Pratite nas

Povijesnice

Proglašenje hrvatske države u Bjelovaru 08.04.1941.

Objavljeno

na

Želja Hrvata, zbog strahovitih patnji i progona od strane velikosrba u Jugoslaviji, bila je da izađu iz te tamnice naroda. Nakon napada Nijemaca na Beograd dana 8. travnja 1941., dva dana prije ulaska Nijemaca u Zagreb, hrvatski narod je spontano proglasio samostalnu državu u – Bjelovaru.

Prvo je u Starim Plavnicima pokraj Bjelovara, u 16 sati, tajnik Kotarske organizacije HSS-a Martin Cinkoš, proglasio hrvatsku samostalnost riječima: “Braćo vojnici, ovim časom proglašavam pred vama, Hrvatsku samostalnom i nezavisnom državom”, a zatim je počelo slavlje na ulicama Bjelovara.

Bjelovar je bio prvi grad na prostoru Kraljevine Jugoslavije u kojem su Hrvati odbili biti njezin dio, preuzeli vlast i proglasili svoju državu.

Dva dana nakon toga Nijemci ulaze u Zagreb, dovode na vlast ustaše, a bivši austrougarski časnik Slavko Kvaternik, pobočnik feldmaršala Borojevića, proglašava NDH, državu koja je trajala četiri godine i bila pod njemačkim utjecajem.

Ustanak Hrvata iz 108. pukovnije – ne želimo se boriti za Jugoslaviju!

Na početku Drugoga svjetskog rata u Kraljevini Jugoslaviji, 6. travnja 1941. godine, vladalo je silno izuzetno neraspoloženje hrvatskoga naroda prema tadašnjoj jugoslavenskoj vlasti. Pravu vlast u državi držali su Srbi i Beograd, jednako kao i u Titovoj Jugoslaviji.

Već u prvim danima rata nakon njemačkog napada, Slavonska divizija jugoslavenske vojske iz Bjelovara krenula je prema bojištu u smjeru Bilogore i Podravine. Divizija se sastojala od 108., 42. i 40. pukovnije. Kada su došli na područje Velikog Grđevca (Bjelovar) 108. pukovniji naređeno je, da krene prema Virovitici.

Streljivo su dobili samo srpski vojnici, ali ne i hrvatski. Bilo je zapovjeđeno da se ubije svaki hrvatski vojnik koji se ne želi boriti protiv Nijemaca.

Satnik Ivan Čvek tajno je naoružao hrvatske vojnike. Izbila je pobuna u 108. pukovniji, tako što su hrvatski vojnici preuzeli nadzor nad pukovnijom i to je preraslo u opći ustanak protiv jugoslavenske vojske i vlasti.

Prije zore 8. travnja, pukovnija se vraćala prema Bjelovaru. U Severinu pridružila joj se 40. pukovnija s pričuvnim poručnikom Leopoldom Supančićem. Došavši rano ujutro u Bjelovar, prvo su poslali izvidnicu. Njih su napali srpski žandari na čelu s potpukovnikom Đurićem iz stožera 4. armije jugoslavenske vojske sa sjedištem u Bjelovaru.

Ubijena su tri hrvatska vojnika: Milan Devčić i Mato Haniš, dok je Pavao Rogović nakon dva dana umro u bolnici. Dva su hrvatska vojnika ranjena.

Građani Bjelovara su se tada pridružili pobuni, želeći srušiti jugoslavensku vojsku koju su smatrali okupacijskom.

Tijekom dana 8. travnja vojnici 108. pukovnije i građani zarobili su nekoliko stotina jugoslavenskih (većinom srpskih vojnika) i oko 100 časnika i dočasnika. Nitko nije poginuo. Dio njih pobjegli su u selo Narta kod Bjelovara, gdje se formirala srpska jedinica koja je ubrzo počinila strašne zločine nad Hrvatima u okolici Bjelovara.

“Kako sam proglasio državu Hrvatsku” – sjećanja Martina Cinkoša, tajnika HSS-a Bjelovar

U Starim Plavnicama kraj Bjelovara Martin Cinkoš proglasio je okupljenim vojnicima i građanima Hrvatsku Državu:

“…došao sam pred općinu Gudavac, predstavio se potpukovniku Jordanoviću, da sam tajnik Kotarske organizacije HSS za kotar Bjelovar, te sam ga zamolio neka svu vojsku kao i oficire skupi pred općinskom zgradom, da kao tajnik imadem zadaću da na moja usta isporučim poruku Dr. Mačeka, to i tako činio sam radi taktičkih razloga osobito radi Srba.
Potpukovnik Jordanović, upitao me je što hoću govoriti, odgovor je bio da će čuti, jer sam mu ponovo rekao, da sam ja predsjednik Kotarskog odbora, tajnik Kotarske organizacije, starješina Vatrogasne župe i satnik Hrvatske seljačke zaštite, te kao takav odgovaram za svaki moj rad.
U 16 sati istog dana bila je sva vojska i oficiri pred općinskom zgradom, stao sam na povišeno mjesto od naprijed i iza leđa bio sam okružen sa vojnicima i dočasnicima, koji su bili u civilu u Hrvatskoj seljačkoj zaštiti, te povišenim glasom proglasio sljedeće: Braćo vojnici, ovim časom proglašavam pred vama, Hrvatsku sa,ostalnom i nezavisnom državom. Svi pukovi kao i 108. puk, koji se vraća i već je na ulazu u Bjelovar, otkazali su poslušnost beogradskoj vladi, te se podvrgavaju Hrvatskoj vladi u Zagrebu.
Upozorio sam vojnike na godinu 1918. te ih po tri puta pitao podvrgavaju li se pod moju zapovijed, što su mi svečano obećali, i ustvrdili da će me u svemu slušati, moje zapovjedi izvršavati, a ja sam njima obećao da ću ih dobrim putem voditi. Iza toga sam odredio sve oficire u kućni zatvor uz najstroži zatvor do 10. travnja, koji sam dan poslije podne predao iste vojnom zapovjedništvu u Bjelovar, a ostale vojnike raspustio svojim kućama sa upozorenjem u duljem govoru i napomenom, da svaki pošteni Hrvat imade se u svako doba odazvati na vojnu dužnost, kada ga Hrvatske vojne vlasti pozovu.
Moram istaknuti, da sam odmah u proglasu pred čitavom vojskom zatražio od prisutne vojske, da svi predaju puške, naboje i opasače, što su vojnici bez razlike vjere i narodnosti i učinili, ali istu noć naoružao sam jednu tisuću pouzdanih Hrvata vojnika, to sam činio zato, jer je među istom vojskom bilo oko 500 Srba.
Ovaj rad je trajao čitavu noć, a sa mnom je to cijelo vrijeme razoružavanja radio i naoružanja potpukovnik Jordanović”

Nakon toga je vojska, sastavljena od Hrvata koji su se odbili boriti na strani vojske Jugoslavije, ušla u Bjelovar oko 17 sati, “burno pozdravljena od građanstva u moru hrvatskih zastava i općeg oduševljenja”.

Bjelovar je bio prvi grad na prostoru Kraljevine Jugoslavije u kojem su Hrvati odbili biti njezin dio, preuzeli vlast i proglasili svoju državu.

Odmazda Srba – zločini i ubojstvo 99 Hrvata Bjelovara

Vijest se proširila, što dovodi do raspada jugoslavenske vojske na prostoru od Varaždina do Suhopolja (Virovitica). Srpski vojnici i četnici protive se tome i 9. travnja 1941. godine u Bjelovaru i okolici odmah ubijaju 6 hrvatskih civila, među kojima je i maloljetni gimnazijalac Milan Bačani.

U okolici Koprivnice, II. konjanički puk “Car Dušan Silni” kojeg su činili srpski vojnici sukobio se s Nijemcima i nakon poraza povlačio se prema Bjelovaru s ciljem, da uguši Bjelovarski ustanak.

U Peterancu su ubili 5 Hrvata.

Srbi su došli u Donje Moste kod Bjelovara 10. travnja 1941. godine, selo koje je imalo većinsko hrvatsko stanovništvo. U selu su bili nenaoružani seljaci. Mladi muškarci su već prije mobilizirani i otišli iz sela.

Tamo su srpski vojnici ubili 11 Hrvata.

Krenuli su dalje prema Bjelovaru. U međuvremenu, njemački vojnici zauzeli su Bjelovar i dočekali su s tenkovima konjički puk u predgrađu Bjelovara te ih porazili i prisilili na predaju. Zarobljen je konjanički major Nikola Hrgović iz Bjelovara, srpske nacionalnosti, kojem je suđeno, ali je oslobođen zbog manjka dokaza.

Ostaci vojske Jugoslavije, većinom srpske nacionalnosti, već su formirali četničke odrede na području Bjelovara, te su do 25. travnja 1941. godine ubili 27 ljudi na područja grada Bjelovara (5 žena i 5 djece) i 72 ljudi na području kotara Bjelovar (14 žena i 12 djece), gotovo u cijelosti Hrvata.

Izvor: narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

18. ožujka 1990. Benkovac – Atentat na dr. Franju Tuđmana (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Ovaj pokušaj atentata dogodio se uoči prvih parlamentarnih izbora kada je dr. Franjo Tuđman već prepoznat kao vođa hrvatskog naroda protiv pristalica komunističke Jugoslavije i velikosrpskog imperijalizma.

Nakon Stjepana Radića i dr. Andrije Hebranga Starijeg ne bi bilo prvi puta da Srbi ubijaju onoga koji je stao na čelo borbe hrvatskog naroda.

Na današnji dan 18. ožujka 1990. u Benkovcu je došlo do incidenta tijekom govora dr. Franje Tuđmana na osnivačkom skupu lokalnog ogranka HDZ-a.

Skup su ometali srpski nacionalisti upadicama, bacanjem kamenja i rafalima iz automatskog oružja. U jednom trenutku iskočio je iz gomile Srbin Boško Čubrilović s pištoljem u namjeri da puca na Tuđmana.

Srećom, Čubrilović je savladan od strane Željka Kučića, a pištolj mu je oduzet. Svi koji su imali priliku držati pištolj toga dana tvrdili su da je pravi, no komunistička milicija je kasnije tvrdila da je bila riječ o plinskom pištolju.

Prema tvrdnjama Željka Kučića pištolj je bio je pravi:“ Prvo sam instinktivno čučnuo na pod, no u času kad je taj stari prolazio kraj mene, podigao sam se i skočio na njega, oborio ga na pod i zabio mu koljeno u leđa.

Prilikom pada uhvatio sam ga za desnu ruku u kojoj je držao pištolj i to tako čvrsto da sam mu ga jedva uspio istrgnuti iz ruke…svi su gledali i jasno utvrdili da nije riječ o plinskom pištolju, nakon čega je Petar Šale izašao na pozornicu i pred okupljenima, visoko u ruci držeći pištolj uzviknuo:’Evo tog pištolja kojim je trebao biti ubijen dr. Franjo Tuđman’“.

Zanimljivo je da je pištolj kao dokazni materijal kasnije nestao iz policije. HDZ je u svibnju te godine pobijedio na izborima u Hrvatskoj što je značilo početak agresije na Hrvatsku.

 

Srpski atentat na dr. Franju Tuđmana, ili atentat na – Hrvatsku!?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Srpski atentat na dr. Franju Tuđmana, ili atentat na – Hrvatsku!?

Objavljeno

na

Srbi su željeli ubiti dr. Franju Tuđmana još 1990. godine, ali srećom u tome nisu uspjeli.

Te godine, 18. ožujka, za vrijeme održavanja osnivačke skupštine Hrvatske demokratske zajednice, za koju je prije toga Ivica Račan javno govorio da je „stranka opasnih namjera“, pred hotelom „Asseria“ u Benkovcu jedan je Srbin za kojeg se kasnije utvrdilo da je umirovljenik Boško Ćubrilović, a koji je živio u tom kraju, (selu Ceranji), pokušao se s pištoljem u ruci probiti do tribine s namjerom da iz neposredne blizine puca u dr. Franju Tuđmana, ali je u tom spriječen.

Na tom skupu okupilo se oko 7.000 članova i simpatizera stranke i to dva sata prije njenog održavanja. Osim iz Benkovca, došli su ljudi gotovo iz cijele Hrvatske, a poglavito Zadra, Šibenika, Biograda i drugih gradova i mjesta.
Ali, nedaleko njih, okupio se i relativno veliki broj nezadovoljnih Srba, noseći fotografije balkanskog krvnika Slobodana Miloševića i srpske zastave.

Vikali su: „Nećete klati kao 1941.“, „Ustaše, ustaše“, „Ovo je Srbija“, „Dolje Tuđman i Artuković“, „Slobo, slobodo“,“Ustali ste da nas koljete“, „Ubit ćemo Tuđmana“, „Jača Srbija, jača Jugoslavija“, „Benkovac je Srbija“ te pjevali: „Ko to kaže, ko to laže, Srbija je mala“, „Oj, vojvodo Sinđeliću“ i druge četničke pjesme.

Kad je krenuo prema bini, nazočni su atentatora savladali, uzeli mu pištolj, i predali ga dr. Tuđmanu. Utvrđeno je da je bio plinski.

Tamošnji Srbi su poludjeli kad je Tuđman govorio. Počeli su prema njemu i gostima bacati sve i sva, od upaljača, boca, jaja do kamenja.
– „Mi pričamo o suradnji i ljubavi među narodima i ljudima, a evo vidite što nam se događa. Mi u svom programu jamčimo punu ravnopravnost svim narodima, pa i Srbima u Hrvatskoj, jednako onakvu kakvu mi imamo, ali nećemo dopustiti da se od Hrvatske stvori velika Srbija“ te nastavio: „Hrvatski narod želi, a to je želja iz dalje prošlosti, da dobije svoju suverenu državu, u kojoj će ravnopravno živjeti s ostalim narodima, jamčeći im onolika prava koja ne idu na štetu hrvatskog naroda. Hrvatski se narod opredijelio za partizanski pokret, ne zato što je želio komunizam, nego zato što je kroz taj pokret nazirao obrise svoje slobode…“.

Kad su nakon tih riječi okupljeni Srbi ponovno počeli sa svim i svačim gađati Tuđmana, on im je odgovorio: „Ne bojte se braćo., ako hoće neka nas i ubiju. Tužan sam što se ovo događa. Mi Srbima jamčimo sva prava kao i sebi, ali nećemo dopustiti da nama vladaju.“
Na kraju ovog skupa, koji ga je mogao doći i glave, tadašnji predsjednik HDZ-a je istaknuo:

– „Još ranije su me upozoravali da ne idem u Benkovac, jer mi prijete smrću, prijetili su mi smrću i na Petrovoj gori“. Nisam poslušao savjet, jer je nenormalno da se u jednoj civiliziranoj i suverenoj zemlji čovjek mora sklanjati i ne ići tamo kamo ga zovu. Došao sam u Benkovac, odazvao se inicijatorima za osnivanje ogranka HDZ-a i izbjegao ono najgore.“
I kasnije je Tuđman Srbima upućivao riječi prijateljstva i ljubavi, kao primjerice da je u Hrvatsku „svatko dobro došao ako su mu namjere časne i ako domovinu Hrvatsku- njenu povijest, sadašnjost i demokratsku budućnost – osjeća kao svoju“.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari