Connect with us

Povijesnice

Progonili su ih kao zečeve, pa što-takvo je bilo vrijeme!

Objavljeno

on

Hrvatsko proljeće

U ranu zoru 11. siječnja 1972. odluka tadašnjeg predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita je obavljena: uhićeno je deset sudionika Hrvatskog proljeća: Franjo Tuđman, Šime Đodan, Marko Veselica, Hrvoje Šošić, Vlado Gotovac, Ante Glibota, Vlatko Pavletić, Jozo Ivičević- Bakulić, Zvonimir Komarica i Ante Bačić.

Bila je to skupina, kako je na nedavnom predavanju o ulozi Matice hrvatske o Hrvatskom proljeću rekao dr. sc. Josip Mihaljević, koja je davala glavni nacionalni ton Hrvatskom proljeću.

To je bio žestoki progon hrvatskih intelektualaca od kojeg se hrvatska kulturna scena nije oporavila do početka stvaranja slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države.

Predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović nedavno je uručio i državna odličja nekima od njih, ali je i neke (ne)namjerno dobrano zaboravio, poput Brune Bušića, koji je također imao iznimnu ulogu u Hrvatskom, proljeću ili pak Franju Tuđmana ili Ante Glibotu.
Od tih deset sudionika uhićenih 11. siječnja na životu je sve do lani bio jedino Glibota. Relativno često je dolazio u Hrvatsku, pisao i govorio o tim teškim danima zbog kojih je morao i napustiti Hrvatsku i odseliti u Pariz, ali ni tada mu nisu dali neko priznanje ili odličje, osim hrvatskih branitelja.

Bilo je još niz ljudi koji su se u to vrijeme javno i otvoreno bunili i borili protiv diktature Josipa Broza, ali su već dobrano zaboravljeni. Sjetimo se samo književnika Zlatka Tomičića, on je bio progonjen (čak i od novinara poput Mandića, Ličine, pa i Tenžere) još prije sedamdesetih godina, prije svega zbog objavljivanja Hrvatskog književnog lista, u kojim su surađivali istaknuti hrvatski intelektualci i nacionalisti, ili pak Julienne Eden Bušić koja je zajedno s prijateljicom 1970., uoči bivšeg Dana Republike, bacala letke sa zagrebačkog nebodera. O njezinu suprugu Zvonku i skupini oko njega da i ne govorimo.

Brojni su Hrvati nakon Hrvatskog proljeća morali napustiti svoje domove, i odseliti od Australije do Kanade i Argentine (tko o njima danas nešto zna?), a oni koji su ostali (i njihove obitelji) teško su se godinama oporavljali od hapšenja i progona, kakvih je uz ostalo bilo i u Sovjetskom Savezu (gdje je Tito učio „zanat“).

Zanimljivo je da su uz optužene i suđene za hrvatski nacionalizam žestoko proganjali i njihove obitelji, pa se neprestano i dalje moramo pitati: gdje su i što rade njihovi progonitelji, tim prije jer svi još nisu pokojni?

Također se malo ističe da je Matica hrvatska, najstarija kulturna i izdavačka ustanova za vrijeme Hrvatskog proljeća bila središte oko kojeg se okupljala inteligencija nezadovoljna tadašnjim položajem Hrvatske unutar jugoslavenske federacije.

Podsjećajući na to razdoblje, dr. sc. Josip Mihaljević uz ostalo je naglasio da se na Maticu hrvatske gledalo kao na instituciju koja je nosila opozicijske političke ideje te da je tada „Republički sekretarijat unutrašnjih poslova sastavio Izvješće o kontroli zakonitosti rada Matice hrvatske, koji je služio za sastavljanje optužnica i pokretanju sudskih progona. Izvještaj je zaključio da je Matica „prerasla u udruženje za ostvarivanje kontrarevolucionarnih ciljeva“. Na temelju tog izvještaja pisane su kaznene prijave i provođeni sudski procesi protiv brojnih hrvatskih intelektualaca, dok je ovoj kulturnoj ustanovi praktički bio zabranjen rad, a brojni njezini istaknuti članovi došli su na udar državne represije pod optužbama za „hrvatski nacionalizam“ – zaključio je Mihaljević.

Obračun s nepoćudnim Hrvatima rezultirao je i famoznom hrvatskom šutnjom, od koje se također Hrvatska još nije do kraja oporavila.

I još samo to: Gdje je u to vrijeme bio i što je radio bard hrvatske i jugoslavenske književnosti Miroslav Krleža kojem se opet „klanja“ dobar dio hrvatske inteligencije? (Igrao je šah s Titom!).

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari