Pratite nas

Život

Profesor Matko Marušić o Hininoj propagandi zastupnika rodne ideologije

Objavljeno

na

Članak Tanje Vučković Juroš, njegova objava u hrvatskom znanstvenom časopisu i prijenos HINA-e poruke toga članka hrvatskoj javnost tipična je obmana iz škole zastupnika rodne ideologije.

HINA je prenijela da je hrvatska sociologinja s Katoličkog sveučilišta u Louvainu u Belgiji Tanja Vučković Juroš dubinski analizirala petnaest najznačajnijih kvantitativnih radova o razlikama u štetnim psihosocijalnim ishodima u djece koja odrastaju u homoseksualnim zajednicama objavljenih od 2004. do danas u svijetu. Svoju je analizu objavila u novom broju znanstvenog časopisa Hrvatskog sociološkog društva Revija za sociologiju. Radi se o vrlo važnom pitanju kako znanstvenom tako i društveno-političkom, u koje su uključeni jedna stvarna znanstvenica, jedan stvarni hrvatski znanstveni časopis i temeljna hrvatska informacijska agencija (HINA, ali i HTV i brojni portali), pa utemeljenost informacije i njezina značenja treba analizirati stručno i detaljno.

1. Rad gđe Vučković Juroš je pregledni članak

U načelu, postoje dvije vrste preglednih članaka – narativni i sustavni. Razlike između ta dva pregledna članka su sljedeće:

a) Dok tradicionalni narativni pregled literature ima širi obuhvat teme ili nastoji prikupiti informaciju koja podržava jedno stajalište, sustavni pregled počinje dobro određenim pitanjem i nastoji pronaći sve postojeće dokaze na transparentan, ponovljiv i nepristran način. Potom on te dokaze združuje po strogo propisanim kriterijima i donosi zaključak koji je, dakle, obuhvatio sve poznato znanje o danom pitanju.

b) Narativne pregledne članke u načelu pišu iznimno ugledni istraživači, dokazani osobnim rezultatima u području teme članka. Takvi autoriteti onda u svojim preglednim člancima najčešće brane i učvršćuju svoje mišljenje, ono na koje ih navode vlastiti rezultati – koje oni najbolje poznaju i najviše vole i zastupaju.

c) U narativnom pregledu pretraga literature se najčešće temelji na onome što je poznato autoru i nije sveobuhvatna, sustavna i detaljna. U sustavnom pregledu nastoji se doći do svih objavljenih studija o nekom pitanju, a postupak pretrage je dobro dokumentiran i prikazan.

e) Narativni pregled često ne procjenjuje kvalitetu uključenih studija i moguće otklone u ustrojima studija koji mogu utjecati na dobiveni rezultat. Sustavni pregled uključuje i sustavnu procjenu rizika od sustavne pogrješke, kao i izvore različitosti između uključenih studija.

f) Zaključci u narativnom pregledu su najčešće kvalitativni i nisu utemeljeni na kvaliteti uključenih studija, a u sustavnom pregledu zaključci se temelje i na kvaliteti studija.

2. Vrijednost članka gđe Tanje Vučković Juroš

Kako je proveden i prikazan, članak Vučković Juroš je više narativni pregled nego što je sustavni pregled. Narativni pregled nema metodološku snagu sustavnog pregleda da bi se iz njega mogli izvući zaključci o postojećem znanju i njegovoj primjeni u praksi. Ne ulazeći u rezultate studija i njihovu interpretaciju, članak ima ozbiljna metodološka ograničenja, koja umanjuju mogućnost generalizacije prikazanih rezultata.

Prema šturom opisu metodologije može se pomisliti da se radi o sustavnom preglednom članku jer se navode ključne riječi i baza podataka koja je pretražena (podbilješka 3 na str. 70: ključne riječi: homoparentality, same-sex / LGBT / lesbian / gay parents / parenting / family, children, outcomes / well-being; pretražena baza podataka: Google Znalac).

Međutim, iz objavljenog rada ne može se zaključiti da je napravljen metodološki korektno kako bi trebao biti napravljen sustavni pregled dobre kvalitete i koji bi se mogao koristiti kao kvalitetna sinteza postojećih dokaza.

Naime, prva metodološki zabrinjavajuća činjenica jest da je na radu koji opisuje nešto što se želi prikazati sustavnim pregledom jedan autor i da je pretražena jedna baza podataka. Kako je rekla kolegica Livia Puljak u svom komentaru u uglednom časopisu Journal of Clinical Epidemiology, sustavni pregled koji ima samo jednog autora i koji pretražuje samo jednu bazu ne bi se smio zvati sustavnim pregledom. Autorica je navela samo korištene ključne riječi, ali ne i njihov međuodnos. Radi se vjerojatno o segmentarnom, a ne o sveobuhvatnom pretraživanju. Upotrijebila je samo Google Scholar, a ne i ostale baze, što nije dovoljno za sustavno pretraživanje kakvim gđa Vučković Juroš predstavlja to svoje. Google Scholar se mogao koristiti kao dopuna osnovnom pretraživanju u bibliografskim bazama WoS i Scopus, ali bez uporabe WoS-a i Scopus-a moram ga ocijeniti nedostatnim. Argument da je Google Scholar ažurniji u odnosu na te druge baze, ne može biti ozbiljan i dovoljan da se one isključe. Uostalom, ovakvo se istraživanje ne može napraviti bez (ni) SocINDEXA a da bi se smatralo relevantnim.

Članak ne prikazuje sve potrebne podatke koje mora imati sustavni pregled da bi se procijenila njegova kvaliteta (npr., „rizik od pristranosti, iskrivljenja“), a kako to određuje priznato mjerilo kvalitete prikaza članka o sustavom pregledu.

3. Tko je Tanja Vučković Juroš?

Prema podacima dostupnim na internetu, gđa Tanja Vučković Juroš radila je na Pravnom fakultetu u Zagrebu kao asistent od 2009. do 2013., a onda je do lipnja 2017. bila postdoktorski asistent; u međuvremenu se educirala na Sveučilištu Indiana u SAD gdje je stekla magisterij znanosti 2007. i doktorat znanosti 2012. Za njih je stipendiju/e dobila već 2008.; od veljače 2017. je na stipendiji Marie-Curie na Katoličkom sveučilištu u Leuvenu u Belgiji na odjelu Interdisciplinarnog istraživačkog Centru za obitelji i seksualnosti (CIFRASE).

Na Sveučilištu Indiana je Kinseyev institut iz kojega je potekla rodna ideologija i u kojemu se školovao dr. Aleksandar Štulhofer. G. Štulhofera je u Hrvatskoj razotkrila gđa Judith Reisman (da intenzivno znanstveno surađuje s promotorima pedofilije i pornografije), a slike iz toga vremena nalaze se na mrežnoj stranici g. Ivana Landripeta, glavnoga urednika Revije za sociologiju i uskoga suradnika g. Štulhofera. O važnosti Kinseya, Štulhofera i Landripeta za članak gđe Vučković Juroš govorit će se u daljnjem tekstu.

Čini se da je gđa Vučković Juroš magisterij i doktorat u Americi počela raditi prije nego se zaposlila u Zagrebu, a tamo ih je i dovršila. Barem veći dio toga vremena bila je zaposlena u Zagrebu, čak i nakon što je dobila stipendiju u Belgiji. Osobe njezina radnoga statusa imaju pravo boraviti u inozemstvu za vrijeme zaposlenja u Hrvatskoj, ali bilo bi poželjno znati koliko je u Zagrebu stvarno bila i kako je bila plaćena u vremenima u kojima se su se njezini radni angažmani preklapali.

Gđa Vučković Juroš objavila je 11 potencijalno znanstvenih članaka (nećemo ih ocjenjivati u detalje); svi su objavljeni u Reviji za sociologiju, a imaju ukupno 9 citata. To je pak časopis koji izdaje ustanova njezina radnoga mjesta u Hrvatskoj. Nema ni jedan članak, ni iz rada u Americi niti u Belgiji objavljen u nekom drugom časopisu, npr. američkom i belgijskom, nego su joj svi radovi objavljeni u tom istom, hrvatskom časopisu. Neobično je da je i ovaj sporni članak radeći u Belgiji objavila u Hrvatskoj i na hrvatskom jeziku.

4. Što je istina o sudbini djece posvojene u homoseksualne brakove?

Mi ne znamo koja je stvarna budućnost djece posvojene u homoseksualne brakove (ili tehnološki rođene iz njih). Njihovo je duševno zdravlje neizrecivo važno, kao i zdravlje svakog djeteta i čovjeka. No nesporna je spoznaja da je okružje odgoja djece odlučujuće za njihovo duhovno zdravlje u kasnijoj dobi, zapravo u cijelom životu. Tko je, na osnovi kojega etičkog i znanstvenog autoriteta i kojih podataka i odobrenja kojega etičkoga odbora, dopustio taj strašno riskantni pokus s djecom – da odrastaju u partnerstvima gdje, na primjer, majku zamjenjuje muškarac? Što je pritom bilo važnije od dobrobiti te djece – da bi ih se postavilo u okružje odrastanja koje nikad nije provjereno da bi se znalo da ono nije za njih rizično?

Drugo, zdravlje te djece ne može se ustanoviti rano nakon posvojenja, nego praćenjem cijeloga života. Događaji u djetinjstvu utječu na čovjekov profil mnogo kasnije u životu, i to je klasika psihoanalize, psihijatrije, sociologije i drugih znanosti o čovjekovu duševnom zdravlju. Dakle, sva istraživanja unutar nekoliko godina (dvije ili tri) nakon posvojenja potpuno su promašena i – u odnosu na moguće posljedice – služe samo da se to i takvo posvajanje nastavi – dok se ta praksa ne proširi i učvrsti u cijelom svijetu.

Treće, pritisak rodne ideologije toliko je agresivan (napose u akademskim krugovima) da je danas praktički nemoguće objaviti članak koji donosi podatke o šteti za tu djecu. Kad se u toj situaciji radi „pregled literature“, zaboravlja se na tu golemu pristranost. Ta i takva pristranost ogleda se i u dobivanju financiranja za istraživanja, čak i u pitanju zaposlenja: ako istraživač odstupa od rodne ideologije vrlo teško može dobiti novac za istraživanja i može jednostavno – izgubiti posao. Diskriminacija koju je doživio istraživač Dr. Paul Sullins s rezultatima koji su pokazali da djeca iz homoseksualnih veza stoje gore od svojih vršnjaka iz brakova muškaraca i žena (2015.) dokazuje i ilustrira sve ovo što sam naveo, ali detaljna bi objašnjenja zahtijevala previše prostora i previše stručnih detalja.

Naposljetku, kad je posvojenje djece u homoseksualne zajednice već tu (krajnje etično upitno prema postojećoj medicinskoj etici!), onda se njegovi rezultati mogu proučavati, ali to je moguće učiniti samo na jedan način: primjereno ustrojenim („kohortnim“) dugogodišnjim praćenjem koje uspoređuje tu djecu s djecom iz zajednica muškaraca i žena. Tu ne bi smjelo biti diskriminacije u financiranju i publiciranju tih studija, bez obzira na njihove rezultate. Pregled svih tih studija treba bi (i mora!) biti sustavni pregled koji združuje sve poznate, čak i neobjavljene rezultate.

Gđa Vučković Juroš nije ni blizu takvom pristupu, ni po poznavanju topogledne znanstvene metodologije, niti po vrijednosti svojega članka. Taj članak ne dokazuje ništa o duševnom zdravlju djece koja odrastaju u homoseksualnim vezama, a pokazuje da gđa Vučković Juroš slabo radi i slabo publicira.

5. Postupak urednika Revije za sociologiju

Sve to je morao znati urednik časopisa Revija za sociologiju. A ako nešto od toga nije znao (ne može urednik znati sve o svemu), onda se trebao savjetovati i izabrati recenzente (ocjenjivače) članka, koji su kompetentni za danu problematiku (po svojim objavljenim rezultatima) i koji su politički neutralni u odnosu na danu temu.

Iole stručni i neutralni recenzenti bi bez iznimke i bez dvojbe preporučili da se tako nekvalitetan članak ne objavi.

Revija za sociologiju je hrvatski časopis koji izlazi na hrvatskom i na engleskom jeziku, a glavni urednik mu je g. Ivan Landripet. On ima 13 radova u časopisima koji se referiraju u bazi podataka Web of Science, od kojih je na 10 – koautor s g. Aleksandrom Štulhoferom. Dakle, jasno se vidi zatvoreni krug (Kinsey) – Štulhofer – Landripet – Vučković Juroš.
Taj krug ne ću, međutim, uzimati u obzir u analizi koja slijedi, jer ljudi imaju pravo na različite interese i različita uvjerenja. No, kriteriji kvalitete za sve su isti.

Urednik časopisa Revija za sociologiju, g. Landripet, morao je znati da gđa Vučković Juroš ne može raditi „narativni pregled literature“ o djeci u homoseksualnim vezama, jer to nije njezino područje rada, u njemu nema publikacija, a po svojim dosezima premlada je i preslaba da radi takve analize samostalno! Nadalje je morao znati da je njezin uradak sa stajališta snage dokazivanja potpuno bezvrijedan, jer, ponovimo, „združen“, „ukupan“ dokaz iz znanstvene literature o zdravlju djece u homoseksualnim vezama može biti samo sustavni pregled! A od svih značajki koje sustavni pregled (literature) mora imati, rad gđe Vučković Juroš nema ni jednu jedinu.

Ako se kome ova moja analiza ne sviđa, predlažem elegantno rješenje: neka g. Landripet objavi imena recenzenata i njihove recenzije. To se u dobroj, otvorenoj i poštenoj znanosti često i rutinski radi. Tada ćemo vidjeti i kvalitetu recenzija i objektivnost recenzenata.

G. Landripet to ne mora učiniti, i autorica članka ni recenzenti ne moraju to prihvatiti, ali u slučaju ovoga članka radi se o mogućnosti da je prihvaćen iako je nekvalitetan i da su autorica, urednik i recenzenti imali neki oblik (potencijalnog) sukoba interesa. Ako urednik, autorica ili recenzenti odbiju da se objave imena recenzenata i recenzije, to implicira da i oni imaju krupne razloge da se sakriju, da izbjegnu transparentnost nužnu za puno razumijevanje ozbiljnog problema koji su izazvali. Ja na objavljivanju ne ću ustrajati, ali u tom slučaju molim da nitko ne napada ni mene kao znanstvenika (i urednika) niti ovu moju ocjenu. Dokazi leže kod g. Landripeta, a kad se radi o teškom društveno-političkom pitanju, možda i skandalu, ili zavjeri – koja se odnosi i na odlučivanje Hrvatskoga sabora (Istambulska konvencija!) – častan čovjek, urednik i lojalni građani ne smiju i ne mogu – skrivati istinu.

6. Postupak HINA-e

HINA-u se u najblažem slučaju može optužiti za neprofesionalnost, a u najtežem za namjeru utjecanja na odluku Hrvatskoga sabora da o Istanbulskoj konvenciji glasuje na osnovi netočne informacije. Teško je, međutim, reći je li za takvu organizaciju teža osuda za neprofesionalnost ili za pristranost, jer HINA je previše važna za Republiku Hrvatsku da bi se običan građanin usudio sumnjati u jedno ili u drugo.

U HINA-i ima mnogo obrazovanih i sposobnih ljudi i netko se mogao sjetiti da u slučaju članka o tako važnoj temi treba imati i „nezavisni izvor“. Osobno u RH poznajem najmanje 10 ljudi koji su potpuno objektivno i kompetentno mogli ocijeniti i sam članak i potrebu odnosno opasnost da ga se u iznimno pozitivnom svjetlu, kao nedvojben nalaz, servira hrvatskoj javnosti.

7. Politička poruka

Članak gđe Vučković Juroš nije opterećen samo strahotom stručne nekvalitete nego ga obilježava i zaprepašćujuća politička pristranost, do razine ružne potvore.

Gđa TGK kaže: „eventualnoj većoj nestabilnosti istospolnih veza doprinosi, između ostalog, institucionalna nemogućnost sklapanja braka, pa bi bilo dosljednije u fokus rasprave staviti posljedice institucionalnih nejednakosti i stigmatizacije istospolnih parova koje utječu na ishode njihove djece“. Prvo, značajno i zastrašujuće veća nestabilnost istospolnih veza jako je dobro dokazana (v. literaturu). Doduše, javnosti (djeci u školama) malo je poznata, jer se taji, a nepovoljni se istraživački rezultati diskriminiraju (ne objavljuju). Drugo, kad „nestabilnost istospolnih zajednica“ ipak na neki način mora priznati, gđa Vučković Juroš rabi riječ „eventualno“ što znači da može i ne biti, odnosno može biti samo nedokazano ogovaranje. A i tomu je onda, po klasičnoj shemi, kriva „institucionalna nemogućnost sklapanja braka (homoseksualaca)“, i „nejednakosti i stigmatizacije istospolnih parova koje utječu na ishode njihove djece“! U potonjoj se frazi naslućuje da gđa Vučković Juroš zna da ta djeca stradavaju i da već, sa svojima, ima plan da to, kad se više ne bude moglo skrivati, pripiše – diskriminaciji homoseksualaca.

Dragi čitatelji, vi, koji diskriminirate homoseksualce bit ćete krivi i za stradanje njihove posvojene djece, što god vi mislili, radili, vjerovali ili očekivali. Gđa gđa Vučković Juroš to je ipak jasno rekla.

Ima i još nešto u tom članku, što malo tko razumije, a samo po sebi puno govori o političkom profilu članka. Naime, autorica u članku kaže da nije u svoje istraživanje računala štetne ishode koji bi po njoj bili mjereni na temelju „vrijednosnih prosudbi“ kao što je broj partnera. To znači da nije u obzir uzimala mjerenja jesu li, primjerice, djeca iz jednospolnih brakova kasnije u životu više promiskuitetna, tj. imaju li više spolnih partnera, što je, sa stajališta medicine, doista medicinsko, a ne vrijednosno pitanje. Kratko rečeno, broj seksualnih partnera u životu njoj nije predmet objektivne znanstvene istine i medicinske važnosti, nego „vrijednosno“ pitanje koje znanost ne smije zanimati.

8. Politička pozadina

Kad se sve rečeno sagleda zajedno, vidi se da je skupina istraživača skromnih znanstvenoistraživačkih rezultata i angažiranih zagovornika rodne teorije, povezanih s institutom Kinsey u Indiani (SAD) izvela pomno organiziran udar na hrvatsku javnost, tako da joj je kao vrlo važan znanstvenoistraživački dokaz podmetnula bezvrijedan članak u kojemu se zaključuje da djeca u homoseksualnim vezama imaju jednako dobro duševno zdravlje kao djeca u vezama koje imaju majku i oca. To je kao nesporan znanstveni rezultat u hrvatsku javnost progurano pred odluku koju Hrvatski sabor mora donijeti o tome da ratificira ili ne Istanbulsku rezoluciju. Istanbulska rezolucija sama po sebi onda u Hrvatsku službeno uvodi rodnu ideologiju, koja nameće protuznanstvene i protuljudske zakone – od totalne slobode pobačaja preko homoseksualnih brakova do prava homoseksualaca da posvajaju djecu. No, umjesto da hrvatsku javnost prevari da povjeruje da je rodna ideologija znanstveno utemeljena i prihvatljiva i u pitanju dobrobiti djece posvojene u homoseksualne veze, članak Vučković Juroš otkrio nam je nešto sasvim drugo: zavjeru rodnih aktivista u pokušaju prijevare hrvatske javnosti, a time i pritiska na saborske zastupnike i naposljetku na odluku da se usvoji dokument poguban za Hrvatsku, njezine građane i zdravlje njezine djece.

Prod. dr. Matko Marušić/Narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Život

O Životu i nama

Objavljeno

na

Objavio

Brojne su priče i sukobi u posljednje vrijeme o životu, o pravu na život, pravu na sebe, na svoju slobodu, na svoje i tuđe postojanje. Rasprave do grotesknog. Pozivaju se u pomoć i filozofi da kažu što je to život i kad život počinje. Kao da ta pitanja nije riješila već odavno Biologija i znanost kad je podijelila sve u prirodi na živo i neživo.

Što je to Život i kad počinje? Odgovor je samo jedan. Život je sve i nastaje u trenutku oplodnje. Zašto sve? Što je to Život, moj , tvoj, naš?. Svaki Život. To nije zlato kojem se klanjaju, to nije bogatstvo kojem ljudi teže, to nije moć kojom se vlada drugima. To nije opušak koji se baca, to nije smeće koje se odlaže u kantu, Ne. To je nešto nježno, krhko, osjetljivo, ranjivo. Da. Ali jedinstveno, neponovljivo, nemjerljivo, golemo, čudesno.

To je ono što nam u proljeće obogati svijet bojama i mirisima, što leprša iznad nas i živi i pjeva u slobodi i u našim krletkama, što pliva u moru i rijekama, trči šumama i livadama. To je trenutak nastanka, početak jednog, jedinstvenog, neponovljivog oca djece, jedne jedinstvene neponovljive majke svoje djece, jednog jedinstvenog, neponovljivog djeteta svojih roditelja, jednog jedinstvenog unuka-unuke svojih djedova i baka, jednog jedinstvenog kralja, jednog jedinstvenog beskućnika i siromaha ali koji gleda, sluša, razmišlja, osjeća. To je ŽIVOT! To je Život! Tek nastao! A kako nastaje? Iz čega. Iz ničega? Ne.

Nešto, a pogotovo Život ne može nastati iz ničega. On može nastati i nastaje samo iz već postoječeg Života. Svi mi koji živimo danas, oni koji su živjeli prije nas i oni koji će živjeti sutra, ili za sto godina su samo nastavak, jedna neprekinuta crta života koji je nastao prije više milijarda godina. Čovjek, mi, ljudi smo u tom lancu, u toj crti najmlađi, tek stotinjak tisuća godina. Djeca nastaju od roditelja. Samo jedan roditelj ne može stvoriti novi Život. On je samo mogućnost. Tek oba roditelja mogu stvoriti novi život. Samo je oplođena majčina jajna stanica Život. Potrebno ju je ostaviti u miru više mjeseci i jednog dana će ona u nekom rodilištu zaplakati. Od oplodnje do mene je samo dugi, miran san. Pustite me da ga prospavam, jer ako me sada probudite, nikad više ne ću spavati, ni sanjati, ni živjeti poručuje taj novi Život u ženi, u majci.

A onda, Život je rođen. Ne stvoren. Stvoren je puno prije rođenja. U trenutku oplodnje. Nakon rođenja započinje življenje. Kao što nema sunčanog dana bez Sunca tako nema ni življenja bez Života. Ugasite Sunce i ne će biti svjetla, ugasite Život i ne će biti življenja, ne će biti čovjeka. Življenje je potom duga priča svakog čovjeka. Biologija proučava mjernim elementima od rođenja do smrti – življenje. Život je nešto drugo, on je nemjerljiv biološkim mjerilima. Otkrićem DNK, gena nije otkrivena “ tajna života. “ Embrij je potpuno programiran i aktivno predisponiran da se razvije do zrelosti u ljudsko biće, koje će i postići ako ne bude ometen bolešću, nasiljem ili neprijateljskim ambijentom“ naglašava najpoznatiji američki antropolog (Lee). Pravo embriju-Životu na priznanje njegovog dostojanstva je na temelju: – biološke objektivnosti (osobine živog) i – antropološke subjektivnosti (jedinstvene osobnosti). Dakle, jedinstvene, neponovljive. Nikad prije, niti sada, niti će ikad živjeti dvije identične jedinke. Samo je jedna prilika za Život i cijeli put življenja iza toga. Ako se ta prilika odbaci, a strahovit je pritisak brojnih ljudi da se to dopusti, nikad više se taj život ne će opetovati, taj Život-čovjek živjeti. Život je jedinstven fenomen koji zapravo daje smisao postojanja Zemlje i Svemira. Zbog čega, zašto?. Promatranju ljepota oko nas, osjećanja, razmišljanja, primanja, davanja, nadanja, ljubavi….

Što poželjeti Životu? Ono što je Tomas Mann kazao riječima jednog doktora u „Čarobnoj gori“-:…“ ah, život, dolazimo iz mraka i odlazimo u mrak, a između toga leže doživljaji“ ?. Ne! Radije ono što kaže veliki francuski antropolog, Isusovac Pierre Teilhard de Chardin „ početak Života je točka alfa, a kraj točka omega je izraz savršene ljubavi, duhovnost“. Treba motriti pred sebe i oko sebe s vjerom, nadom i ljubavlju. Dva najveća zahtjeva i obećanja svakog života bi mogla i trebala biti stvaranje novih Života i Ljubav. Čuvanje i poštovanje svakog Života.

A što kazati onima koji ne misle tako. Onima koji se bore „za pravo raspolaganja svojim tijelom“ i u slučajevima kad u njihovom tijelu nastaje novi Život, jedinstven, neponovljiv, tuđi Život, ne njihov, ne ženin jer njezin je život nastao ranije u drugoj ženi, dakle Život koji se želi roditi, koji želi živjeti. Dakle novi Život koji nije njihovo vlasništvo, nije njihovo tijelo. Nije njihovo tijelo! Svejedno je li nastao prije deset dana, prije deset tjedana, prije pet mjeseci. On je tu. On nije tijelo žene u kojoj raste, on nije poput njenog srca, njenog mozga, pluća, oka, njenog prsta… On je novi, Svoj. On u ženi samo spava, sanja, razvija se, raste kao svi ljudi koji su ikad rođeni i koji su ikad živjeli. On je tu. Što kazati onima koji govore s ljubavlju o svojoj djeci i unučadi a zagovaraju slobodu „svog tijela“, jesu li i njihova djeca, njihova unučad mogla biti odstranjena, njihovi životi ugašeni i nikad ne biti rođeni. I ne samo oni koji drži svoj život svetinjom na kojeg nitko osim njih nema pravo, ali zato o Životu, novom Životu koji je nastao u njima govore kao o onom što imaju pravo ugasiti, očistiti. Kao poslije loše, pokvarene hrane, popiti čišćenje i očistiti se. I malo srce koje kuca prije kraja prvog mjeseca trudnoće i mozak koji je tada već podosta stvoren i bogat stanicama i svezama među njima. I to ?! Pa nije mala stvar ugasiti takav Život. Uništiti Život. Kazati u ime toga, da Život počinje rođenjem može samo monstrum gori od Mengelea. Kolika nas odgovornost jednom čeka ako to napravimo. Nekog prije, nekog kasnije. A svi oni koji misle kao Mannov doktor da poslije smrti idemo u mrak u kojem nema bilo čega, pa niti radosti niti bola, ipak se varaju. Ima li išta što bi se moglo prispodobiti u ovom našem zemaljskom domu, Životu ? Njegovom čudu, njegovom fenomenu, njegovoj neopisivoj i teško razumljivoj veličini. Svemu onome što nam daruje Život. Misao, razum, razmišljanje, ideje, prosudbe, osjećaje, suosjećanje, radost, tugu, veselje, patnju, ushite, padove, Mozarta, Leonarda, Dostojevskog, Klovića, Verdija, Ujevića, Mikelanđela, Dantea, Ivana Pavla drugog, Chopina, Majku Tereziju, naše roditelje i našu djecu…….

Draga daleka kolegice mogu se sloziti da je riječ ubojstvo teška, mračna, da je nitko ne voli ćuti, pa je možemo ne koristit. Možemo i ne govoriti o pobačaju jer ni to nije lijepa riječ, pa čak niti o abortusu. Ali ipak moramo to nekako nazvati. Mogla bi se možda složiti s jednim izrazom, koji je čak i poetičan, blag. Mogli bi kazati da je to gašenje života. Poput gašenja blagog plamička. Onog poslije čega tek slijedi plamen. Plamen življenja. No, plamičak je obično malen, jedva vidljiv na početku, pa ako nestane i nije tako vidljivo. Prolazi obično nazapaženo. Gotovo da se ne vidi. Poput lumina kojeg palimo u spomen onih dragih koji su nas napustili. A ono što se ne vidi to ne postoji. Pitam se, postoji li ipak ono što se ne vidi. Na primjer, dok se ljudi vesele, pjevaju, tulumare, razbacuju svim i svačim, ti i ja i brojni drugi ljudi znamo da svakog sata u svijetu umire nekoliko tisuća djece od gladi. Ali mi ih ne vidimo. A ono što se ne vidi ne postoji. Ili ipak postoji. Postoji. Ali ne postoji nešto drugo. A to je suosjećanje, zrelost, odgovornost, savjest. Ne postoji ljubav. A kad to manjka sve je moguće. Pa i zlo. Zlo gladi, zlo nasilja, zlo ratova, zlo droge, zlo gašenja života. Što u krajnju ruku nama znači tisuće „gašenja života“ mogućih ljudi ili tisuće pobijenih u trenutačnim ratovima u dalekom svijetu. Zar ništa?

Jer ih ne vidimo, jer nisu naši. Tek usput se spominju kao statistika ili u tv vijestima. Što nama i svijetu znače tisuće mrtve djece od gladi jer u prsima njihovih izgladnjelih majki nema kapi mlijeka. Ništa. Jer ih ne vidimo, nisu naši susjedi, nisu naši poznati. Pa, uistinu, postoje li takvi kad ih mi ne vidimo. Kao što ne vidimo začete živote u mogućim majkama.

Je li, barem dijelom, tek uz ljubav kao najveći dar koji nam daruje Život, još i uzvišen duhovni plod čovjeka u vidu umjetnosti, upravo samo nju, umjetnost, moguće prispodobiti Životu?! Možda, jer upravo umjetnost najbolje može opisati Život. Iskazati mu pohvalu i slaviti njegovu veličinu. I zato Život treba voljeti , poštovati i braniti! Samo to. A tako, braniti i sebe.

Braniti smisao postojanja Života, čovjeka, ljudi, zajedništva, pružanja, davanja, bježanja od samoće, tišine, udaljenosti od drugih, osamljenosti, življenja bez skrbi za druge, bez odgovornosti….Pa ni Život u ženi ne nastaje sam od sebe. Svi znamo kako nastaje. I oni „ koji ljube svijet pun Života“, pun djece, pun ljudi pa ga stvaraju, ali i oni drugi. Pa ti drugi neka ga onda ne stvaraju radije nego da ga gase. To je lako. Ali.

Što mi to ljudi radimo iz dana u dan sve više. S jedne strane sve se više čuju, sve su veće i češće parade onih drugačijih, onih koji se razlikuju od večine po tome jer im manjka bitna odrednica svih vrsta, glavna odrednica živog svijeta, a to je održavanja vrste, reprodukcija, stvaranje novih života, a s druge strane jača borba za uništavanje, gašenje ionako malog broja novonastalih Života. Kao što je divno vidjeti i ćuti bivše ovisnike kako mole mlade ljude da ne uzmu drogu i postanu nesretni poput njih, kako je lijepo i vrijedno poslušati liječenog ili neliječenog alkoholičara dok priča o svom životu i molbi da alkoholičari ne postanu i drugi, koliko je dobrote bilo u pismu poznatog holivudskog glumca koji je znao da umire od raka na plućima kako mlade tim pismom moli da odustanu od pušenja, tako je vrijedno ćuti svaku nesretnu ženu ili obitelj u kojoj je prekinuta zdrava trudnoća da to ne urade i drugi. To je njihovo veliko djelo vrijedno poštovanja i zahvalnosti. Njihov oprost. O onim trudnoćama koje su ugašene jer su ugrožavale život majke ili prijetile teškim bolestima djeteta vjerujemo da će nam se suditi negdje daleko i da će nam biti oprošteno.

Dr.sc.Damir Letinić -Zadar

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Život

Danas, na drugu nedjelju u veljači, obilježava se Svjetski dan braka

Objavljeno

na

Objavio

Druga nedjelja u veljači posvećena je bračnom paru, mužu i ženi kao stupu obitelji, koja je temelj društva. Time se želi proslaviti sakrament braka, naglasiti ljepota bračne vjernosti, žrtve i radosti u svakodnevnom bračnom životu.

Zamisao o obilježavanju dana braka započela je u Luisiani, SAD, 1981. godine, kada su bračni parovi potaknuli gradonačelnika, guvernera i biskupa da proglasi Valentinovo danom «vjere u brak». Obilježavanje je naišlo na veliki odaziv, a zamisao je predstavljena i nacionalnom vodstvu Bračnih susreta, koje ga je rado prihvatilo. Godine 1983. uveden je naziv „Svjetski dan braka“s namjerom da se svake godine diljem svijeta obilježava druge nedjelje u veljači.

Sv. Otac Ivan Pavao II. podijelio je 1993. godine svoj apostolski blagoslov Svjetskom danu braka. Inicijativa se iz godine u godinu nastavlja širiti u sve više zemalja, a u Hrvatskoj se ove godine obilježava sedmi puta.

Simbol Svjetskog dana braka govori o poslanju i vrijednostima koje zastupa.

Muž i žena su simbolično predstavljeni kao dvije svijeće, podsjećajući da su kao bračni par pozvani da budu svjetlo u svijetu. Par je spojen srcem koje pokazuje da je ljubav snaga koja čuva bračno jedinstvo, pojačava spremnost za darivanje života te nadahnjuje druge na vjernost i jedinstvo.

Kao misao vodilja SDB-a odabrane su riječi “Ljubite jedni druge”. Ta Isusova zapovijed ljubavi zapisana je u 15-tom poglavlju Ivanova evanđelja (usp. Iv 15,12). Ona na jednostavan ali izazovan način govori o tome kako naš nebeski Otac želi da živimo. Ljubiti odnosno voljeti jedno drugo  je  svakodnevna odluka – jednostavna, ali zahtjevna.

Bračna LJUBAV – svi je žele susresti. Dragu, dragog, zaručnika – zaručnicu; doživotnu dragu, doživotnog dragog, s kojim bi podizali potomstvo, s kojim bi ispunjali svoju životnu misiju. Kao da duboko odjekuje Božji vapaj na početku stvaranja: nije dobro da čovjek bude sam. I stvori mu ženu. Zašto li je ideal braka toliko napadan? Ne brine me ovdje izravno napadanje na brak kao takav, nego je napadan krivim slikama:

– Brak je dvoje zgodnih, najljepših i najzgodnijih. Nije!
– Brak je dvoje uspješnih, lijepe i mirne budućnosti. Nije!
– Brak je dvoje imućnih, koji će živjeti u lijepom stanu, daleko od svekrva i punica. Nije!
– Brak je dvoje uvijek mladih, koji će imati jedno do jedno i pol djece, i uvijek imati vremena za sebe. Nije!
– Brak je puno turizma, putovanja, igara, zabave, društva, večerica, romanse… Nije!
– Brak je skladan život dvoje mladih koji se razumiju i uvijek slažu. Nije!

Naprotiv, brak je borba, rat, križ. To je polazak u boj, u bitku, za novi život. U kojem se gine da potomstvo ne bi krenulo krivim putem.
Brak je dvoje mladih krvavih koljena pred Bogom, punih odricanja.
Brak je dvoje mladih heroja, koji su zaboravili na sebe, i spremni su i na punice, svekrve, bučne susjede, podrume, potkrovlja, nezaposlenost, i prosjačenja, ako treba…

Brak je dvoje siromašnih, koji jedva sklapaju kraj s krajem.
Brak je dvoje ustrašenih, ali hrabrih, prezrenih od svijeta, jer hoće puno djece svim limitima unatoč.
Brak je dvoje mladih čiji su glavni i skoro jedini izlasci oni na svete mise.
Brak je dvoje mladih koji jedva imaju vremena za sebe.
Brak je put herojstva, u kojem Bog križem i trpljenjem teše dvije grešne duše kako bi ih učinio svetim, i kako bi po toj muci bili sveti i u očima njihove djece.

Brak je križ izabran iz ljubavi.

Ali, brak je jedino mjesto i način na koji se može doživjeti duboka ispunjenost svetim smislom. Nema te karijere ni novaca ni putovanja, ni stvari ni događaja koji mogu dati ono što može tijesni stol, oskudna hrana, prazan novčanik, u društvu s mladim životima kojima ste se otvorili, sa supružnikom/supružnicom, koji/koja se herojski daje za tebe i tvoju djecu. Nema te korporacije, društvene pozicije, koja može nadomjestiti ovo ispunjenje.

Ova Kristova ponuda je stalna, uvijek ista dva tisućljeća. On i brak ocrtava kad govori Blaženstva: Blago siromasima, blago uplakanima, blago gladnima i žednima pravednosti, blago milosrdnima… Samo to mogu biti i blaženstva braka, i bračne ljubavi.
Svijet naviješta neku drugu sliku i mudrost. Brojni kršćani su povjerovali i usvajaju takvu sliku braka. Čak i brojni roditelji, obmanuti tim krivim navještajima, radije biraju ovu sliku braka, a ne Kristovu, i svoju djecu usmjeravaju krivo. Zato su brojni mladi zbunjeni. Tu su, sve imaju, Božja ponuda križa je tu, spremna, a oni zbunjeni samo čekaju lažno obećanu idilu koja nikada doći neće.
Bog ih zove svojim putem trpljenja i herojstva koje bi im donijelo istinsku radost, a oni ližu oltare, i zovu Boga da krene njihovim, krivim putem, u kojem nema spasenja.

Zato dragi mladi za vas molim, da vam Bog otvori oči, osnaži vas, učini hrabrima, da krenete u boj za svoju djecu, putem krvavih koljena, suza i oskudice… kako bi nebo zaslužili, za sebe i svoje. Putem Josipa i Marije, i vaša djeca Kristovim putem. (Snažni tekst o bračnoj ljubavi koji je napisao p. Ike)

Svim bračnim parovima nek je blagoslovljen ovaj dan!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari