Pratite nas

Povijesnice

Proglašenje hrvatske države u Bjelovaru 08.04.1941.

Objavljeno

na

Želja Hrvata, zbog strahovitih patnji i progona od strane velikosrba u Jugoslaviji, bila je da izađu iz te tamnice naroda. Nakon napada Nijemaca na Beograd dana 8. travnja 1941., dva dana prije ulaska Nijemaca u Zagreb, hrvatski narod je spontano proglasio samostalnu državu u – Bjelovaru.

Prvo je u Starim Plavnicima pokraj Bjelovara, u 16 sati, tajnik Kotarske organizacije HSS-a Martin Cinkoš, proglasio hrvatsku samostalnost riječima: “Braćo vojnici, ovim časom proglašavam pred vama, Hrvatsku samostalnom i nezavisnom državom”, a zatim je počelo slavlje na ulicama Bjelovara.

Bjelovar je bio prvi grad na prostoru Kraljevine Jugoslavije u kojem su Hrvati odbili biti njezin dio, preuzeli vlast i proglasili svoju državu.

Dva dana nakon toga Nijemci ulaze u Zagreb, dovode na vlast ustaše, a bivši austrougarski časnik Slavko Kvaternik, pobočnik feldmaršala Borojevića, proglašava NDH, državu koja je trajala četiri godine i bila pod njemačkim utjecajem.

Ustanak Hrvata iz 108. pukovnije – ne želimo se boriti za Jugoslaviju!

Na početku Drugoga svjetskog rata u Kraljevini Jugoslaviji, 6. travnja 1941. godine, vladalo je silno izuzetno neraspoloženje hrvatskoga naroda prema tadašnjoj jugoslavenskoj vlasti. Pravu vlast u državi držali su Srbi i Beograd, jednako kao i u Titovoj Jugoslaviji.

Već u prvim danima rata nakon njemačkog napada, Slavonska divizija jugoslavenske vojske iz Bjelovara krenula je prema bojištu u smjeru Bilogore i Podravine. Divizija se sastojala od 108., 42. i 40. pukovnije. Kada su došli na područje Velikog Grđevca (Bjelovar) 108. pukovniji naređeno je, da krene prema Virovitici.

Streljivo su dobili samo srpski vojnici, ali ne i hrvatski. Bilo je zapovjeđeno da se ubije svaki hrvatski vojnik koji se ne želi boriti protiv Nijemaca.

Satnik Ivan Čvek tajno je naoružao hrvatske vojnike. Izbila je pobuna u 108. pukovniji, tako što su hrvatski vojnici preuzeli nadzor nad pukovnijom i to je preraslo u opći ustanak protiv jugoslavenske vojske i vlasti.

Prije zore 8. travnja, pukovnija se vraćala prema Bjelovaru. U Severinu pridružila joj se 40. pukovnija s pričuvnim poručnikom Leopoldom Supančićem. Došavši rano ujutro u Bjelovar, prvo su poslali izvidnicu. Njih su napali srpski žandari na čelu s potpukovnikom Đurićem iz stožera 4. armije jugoslavenske vojske sa sjedištem u Bjelovaru.

Ubijena su tri hrvatska vojnika: Milan Devčić i Mato Haniš, dok je Pavao Rogović nakon dva dana umro u bolnici. Dva su hrvatska vojnika ranjena.

Građani Bjelovara su se tada pridružili pobuni, želeći srušiti jugoslavensku vojsku koju su smatrali okupacijskom.

Tijekom dana 8. travnja vojnici 108. pukovnije i građani zarobili su nekoliko stotina jugoslavenskih (većinom srpskih vojnika) i oko 100 časnika i dočasnika. Nitko nije poginuo. Dio njih pobjegli su u selo Narta kod Bjelovara, gdje se formirala srpska jedinica koja je ubrzo počinila strašne zločine nad Hrvatima u okolici Bjelovara.

“Kako sam proglasio državu Hrvatsku” – sjećanja Martina Cinkoša, tajnika HSS-a Bjelovar

U Starim Plavnicama kraj Bjelovara Martin Cinkoš proglasio je okupljenim vojnicima i građanima Hrvatsku Državu:

“…došao sam pred općinu Gudavac, predstavio se potpukovniku Jordanoviću, da sam tajnik Kotarske organizacije HSS za kotar Bjelovar, te sam ga zamolio neka svu vojsku kao i oficire skupi pred općinskom zgradom, da kao tajnik imadem zadaću da na moja usta isporučim poruku Dr. Mačeka, to i tako činio sam radi taktičkih razloga osobito radi Srba.
Potpukovnik Jordanović, upitao me je što hoću govoriti, odgovor je bio da će čuti, jer sam mu ponovo rekao, da sam ja predsjednik Kotarskog odbora, tajnik Kotarske organizacije, starješina Vatrogasne župe i satnik Hrvatske seljačke zaštite, te kao takav odgovaram za svaki moj rad.
U 16 sati istog dana bila je sva vojska i oficiri pred općinskom zgradom, stao sam na povišeno mjesto od naprijed i iza leđa bio sam okružen sa vojnicima i dočasnicima, koji su bili u civilu u Hrvatskoj seljačkoj zaštiti, te povišenim glasom proglasio sljedeće: Braćo vojnici, ovim časom proglašavam pred vama, Hrvatsku sa,ostalnom i nezavisnom državom. Svi pukovi kao i 108. puk, koji se vraća i već je na ulazu u Bjelovar, otkazali su poslušnost beogradskoj vladi, te se podvrgavaju Hrvatskoj vladi u Zagrebu.
Upozorio sam vojnike na godinu 1918. te ih po tri puta pitao podvrgavaju li se pod moju zapovijed, što su mi svečano obećali, i ustvrdili da će me u svemu slušati, moje zapovjedi izvršavati, a ja sam njima obećao da ću ih dobrim putem voditi. Iza toga sam odredio sve oficire u kućni zatvor uz najstroži zatvor do 10. travnja, koji sam dan poslije podne predao iste vojnom zapovjedništvu u Bjelovar, a ostale vojnike raspustio svojim kućama sa upozorenjem u duljem govoru i napomenom, da svaki pošteni Hrvat imade se u svako doba odazvati na vojnu dužnost, kada ga Hrvatske vojne vlasti pozovu.
Moram istaknuti, da sam odmah u proglasu pred čitavom vojskom zatražio od prisutne vojske, da svi predaju puške, naboje i opasače, što su vojnici bez razlike vjere i narodnosti i učinili, ali istu noć naoružao sam jednu tisuću pouzdanih Hrvata vojnika, to sam činio zato, jer je među istom vojskom bilo oko 500 Srba.
Ovaj rad je trajao čitavu noć, a sa mnom je to cijelo vrijeme razoružavanja radio i naoružanja potpukovnik Jordanović”

Nakon toga je vojska, sastavljena od Hrvata koji su se odbili boriti na strani vojske Jugoslavije, ušla u Bjelovar oko 17 sati, “burno pozdravljena od građanstva u moru hrvatskih zastava i općeg oduševljenja”.

Bjelovar je bio prvi grad na prostoru Kraljevine Jugoslavije u kojem su Hrvati odbili biti njezin dio, preuzeli vlast i proglasili svoju državu.

Odmazda Srba – zločini i ubojstvo 99 Hrvata Bjelovara

Vijest se proširila, što dovodi do raspada jugoslavenske vojske na prostoru od Varaždina do Suhopolja (Virovitica). Srpski vojnici i četnici protive se tome i 9. travnja 1941. godine u Bjelovaru i okolici odmah ubijaju 6 hrvatskih civila, među kojima je i maloljetni gimnazijalac Milan Bačani.

U okolici Koprivnice, II. konjanički puk “Car Dušan Silni” kojeg su činili srpski vojnici sukobio se s Nijemcima i nakon poraza povlačio se prema Bjelovaru s ciljem, da uguši Bjelovarski ustanak.

U Peterancu su ubili 5 Hrvata.

Srbi su došli u Donje Moste kod Bjelovara 10. travnja 1941. godine, selo koje je imalo većinsko hrvatsko stanovništvo. U selu su bili nenaoružani seljaci. Mladi muškarci su već prije mobilizirani i otišli iz sela.

Tamo su srpski vojnici ubili 11 Hrvata.

Krenuli su dalje prema Bjelovaru. U međuvremenu, njemački vojnici zauzeli su Bjelovar i dočekali su s tenkovima konjički puk u predgrađu Bjelovara te ih porazili i prisilili na predaju. Zarobljen je konjanički major Nikola Hrgović iz Bjelovara, srpske nacionalnosti, kojem je suđeno, ali je oslobođen zbog manjka dokaza.

Ostaci vojske Jugoslavije, većinom srpske nacionalnosti, već su formirali četničke odrede na području Bjelovara, te su do 25. travnja 1941. godine ubili 27 ljudi na područja grada Bjelovara (5 žena i 5 djece) i 72 ljudi na području kotara Bjelovar (14 žena i 12 djece), gotovo u cijelosti Hrvata.

Izvor: narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

‘Bijeli put’ – Paradigma hrvatskoga jedinstva

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Iz knjige 'Bijeli put za Novi Bilu i Bosnu Srebrnu'

Hrvati srednje Bosne, a posebice Nove Bile, koncem 1993. trpjeli su pravu humanitarnu katastrofu: cijeli kraj bio je mjesecima u potpunom okruženju postrojbi Armije BiH, a tamošnja bolnica, koja se nalazila u franjevačkoj  crkvi, bila je pretrpana ranjenicima koji su počeli umirati zbog nedostatka osnovnih lijekova i medicinske opreme. Nova Bila bila je na izdisaju, a cijeloj Lašvanskoj dolini prijetila je glad, piše Večernji List

Zahvaljujući ljudima velika srca, vijesti o pogibelji koja se nadvila nad tamošnje civilno stanovništvo probile su medijsku blokadu i stigle do Zagreba. I onda je, tog 10. prosinca 1993. godine, na Dan ljudskih prava, na zagrebačkom Zapadnom kolodvoru točno u podne izdana zapovijed: “Neka konvoj krene!”

I krenuli su, na dug, neizvjestan put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu, poznat i kao Bijeli put.

Točno 25 godina kasnije, ova inspirativna, istinita priča živi u kolektivnom sjećanju, ali i u sjećanju sudionika ovog humanitarnog pothvata koji će se okupiti danas u isto vrijeme na istome mjestu.

Humanitarni konvoj “Bijeli put” s desecima šlepera krcatih lijekovima, odjećom i hranom, u pratnji medicinskog osoblja, franjevaca, novinara i tehničkog osoblja krenuo je na dug i neizvjestan put, pod vodstvom dr. Slobodana Langa i zapovjedništvom Hermana Vukušića kako bi pružio novu nadu bespomoćnim civilima u ratom zahvaćenoj središnjoj Bosni.

Konvoj se i danas, nakon 25 godina, pamti kao jedinstven herojski čin nekolicine hrabrih ljudi koji su preko prvih linija bojišnice, uz vlastite žrtve, krenuli dostavili nužnu medicinsku pomoć u Novu Bilu u kojoj je zbog ratne blokade bilo onemogućeno liječenje ranjenih i bolesnih.

– Na taj put nade, ali i velike tjeskobe i strepnje krenuli smo zbog velike ljudske potrebe i želje da pomognemo našoj braći, Hrvatima u Lašvanskoj dolini. Na put smo krenuli jer više nismo mogli  mirno promatrati njihovu ratnu i ljudsku dramu, veliku ljudsku bol i patnju – prisjeća se danas negdašnji zapovjednik konvoja Herman Vukušić stariji, otac poznatog psihijatra istoga imena, koji je također sudionik konvoja.

Naime, bolnica u Novoj Bili “pokrivala” je potrebe čak 70 tisuća žitelja u nemogućim ratnim uvjetima. Teški ranjenici smještani su po crkvenim klupama, kirurška ekipa bila je neprekidno u pogonu, na rubu snaga.

Kako će kasnije svjedočiti dr. Tihomir Perić, medicinski ravnatelj bolnice, liječnici su često bili prisiljeni raditi operacije čak i bez anestezije, a bolnica je ostala bez antibiotika, infuzijskih otopina pa i hrane. Djeca su se rađala po hodnicima, a za 50-ak novih ranjenika svakoga dana skrbilo se u uvjetima bez grijanja i struje, pa su strah i nevjerica pacijenata i liječnika prerasli u očaj. Za cijelo to vrijeme, međunarodna zajednica slijepo je i nijemo promatrala patnju Hrvata iz Srednje Bosne. No, ne i Hrvati iz Hrvatske i iseljeništva.

Kako su se u tako kratkom vremenu od osnutka udruženja “Akcija Bijeli put” pa do pokreta sa Zapadnog kolodvora, za svega 35 dana uspjeli prepuniti svi ti teretnjaci, krcati sa svim vrstama pomoći?

>> Pogledajte kako je hrabra hrvatska vojska zaustavila agresora nakon pada Vukovara

– Ključnu ulogu u upoznavanju javnosti odradila je Jadranka Kosor, tada novinarka Hrvatskog radija, za koji je svakodnevno pratila rad Akcije Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu – kaže Vukušić, pa se prisjeća fantastičnog odaziva “malih” ljudi i velikih poduzeća uoči kretanja konvoja.

– Kada je, na današnji dan prije 25 godina krenula, rijeka Bijelog puta od Zagreba postajala je sve veća. Iz Rijeke, iz Splita, iz Tomislavgrada rasla je, bujala ova rijeka ljubavi – prisjeća se bivši zapovjednik golemom odazivu Hrvata.

– Konvoj je zajedničko djelo desetak tisuća ljudi dobre volje iz svih slojeva hrvatskog društva, a poseban doprinos dala je humanitarno-karitativna  organizacija bosanskih franjevaca “Kruh sv. Ante” iz Zagreba i Splita – ističe naš sugovornik.

Nakon dva tjedna i 900 prijeđenih kilometara naposljetku, osim nužne pomoći, na Badnju večer donio i tračak svjetlosti u Lašvansku dolinu u kojoj se živjelo, borilo, rađalo, umiralo od gladi i žeđi i nedostatka lijekova.

Osim troje ranjenih, Bijeli put, na žalost, uzeo je i jednu ljudsku žrtvu. Jedan od vozača, 59-godišnji Ante Vlaić, poginuo je 22. prosinca kada su Bošnjaci napali konvoj pri povratku u Zagreb.

– Poginuo je čovjek u želji da pomogne. Nakon 20 godina još uvijek se pitam zašto je dragi Bog odabrao baš njega, o kojemu sve najbolje govore susjedi u Podsusedu, suputnika na Bijelom putu koji je na pitanje što ako pogine odgovorio da želi pomoći svom narodu i da bolje da pogine on, a ne netko mlađi. Metak je odabrao baš njega upravo zbog njegove plemenitosti, da bude simbol Bijelog puta – kaže Herman Vukušić.

I nije Ante zaboravljen: u spomen na taj tužni dan u župnoj crkvi u Novoj Bili svakog 22. prosinca slavi se sveta misa za pokojnog Antu Vlaića. Jedna ulica u Novoj Bili, ona koja vodi s magistralne ceste prema župnoj crkvi, nosi njegovo ime.

Simbol hrvatskog jedinstva

U konvoju spasa sudjelovalo 99 šlepera sa 143 članova medicinskog osoblja koja su potrebitima dostavili 1000 tona pomoći: hrane, lijekova, medicinskih aparata, odjeće,obuće, ogrjeva.

– Međutim, svi ti brojevi i statistički podaci ne mogu ispričati cjelovitu priču o Bijelom putu, jer svatko od nas u svojemu srcu i duši ima svoju intimnu priču, svoja sjećanja i svoje osjećaje, pa iako su naše priče  o Bijelom putu u detaljima možda drukčije, ono što ih povezuje jest uvjerenje kako smo poslije Bijelog puta svi mi bili drukčiji i bolji. Konvoj je okrijepio naše duše, osnažio ih vjerom i nadom da je dobro uvijek snažnije od zla, istina od laži, nada od malodušja, ljubav od mržnje – kaže Vukušić, dodajući kako je o ovom događaju napisano mnogo knjiga, no čitateljima bi svakako preporučio “Bijeli put i sivi Haag” Borislava Arapovića s autentičnim dokumentima i svjedočanstvima.

– Bijeli put u Lašvanskoj dolini doživljen je kao paradigma hrvatskog jedinstva. Značio je više, mnogo više od običnog konvoja s hranom i lijekovima. Kazivao je da Hrvati Lašvanske doline nisu zaboravljeni, ostavljeni na milost i nemilost ratnim zbivanjima, da ima netko tko misli na njih – sumira Herman Vukušić značaj Bijelog puta.

– Prema mišljenju mnogih ljudi i institucija, civilnih, političkih i vojnih, konvoj Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu, usto što je imao presudan značaj za opstojnost Hrvata u Srednjoj Bosni, također je širom otvorio vrata pomirenju hrvatskog i bošnjačkog naroda – zaključio je naš sugovornik Herman Vukušić.

Možda i najveća važnost ovog događaja, o kojem su snimani i filmovi, leži u tome što su utabanim stazama konvoja “Bijeli put” kasnije otvoreni humanitarni koridori za pomoć svim civilima u BiH bez obzira na vjeru i naciju, a u tamošnjoj bolnici koja je obnovljena 1999. novcem RH  danas se liječe i Bošnjaci i Srbi i Hrvati.

Renata Rašović /Večernji List

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

IN MEMORIAM: Dr. Franjo Tuđman (10. prosinca 1999. – 10. prosinca 2018.)

Objavljeno

na

Objavio

Dr. Franjo Tuđman, utemeljitelj moderne hrvatske države i HDZ-a, najveći je državnik kojeg je hrvatski narod imao u svojoj slavnoj i vihornoj nacionalnoj povijesti.

S neizmjernom zahvalnošću i ponosom prisjećamo se prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, utemeljitelja suvremene hrvatske države i Hrvatske demokratske zajednice.

Pod vodstvom dr. Tuđmana, najvećeg državnika u povijesti hrvatskog naroda, Republika Hrvatska međunarodno je priznata, obranjena i oslobođena, a svojom je državotvornom vizijom zacrtao i njen euroatlantski put.

Pod njegovim vodstvom, Hrvatska demokratska zajednica postala je stožerna stranka nacionalnog zajedništva u Domovini, BiH i iseljeništvu, stranka koja je zahvaljujući svojoj snazi okupljanja i mogla povesti hrvatski narod do stoljećima sanjane slobode.

Demokratska, samostalna i neovisna Hrvatska Tuđmanov je trajni spomenik. Neka mu je vječna hvala i slava!

 

TVORAC MODERNE HRVATSKE I NAŠ PONOS dr. FRANJO TUĐMAN (1922-1999.)

 

 

Dr. sc. Franjo Tuđman – Veličanstven čovjek u strašnom vremenu

 

 

 

Orban: Ne znam je li to moderno ili nije, ali ja sam uvijek bio prijatelj gospodina Tuđmana

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari