Pratite nas

Komentar

Progresivistička Hrvatska – Otok u moru sve jačeg EU populizma?

Objavljeno

na

Ilustracija Večernji.hr

U VL. od petka objavljena je zemljopisnopolitička mapa Europe na kojoj se jasno vidi obujam populizma u Europskoj zajednici, što je i tema objavljenog članka. Na mapi Republika Hrvatska je mali obalni otočić, gdje nema populizma, a okolo su s oznakom populizma Italija, Slovenija, Austrija Mađarska, BiH, Srbija, Bugarska i Grčka. Populizam je u tim i drugim državama i članicama EU označen kao ili vlast, ili oporba, ili podržavatelji vlasti.

Članak je naslovljen:“POPULISTI SVE JAČI U EUROPI“, s podnaslovom: Hrvatska otporna, ali, (uz skeptično, op.a.) dokad?“

S obzirom na medicinski element, a to je otpornost ili imunitet Hrvatske, članak ocjenjujemo, pisanim s medicinskog stajališta. Pitanje je i jesmo li otporni po poznatom filmu „Otporan na metke“, ili na terapiju. Ili na populizam. Ili nam je terapija potrebna, ako to kažu doktori iz nekog famoznog velikog B…

Anamneza je sadržana u dijelu članka koji citiramo:

„ I dok gotovo i nema zemlje koja je ostala imuna na zov onih koji su, barem to tvrde, u stanju riješiti ozbiljne probleme visokog javnog duga, previsokih poreza i migrantske politike preko noći, najgore je u srednjoistočnoj Europi. Dok su se populisti već stabilizirali na vlasti u Mađarskoj, gdje su pokazali i solidne ekonomske rezultate pa im je dugoročna perspektiva zapravo svjetla, počeli su mijenjati društva i u ostalim zemljama Višegradske skupine ili u Grčkoj gdje je krajnja ljevica zasjela u vladu. Sukobi između populista i progresivaca EU gotovo su se institucionalizirali…“

Nalazi Večernjaka pokazuju da je Hrvatska zasad otporna, ali i postavlja se pitanje do kada. Terapija se može samo zamišljati.

“Svako jutro jedna kajgana” – Komentar Antun Drndelić

Naime, iz citiranog dijela se uz malo mašte može iščitati da populizam nastaje kao nekakva politička reakcija, koju narod prihvaća. Iz citiranog se vidi da narod prihvaća inicijative u nekom od političkih oblika političkog organiziranja na ne rješavanje ozbiljnih problema kao što su visina javnog duga, previsoki porezi, migrantska politika… Vjerojatno ima još problema koji nisu ovom prigodom spomenuti. I kada se već napominje da je najgore, glede populizma, u srednjeistočnoj Europi i naglašava da su se populisti već stabilizirali na vlasti u Mađarskoj, pazi sad, gdje su pokazali solidne ekonomske rezultate, onda treba malo zaguglati. I vidjeti kako se to populizam tumači u političkoj teoriji i praksi.

Prema Wikipediji:“ Populizam (iz latinskog: populus = narod) označava način politike koji prikazuje “istaknutu bliskost narodu” i instrumentalizira nezadovoljstvo, strahove i aktualne sukobe za vlastite potrebe. Apelira na instinkte i nudi jednostavna rješenja pri čemu se aspekti praktične izvedivosti uvelike zanemaruju. Blaćenje političkih protivnika, stanja u državi i kritike bez konstruktivnih elemenata su također neki od elemenata klasičnog populizma.“
I još. Pojam se, ukratko, u suvremenoj politici uglavnom koristi u pejorativnom značenju.

Naš je dodatak da se je često populizam etiketa za jedne, bilo koje političare i političke subjekte, protiv bilo kojih drugih.

Moguća je i zbunjenost i miješanje pojmova populizma, koji sugerira vezu s narodom i demokracije, jer se demokracija provodi, ali i prevodi i kao vladavina naroda. Po tomu bi se moglo razmišljati da je populizam politika u sklopu demokracije. I nije suprotna demokraciji. U analizu ne bi ulazili i prepuštamo ju politolozima i političarima, a njihove rasprave, stavovi i zaključci su toliko stručni, da su običnom populusu, uključujući i pisca ovog članka, ionako teško razumljivi. I još manje jasni.

Vraćamo se sintagmi da su se „sukobi između populista i progresivaca EU gotovo institucionalizirali…“ To znači da su rasprave o tom pitanju vjerojatno pred vratima EU organa.

I, sada imamo teško razumljivu situaciju. Imamo, prema članku u VL, progresivce EU s jedne strane, i populiste, s druge strane. Kako to razumjeti običnom čovjeku koji je u prigodi gledati zemljopisnu mapu na kojoj je bojom Europa, točnije EU, podijeljena na dva približno jednaka dijela. Zemljopisno. Među progresistima su najrazvijenije i najbogatije europske zemlje na zapadu kontinenta, a među populistima ostali, istočni dio. Podjela bojama na mapi je i „politička“ podjela? Hoće li postići neki vid realnosti, pokazat će se. Sjetimo se rasprava o EU različitih brzina…

Ako uzmemo u obzir Wikipedijin opis populizma, podjela, ako ona bude stvarno postojala, mogla bi se rješavati politički po „špranci“ akcija/reakcija gdje bi u ovom slučaju akcija vjerojatno bili progresivci, a reakcija populisti. Povijest poznaje i pokazuje rezultate takvih podjela i njihova rješavanja, ali se nadamo da su oni danas ipak podložni humanijim, kulturnijim i političnijim akcijama, u kojima se ne bi rješavalo po sustavu u kojem pobjeđuje onaj koji drži pendrek i kundak. Naravno, u figurativnom smislu.

Tim više što je u članku naglašeno i može se iščitati, jednostavno ali i znakovito rečeno, da se progresivci bave dugoročnim rješavanjem aktualnih političkih pitanja, a populisti bi to na brzinu, preko noći, uz pomoć djelovanja na narod.

VL se u članku uopće ne bavi pitanjem tko je proizveo spomenute probleme kao što su visoki javni dug, previsoki porezi i migrantska politika, na što se, očekivano, populistički reagira. Vjerojatno su opet jednom svemirci na djelu.

I na kraju još dva zanimljiva mišljenja na koji se način izražava i govori i reagira kada se radi o populizmu u nas. Poznati politički analitičar drži kako iskustvo rata i nastanka države Hrvatsku štiti od populizma koji veliki dio birača i dalje osjeća kao ugrozu. S druge strane, isto tako poznati bivši nogometaš, sada na radu u FIFA-i, drži da se „malo političara kod nas snalazi u definiciji društvenih prioriteta. Zato u jeftinom populizmu traže svojih navodnih pet minuta slave i bitnosti“.

Pa se onda ti, obični čovječe, zajedno samnom, snađi u odgovoru samom sebi o tomu što je, i ima li ga ili nema u nas, i gdje? Naravno radi se o populizmu…

Pojam se, ukratko, u suvremenoj politici uglavnom koristi u pejorativnom značenju.

Etimološka usporedba demokracije i populizma navodi na zaključak kako je riječ o pojmovima sličnog značenja. Demokracija doslovce znači vladavinu naroda, dok populizam ima podrijetlo u latinskoj riječi populus ili narod.

Antun Drndelić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Tomislav Karamarko: OD BLEIBURGA DO VUKOVARA

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Arhiva

Križni putovi hrvatskog naroda nisu završili u svibnju ili lipnju 1945. godine, nisu završili ni 1946., niti 1947., nego su kontinuirano trajali punih 46 godina sve do golgote – Ovčare u Vukovaru.

Nakon brutalnog zločina protiv hrvatskog nenaoružanog naroda bez ikakvog suđenje i presude sa svim značajkama genocida, perfidnim metodama u Titovoj diktatorskoj Jugoslaviji sustavno je ubijana svaka pomisao na hrvatsku slobodu, neovisnost i demokratizaciju.

Na tom dugogodišnjem križnom putu dosuđene su tisuće godina robije Hrvaticama i Hrvatima zbog verbalnog delikta pa su, obilježeni kao neprijatelji naroda, robijali u raznim kazamatima od Lepoglave do Golog otoka.

Golgota Ovčare i ubijanje Vukovara otkrili su nam isti modus operandi kao što je bio onaj iz svibnja 1945., otkrivena su ista lica zločinaca i egzekutora, činili su to pod istim znakovljem crvene zvijezde i kokarde kao i 1945., istim metodama su skrili žrtve svojih monstruoznih zločina kao što su skrivane partizanske žrtve po brojnim znanim i neznanim jamama.

Rezultat tog zločina je taj da ni danas ne znamo gdje su posmrtni ostatci naših najmilijih, kako onih iz 1945., tako i ovih iz 1991. godine.

U Vukovar 2018. odlazimo s krikom za istinom, s nadom da će se to promijeniti, odlazimo s pijetetom i molitvama nad znanim i neznanim grobovima naših najmilijih.

Vukovar je grad pijeteta, molitve, ali i opomene onima koji žele još dublje zakopati nevine hrvatske žrtve radi nekakvog kvazi pomirenja kojega nikada ne može i neće biti bez priznanja, pokajanja i kažnjavanja zločinaca.

Danas, kad smo se ponadali da su hrvatski križni putovi zauvijek iza nas, događa se da nam Hrvatska umire u slici nepreglednih kolona mladih ljudi koji u sve većem broju napuštaju domovinu.

Nije li to svojevrstan novi križni put hrvatskog naroda perfidno smišljen u veleizdajničkim kuhinjama? Nije li to gaženje po žrtvama Vukovara, po žrtvama Domovinskog rata, po svima onima koji sigurno nisu dali svoje dragocjene živote za Hrvatsku u kakvoj danas doslovno preživljavamo?!

Neka Vukovar 2018. bude dan novog hrvatskog saveza i opomena iz znanih i neznanih hrvatskih grobova onima koji Hrvatsku nisu nikada branili ni željeli!

Vaš Tomislav Karamarko

 

Tihomir Dujmović: Besramno je da Pupovca u Vukovaru nema od prvog dana

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Nitko nema pravo narušavati dostojanstvo žrtve i komemoracije

Objavljeno

na

Objavio

Photo: Davor Javorovic/PIXSELL

U kolonu sjećanja i na komemoraciju žrtvama Vukovara svi su dobro došli – stav je gradonačelnika našega grada mučenika Ivana Penave i vukovarskog junaka pukovnika Tomislava Josića.

U cijelosti podržavam ono što su rekli i duboko sam uvjeren kako samo i jedino takav pristup može osigurati mir, dostojanstvo i atmosferu dostojnu pijeteta koji osjećamo prema onima koji su dali najviše za Vukovar, Škabrnju i Hrvatsku.

Ima, međutim i takvih koji podliježu medijskoj euforiji, a mediji se, uz časne izuzetke svojski trude od svega napraviti vašar i svojim politikantskim izvješćima i komentarima objektivno (svjesno ili nesvjesno) bacaju sjenu na sam događaj i u konačnici omalovažavaju žrtvu.

Ne znam jesu li toga svjesni u RTL-u, na Novoj TV i u drugim medijskim kućama koje se proteklih dana bave prebrojavanjem i nagađanjem tko će sve doći ili neće doći u Vukovar 18. studenoga, te s kojom motivacijom ili s kakvim namjerama.

Naravno, to sve onda neminovno dobiva svoj odraz u javnom mnijenju, pa se na istom tragu nastavljaju žučne rasprave na društvenim mrežama i portalima.

Tako ispada da za mnoge čak ni tjedan u kojemu obilježavamo najveća stradanja tijekom Domovinskog rata nije svetinja, jer da jeste, ne bi sebi dopustili izljeve mržnje i netrpeljivosti prema bilo komu, pogotovu ne primitivne i vulgarne uvrede kakvima svjedočimo svi koji posjećujem Internet.

Zar se ne može pričekati nekoliko dana da sve prođe u miru Božjem i kako treba, s pijetetom i dostojanstvom koje zaslužuju svi oni koji nisu s nama ali i preživjeli, pa da se potom ako ima nešto sporno to kasnije raspravi bez strasti i izvan konteksta obilježavanja obljetnice stradanja u Vukovaru i Škabrnji?

Zar je tjedan stradanja i sjećanja na žrtve vrijeme za vođenje ostrašćenih i ne rijetko mržnjom obilježenih rasprava?

Zar oni koji se ponašaju tako ne shvaćaju kako upravo time obezvređuju žrtvu i narušavaju dostojanstvo komemoracije i kolone sjećanja?

Zar im čak ni poruke koje iz Vukovara odašilju organizatori ne znače ništa?

Meni je osobno sasvim svejedno kako će tko shvatiti ovo što pišem. To je moj ljudski i kršćanski stav, moje uvjerenje i to osjećam kao čovjek, kršćanin, Hrvat i hrvatski branitelj.

I znam da ništa novo ni originalno nisam rekao, ali sam jednako uvjeren i u to da kako je ovaj moj stav razuman i logičan do te mjere da ga mogu razumjeti svi ljudi dobre volje.

A to mi je jedino i važno.

Nitko nema pravo narušavati dostojanstvo žrtve i komemoracije i za takvo što ne postoji opravdanje. Jednostavno ga nema i ne može biti.

Mi Hrvati nismo primitivna rulja koja nije u stanju dostojno obilježiti dan svoje patnje. I to smo do sada dokazali bezbroj puta – i u Vukovaru i u Škabrnji i na brojnim drugim mjestima na kojima se ginulo za Domovinu. Na žalost onima koji bi (možda) željeli da ne bude tako.

Zlatko Pinter

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari