapšenja i tri tisuće političkih emigranata“. Kardinal  Alojzije Stepinac  na suđenju u Zagrebu 1946. izjavljuje „hrvatski je narod u Jugoslaviji bio rob“.

3.      Narodni otpor i ustaški oslobodilački pokret, uspostava NDH

Pristaše samostalnosti osnivaju Hrvatski revolucionarni pokret – Ustaša, kojeg podržavaju i komunisti proglasom: “CKKPJ pozdravlja ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu“. Uz neaktivnost vodstva HSS-a, narod je predvođen ustašama i HSS-ovom Građanskom i Seljačkom zaštitom od 08. do 10. travnja 1941. samoinicijativno i skoro bez otpora oslobodio Zagreb i preuzeo  vlast o čemu akad. Dušan Bilandžić, partizanski general i prvoborac kaže: „Proglašenje NDH u koju je uvrštena i BiH izazvalo je gotovo euforično oduševljenje većine hrvatskog naroda.“ A kard. Alojzije Stepinac na suđenju u Zagrebu izjavljuje: „hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za vlastitu državu i ja bih bio ništarija kad ne bih osjetio bilo svog naroda“. Čak je Stjepan Mesić 1991. izjavljivao da je „uspostava NDH 10. travnja 1941. bila hrvatska pobjeda, jer smo time dobili priznanje Sila Osovine“. Kard. Stepinac je već u travnju 1941. služio u zagrebačkoj katedrali misu za NDH što je pred kraj života priznao i Tito.

4.      Mišljenja stranih stručnjaka  – Revolucija od 10. travnja 1941. bila je demokratska

Dr. Georges Desbons, vodeći francuski pravnik piše: “Bilo je logično da Hrvati zgrabe jedinstvenu priliku i proglase svoju nezavisnost. To se slagalo s nacionalnim imperativom“. Francuski pisac Christophe Dolbeau, autor brojnih radova o NDH,  navodi američku Deklaraciju o neovisnosti iz 1776. i zaključuje: “Hrvati su 1941. samo primijenili ta stara načela te je u tom smislu ustaška revolucija od 10. travnja bila demokratska.“ Britanski konzul u Zagrebu Thomas Rapp kazao je kiparu Ivanu Meštroviću 12. travnja 1941. prolazeći kroz Split: „Hrvatska država je tu i narod je za nju“ (I. Meštrović, Uspomene…). Mnogi autori ističu da je preuzimanje vlasti od strane ustaša i HSS-ove Građanske i Seljačke zaštite 09. i 10. travnja 1941. proteklo mirno, bez žrtava, što se nameće kao znakovita usporedba s krvavim partizanskim preuzimanjem vlasti u svibnju 1945. Suprotno tome jugoslavenska vojska je pri povlačenju 1941. obilato naoružavala srpski živalj, a još prije stvarnog ustroja NDH počinjeni su brojni zločini nad Hrvatima u Bjelovaru, Cimu, Ilićima kod Mostara i drugdje.

5.    Ciljevi i načela

Temeljni cilj ustaškog pokreta je bio uspostava hrvatske države, što je ostvareno uz plebiscitarnu podršku naroda. Sasvim je netočno da je ikakvo etničko čišćenje, na pr. Srba ili Židova bilo cilj ustaškog pokreta, o čemu svjedoči i činjenica da je u Hrvatskim oružanim snagama djelovalo 28 generala Židova i 13 generala Srba, među kojima možda i najvažniji gen. Đuro Grujić, Srbin, zapovjednik Tjelesnog zdruga dr. Ante Pavelića. Predsjednik vlade i neki ministri bili su islamske vjeroispovjesti, a u Saboru je zastupnik Srbin dr. Savo Besarović. Nacionalna, moralna i etička, obrazovna i kulturna sastavnica NDH,  nisu ni približno znanstveno obrađene.
Koliko je u vrlo brutalnom ratu bilo moguće (četnički i partizanski pokolji  istočna Lika, Bosna, Dalmacija i njihova odiranja kože, nabijanje na kolac itd.), NDH je pokušala održati razinu pravne i socijalne države o čemu bi također bilo dobro otvoriti raspravu temeljenu na činjenicama. Djeca s Kozare su zbrinuta vjerojatno najbolje što se u onim uvjetima moglo, kod časnih sestara i hrvatskih obitelji, suprotno sramotnim krivotvorinama bivšeg sustava i njegovim glasnogovornicima. Hrvatska vlast je bila naročito oštra u kažnjavanju, pa i smrtnom kaznom, prijestupa samih pripadnika hrvatske vojnice koji su se ogriješili o stegovna pravila. Od strane dosadašnjih vlasti prešućena je, između ostaloga i ta usporedba, a zloglasni partizanski general Kosta Nađ kaže: „Stopedeset hiljada protivnika vlasti palo je u naše ruke i ‘prirodno’, na kraju smo ih sve likvidirali. Odmah sam izvestio Tita o ovomu ‘uspehu’.“ („Reporter“ Beograd, 13. siječnja 1985.)

6.    „Pokolj kakav je počinjen nad Hrvatima europskoj je civilizaciji nepoznat“ (M. Đilas, Wartime, 1977., New York).

Titov jugokomunističko/partizanski režim počinio je od 1941. do 1951. (1945. – 1951. komunističke likvidacije, Jasenovac) nad Hrvatima genocid kojeg su stotine tisuća žrtava bačene u skupna grobišta i jame kojih je broj za sada zaustavljen na 1700, ali stalno se otkrivaju nova stratišta, kao na pr. rudnik Pečovnik-Košnica sa 12.000 zabetoniranih  Hrvata, kako izvještavaju istraživač Roman Leljak i zastupnica u Saboru mr. Bruna Esih.
Do danas nijedna hrvatska vlast nije jasno osudila ni partizanski genocid ni njegove počinitelje, naprotiv, nagrađeni su najvišim položajima i punih 71 godinu obnašaju oni, njihovi sinovi i sljedbenici najviše političke i upravne dužnosti. Nitko od počinitelja genocida nije kažnjen, moralno osuđen ni izložen na stup srama. Tu se izdvaja važan znanstveni doprinos toj temi, knjiga pod naslovom „Etička osuda Tita i njegovih sljedbenika“ Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta, rad grupe autora. Knjiga je predstavljena u veličanstvenom ozračju u prepunoj Velikoj Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski dana 31. listopada 2015.
Pitamo: Zašto je NDH, o čijim navodnim nedjelima ne postoje vjerodostojni podaci ni uvjerljivi materijalni pokazatelji, stalno demonizirana kao zločinačka, a veliča se počinitelje najvećeg europskog pokolja civila i jugokomunističkog genocida, pa ime JBTita, najodgovornijeg za genocid i jednog od najvećih svjetskih zločinaca 20. stoljeća, još uvijek nagrđuje najljepši trg u Zagrebu?

7.    Zašto do sada nije znanstveno istražena povijest NDH i poraća i provedena otvorena demokratska rasprava o tom sudbonosnom razdoblju?

Ubijanje povijesti jednog naroda znači ubijanje tog naroda. Narod bez povjesnice praktički ne postoji, on je fikcija, mit, prostor otvoren za krivotvorine, za sakrivanje zločinaca i počinitelja genocida. Bivši je titoistički režim stavio zabranu na znanstvena istraživanja u strahu od istine, a umjesto znanosti uvedena je totalitaristička dogma da ustaše ne mogu biti predmet rasprave, kao ni njihovi domoljubni ideali za koje se patilo i umiralo, jer oni su, po komunističkoj mantri, samo oličenje krajnjeg, apsolutnog zla, a toj ubilačkoj dogmi ne trebaju ni istraživanja ni povijesne istine. Sprječavanje istraživanja povjesnice 20. stoljeća, posebno II. svj rata i poraća  i odsustvo dijaloga jedan je od bitnih propusta dosadašnjih hrvatskih vlasti, uključivo sadašnju. Je li to izbjegavanje faktografije i borbe mišljenja daje nekome pravo na demonizaciju bilo koje društvene grupe, od religijske do političke? Zašto se ne otvore rasprave o ustaškom pokretu temeljem postojećih saznanja, koliko god bila nepotpuna?

8.    Homo sovieticus

Kakvi su izgledi za život, razvoj i uspjeh djeteta, čovjeka ili nekog naroda koji je stalno udaran, kažnjavan i vrijeđan. Nikakvi. Narod desetljećima zatiran i progonjen – nestaje. Svih ovih desetljeća od 1945. iz zemlje su iseljavali i spašavali glavu prvenstveno domoljubni Hrvati koji, uz nasilje i siromaštvo, nisu mogli trpjeti stalna ispiranje mozga, dok „djeci komunizma“, moćnoj i bogatoj, ne pada na pamet napuštati svoj feud. Naprotiv, iseljavanje ili suptilno protjerivanje nezaposlene djece prohrvatskih nepodobnika opterećenih stigmom ustaša, dobro dođe djeci tajkunskih novokomunista jer se odlaskom nepodobnih istovremeno smanjuje i broj prohrvatskih glasača koji su se usudili izabrati Kolindu, a ne njihovog crvenog Ivu, Plenkia a ne Zokia! Sve je brojnija političko-novčarska vladajuća klasa kojoj je ova, od crvenih predaka nasljeđena država zlatni rudnik i oni čvrsto ostaju na njoj. Inozemstvo je dobro za oploditi imovinu i pohraniti utržak, sve drugo je ovdje za njih bajkovito i višestruko bolje, a vama uzalud trud i sretan put, svirači!
Na onoj drugoj,  manje sretnoj strani, usporedo s demonizacijom vršen je preodgoj čovjeka, usađivanje straha, pranje mozga i lomljenje ličnosti u svrhu stvaranja homo sovieticusa, jednog pristojnog, krajnje poslušnog zombia. U kombinaciji s agitpropskom demonizacijom hrvatstva taj je proces u Hrvata prodro duboko i danas je i predobro vidljiv kroz endemsku hrvatsku šutnju i plašljivi oportunizam velikog dijela intelektualaca.

9.    Mr.sc. Bruna Esih: „Nužna je potreba za utvrđivanjem pune istine“

O Jasenovcu i drugim lokacijama navodnih zločina NDH napisane su u prošlom režimu tisuće tona knjiga što sve skupa akad. Dušan Bilandžić naziva „smećem“.  A kakova je bila ta povijesna znanost u jugokomunističkoj Jugoslaviji piše akad. Dubravko Jelčić: „jugokomunistička je historiografija imala jedini sveti cilj, a to je diskreditirati pred europskom i svjetskom javnošću Hrvatsku, svaku Hrvatsku i svako hrvatstvo“. Upravo to sustavno zatiranje hrvatstva traži najodlučniju akciju nove hrvatske vlasti. Zastupnica u Saboru i izaslanica Predsjednice Republike Bruna Esih kaže: „Nužna je potreba za utvrđivanjem pune istine. Otvorimo arhive i ne dopustimo da šačica onih nečiste savjesti upravlja našim društvom. Bez istine o povijesti u Hrvatskoj ne će biti pravde. Državna vlast treba donijeti političku odluku o suočavanju s prošlošću što traži i Rezolucija Vijeća Europe, da se znanstvenicima i istraživačima omogući cjelovit uvid u povijesnu građu i izvore….. i nastavlja: kod  protivnika istraživanja prošlosti prisutan je strah od gubitka pozicija moći i stoga im odgovara širenje poluistina i neistina. Protivnicima suočavanja s prošlošću odgovara neznanje, jer u njemu se krije čitava njihova moć.“ Kraj navoda.

10.     Demonizacija sukladna velikosrpskim nazorima

Žalosna je činjenica da se i u toj sastavnici hrvatska vlast odmah od ’45. povinovala optužbama iz Beograda, a i danas se vidi suglasnost u tim stavovima, pa čak i planiranje novih napadi na hrvatstvo na međunarodnom planu (pripremanje izložbe u UN, širenje četništva).

Zaključak:

1.    Pozivamo vlasti da se bez odlaganja priđe organiziranom znanstvenom i multidisciplinarnom istraživanju hrvatske bliže povijesti od strane vjerodostojnih stručnjaka. Najviše je zanemareno razdoblje II. svjetskog rata i poraća, izloženo brojnim kontroverzama i krivotvorinama.
2.     Da se odmah prekine s pogubnim i hrvatskog naroda nedostojnim demonizacijama ideoloških protivnika i
3.     da se o svoj problematici omogući rasprava i dubinska analiza na širokom tematskom i stručnom planu. Tek kada cijeli narod bude doveden na razinu općeprihvaćenog, demokratskog, na činjenicama utemeljenog i domoljubnog razmišljanja, s pravom ćemo kazati Još Hrvatska ni propala.   Hvala.

Prof. Nikola H. Debelić, dr.dr.h.c.

Kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Istaknuto

Srami se haški sude, svake suze s našeg lica

Objavljeno

na

Objavio

Pogni glavu haški sude
i sram nek te bude,
zločincima slobodu daješ
a ubijaš časne ljude!

Srami se haški sude,
svake suze s našeg lica,
umjesto da sudiš pravo
postao si ubojica!

Ubio si samo tijelo
al duša se ubit ne da,
što se nekad pravdom zvalo
to je sada jad i bijeda!

Pravda je na koljenima,
ako to se pravda zove
al istinu ti ne možeš
nikad bacit u okove.

Istina ne umire
nit će poražena biti,
ne može se ona sakrit
nit se može zatvoriti!

Istina je sad u nama,
nikad neće umrijet slika,
ubili ste generala
a oživjeli besmrtnika!!!

Velimir Raspudić / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Istaknuto

Tko je Božo Kožul – zapovjednik “Tigrova”?

Objavljeno

na

Objavio

Prva gardijska brigada Hrvatske vojske “Tigrovi” obilježila je 27. obljetnicu svog ustroja prigodnom svečanosti u vojarni “Croatia” na kojoj je istaknuto da su pripadnici “Tigrova” dali veliki doprinos u Domovinskom ratu te da je obaveza društva čuvati uspomenu na tu borbenu postrojbu u kojoj je tijekom rata poginulo 367 pripadnika, a njih šest još se vode kao nestali.

Na obilježavanju obljetnice prisustvovao je i posebni savjetnik ministra obrane Božo Kožul, zapovjednik „Tigrova“.

Stožerni brigadir Božo Kožul u “Tigrove” je stupio 5. kolovoza 1990., a general Janko Bobetko imenovao ga je pukovnikom u 21. godini. S 27 godina postao je zapovjednik 1. gardijske brigade, a 2001. godine je umirovljen.

Kožul je svojevremeno govorio kako branitelji u vrijeme naoružanja nisu imali gotovo ništa, tek ono što su naslijedili u Rakitju. “Nije bilo vremena zapovijedati, nešto planirati, sve je bilo stvar dogovora”, rekao je te istaknuo kako su ratovali neiskusni i neškolovani momci protiv oficira JNA.

“1991. godine je važna jer smo bili neslomljivi, dečki su imali veliki duh i domoljublje, vladalo je zajedništvo. Bez 1991. godine, ne bi bilo ni Oluje. Tada je odnos snaga bio 5:1 u korist neprijateljske vojske, dok je za vrijeme Oluje bilo obrnuto”, ocijenio je Kožul.

Božo Kožul umirovljeni je stožerni brigadir, rodom iz Širokog Brijega. Tijekom ratnih godina zapovijedao je 2. i 3. bojnom do samoga kraja, da bi 1995. preuzeo dužnost načelnika Odsjeka za operativno-nastavne poslove sve do 1997. godine, piše Narod.hr

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari