Pratite nas

Povijesnice

Proglašenje hrvatske države u Bjelovaru 08.04.1941.

Objavljeno

na

Želja Hrvata, zbog strahovitih patnji i progona od strane velikosrba u Jugoslaviji, bila je da izađu iz te tamnice naroda. Nakon napada Nijemaca na Beograd dana 8. travnja 1941., dva dana prije ulaska Nijemaca u Zagreb, hrvatski narod je spontano proglasio samostalnu državu u – Bjelovaru.

Prvo je u Starim Plavnicima pokraj Bjelovara, u 16 sati, tajnik Kotarske organizacije HSS-a Martin Cinkoš, proglasio hrvatsku samostalnost riječima: “Braćo vojnici, ovim časom proglašavam pred vama, Hrvatsku samostalnom i nezavisnom državom”, a zatim je počelo slavlje na ulicama Bjelovara.

Bjelovar je bio prvi grad na prostoru Kraljevine Jugoslavije u kojem su Hrvati odbili biti njezin dio, preuzeli vlast i proglasili svoju državu.

Dva dana nakon toga Nijemci ulaze u Zagreb, dovode na vlast ustaše, a bivši austrougarski časnik Slavko Kvaternik, pobočnik feldmaršala Borojevića, proglašava NDH, državu koja je trajala četiri godine i bila pod njemačkim utjecajem.

Ustanak Hrvata iz 108. pukovnije – ne želimo se boriti za Jugoslaviju!

Na početku Drugoga svjetskog rata u Kraljevini Jugoslaviji, 6. travnja 1941. godine, vladalo je silno izuzetno neraspoloženje hrvatskoga naroda prema tadašnjoj jugoslavenskoj vlasti. Pravu vlast u državi držali su Srbi i Beograd, jednako kao i u Titovoj Jugoslaviji.

Već u prvim danima rata nakon njemačkog napada, Slavonska divizija jugoslavenske vojske iz Bjelovara krenula je prema bojištu u smjeru Bilogore i Podravine. Divizija se sastojala od 108., 42. i 40. pukovnije. Kada su došli na područje Velikog Grđevca (Bjelovar) 108. pukovniji naređeno je, da krene prema Virovitici.

Streljivo su dobili samo srpski vojnici, ali ne i hrvatski. Bilo je zapovjeđeno da se ubije svaki hrvatski vojnik koji se ne želi boriti protiv Nijemaca.

Satnik Ivan Čvek tajno je naoružao hrvatske vojnike. Izbila je pobuna u 108. pukovniji, tako što su hrvatski vojnici preuzeli nadzor nad pukovnijom i to je preraslo u opći ustanak protiv jugoslavenske vojske i vlasti.

Prije zore 8. travnja, pukovnija se vraćala prema Bjelovaru. U Severinu pridružila joj se 40. pukovnija s pričuvnim poručnikom Leopoldom Supančićem. Došavši rano ujutro u Bjelovar, prvo su poslali izvidnicu. Njih su napali srpski žandari na čelu s potpukovnikom Đurićem iz stožera 4. armije jugoslavenske vojske sa sjedištem u Bjelovaru.

Ubijena su tri hrvatska vojnika: Milan Devčić i Mato Haniš, dok je Pavao Rogović nakon dva dana umro u bolnici. Dva su hrvatska vojnika ranjena.

Građani Bjelovara su se tada pridružili pobuni, želeći srušiti jugoslavensku vojsku koju su smatrali okupacijskom.

Tijekom dana 8. travnja vojnici 108. pukovnije i građani zarobili su nekoliko stotina jugoslavenskih (većinom srpskih vojnika) i oko 100 časnika i dočasnika. Nitko nije poginuo. Dio njih pobjegli su u selo Narta kod Bjelovara, gdje se formirala srpska jedinica koja je ubrzo počinila strašne zločine nad Hrvatima u okolici Bjelovara.

“Kako sam proglasio državu Hrvatsku” – sjećanja Martina Cinkoša, tajnika HSS-a Bjelovar

U Starim Plavnicama kraj Bjelovara Martin Cinkoš proglasio je okupljenim vojnicima i građanima Hrvatsku Državu:

“…došao sam pred općinu Gudavac, predstavio se potpukovniku Jordanoviću, da sam tajnik Kotarske organizacije HSS za kotar Bjelovar, te sam ga zamolio neka svu vojsku kao i oficire skupi pred općinskom zgradom, da kao tajnik imadem zadaću da na moja usta isporučim poruku Dr. Mačeka, to i tako činio sam radi taktičkih razloga osobito radi Srba.
Potpukovnik Jordanović, upitao me je što hoću govoriti, odgovor je bio da će čuti, jer sam mu ponovo rekao, da sam ja predsjednik Kotarskog odbora, tajnik Kotarske organizacije, starješina Vatrogasne župe i satnik Hrvatske seljačke zaštite, te kao takav odgovaram za svaki moj rad.
U 16 sati istog dana bila je sva vojska i oficiri pred općinskom zgradom, stao sam na povišeno mjesto od naprijed i iza leđa bio sam okružen sa vojnicima i dočasnicima, koji su bili u civilu u Hrvatskoj seljačkoj zaštiti, te povišenim glasom proglasio sljedeće: Braćo vojnici, ovim časom proglašavam pred vama, Hrvatsku sa,ostalnom i nezavisnom državom. Svi pukovi kao i 108. puk, koji se vraća i već je na ulazu u Bjelovar, otkazali su poslušnost beogradskoj vladi, te se podvrgavaju Hrvatskoj vladi u Zagrebu.
Upozorio sam vojnike na godinu 1918. te ih po tri puta pitao podvrgavaju li se pod moju zapovijed, što su mi svečano obećali, i ustvrdili da će me u svemu slušati, moje zapovjedi izvršavati, a ja sam njima obećao da ću ih dobrim putem voditi. Iza toga sam odredio sve oficire u kućni zatvor uz najstroži zatvor do 10. travnja, koji sam dan poslije podne predao iste vojnom zapovjedništvu u Bjelovar, a ostale vojnike raspustio svojim kućama sa upozorenjem u duljem govoru i napomenom, da svaki pošteni Hrvat imade se u svako doba odazvati na vojnu dužnost, kada ga Hrvatske vojne vlasti pozovu.
Moram istaknuti, da sam odmah u proglasu pred čitavom vojskom zatražio od prisutne vojske, da svi predaju puške, naboje i opasače, što su vojnici bez razlike vjere i narodnosti i učinili, ali istu noć naoružao sam jednu tisuću pouzdanih Hrvata vojnika, to sam činio zato, jer je među istom vojskom bilo oko 500 Srba.
Ovaj rad je trajao čitavu noć, a sa mnom je to cijelo vrijeme razoružavanja radio i naoružanja potpukovnik Jordanović”

Nakon toga je vojska, sastavljena od Hrvata koji su se odbili boriti na strani vojske Jugoslavije, ušla u Bjelovar oko 17 sati, “burno pozdravljena od građanstva u moru hrvatskih zastava i općeg oduševljenja”.

Bjelovar je bio prvi grad na prostoru Kraljevine Jugoslavije u kojem su Hrvati odbili biti njezin dio, preuzeli vlast i proglasili svoju državu.

Odmazda Srba – zločini i ubojstvo 99 Hrvata Bjelovara

Vijest se proširila, što dovodi do raspada jugoslavenske vojske na prostoru od Varaždina do Suhopolja (Virovitica). Srpski vojnici i četnici protive se tome i 9. travnja 1941. godine u Bjelovaru i okolici odmah ubijaju 6 hrvatskih civila, među kojima je i maloljetni gimnazijalac Milan Bačani.

U okolici Koprivnice, II. konjanički puk “Car Dušan Silni” kojeg su činili srpski vojnici sukobio se s Nijemcima i nakon poraza povlačio se prema Bjelovaru s ciljem, da uguši Bjelovarski ustanak.

U Peterancu su ubili 5 Hrvata.

Srbi su došli u Donje Moste kod Bjelovara 10. travnja 1941. godine, selo koje je imalo većinsko hrvatsko stanovništvo. U selu su bili nenaoružani seljaci. Mladi muškarci su već prije mobilizirani i otišli iz sela.

Tamo su srpski vojnici ubili 11 Hrvata.

Krenuli su dalje prema Bjelovaru. U međuvremenu, njemački vojnici zauzeli su Bjelovar i dočekali su s tenkovima konjički puk u predgrađu Bjelovara te ih porazili i prisilili na predaju. Zarobljen je konjanički major Nikola Hrgović iz Bjelovara, srpske nacionalnosti, kojem je suđeno, ali je oslobođen zbog manjka dokaza.

Ostaci vojske Jugoslavije, većinom srpske nacionalnosti, već su formirali četničke odrede na području Bjelovara, te su do 25. travnja 1941. godine ubili 27 ljudi na područja grada Bjelovara (5 žena i 5 djece) i 72 ljudi na području kotara Bjelovar (14 žena i 12 djece), gotovo u cijelosti Hrvata.

Izvor: narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

22. rujna 1991. – Oslobođen Varaždin

Objavljeno

na

Objavio

Nova hrvatska vlast od samoga je početka Domovinskoga rata bila svjesna strateškog značenja Varaždina u kojem je bio smješten cijeli korpus Jugoslavenske narodne armije. Ondje su se nalazile goleme količine ratne tehnike, streljiva i goriva, kao i oteto oružje hrvatske Teritorijalne obrane.

Stoga je zauzimanje varaždinskog garnizona 22. rujna 1991. značilo stratešku prekretnicu jer je Hrvatska nakon toga dobila 7 puta više oružja nego što ga je imala.

Pripadnici varaždinskoga garnizona slomljeni su u devet dana, upornim pregovorima i vještim psihološkim potezima hrvatske strane. Putem razglasa vojnici su cijelo vrijeme pozivani na predaju. Taj pritisak trajao je neprekidno i stalno se povećavao. Ipak najtvrđi među jugooficirima nasumce su pucali po gradu, ali zbog malobrojnosti nisu mogli upotrijebiti sav arsenal kojim su raspolagali. Važnu su ulogu odigrali varaždinski radio-amateri navodeći ih da gađaju vlastite položaje u vojarni „Jalkovečke žrve“ koja se uskoro predala. Iz ostalih vojarni i karaula u kojima su počeli i međusobni sukobi počeli su bježati vojnici.

U bezizlaznoj situaciji i bez pomoći izvana objekti JNA su se počeli predavati jedan za drugim. Naposljetku je glavni dio garnizona smješten u Komandi korpusa i vojarni „Kalnički partizani“ autobusima napustio Varaždin pod nadzorom Hrvatske vojske. Predalo se više od tisuću oficira i vojnika JNA, a u borbama za Varaždin bilo je šest mrtvih i 37 ranjenih.

Koliku je važnost Varaždin imao za vojni vrh pokazuje proces protiv zapovjednika Vladimira Trifunovića, koji je zajedno s još četvoricom oficira u Beogradu osuđen zbog podrivanja vojne i obrambene moći Jugoslavije. (HRT)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan 1991. godine pala je Petrinja

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 1991. godine pala je Petrinja. Najveći grad koji je u ratu bio okupiran od strane agresora nakon Vukovara.

U okupiranoj Petrinji i okolnim selima pobunjeni Srbi, pripadnici srpskih paravojnih formacija i milicije, činili su brojne zločine nad hrvatskim civilima koji nisu željeli napustiti svoje domove, ali i dijelom srpskih civila, koji se nisu slagali s takvom politikom.

Najveći broj počinjenih ubojstava nad preostalim hrvatskim civilima na ovome području zabilježen je u periodu od rujna do prosinca 1991., pa čak sve do lipnja 1992. godine.

Najžešći napad odvio se 21. rujna koji je izvela JNA s teritorijalnom obranom i drugim paravojnim formacijama te s potporom zračnih snaga.

Tenkovi JNA s položaja iznad Češkog sela otvorili su vatru na braniteljske položaje u Mošćenici i Petrinji kada su poginuli pripadnici ZNG-a Ivica Kunert, Đuro Marković i Milan Klarić.

U predvečernjim satima vođene su žestoke borbe oko Kupskog mosta prema Brestu, a branitelji su bili prisiljeni prijeći most i organizirati obranu na lijevoj strani Kupe, čime je Petrinja okupirana.

Dana 26. rujna otvorena je topnička vatra na mjesto Grabovac, pri čemu su smrtno stradali Dubravka Špoljarić (18), Josip Špoljarić (17) i Ivana Špoljarić (dvomjesečna beba), a ranjeno je pet civila.

Na suđenju u odsustvu, zapovjedniku Petrinjskih združenih snaga JNA i teritorijalne obrane Slobodanu Tarbuku, 1992. okružni sud u Sisku osudio ga je na kaznu zatvora od 20 godina. Jedan od svjedoka na suđenju bio je i novinar HRT-a (tada HTV-a) Denis Latin, koji je svjedočio zlokobnoj najavi Tarabuka u radio razgovoru s general-pukovnikom Andrijom Rašetom iz pete vojne oblasti JNA kada je kazao: “Sravnit ću Petrinju sa zemljom, majku im ustašku”.

Prema podacima iznesenim u osuđujućoj presudi Tarbuku, mrtve je JNA skupljala 5 – 6 dana nakon pada Petrinje. Većina ubijenih bili su civili srednje dobi koji su ubijeni iz vatrenog oružja, no neki su ubijeni sjekirama ili nakon toga iznakaženi. Na sudu je utvrđeno kako je ubijeno preko stotinu građana Petrinje.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari