Pratite nas

Reagiranja

Proglasili li ga masovnim ubojicom, a onda se u sotoniziranje novinara uključila i država preko mitraljezca Komšić!

Objavljeno

na

Drugi bošnjački član i trenutni predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić uključio se u kampanju sotoniziranja novinara Tvrtka Milovića, urednika Dokumentarno-suvremenog programa BHRT-a, koju je pokrenuo Faruk Vele, suautor knjige “Svjedoci zla”, piše Hrvatski Medijski Servis.

Komšić, koji je za hrvatskog člana Predsjedništva BiH izabran bošnjačkim glasovima, nakon kampanje pune mrženje pokrenute tvrdnjom kako on “svoj mitraljez okreće prema Mostaru”, na čijim se skupovima pozivalo na nabijanje na kolac hrvatskih predstavnika, u izjavi novinaru Veli Milovića je lažno optužio kako zamjera bosanskim franjevcima što ne mrze druge.

“Kada pogledate što on zamjera bosanskim fratrima vidjet ćete da je njihov ‘najveći grijeh’ u očima Milovića i inih milovića to što ne mrze! Ne mrze komšije, ne mrze islam, ne mrze Bošnjake, ne mrze pravoslavlje, ne mrze Srbe, ne mrze Judaizam, ne mrze Jevreje, ne mrze nikoga. U očima i shvaćanju Tvrtka Milovića to je njihov najveći grijeh, teži od svih smrtnih grijehova – ne mrze!”, izjavio je Komšić za Radiosarajevo.ba.

Nastavak sotonizacije Milovića uslijedio je nakon što je urednik na BHRT-u napisao kritički osvrt na svom facebook profilu o knjizi novinara Faruka Vele i Akifa Agića otkrivši kako ona sadrži niz laži, podvala i krivotvorina, nazvavši je  “običnim bućkurišem loše skrivene mržnje prema Hrvatima u BiH”.

Milović je u svojoj objavi, koju je prenio i Hrvatski Medijski Servis, kritizirao i gvardijana Franjevačkog samostana u Fojnici fra Mirka Majdandžića i profesora Franjevačke teologije fra Ivu Markovića, kao promotore Veline i Agićeve knjige “Svjedoci zla”.

-Zašto franjevci sudjeluju u ovoj zloj raboti? Zar je moguće da im ne smetaju stilske figure „novinara“ Agića: „Dragi Miroslave tvoj ćaća je bio ZLOČINAC…“; ili intervju Boba Stewarta koji počinje „Ahmići su djelo đavola, Hrvati su počinili genocid“?

Fra Ivo Marković autora ovog kupusa zlobe opisuje: „Akif je novinar ratnik uvjeren da su vijest i informacija jednako važne kao sama bojišnica. Akif ne mrzi, u njega je ljubav jača od mržnje“.

Vrlo nekonvencionalna definicija ljubavi jednog profesora Franjevačke teologije, napisao je Milović, dodajući kako fra Mirko ovu knjigu smatra “doprinosom pomirenju koja nije tu da bi se nova mržnja iskopala”.

-Ružno je i nemoralno od bivšeg i aktualnog gvardijana samostana Fojnica u kojem su ubijena dva čovjeka samo zato što su bili Hrvati, a čije je katoličko stado protjerano i do danas bespovratno desetkovano, da promovira knjigu koja taj isti nesretni narod definira kao agresore na vlastitu zemlju!, ustvrdio je je Milović u objavi na Facebooku.

Nakon Milovićevog teksta autor knjige “Svjedoci zla” Faruk Vele na portalu Radiosarajevo.ba proglašava ga, ni manje ni više, nego masovnim ubojicom: – Očito ozlojeđen zbog činjenice da se u Sarajevu nije snašao, pa je u nekoliko mjeseci promijenio radna mjesta na BHRT-u, TV Sarajevo i FACE TV, HDZ-ov jurišnik je odlučio “da siđe u gradove, da bije gadove”, ispalio je Vele.

Milovića je tako bivši urednik “Avaza” i “Anadolije”, a sada novinar portala Radiosarajevo.ba proglasio masovnim zločincem, dehumanizirao ga i stavio mu metu na čelu, uz to mu imputiravši kako on “organizira i provodi UZP udar na časne bosanske fratre”. U toj sotonizaciji pridružio mu se i Komšić podvalom kako Milović napada bosanske franjevce samo zato “što oni nikog ne mrze.”

Krajnje je licemjerno i podlo od nekog tko je mržnju prema vlastitim (ili bivšim), sunarodnjacima upotrijebio da pogazi ustavna prava Hrvata, ugrozi ustavni poredak zemlje i Daytonski sporazum optuži jednog novinara za šovinizam, bez ikakvog utemeljenja, zapravo ga javno okleveće, i tako javno pozove na njegov linč, piše HMS u redakcijskom osvrtu.

Ne treba zaboraviti kako Komšić u boljševičkom maniru, sotonizira Milovića kao čelni čovjek  državnog vrha zemlje, dakle s pozicije moći, napadajući temeljno pravo novinara na slobodu mišljenja i izražavanja, koju bi kao vodeći državni dužnosnik trebao braniti. No, takvo što teško se može očekivati od političara koji je na prevari i mržnji izgradio svoju karijeru i koji u svom uredu u Predsjedništvu Bosne i hercegovine, koja je nominalno demokratska zemlja, drži sliku J.B. Tita, simbola totalitarnom komunističkog režima i jednog od diktatora kojeg su zapadni mediji uvrstili na popis dvadeset najvećih masovnih zločinaca na svijetu, odgovornog za smrt milijun ljudi.

Također, žalosti što u Milovićevu obranu nije stala ni jedna novinarska udruga, niti organizacija za zaštitu novinarskih prava i sloboda.

Podsjetimo. kampanja protiv Milovića počela je kada se ovaj vrsni novinar i komentator odlučio kandidirati za direktora BHT-a, a nastavljena njegovim izborom za urednika Dokumentarnog programa Javnog rtv servisa BiH. Milovićev “grijeh” je što je objavio kako sarajevske vlasti i mediji manipuliraju brojem ubijene djece u vrijeme opsade Sarajeva: “Kada sam stigao u Sarajevo 2007. govorilo se o 900 djece. Kasnije je, (naravno), zaokruženo na 1000. Kada je bila Pašovićeva izložba sa stolicama već je bilo 1100 malih stolica za ubijenu djecu. Evo sad vidim naraslo na 1602. Jadna djeca…”,napisao je svojevremeno Milović.

I umjesto da zbog razotkrivanje istine bude pohvaljen, u sarajevskim medijima Milovića proglašavaju fašistom, a napadi na njega pojačavaju se kada se kandidirao za direktorske i uredničke pozicije na BHRT-u. Željelo se, naime, po svako cijenu spriječiti nekog tko ne protežira probosansku unitarističku i velikobošnjačku politiku da zasjedne na neku od uredničkih pozicija na javnom rtv servisu. Danas ga se, pak, pokušava svim silama, smjeniti s mjesta urednika./R./I./HMS/

Reagiranje fra Ive Markovića: ‘HDZ-a BiH nasrće na bosanske franjevce preko Tvrtka Milovića i sličnih marioneta’

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Mladen Pavković: Gdje je spomenik Kati Šoljić i njezinim sinovima?

Objavljeno

na

Foto: Damir Kukavica (ulje na platnu)

Ovo su dani sjećanja na hrvatske žrtve Vukovara i Škabrnje. Ali i ne samo njih. Na pola koplja trebale su, a nisu, biti i hrvatske zastave. Iza onih koji su preživjeli rat, ostale su razvaline i ruševine u dušama.

A kako je tek onima koji su nevini pali od srpskog i inog metka, a koji su već više od dvadeset i osam godina pod zemljom? Kako je, osobito ovih dana, majkama koje su čekale svoje junake a koje su im umjesto žive dopremili u mrtvačkim sanducima i rekli – njihova će imena biti zapisana zlatnim slovima?

Vrijeme prolazi, a zlatna slova polako, jedna za drugim izbrisali su oni koji su u vrijeme agresije morali „na put“, u podrume ili se pak nisu htjeli „miješati“, jer to nije bio njihov rat, niti njihova borba za slobodnu, samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu. Čekali su, kao hijene, da umre prvi hrvatski predsjednik i vojskovođa dr. Franjo Tuđman, da nestane Gojko Šušak, Janko Bobetko, da umru ili obole branitelji Vukovara, Škabrnje, Osijeka, Gospića, Knina, Saborskog, Pakraca, Zagreba i drugih gradova i mjesta, pa da oni povedu Hrvatsku, na žalost, u – „propast“.

U ove dane, ponosa i slave, najteže je hrvatskim majkama.

No, da je živa, najponosnija Majka u Hrvata, gospođa Kata Šoljić, (1922.-2008.), i sada bi bila s nama, i koračala u koloni, bez obzira na bolest.. I viknula bi – Ne, nećete proći bando crvena! Rekla bi: sram vas bilo što plešete Žikina kola s onima koji su ubili moja četiri nevina sina Miju, Ivu, Matu i Niku, ali i zeta, koji nisu poštedjeli ni njezine kćeri Mariju i Anu, koji su ubili i masakrirali sve što je te devedeset i prve disalo hrvatski, od Vukovara do Škabrnje, pa sve do Dubrovnika.

A gdje su danas te majke koje su poput Kate Šoljić dale sve za Lijepu našu ili kako neki posprdno kažu – Lijepu njihovu? Neke pod zemljom, a neke svakodnevno s krunicom u ruci pokraj grobova ili kraj kreveta teško bolesnih onih za koje su rekli da će biti Junaci hrvatskog Domovinskoga rata.

Za hrvatske majke svaki je dan isti- 18. studeni!

Nikada ne smijemo zaboraviti žrtvu ne samo Kate Šoljić, koja ni do smrti na žalost nije saznala za sudbinu svoje braće nakon II. svjetskoga rata, kad su Broz i njegovi pomozbog junaci već tada gazili Hrvate, mi se neprestano trebamo sjećati svih hrvatskih majki, i odati im iznimnu zahvalnost za njihove sinove i kćeri bez kojih bi svaka, „politička opcija“ mogla samo da se „slika“.

Obitelj Šoljić je simbol stradanja u Domovinskome ratu. Njih nisu progonili samo srpski i ini okupatori, već, kako rekoh, i onaj koji je imao najljepši trg usred Zagreba. Taj zločinac po imenu Josip Broz Tito počeo je pokolj nad Hrvatima, a neslavno ga je završio balkanski krvnik Slobodan Milošević, uz pomoć zločinačke JNA, SANU i ostale jadne četničke bagre.

Inače, u Vukovaru, Gradu Junaka, i ovog puta nešto je nedostajalo.

Spomenik –Kati Šoljić, odnosno svim hrvatskim majkama!

Da se ne zaborave!

Mladen Pavković

Znaš li sine tko je Šoljić Kata

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

VUKOVAR NAŠIH ŽIVOTA

Objavljeno

na

Objavio

Sjećam se kako je bilo hladno. Mene su poslali po novine. Čitala sam ih na putu do kuće, možda ulica i pol udaljenosti. Nisam mogla vjerovati! Preneraženo sam listala stranicu za stranicom i trčala kuci. Dok sam došla do haustora više ništa nisam ni vidjela od suza. Za mene je to tada bilo nešto najgore što se moglo dogoditi. Ne samo meni, svima nama. Tada nismo bili sami sebi kao pojedinci u fokusu. Bili smo “mi”, oni koji se brane, oni koje napadaju, oni koji sjede u podrumima pod svijećom, oni koji u tijelu drhte od podrhtavanja tla, i “oni” koji napadaju, kradu pred nama živote koji smo do tada živjeli i ljude koje smo voljeli.

Za mene je 18.11.2019. bio nas kraj….psihološka prekretnica Rata, jer ako su uspjeli slomiti obranu Vukovara….meni se činilo da onda mogu sve.

Danima smo svi živjeli s patnjom Vukovara. Slušali, strepjeli, bili zgroženi informacijama i vijestima s terena… i kada je toga dana utihnulo granatiranje i ostao jecaj tih ljudi i strah koji se osjetio do nas u ostatku Hrvatske, ostala je nevjerica nad tolikom nepravdom. Tolika tuga, toliko beznađe, tolika patnja…

Roditelji su nas vrlo brzo nakon divljeg lomljenja obrane Vukovara doslovno utrpali u auto, a moj brat, kao jedini punoljetni tada, odvezao nas je za Zagorje. Sjedili smo na poplunima vozeći se prema tom nekom mitskom sigurnijem mjestu.

Strah koji se rodio po srpskoj okupaciji Vukovara trajao je do početka 1992. Bio je prisutan stalno. Tuga zbog ljudi koji su svaki dan u Vukovaru živjeli svoj pakao traje i dandanas. Iako sam čula barem 101 razlog zašto je Vukovar bio okupiran, ono dijete u meni i dalje ne razumije.

Kao grad podnio je najveću žrtvu za danas slobodnu i suverenu Hrvatsku. Kao ljudi doživjeli su najveću patnju, stradanja i nepravdu. Žalosno je što nepravdu žive i danas.
Dragi Vukovarci, kao sto smo tada živjeli s vama u Vašoj patnji i Vašem strahu, danas živimo s Vama u Vašoj nepravdi. Kao dijete mogla sam samo biti tužna, mogla sam samo gledati… danas moram djelovati!
Da se nikada ne zaboravi, i da dobijete barem moralnu, ljudsku satisfakciju nad počinjenim zločinima.
Iako nekada mislite da ovo nije Hrvatska radi koje ste ginuli, bili ranjavani i silovani, sreća i sloboda moje i vaše djece kaže da možemo i moramo živjeti dalje.

Prema Vama i pred Vama smo dužni… donijeti zakone, propise i nužan pijetet, a dužni smo i našu djecu naučiti simboliku Vukovara.
Vukovar je simbol otpora… otpora agresoru. No, agresija ne mora biti tenk, neprijateljski avion, agresija može biti i nečinjenje i šutnja institucija. Čini se da bitka za Vukovar još traje, vrijeme je i da se šutljivi promatrači uključe…

doc. dr. sc. Vlatka Vukelić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari