Prokletstvo demokracije

Demokracija je užasno loš oblik ustroja za one koji su naučili na diktaturu i ne žele preuzeti odgovornost za svoju sudbinu.

Za bolji život u demokraciji narod mora sam potegnuti, biti mudar i uporan, a ne samo vikati i jadikovati.

[ad id=”68099″]

Hrvatsko društvo ima formalnu demokraciju, ali je dubinski sklono diktaturi, sljedbi i nepostavljanju pitanja naspram onih koje slijedi. Budući da različite skupine slijede uvijek svoje vođe i svoje ideologe normalno je da je društvo podijeljeno po svim crtama svojeg postojanja.

Jednu grupu, idološki, čini kumrovečka škola u kombinaciji s potpunom brutalnošću onih koji bi i dan danas ubijali da im se da prigoda.

Drugu grupu čini ogromna količina pobožnih, najčešće formalno tradicijskih jadnih katolika koji bi da se sotona obrati i pokaje.

Treću grupu čini takozvana osviještena elita, domoljubna ili neideološka, lijeva ili liberalna, elita koja iz oba sustava izvlači, uglavnom, materijalnu korist.

Promjenjivu grupu čini masa naroda bez ikakve perspektive, pokradena, ponižena i spremna da opet bude izvarana.

Petu grupu čine revolucionari, ustaše, oni koji bi dizali revoluciju, pozivaju se na svijetlu tradiciju ubijanja i bezkompromisnosti. Njih ima iskrenih ustaša, mislm na načela, ali ih ima jako puno koji su agenti provokatori ili galamdžije.

Narodne elite po hrvatskim mjerilima uspjeha žive dobro od podjele, to su oni koji su dovoljno gipki da se uvuku u svaku guzicu ili dovoljno glasni da uvjere svakoga skromnog sljedbenika. Elite žive od težnje naroda za diktaturom i spoznaje da se u demokraciji moć dobiva brojem glasova, a glasove dobivaju najglasniji.

Sukob i podjele po svim crtama. Takvo društvo nema šanse opstanka u suvremenom natjecanju najvitalnijih.

Ima li rješenja? Može li hrvatski narod i društvo postati relevantan čimbenik u globaliziranom i demokratskom svijetu?

Katolički put očekivanog obraćenja sotone je ko pišanje uz vjetar, da lopovi i kriminalni elementi vjeruju u Boga nebi ni opravdavali zločin, pokolje, lopovluk, idolopoklonstvo, zatiranje slobode. Dakle zaboraviti katolički obrazac preporoda države i naroda.

Pobjeda zajedništva nad podjelom?

Zaboravite. Nema zajedništva između onih koji teže zajedništvu jer nemaju lopovske perspektive i onih kojima samo lopovluk osigurava materijalnu korist i moć.

Pobjeda umnih – takozvana inteligencija kao spas?

Zaboravite i tu opciju jer umni šute tako dugo dok od lopova dobivaju zalogaje. Oni se predstave kao tolerantno rješenje jer bi svaka druga opcija njima iz usta izbila zalogaj. Neovisni i kritični intelektualci u Hrvatskoj su rijetkost. Uglavnom medijske napuhače, otrovne za svaku demokraciju jer je njima demokracija samo pitanje koristi, izrasli na jaslama diktature ili oportunizma.Većina hrvatskih intelektualaca i stručnjaka svoju plaću dobiva iz nekog ovisnog odnosa, dakle ucjenjivi.

Pobjeda silom – revolucionarna preobrazba društva?

Potpuna ludorija jer nikom skoro nije do sile, osim onih koji bi još utvrdili svoje pozicije pozivajući se na mir, a koristeći sukobe da bi se opet obogatili. Njima bi se pridružila jedna mala ekipica ljudi koji uživaju u sili kao demonstraciji svoje moći, dakle isto tako za narod potpuno bezizgledno.

Ovo je demokracija, kako god da nam ona izgledala nepostojećom, neučinkovitom ona je najbolje i najefiaksnije rješenje, ali demokracija zahtijeva daleko više odlučnih i odgovornih nego što ih danas ima. Starčević reče da ih treba 50. U Starčevićevo vrijeme je to možd abilo dosta, nije narod bio tako okužen lažima i svijet je bio manje globaliziran pa je utjecaj častnih ljdi bio veći nego bi dana bio utjecaj medija koji te ljude žele kompromitirati.
No svakako da za demokratski preobrat nije potrebna vojska, potrebno je par stotina odlučnih, materijalno spremnih na žrtve i idejno stabilnih demokratski orijentiranih sudionika.

U demokraciji je jedino rješenje politička borba, ali ne u okvirima koje do sada poznajemo u strankama koje vrve nepismenim i bahatim vođama, koji niti jedne izbore nisu dobili, ili dobivaju izbore da bi opet usrećili svoje nacionalno demokratske masturbatore hrvatstva.

Glavni kamen spoticanja je sigurno u ovakvom pristupu mantra koju ponavljaju neuspješni i nepismeni ili već moćni: “ma daj molim te koji si ti luđak, pa imamo tisuću stranaka”. To je već prvi korak difamiranja i kompromitacije: “joj još jedna stranka, nemoj molim te, pusti me na miru sa tim strankama…” Cilj ostvaren. Anestezija djeluje. Dokazi da je teza ispravna su poluuspješni, neuspješni ili politički neškolovani pokušaji raznih spasitelja.

Na hrvatskoj sceni nema političke stranke koja ima jasan program nacionalnog i gospodarskog oporavka, ponaša se suvremeno i koristi suvremene metode komuniciranja. Ili imaju samo nacionalni program ili podliježu obmani da ima politike bez ideologije. Oba pristupa su sakata i osuđena na neuspjeh.

Nema stranačkih vođa koji su dovoljno nacionalno samosvjesni da se ne useru na priljepak da su ustaše. Oni svim silama žele dokazati da su neideologizirani, nisu ekstremni, nisu ovo ili nisu ono. Njih većina se boji da ih kumrovečki đaci, današnje elite, ne kompromitiraju, a svaki ima debelo razloga da se boji: od poslovne, političke do lažno katoličke kompromitacije. Ili su bili suradnici UDBE, lopovi u ratu, nebranitleji, nevjenčani su i imaju ljubavnicu ili su jednostavno uplašeni da im se ne otkrije neka slatka tajna.

U tom okruženju opstaju male strančice koje si umišljaju da će zbog dva nacionalna povika i sa dvadeset sljedbenika osvojit glasove, bez infrastrukture i bez rada, one su bezopasnije što ih je više, one podcrtavaju mit da imamo previše stranaka i da nam ih ne treba još.

Ponekad se pojavi neka ideološki neopterećena ekipa, koja narodu kaže da je najvažnije imati kruha. Njihov uspjeh je kratkoročan jer se jako brzo uvidi da narod ne treba vieš kruha nego nade!!!

Svi zajedno su ubili nadu, ubili su sreću, ubili su ponos, od naroda su učinili cvileće robove, katoličke naivne moraliste koji se nadaju da će se sotona obratiti.

Ne, ne će. Vjera znači stalnu borbu, a ne pozivanje na borbu, uporno nastopjanje da budemo bolji, vjera je stalno učenje, obraćanje i griješenje.

Bog nam je dao razum, snagu volje i vjeru. Ako to ne koristimo onda nismo dostojni biti sluge kojima će Gospodar podariti još novaca na upravljanje. On će nas ostaviti da čamimo u tamnici jer smo zakopali novčiće iz straha.

Dobili smo rat protiv petokrake i Jugoslavije, a oni danas usred Zagreba veličaju upravo one protiv kojih je vođen rat. Branitelje invalide nayivaju nacisima.

Umjesto krika javnosti, umjesto krika stranka i kaznenih prijava stranke šute elite umuknule.

Invalidi iz Savske i Vukovarski branitelji nisu tako važni kao vlastiti stranački dostojnici, prilivode, debelokošci i ogavni lopovi. Invalide možeš nazvati nacistima, usporediti Domovinski rat i okupaciju protiv koje je vođen taj isti rat, ne boj se ne će stranke ustati na barikade.

Oni se bore samo za ugled svojih dostojnika, strah ih je da se ne zamjere medijima ili da ne ispadnu preradikalni. Komunsitički iskonski strah im usađen u kosti do srži.

Metoda zastrašivanja i samoodabrane cenzure, kao posljedice straha, djeluje i danas jače nego za vrijeme rata. U ratu nije bilo kruha i sigurnosti, ali je bilo nade! Nada je pobijedila strah, a danas umjesto nade imamo opet strah, strah od ovrha, strah od progona, strah od prozivke i javnog uništenja.

Program uništavanja otpora je u punom jeku, provodi se sukaldno svim načelima diktature i javnog utjecaja.

Akteri tog beznađa su ipak završili kumrovečku školu, oni znaju kako se ubija bez tragova, kako se slijede ciljevi. Nihov cilj je održavanje ili povratak moći, a sredstvo je ubiti nadu govoreći da je kruh važniji od nade.

Tko nema nade ne treba mu ni kruh, tko ima nadu on će zaraditi za kruh!

Tko su ti akteri beznađa?

Komunisti? Jugoslaveni? Bankari? Masoni?…..?

Oni su svi, baš svi, oni koji žive od ropstva i siromaštva naroda, a sposobni su narodu reći da je poskok u njedrima izvor topline, bitno je da poskoka proglase nevažnim jer ipak je najvažniji kruh.

“Dosta mi je poskoka”, reći će nakon čitanja ovakvih upisa i članaka kakav prosvijetljeni intelektualac iz kućne radinosti, “okrenimo se zalogaju”.

“Dok ne prisidne”, rekli bi naši stari.

Vinko Vukadin