Pratite nas

Kolumne

Proložac suis Charlie: Je li Ante Tomić mrčio ovce ili je to samo satira?

Objavljeno

na

Spaljivanje Tomićeve lutke je morbidni skandal. Spaljivanje lutke Keruma ili Sanadera je narodni humor i jako duhovito. Na to se svodi ono što pišu mediji Tomićeve matične kuće. Tomić se smije sprdati sa svima, s Tomićem nitko, piše Marcel Holjevac za dnevno.hr

tom1_773555S1

Iz Tomićeve matične kuće i HND-a poručuju građanima Prološca da spale nekog drugog lopova, jer, kažu, od svih lopova na svijetu njima smeta samo Tomić. Da su spalili lutku Kolinde valjda bi to bilo u redu. Ili nekog od onih 200 lopova i razbojnika s njene inauguracije koje je Tomić “spalio” u svojoj zadnjoj kolumni, odnosno obilježio ih kao krivce za nevolje u prošloj godini, kao što su oni obilježili njega. Među razbojnike i sjecikese na inauguraciji Kolinde Grabar Kitarović je Tomić ubrojio među ostalima Željku Markić, Davora Šukera, Zvonimira Šeparovića, Milijana Brkića, Ivana Šukera. I pita se, ako ovako izgleda glava ove zemlje, kako onda izgleda guzica. Pa valjda ima doma ogledalo?

Tomiću nisu na inauguraciji smetali neki pravi lopovi tamo poput Mesića – kojem su, kaže presuda Finaca, osuđeni dali 630.000 eura mita da uglavi posao s Patriom, niti gospodin ZAMP, niti Šešeljev četnički vojvoda Vučić, niti udbaši koji su ostavljali sjekire u glavama disidenata od njemu dragog režima. Njemu u tom režimu baš bilo super i boli ga džon tko je zbog toga platio glavom ili zatvorom, poput njegovog zemljaka Gotovca recimo, njega smetaju “oni drugi lopovi”. Pa tako i građanima Prološca smeta on, a ne netko drugi. Svatko ima pravo sam birati tko mu se ne sviđa, zar ne? Postoje lopovi koji narodu kradu novac, i oni koji mu pokušavaju ukrasti zdrav razum. Potonji su mnogo gori. Pa ako uz sve prave lopove i kriminalce na inauguraciji Tomiću smeta jedna Željka Markić, koja je valjda kriminalac zato što se njemu ne dopada, onda i njegovi sugrađani imaju pravo birati u kog će uprti prstom. S tim što oni to čine s mnogo manje zlobe i malicioznosti od njega. Njima je to ionako šala. Tomić pak svoju satiru shvaća smrtno ozbiljno. A i karneval.

On je uostalom često komentirao mentalitet i običaje svojih suseljana, pa čemu se onda čudi da oni na ovaj način komentiraju njega? Stanovnici imotske krajine nemaju na raspolaganju stranice “Slobodne Dalmacije” i “Jutarnjeg” da bi izrazili svoj stav o Anti Tomiću, u stvari najčešće nemaju prilike niti ispod članka komentirati njegove umotvorine, jer je on, onako demokrata po celom telu, zabranio komentare ispod svojih kolumni, kako se ne bi vidjelo što ljudi stvarno misle o njegovim bljezgarijama i gadarijama. Zato su ga prokomentirali na ovakav način. Spalili su njegovu lutku, s prepoznatljivim simbolom njegove urbanosti, šeširom, i knjigom naslovljenom “Što je ovca bez mrkova”, parafrazom naslova njegove knjige “Što je muškarac bez brkova”. Uključuje li njegova rodna, spolna, seksualna i kakva već orijentacija mrčenje ovaca ne znam, ali valjda selo najbolje zna svoje.

“Tomić je satiričar sa stajalištem i svjetonazorom koji ne ostavlja ravnodušnim – čitatelji ga ili vole ili ne vole. Za one koji ga ne vole najbolji je lijek da ga ne čitaju”, kaže notorni predsjednik HND-a, udruge režimskih novinara Duka u svom priopćenju u obranu Tomića od karnevalske povorke. I karneval je vid narodne satire sa stajalištem i svjetonazorom, volite ga ili ih ga volite. Ako ga ne volite, najbolje je da ga ne gledate, zar ne. A ako ne volite lokalni vlaški svit, najbolje da ga ne komentirate. Ako ga pak komentirate, onako kako to redovito radi Tomić, onda morate biti spremni na to da će oni možda komentirati vas.

To je uostalom na tragu onog što je Tomić pisao o slučaju Charlie. Tada je rekao, ako se muslimanima ne sviđa što ih Charlie prikazuje kao ljubitelje ovaca, koza i muških stražnjica, ne moraju ga kupovati. Neka sad svoju filozofiju primijeni na sebe. Ako mu se ne dopada to što ga u rodnom selu prikazuju kao ljubitelja ovaca, ne mora gledati povorku. Može recimo ići na karneval u Rijeci. Ili u Riu. Ima dovoljno veliku plaću da si to može priuštiti.

“Spaljivanje lutke novinara i pisca asocira na zatvore i logore”, kaže se u trezvenom Dukinom priopćenju. Ne znam kako vas, mene karneval, mesopust, ili kako ga već zovete, asocira na doba godine kad se ljudi izruguju s vlastima, režimskim pripuzima, pokondirenim tikvama i umišljenim egocentricima. Asocira na demokraciju i slobodu. Kao što je nekima sloboda vrijeđati osjećaje vjernika crtanjem kojekakvih karikatura, ili pisanje kvaziduhovitih kolumni za režimski tisak, u obranu istog. No Duki je sloboda govora samo kad govore Tomić, Dežulović, Ivančić, Elizabeta Gojan. Kad narod progovori, onda je to napad na slobodu govora i govor mržnje.

Tomić bi trebao znati da svaka akcija ima i reakciju, i da svatko ima pravo reagirati na svačije pisanje. Naravno, u okviru zakona, ne postavljajući bombe. A ne postoji zakon protiv spaljivanja krnje, pusta, ili kako ga već gdje zovu. Tomić je šampion primitivnog i pljuvačkog ad hominem novinarstva u Hrvatskoj, on smatra da se ima pravo izrugivati sa svakim, bez ustezanja, da ima pravo na svakog ići džonom i onda reći da je to satira. Sad, ako netko misli da je ovo primitivno i morbidno, na volju mu. Ali, formalno pravno, pust je satira. Kao što su to formalno i Tomićeve kolumne. U stvari su nešto drugo, čista esencija zloće u celofanu od lošeg humora.

No u cijelom ovom festivalu licemjerja treba zapitati novinare EPH Holdinga, koji pišu kako “ovakvo društvo zaslužuje da im se izlije kanta govana na glavu” (Slobodna Dalmacija), i kako je morbidno spaljivati lutke živih ljudi, zašto im je istog dana bilo jako duhovito spaljivanje lutke Keruma u obližnjem Splitu? Ili Šukera? Ili pred neku godinu Sanadera? Siguran sam da se Kerum na to neće naljutiti. Možda Kerum jest onako malo sirov i grub po rubovima, nije onako urban i profinjen kao Tomić, ali eto, nisam čuo da se oglasio. Možda ipak ima više smisla za humor od Tomića. Uostalom lijepio si je pršut na čelo. Tomić nije, njemu su drugi svašta lijepili na čelo i prolijevali po glavi. A i zanimljiv je taj stav, da društvo ne valja, jer ne voli moralnu vertikalu Tomića. I glasa za HDZ. Taj stav, da narod ne valja jer ne prihvaća da im se izljevaju verbalne kible po glavi a novinar je u pravu, podsjeća na stav komunističkih vlasti kako je problem u narodu koji ne razumije njihove genijalne zamisli. Pa onda je umjesto vlasti najbolje promijeniti narod.

Kad je pred koju godinu spaljena Sanaderova lutka, u novinama je pisalo: “Prošao je najluđi tjedan u godini kada se moglo kroz kostim i masku reći sve što misliš o svima a najviše o stanju u društvu. Moglo se to iskazati spontano i bez posljedica da ćeš zbog ismijavanja nekog važnog u politici ostati bez posla”.

Sad to više ne važi. Modificirana verzija glasi, prošao je najluđi tjedan u godini kada se moglo kroz kostim i masku reći sve što misliš o svima osim o Anti Tomiću. Histeriziranjem i dramatiziranjem oko nečeg što je tako bezazleno kao što je spaljivanje krpene lutke Duka i ekipa oko Tomića su dokazali da on nije samo dežurni pljuvač, nego i autentična “Drama Queen”. Ako se već prezentirate kao satiričar, onda morate biti u stanju podnijeti i šalu na svoj račun. A ako Tomić misli da je šala neukusna, neka pročita svoje tekstove i što je pisao o svojim mještanima.

[ad id=”40551″]

Autor: Marcel Holjevac Dnevno.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Aca u građanskom ratu – sa samim sobom

Objavljeno

na

Objavio

Mogla je to biti savršena predstava zamišljena po savršenom scenariju. Koju minutu prije 14 sati, činilo se kao da sve ide po planu i nedjeljni je voditelj već trljao ruke zamišljajući sutrašnje naslovnice iz kojih bi bilo razvidno da je on, popularni Aca, dao još jedan obol tezi kako nikada Hrvatska nije bila napadnuta.

Uh, možda će me opet potapšati Pupi, razmišljao je veselo. A kako i ne bi!?

Sve je razradio do detalja. Srbina i vukovarskog branitelja Predraga Mišića Peđu trebalo je samo malo pogurati da potvrdi tezu da se u Hrvatskoj umjesto nekakvog Domovinskog rata vodio građanski rat. Nek’ ovaj malo priča o Vukovaru, borbama i zarobljavanju da zadovoljim formu, mislio je Aca, nek se opusti, a onda ću ga dočekati. Jer, imao je on svoje argumente koje će ispucati u trenutku kad se Peđa ne bude ni najmanje nadao.

Piše: Silvana Oruč Ivoš

Negdje oko 47. minute je krenuo. Lagano. Bez nervoze. Pa sjedili su njemu nasuprot i veći zalogaji od ovog vukovarskog branitelja. Smireno je Aca Mišića priupitao što je zasmetalo Hrvatskoj konzervativnoj stranci u izjavi Aleksandra Vulina o tome da se u Hrvatskoj vodio građanski rat? Uslijedio je hladan tuš, Mišić ga je pogledao i hladno kazao da nije bilo nikakvoga građanskog rata već da je Hrvatska napadnuta i da je riječ o agresiji JNA.

I onda se naš nedjeljni voditelj počeo koprcati nadajući se da Pupi ne gleda TV. Panika je bila sve veća i odlučio je zaigrati na sve ili ništa te mrtvo-hladno izjavio da se radilo o građanskom ratu jer je bilo dosta ljudi srpske nacionalnosti koji su bili građani ove države i koji su se pobunili protiv Hrvatske, a kao dokaz toj tezi naveo je primjer Mišićeva brata koji je bio građanin RH i ratovao je na agresorskoj strani. „To su izdajice domovine“, opet je hladno odgovorio Mišić pa nedjeljnom voditelju nije ostalo ništa drugo nego da nervozno, kao posljednji pokušaj, pročita definiciju građanskog rata koju je netom prije početka emisije pažljivo prepisao s neke internetske stranice. I dobio je što je tražio. Vukovarski branitelj i Srbin (iako je to potonje manje važno) kazao mu je kako je Srbija napala Hrvatsku. I ostavio našeg nedjeljnog voditelja u neobranom grožđu.

No šalu na stranu. Možemo sada raspravljati o tome zašto ovaj voditelj Hrvatske televizije ne poštuje zakone. Možemo raspravljati i o tome zašto, očito namjerno, ignorira Deklaraciju o Domovinskom ratu koju je usvojio Sabor u kojoj jasno stoji da je Hrvatska vodila pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome, u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica. Ili, se možemo zapitati je li ovaj nedjeljni voditelj čuo za presudu Haaškog suda hrvatskim generalima iz koje je razvidno da se Hrvatska branila. Sve to Stanković bi trebao objasniti svojim poslodavcima, ali i svima koji plaćaju preplatu ili pune državni proračun.

No isto tako treba biti pošten i reći da se inzistiranjem na građanskom ratu Stanković samo pridružio sramotnom nizu onih koji su i s većih pozicija branili velikosrpsku tezu o podjeli krivnje, u koju se građanski rat savršeno uklapa. Od Josipovića, Pupovca, Vulina, Vučića, Irineja, Nikolića, a svojedobno se čak i Milanović zaigrao s tim terminom.

Josipović je čak išao toliko daleko da je inzistirao na tome da Hrvatska odustane od tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu. I to bez obzira na to što je Međunarodni sud pravde kao najviše međunarodno pravosudno tijelo ustvrdilo da je Hrvatska bila žrtva agresije u cilju stvaranja homogene srpske države. To mu nije smetalo pa je i dalje radio sve da se Domovinski rat proglasi građanskim, a onda bi se moglo govoriti i o drugačijoj preraspodjeli krivnje.

Ipak, u Stankovićevoj emisiji čulo se još nešto iznimno važno, a što je dobilo znatno manji medijski prostor. Predrag Mišić Peđa otvorio je temu vođa srpske manjine u Hrvatskoj, posebno Pupovca i Milakovića u Vukovaru, te kazao kako oni zapravo štete srpskoj manjini i uopće nemaju potporu.

Argumentirao je to činjenicom da je Srđan Milaković u Vukovaru dobio tek sedam posto glasova. „Problem je dok se 145.000 ljudi u ovoj državi izjašnjavaju kao Srbi, Pupovac dobiva 8.000 glasova – ma koga on to predstavlja? U tome je problem, to je osnova problema. Koriste novac hrvatske države, a ne predstavljaju srpsku nacionalnu manjinu, nego SDSS koji je dobio 8000 glasova. Ostalih 137.000 živi za ovu Hrvatsku“, jasno je kazao Mišić. I to je jedina istina. Velikoj većini Srba u Hrvatskoj dosta je konflikata i ratnog huškanja u koje ih gura Pupovac.

I to je razlog zašto, unatoč zakonskoj mogućnosti, ne žele birati zastupnike s manjinske liste. A podsjetimo, na posljednjim parlamentarnim izborima čak 86 posto pripadnika srpske manjine u Hrvatskoj nije htjelo glasovati i birati svoje zastupnike na posebnoj listi.

Dovoljno je to snažna poruka da je zrelo vrijeme da se promijeni izborni zakon na način da se ukinu jednakiji i ostanu samo jednaki.

Silvana Oruč Ivoš / Hrvatsko Slovo

Marko Jurič: Kakva je ovo glupost HRT se ograđuje od svojeg novinara Ace Stankovića?

HNES donio etičku osudu Aleksandru Stankoviću, zvanom Aca

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Neki članovi povjerenstva kao “isljednici”

Objavljeno

na

Objavio

Neki članovi saborskoga povjerenstva o Agrokoru ne drže svoga zastupničkog i povjereničkog digniteta, nego izigravaju jednu vrstu detektivske pa čak i “isljedničke” službe, koja više podsjeća na još neuvježbane pripravnike nekadašnjega NKVD-a, čija je želja za fizičkim uništenjem neprijatelja bila jača od načina i metoda njihova smaknuća

Na slučaju saborskoga istražnog povjerenstva za Agrokor nije teško uočiti dvije političke tendencije. Po logici zakona jedna se kreće prema ukidanju povjerenstva, dok bi druga, koju zastupa oporba, trebala krenuti preko relativizacije zakona i na kraju ukidanju prava.

Prva se kreće tragom demokratske tradicije i poštivanja vladavine prava, a druga, čiji su izraziti predstavnici mostovac Nikola Grmoja i sdpeovac Gordan Maras, starom balkansko i totalitarnim komunističkim nasljeđem, koje je sebi prisvajalo pravo na koruptivno ponašanje, dok se s protivnicima pokušavala obračunavati na vrlo radikalne načine.

Primjera takvoga licemjernog ponašanja tijekom 20. stoljeća je na pretek, a njegova balkanski načela formulirana su u izjavi srbijanskoga političara Nikole Pašića, kojem je zakon služio tek za obračun s političkim protivnicima, dok je svoje političke pristaše oslobađao od zakonskih obveza.

Novija inačica stare Pašićeve balkanske metode političkoga obračuna našla je potvrdu i poruci jugoslavenskoga komunističkog diktatora Josipa Broza, koji se u obračunu s nositeljima Hrvatskoga proljeća obračunavao pod geslom kako se sudci ne trebaju držati zakona kao pijan plota.

Koliko god ovako retrogradna tendencija bila škodljiva za razvoj hrvatskoga društva, ona je logična posljedica, ne samo ideološkoga nasljeđa dviju bivših jugoslavenskih diktatura, nego i cijeloga sustava sadašnjega hrvatskog pravosuđa, očito premrežena kadrovima sa starim balkanskim i jugokomunističkim mentalitetom, koje nažalost nije prošlo ni svoju minimalnu lustraciju.

Osim toga, u političkom smislu, nije nelogično ni ponašanje oporbe, koja u okviru saborskoga povjerenstva, doduše demagoškim smicalicama, poluinformacijama i neznanjem, snažno koristi povjerenički položaj kako na na slučaju Agrokora stjecala u javnosti toliko potrebne bodova za rušenje aktualne vlasti.

Naravno, to je posve legitiman politički postupak, koji doista šteti sadašnjoj vladi. Nu to nije problem oporbe, nego vladajuće većine, koja očito nije dorasla prijeporima s oprobom, a ni problemima Agrokora, koji nisu nastali preko noći.

Posve je druga stvar to što se i neki oporbeni članovi povjerenstva ne drže svoga zastupničkog i povjereničkog digniteta, nego izigravaju neku vrstu detektivske pa čak i “isljedničke” službe, koja više podsjeća na još neuvježbane pripravnike nekadašnjega NKVD-a, čija je želja za fizičkim uništenjem neprijatelja bila jača od načina i metoda njihova smaknuća.

Tu su metodologiju, nakon ubrzanih tečajeva, već od 1944. svladavali bivši oznaški i udbački likviodatori.
Srećom, danas još uvijek živimo u demokratskom društvu, a i formalni NKVD-e je nestao s političke pozornice pa se od nabrušenih komesara iz saborskoga povjerenstva za Agrokor ne treba bojati bar za fizičko uništenje.
Kako se povjerenstvo bavi pitanjima političke, a ne kaznene odgovornosti, njegov je prvenstveni cilj oblatiti, optužiti i dikreditirati političkoga protivnika.

Nu taj politikanstki cirkus ne će nanijeti samo štetu vladajućoj većini, nego bi se njegov utjecaj mogao prelijevati i na opće poslovno i gospodarsko ozračje, čime će račun platiti cijela hrvatska država.

Bajkovito izgleda da interpretraciju zakona tumači državni odvjetnik, a ne za to ovlaštena državna tijela.
Pokazuje li možda i to opće stanje u kakvom se nalazi hrvatsko pravosuđe?

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari