Pratite nas

Kolumne

Progresivni narod je najavio marš slobode i tolerancije protiv opasnih dragovoljaca u kolicima, naoružanih štakama. I zaigrale delije… Pardon, skupio se narod

Objavljeno

na

Šatoraši da bi zavarali naivne novinare koji su od jutra ispunili O.K.CORRAL počeše pjevati neke vjerske pjesme u čemu su naši napredni novinari bistri kakvim ih je Bog već stvorio odmah prepoznali destilirani klerofašizam. I stigao je napokon s trga Republike ogorčeni i progresivni puk. Kako su se stvari dalje odvijale već je znano, a ostalo je povijest.

Želimo li doista znati što se događa u Lijepoj našoj, kupujte Jutarnji i Večernji. Ne znam koliko sam puta citirao genijalnog vojskovođu Crvene armije? Lav Davidović Trocki dao je vječnu definiciju novinara. Kad je jednog jutra pročitao novine ojađen kvalitetom onoga što je pročitao, rekao je:

„Novinari su intelektualni proleteri.”

Ipak, bojim se da se radi samo o proleterima. Proleterima, koji se za razliku od onih proletera u Oktobarskoj revoluciji, ne usude ni pisnuti protiv svojih ideološki usmjerenih vlasnika. Kako bi rekli na RTL-u: „Pogledajte priču.” Nacionalistički nabrijani pojedinci, koji predstavljaju mali dio pravih i progresivnih branitelja podigoše nelegalni šator, dva metra pred vratima svog obljubljenog ministra. U preostalom većinskom dijelu branitelja raslo je, barem prema hrvatskim medijima, opravdano ogorčenje.

Ovi zatucani pod šatorom tvrde da su oni dragovoljci Domovinskoga rata, za razliku od svog ljubljenog ministra koji je također dragovoljac, ali mobilizirani. I na kraju kao što se je i očekivalo, poštenom i progresivnom dijelu naroda pao je mrak na oči i on je odlučio spontano organizirati kontra prosvjede protiv mrskih šatoraša.

Mrski šatoraši koji mjesecima protestiraju protiv legalne i demokratski izabrane vlasti. Inače, organizirati prosvjede protiv onih koji prosvjeduju protiv legalne vlasti poznata je i priznata pravna stečevina. U Sjevernoj Koreji! Tjedan dana ranije skromno i samozatajno progresivni narod je najavio marš slobode i tolerancije protiv opasnih dragovoljaca u kolicima, naoružanih štakama. I zaigrale delije… Pardon, skupio se narod na trgu Republike i krenuo. Ogromna masa, njih 149. Šatoraši, stisnutih usana od iracionalne mržnje utaborili se u svojim invalidskim kolicima, bijesno stiščući invalidske štake u želji da se obračunaju sa svojim ogorčenim narodom. Šatoraši da bi zavarali naivne novinare koji su od jutra ispunili O.K.CORRAL počeše pjevati neke vjerske pjesme u čemu su naši napredni novinari bistri kakvim ih je Bog već stvorio odmah prepoznali destilirani klerofašizam. I stigao je napokon s trga Republike ogorčeni i progresivni puk. Kako su se stvari dalje odvijale već je znano, a ostalo je povijest.

Renata RašovićEvo kako tu povijest ispisuje Večernjakova Jelena Lovrić, tj. Renata Rašović: „Na ulicama Zagreba interventna je policija ratne veterane morala razdvajati od svog naroda.” Tužna i duboko tronuta Renata postavlja sama sebi pitanje: „I kako se moglo dogoditi da dio javnosti u njima vidi grabežljivce, da građani zbog hrvatskih branitelja na ulici osjećaju nelagodu i strah od bezvlađa u kojem će ilegalni prosvjedi nicati dokidajući vladavinu zakona.” Zbog slabe „memorije pamćenja” Renata nije navela koliko je to bilo „svog naroda”, ali je iz svojih „dobro obavještajnih izvora” saznala i napisala: „…A prosvjed protiv prosvjeda bio bi zasigurno masovniji da dio izritirane javnosti nije ostao kod kuće samo iz elementarne pristojnosti i poštovanja prema žrtvi koju su ovi ljudi dali u Domovinskom ratu.”

Bravo Renata! Bravo Trocki! Bravo za Oscar Wildea koji je napisao da su novinari osobe koje su očito promašile zanimanje. Postavlja se pitanje što su to dragovoljci i invalidi Domovinskoga rata čuli od „svog naroda”, a što nije čula Renata Jelena Rašović? „Ovo je Srbija, hoćemo leba, crkva koja svijetli je crkva koja gori.” Jedna članica „svog naroda” iz Međimurja je svoju „nelagodu i strah od bezvlađa” opisala na društvenim mrežama na pastoralan i pomirljiv način: „Te šatore treba politi benzinom i vužgati sve koji su u njima!” Jedan pripadnik „svoga naroda” je u kolovozu 2014. godine napisao da mu je žao što MIG 21 koji je pao u Velikoj Gorici nije pao na Čavoglave 05. kolovoza 2014. godine.

Ne podsjeća li vas sva ova histerija možda na crne i mračne 90-te godine? I onda je dio naroda uz osjećaj neugode i straha zbog bezvlašča počeo postavljati balvane po prometnicama, urlati „ovo je Srbija”, i onda su katoličke crkve bile krasno osvjetljene dok nisu izgorile do kraja. U Sertić Poljani na Plitvicama starci koji nisu uspjeli pobijeći od „svog naroda” bili su vužgani i živi izgorili.

Drugi Večernjakov novinar Dražen Čurić također se uplašio pa kaže: „Jake policijske snage spriječile su da ne dođe do sukoba da udari Hrvat na Hrvata.”

Čitajući Dražena jasno je kako on misli da su jake policijske snage spriječile da dragovoljci u invalidskim kolicima ne probiju kordon i štakama izvrše genocid nad „svojim narodom.” Ni Dražen, ni Renata ne spominju tko je to pokušao probiti policijski kordon. I tko treba zahvaliti policiji što im to nije dopustila. Bojim se da je prebrzo zaboravljena 95. godina i 5. kolovoz. Veliki dio „svog naroda„ odnosno njihovog naroda misli da su kartaški rečeno došli na štih. Recimo npr. u Vukovaru zamjenica državne odvjetnice godinama nakon što završi posao u državnom odvjetništvu odlazi kući u Šid. Ujutro uredno prelazi granicu i odlazi na posao gdje se između ostalog bavi i progonom članova Stožera za obranu hrvatskog Vukovara. Da ne govorimo o policajcima PP Vukovar, Vinkovci koji svoje uniforme presvlače na hrvatsko-srpskoj granici, ujutro ih po povratku iz Srbije oblače i vraćaju se na posao. Ovo što se dešava u Vukovaru i nekim mjestima u istočnoj Hrvatskoj nije ni tragično ni tužno. To je odličan sinopsis za hrvatsku verziju „Allo-allo”.

No, kome je danas do humorističnih serija? Evo kako na plašenje „svog naroda” gleda „prva partizanska puška”, legendarna Jelena Lovrić. Jele je zapravo prvi stradalnik Domovinskog rata. Po riječima svog prijatelja i kolege Miroslava Lazanskog ona je 90-te godine u Zagrebu posijedila čekajući da Kadijević, Blagoje Adžić i ostali đenerali JNA napokon osvanu u Hrvatskoj i rastjeraju ustašku gamad okupljenu oko Tuđmana. I povodom događaja u Savskoj javila se Jelena u „dnevnom komentaru” Jutranjeg od 23. veljače 2015. godine. Naslov: „Političari, bit ćete krivi ako padne krv.” To je dobro detektirao i bivši predsjednik koji je za vrijeme svog mandata bio uvjeren da je krv pala zbog „loših politika.” A da recimo jedna od tih loših politika nije provela Oluju, on bi vjerojatno bio predsjednik kućnog savjeta, a ne države. Naša partizanka Jele piše dalje: „Premda se razlozi ovdašnjih uličnih marševa ne mogu usporediti s Ukrajinom, bila je to slika drastično, do neprijateljstva, rascijepljene nacije. Jedna su nasuprot drugoj stajale dvije Hrvatske.” S jedne strane 149 predstavnika „svog naroda” koji se deru „ovo je Srbija” i „oćemo leba” koji predstavljaju jednu od dvije Hrvatske po Jeleni Lovrić. Ma hajde Jelena! Pa nije danas 1971. godina nakon Karađorđeva.

prosvjed_branitelji4-210215_gallery_embed_itemJelena nas uvjerava da su to dvije Hrvatske često s istim biografijama. Jedni u invalidskim kolicima, a drugi u bijedi. Super! Ako u bijedi živi 149 Hrvata – banja armija – kako bi rekli Jelini generali. A da je u prosvjedu sudjelovalo samo 10 % onih koji u Hrvatskoj žive u bijedi nema te policije koja bi ih spriječila da počiste beton sa dragovoljcima. I tu dolazimo do prilično prijesne, skoro odvratne laži koju nam intelektualni proletri iz dana u dan serviraju. Zbog čega, zašto i u ime koje logike bi Hrvatska sirotinja tražila obračun sa dragovoljačkim invalidima. Ne nalaze li se zapravo prave adrese na Pantovčaku i Banskim dvorima, a ne u Savskoj 66? Da li su ovi u Savskoj možda privilegirani? Da li bi se netko od hrvatske sirotinje mijenjao sa Đurom Glogoškim pa pristao da bez obje noge sjedne u njegova kolica za 24.000,00 kn mjesečno? Dvojim. Ali te simetrije spadaju u arsenal najjeftinije demagogije preostale iz komunističkog recidivizma. Nadalje kaže Lovrćka u svom panfletu: „Na dva pola razdrta Hrvatska spremna je danas jedna na drugu kidisati.” Za čiji račun? Gdje je drugarica Jelena vidjela dragovoljce koji su spremni „kidisati” na „svoj narod” gladan leba, ali dovoljno sit da se dere „ovo je Srbija.” Ne čini li vam se da ovaj jeftini igrokaz previše sliči na jogort revoluciju iz 90-tih? No, oni su barem imali dovoljnu količinu jogurta i leba. I oni su se 90-te derali ovo je Srbija. No, u jednom dijelu svog člančića gospođa Lovrić je u pravu. Ona je mudro zaključila da iza dragovoljačkih događanja stoji nešto puno čvršče od emocija. Stoji čvrsta organizacija. Eureka.

Zamislite ljude koji su 90-tih godina dobili rat protiv „3. armije u Europi”, stvorili ovu državu, mjesecima se smrzavali na Velebitu na -20 pripremajući se za Oluju i na kraju okupatore kao zečeve potjerali sa njihovim traktorima kući. A zečevima ih nisam proglasio ja nego njihov voljeni vođa Slobodan Milošević. I sad se netko čudi organiziranosti tih ljudi i usudi ih se uspoređivati sa onima koji u Hrvarskoj državi sanjaju o Srbiji, lebu, paljenju crkava, vužganju šatora i koji na sred ulici insceniraju „ploveće kazalište.” Prosvjednici su kobojage željeli probiti kordon i obračunati se sa invalidima i dragovoljcima. Znali su da je to unaprijed izgubljena bitka. Za razliku od Oluje kad pojma nisu imali što ih čeka. A to što ih je onda dočekalo nisu i neće zaboraviti do kraja života. Sad više nisu zečevi nego jeftini statisti koji glumataju prosvjednike protiv prosvjednika. Pitanje za čiji račun? Moralo bi bit jasno novinarima Večernjeg, Jutarnjeg, Slobodne Dalmacije i Novog lista da mogu angažirati i organizirati sve zdrave, progresivne i projugoslavenski usmjerene novinare, ali bitka je unaprijed izgubljena. Pušenje ubija. A Hrvati su 15 godina pušili Račana, Sanadera, Kosoricu, Mesića i Josipovića. Uglavnom, uzalud vam trud svirači.

Povjesničari su jedinstveni da je u politici „divide et impera” velika razlika između Tita i Stipe Mesića. Stipe Mesić je dijelio Hrvate pomoću Peticije, a Tito pomoću Rezolucije, pri čemu je Tito bio rezolutniji.

Drago Prgomet je napustio HDZ. Šteta za doktora perfektne biografije i neupitnog borca za pluralizam. Onaj pravi. Čovjek takovih referenci sigurno će naći svoj put. Ali nad njegovom zlom sudbinom rasplakala se, a tko bi drugi nego „majka svih demokracija” Jadranka Kosor. Svojim nepogrešivim kumrovečkim instiktom osjetila je da je demokraciji u HDZ-u došao kraj. Kaže Jaca: „Moj primjer, ali i brojni drugi, govore da nema šanse u okviru ovog vodstva boriti se za bilo što unutar stranke, da nikakva komunikacija nije moguća. Pa pogledajte Vladimira Šeksa koji je doajen, a smijenjen je s mjesta podpredsjednika stranke samo zato jer je podržavao mene. Zar to nije antidemokratski?” Duboko sam ganut što su senziblni demokrat Šeks i Jaca doživjeli na kraju svoje demokratke karijere. Puno bi nam prostora oduzelo kad bi nabrojao sve one koji su dobili demokratski Šimecki u tur i bili izbačeni iz HDZ-a za vrijeme vladavine Sanadera, Šeksa i Kosorice. Šeks je čak u ime istinske demokracije javno predložio da Jaca bude jedini kandidat za predsjednika stranke na zadnjim stranačkim izborima. Vjerojatno je planirao da se izbori održe u Areni pa da Ivan Jarnjak oduševljenom mnoštvu kaže: „Jel morti netko protiv Jace?” I sad je eto došao kraj Jacine i Šeksove demokracije. Šteta. Zbog humora.

Za vrijeme mandata Jadranke Kosor Sveti Rok proglašen je svecem zaštitnikom skraćenog vojnog roka.

Teme za svoju kolumnu uglavnom crpim iz subotnjeg dnevnog tiska. Tako i ove subote započeh sa listanjem Jutarnjeg i sa zlobnom grimasom počnem čitati kolumnu Ante Tomića. Kad sam završio sa čitanjem zbunjen provjerih je li to doista napisao naš Antiša. A što sad Zvonimire, crni i rigidni ognjištaru? Kako ćeš pljuckati po tekstu našeg Ante, tekstu kojeg bi barem u 85 % i sam potpisao? Našao sam se za jednog ognjištara u čudnoj intelektualnoj dilemi. Da li sam se u zadnja burna vremena promijenio ja ili neiscrpno vrelo mojih kolumna Ante Tomić? Nažalost tu trilemu nisam uspio riješiti, pa stoga lijepo i usredno molim dragog i nadasve simpatičnog gospodina Antu Tomića da opet piše svoje stare i meni dragocijene kolumne. Znači jugonostalgičarske, orjunaške, kolumne sa podoficirskim humorom, kolumne u kojima se ismijavaju Imoćani, Ličani, Hercegovci, Tuđman, HDZ, držanje desne ruke na srcu prilikom sviranja hrvtaske himne itd. Ako gospodin Tomić nastavi pisati i misliti kao u svojoj zadnjoj kolumni, stavit će me pred velike probleme.

O tempora, o mores, u prijevodu kakvi ljudi, kakvi običaji, čuvena Ciceronova rečenica, u njegovom isto tako čuvenom govoru protiv Katiline.

Zvonimir Hodak / Dnevno.hr

[ad id=”40551″]

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Neki članovi povjerenstva kao “isljednici”

Objavljeno

na

Objavio

Neki članovi saborskoga povjerenstva o Agrokoru ne drže svoga zastupničkog i povjereničkog digniteta, nego izigravaju jednu vrstu detektivske pa čak i “isljedničke” službe, koja više podsjeća na još neuvježbane pripravnike nekadašnjega NKVD-a, čija je želja za fizičkim uništenjem neprijatelja bila jača od načina i metoda njihova smaknuća

Na slučaju saborskoga istražnog povjerenstva za Agrokor nije teško uočiti dvije političke tendencije. Po logici zakona jedna se kreće prema ukidanju povjerenstva, dok bi druga, koju zastupa oporba, trebala krenuti preko relativizacije zakona i na kraju ukidanju prava.

Prva se kreće tragom demokratske tradicije i poštivanja vladavine prava, a druga, čiji su izraziti predstavnici mostovac Nikola Grmoja i sdpeovac Gordan Maras, starom balkansko i totalitarnim komunističkim nasljeđem, koje je sebi prisvajalo pravo na koruptivno ponašanje, dok se s protivnicima pokušavala obračunavati na vrlo radikalne načine.

Primjera takvoga licemjernog ponašanja tijekom 20. stoljeća je na pretek, a njegova balkanski načela formulirana su u izjavi srbijanskoga političara Nikole Pašića, kojem je zakon služio tek za obračun s političkim protivnicima, dok je svoje političke pristaše oslobađao od zakonskih obveza.

Novija inačica stare Pašićeve balkanske metode političkoga obračuna našla je potvrdu i poruci jugoslavenskoga komunističkog diktatora Josipa Broza, koji se u obračunu s nositeljima Hrvatskoga proljeća obračunavao pod geslom kako se sudci ne trebaju držati zakona kao pijan plota.

Koliko god ovako retrogradna tendencija bila škodljiva za razvoj hrvatskoga društva, ona je logična posljedica, ne samo ideološkoga nasljeđa dviju bivših jugoslavenskih diktatura, nego i cijeloga sustava sadašnjega hrvatskog pravosuđa, očito premrežena kadrovima sa starim balkanskim i jugokomunističkim mentalitetom, koje nažalost nije prošlo ni svoju minimalnu lustraciju.

Osim toga, u političkom smislu, nije nelogično ni ponašanje oporbe, koja u okviru saborskoga povjerenstva, doduše demagoškim smicalicama, poluinformacijama i neznanjem, snažno koristi povjerenički položaj kako na na slučaju Agrokora stjecala u javnosti toliko potrebne bodova za rušenje aktualne vlasti.

Naravno, to je posve legitiman politički postupak, koji doista šteti sadašnjoj vladi. Nu to nije problem oporbe, nego vladajuće većine, koja očito nije dorasla prijeporima s oprobom, a ni problemima Agrokora, koji nisu nastali preko noći.

Posve je druga stvar to što se i neki oporbeni članovi povjerenstva ne drže svoga zastupničkog i povjereničkog digniteta, nego izigravaju neku vrstu detektivske pa čak i “isljedničke” službe, koja više podsjeća na još neuvježbane pripravnike nekadašnjega NKVD-a, čija je želja za fizičkim uništenjem neprijatelja bila jača od načina i metoda njihova smaknuća.

Tu su metodologiju, nakon ubrzanih tečajeva, već od 1944. svladavali bivši oznaški i udbački likviodatori.
Srećom, danas još uvijek živimo u demokratskom društvu, a i formalni NKVD-e je nestao s političke pozornice pa se od nabrušenih komesara iz saborskoga povjerenstva za Agrokor ne treba bojati bar za fizičko uništenje.
Kako se povjerenstvo bavi pitanjima političke, a ne kaznene odgovornosti, njegov je prvenstveni cilj oblatiti, optužiti i dikreditirati političkoga protivnika.

Nu taj politikanstki cirkus ne će nanijeti samo štetu vladajućoj većini, nego bi se njegov utjecaj mogao prelijevati i na opće poslovno i gospodarsko ozračje, čime će račun platiti cijela hrvatska država.

Bajkovito izgleda da interpretraciju zakona tumači državni odvjetnik, a ne za to ovlaštena državna tijela.
Pokazuje li možda i to opće stanje u kakvom se nalazi hrvatsko pravosuđe?

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Barbara Jonjić: Dica su to Malešna, al’ znadu komu su sviće palili – Dica su al’ znadu kako Domovinski rat nije bijo građanski rat

Objavljeno

na

Objavio

Školu moreš
Al’ ne moraš imat
Ae
Komu se uči, neka uči
Neka buba, čita, zbraja i dili
Na volju mu je

Al’
Kuvat u nas moraš znat
Ono zeru, mrvočak
On’liko k’liko se kuvalo u našemu sirotinjskomu kraju na golu kamenu
Na kominu su šamot ciglon
U bronzinin što su se mrčavi
Cunali
O komaštrin

Moja baba nije znala pravit sto i jedan kolač
Ni čut
Kakvi kolači, kakvi bakarači
Kašnje je to došlo
Su markan iz Njemačke
Uskupa su flajdan i hauban za kosu
Su prvin merđanin i bagerin
Uskupa su petardan
Njemačkin štekan Ma’lbora i Zipašin

Nisu naše kuvarice
Ravne onin iz
Slavonije
Ni govora
Jerbo naše
Valja pravo reć’
Nisu imale nit’ mat’rijala za toga

Pravit svo ono bogatstvo nisu imale sučin al’ zato
Su naše pekle
Privrte vrile
Ušćipke meke
I padišpanj u koji bi viju rukan vridnin zadivale

Bile vrlo stručne
Za rašćike i koštradine
Za kruva ispod sača
Raka su metvicon i puron
Stručne za pečenice, divenice i toća

Još k’o dite
Učilo me naškoj kuvariji
Metnili bi mi zdilu, bilu.. su jajima na tolu
Ispod niske odrne
A ja na stočiću propeta
Unde di gleda priko Bejine kuće
U Osoje
Metnili bi mi
Šaku brašna, soli navr’ prsta
Kap varenike, zeru mlake vode
Pa bi unda sama zamišala privrte
Gledajuć satrat sve one gljize

Izlivala bi i’ kacijolon
U zagrijanu, crnu tavu na šporetu
Pa bi začvrčalo na kapi ulja

Čekala bi da zeru skori
Ujti su donju stranu
Pa unda privrnila
Unda bi jopet
Pričekala
Minut, dva
Pa
Iskrenila na pijat
Oni na sitne, crljene ruže

Amerikanski pijat
Oni što je doša’ brodon u jednoj od oni’ puni’ skrinja moje babe
Što su njojzi slala braća iz svita

Najlišpe na svitu meni je bilo na vrilu privrtu
Posut rukon zeru cukra
Onako iz zdraka
Samo da zabili sridica
Pa pljesnit rukama i gledat
Kako cukar krabi vrućina koja ugusto iz privrte
Dimi

Doklen ideš
Musavin rukan privrćeš listove one dvi materine knjige zvane – Kuvarica
One su tvrdin korican
Su šarevitin slikan, kojima smrti nema

To ti je najdraža zabava bila
Ist i privrćat slike
Oni knjiga što i’ je mater kupila u vakat kad se udala prikomlada
T’liko mlada da ni kuvat nije znala

Kuvarice ob’e znadeš napamet
Od
Do
Svako slovo i svaku sliku
I znadeš šta bi iz nje najradije pojio
I ti
I ćaća ti
I brajo
Jerbo si i nji’ uvik pita šta bi oni za se’
Probrali
I silijo bi i nji’
Sve redon
Da ti upru prston u najlišpu sliku
Ae
Jerbo glavno je bilo izabrat šta ‘oćeš
Izabrat na sliki
U mašti
To ti je unda isto k’o da si kupijo i mat’rijal
I kuva i peka
I pojio zaprave

Kraj studenoga je i oni je vakat
Kad se po selu uzvire gudini po kućarin

Dobranalo se iznenada to jedno jutro kad ti se mrzle ruke lipu za volan
A iz usta ti dimi od leda doklen govoriš
Pa puneš u caklo
Da dica rukan
Mogu mećat srca
Dok se vozu

Pa se ne voziš više u običnomu autu kroza mrzle dane
Nego u malešnoj galeriji
Njijovi imena
I srca

U te studene dane
Uvati gudine skrika po kućarin
A u zdraku se izmiša mirluš brenera
Svinjski dlaka
I vrile vode
Postanu tražena roba u selu one lole što znadu utvrdo gudinu držat nogu

Vrime je to oštra mirluša
I vrime oštri’ noža
Zvona za bikarenja
I sindžira za okrićanja

Nije lako bit gudin
Priko godine
Ni čut
Krajen godine
Apose je gadno bit gudin
Milo ti ji dođe

Ae
Meni milo gudina
Oduvik
Šta mu je život
Ništa!
Ide, pije, tovi se
Ne misli se o ničemu
Svaki dan mu jednak
Nečisti podase
A dalje svoga kućara niti ne zna
Loče iz korita mekinje i spirine
Pa čeka
Da ga se su prvin ledon prikolje
Posoli krupnon soli
I na lisi ga se razviša

Studeni je
Mrznu cakla
Dobranalo se ono jutro kad se ruke mrzle za volan lipu

Vratili mi se sokolići moji
Oni moji stariji
Iz našega Vukovara
I već danima govoru
Šta su sve vidili
Okon i srcon
Di su i šta ili
Di sviće palili
A di se do tlea
Poklonili

Donili u rukan malešni Vodotoranj
I malešnu Golubicu
Donili sasebon Vukovar na naš jug
U dnu malešnoga Vodotornja
Upisana ona časna godina
Tisućudevestodevestprva
Ona za koju moraš znat di si bijo
I ti
I svi koliki

Vidili moji sokolići gorikar
Sve naše barjake na vrpi
Sve
I one crne koji su u nemilosti
Poradi
Pozdrava
Za Dom spremni
Dica su to
Malešna
Al’ znadu komu su sviće palili

Dica su al’ znadu kako Domovinski rat nije bijo građanski rat

Neka nemaju velike škole
Znadu
Više se volu igrat nego sidit nada knjigon
Uču se išton privrte zamišat
Al’ o ratu sve ono prikovažno
Već znadu

Jerbo
Nije njima cili svit
Kućar i puno korito
Nisu godine proveli samo ločuć spirine
I gledajuć u prazno
Dica su al’
Mislu glavon i srcon
I volu svoje

Tak’ima mista
Nikad’ neće bit’ ni na hateveu
A ni na državnon koritu

Taki poda rukon cili život nosu one dvi Kuvarice tvrdi korica
Iz koji’
Znadu šta ‘oće

Znadu izabrat

Znadu kako je srce i mašta
Prišnije
Od onoga zaprave

Kako je prišnije crtat onin praznin, promrzlin rukan srca po caklu
Nego živit k’o gudin koji ne vidi baš ništa dok ide sve redon
I zaprave

Znadu kako se more i mora volit sve svoje redon
I upaljenon svićon
I pismon
I molitvon

More se volit sve svoje su onin što šalješ u modernin, šarevitin skrinjan
Koje i danas dolazu na naš kamen sirotinjski

Tisnin putin
Odsvaklen

Barbara Jonjić / Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari