Connect with us

Kolumne

Promenada pacijenata ‘Šefa klinike’

Objavljeno

on

Bitka „Maslenica“ pokazala se prekretnicom u Domovinskom ratu. Povezavši hrvatski sjever i jug, ujedno je i ojačala samopouzdanje i svijest da se može otići do kraja. Obilježavanje njezine 28. obljetnice početkom godine pokazalo se, pak, prijelomnim u miru. Preciznije – u ratu u miru! Tada su, naime, pale sve maske.

Kako je Milanović nadmašio Mesića

Ne manje od neprijatelja ranih devedesetih razdražen obilježjima hrvatskih vojnika iz tog doba, predsjednik Zoran Milanović usmeno je zapovjedio načelniku Glavnog stožera Oružanih snaga, admiralu Hranju i vojnim zapovjednicima da se povuku s obilježavanja obljetnice te blistave vojne akcije. Da bi ga oni u tom hiru, jer otkad je zasjeo na Pantovčak, sve što čini je samo hir, hir, hir…, dobro sračunati hir, u stopu slijedili. Zapovjednici utekoše, a vojska ostade.

Kako aktivna, tako i ona stara, u ratu pobjednička. Kako to bude posvuda čega se Milanović dotakne, između vojnog vrha i vojske ostao je zjapiti ogroman, nepremostiv rascjep. Prionuvši uz nogu sijaču razdora, admiral Hranj i zapovjednici, premda formalno još uvijek figuriraju kao takvi, i na ime toga redovno primaju plaću, izgubivši dodir s duhom i nasljeđem Hrvatske vojske, otada zapravo više nisu, niti mogu biti njezini zapovjednici. Milanovićevom terminologijom – ne će ostati upamćeni kao „malo dobrih ljudi“. Obeščastivši najviše časnike uz njihov pristanak, Milanović je efektnije i učinkovitije posjekao zapovjednu strukturu Hrvatske vojske, nego što je to svojedobno učinio Stjepan Mesić umirovivši 12 istaknutih ratnih generala.

Nema nikakve ovlasti, samo može što hoće

Snubljenje započeto zaplotnjački, dvostrukim randevuom na opskurnom mjestu u vrijeme „lockdowna“, i nije moglo drukčije skončati, nego onom – Kud Milanović okom, tud Hranj skokom! Kad je admiral pristao s Milanovićem se potajice sastajati, zakoračivši i preko ruba kršenja epidemioloških mjera, kako će onda propitkivati vlastitu savjest i zakonitost konspirativnih zapovijedi bez papirnatog traga, svojedobno svojstvenih skojevskim ilegalcima u Zagrebu? Pa kad je već slijepo izvršio Milanovićevu zapovijed da ministra Banožića ušutka, nameće se pitanje bi li jednako postupio i kad bi mu ovaj zapovjedio da Banožića, primjerice, upuca. Ne treba se zavaravati da naprasiti Milanović nije sposoban takvo što zapovjediti. Tim više što je ovdje, kako kaza, Gauleiter posrijedi, čime je, doduše, ciljao onoga koji je Banožića postavio, želeći ga usporediti s vođom koji je tridesetih godina prošloga stoljeća postavljao gauleitere, regionalne dužnosnike Njemačke nacional-socijalističke radničke partije.

Pa ako može tako riješiti Gauleitera, što ne bi i Führera? Kadar je to napraviti i jer je svjestan kako mu, što više iskače izvan zakonskih okvira, nevidljiva ruka iz sjene više toga i dopušta, odobravajući njegove postupke rastom popularnosti u sve samo ne provjerljivim anketama. I što bi onda sirotom Hranju preostalo, nego izvršiti zapovijed zapovjednika koji ga je imenovao javno, da bi mu on uzvratio mimo zakona tajno prisegnuvši na bezuvjetnu vjernost, po svoj prilici danom na za takvu rabotu posve prikladnom mjestu, kolokvijalno zvanom Klubom Dragana Kovačevića? Konačno, ako bi ga netko o tomu štogod i pitao, branio bi se kako je samo izvršavao zapovijedi. Na eventualne medijske upite zašto je to Hranju zapovjedio, Milanović bi spremno odgovorio kako je tako odlučio i točka. Mediji bi potom pobožno povukli rogove u kućicu, ustvrdivši kako je predsjednik izravno izabran većinom glasova pa valjda zna što radi.

Demokratski legitimitet pokazuje se univerzalnim sredstvom čišćenja svake prljavštine s lika i, posebno, djela tog ajatolaha, samoproglašenog najboljeg poznavatelja i tumača zakona, koji, lišen odgovornosti zbog prividno skučenih ovlasti, može činiti što ga volja. A volja ga je destabilizirati državne institucije i ugrožavati nacionalnu sigurnost kad god stigne. A stigne sve češće, budući da se koristi prečacima kako bi zaobišao zakone, pozivajući se na direktno provođenje Ustava. Pritom posve zanemaruje da je svrha zakona preciznija razrada Ustava, upravo kako bi se izbjegli sporovi oko njegova tumačenja. I sad je takav „bukvalni“ Milanović nabasao na vojnika Hranja, koji nakon pruženih mu lekcija u Klubu Dragana Kovačevića jednako doslovce sve to shvaća. Stopljeni kao vlasnik i prtljaga zajedno tvore savršeni par.

I šef i stanica smrde nečovještvom

U boljem slučaju tek prostodušni admiral Hranj samo je jedna u nizu Milanovićevih žrtava iz reda naizgled pristojnih ljudi sa zavidnom karijerom u svome zvanju, koje je od zakona i Ustava odmetnuti Milanović korumpirao natjeravši ih da ga slijede u tom hodu, držeći se maksime – „Kome je zakon u topuzu, tragovi mu smrde nečovještvom“. Topuz ovoga vremena su najutjecajniji mediji, koji ga, čast rubnim iznimkama, zbog samovoljnog uzimanja zakona u svoje ruke ne upozoravaju niti prekoravaju, a bome ni ne ismijavaju, nego ga, štoviše, u tomu što otvoreno, što prešutno podržavaju. Ta, nije li i sveučilišnu profesoricu Zlatu Đurđević obeščastio do neprepoznatljivosti, nagnavši ju da zaobiđe zakonsku proceduru u širokom luku? U konačnici biva osramoćen i odbačen kao opušak svak’ koji je s Milanovićem požar rasplamsavao, svejedno kršio zakon ili ne, imao pritom u vidu kakvu osobnu korist ili ne. Više sreće nije imao ni liječnik Saša Srića. On je kao uvjereni ljevičar i vjernik tijekom predizborne kampanje iz ideala pomagao „normalnom predsjedniku s karakterom“ da dođe u poziciju ostavljati nove i nove tragove što smrde nečovještvom, dok se stari još ni osušili nisu. Milanović je, naime, još sredinom srpnja uvjeravao kako je s cijepljenjem gotovo, jer tko se želio cijepiti, cijepio se, dodavši kako još mjesec-dva treba glumatati epidemiološke mjere samo radi tog poludjelog svijeta, a onda sve otvoriti bez obzira na razinu procijepljenosti. Opetovanim eskapadama u smjeru poticanja nekontroliranog širenja zaraze izazvao je reakciju svog političkog pristaše, koji ideale očito shvaća preozbiljno. Milanović ga takvog odjednom više ne poznaje, ali zato spremno iz rukava vadi tračeve o njemu, pa Srića postaje lupetalo koje je iskoristilo situaciju kako bi izmigoljilo iz rupe. Uz toplu preporuku svima koji se usude javno dovoditi u pitanje epidemiološku ekspertizu „Šefa klinike“, posebno onima koji primjećuju kako je uneredio i šefa i stanicu, da se vrate u anonimnost svojih dosadnih, bezveznih života. Jer što im vrijedi sve znanje, iskustvo i posvećenost svome poslu kad „primarijus“, koji svu mudrost o svemu crpi iz toga što je direktno izabran većinom glasova, zna bolje? Na istom poslu poput Sriće, premda vjerojatno ne vođen tako plemenitim motivima, ali zato u daleko utjecajnijoj ulozi, u predsjedničkoj se izbornoj utrci našao uobraženi pjevač lakih nota, preko noći preobražen u instant političku zvijezdu. Eto, sad i njega pospremljenog u ladicu pod rednim brojem 3, i pitanje je hoće li ikad više iz nje izmigoljiti. Unatoč serijskom sunovratu svih koji s Milanovićem tikve sade, još uvijek se nađe gladnih odazvati se njegovu magijskom zovu čim vlak „Šefa klinike“ zastane na njihovoj stanici. Iznimka nije ni zabavljačev nasljednik u tvorbi sad već temeljito očišćenoj od njegova imena i prezimena, ali ne i modusa operandi.

Randevu „Kod Bene i Benave“

Kako „Maslenica“ predstavlja prekretnicu u Domovinskom ratu na putu ka pobjedi, tako je pad prigradskog vukovarskog naselja Lužac označio prijelomnu točku ka golgoti grada na Dunavu. Područje pod opsadom je presječeno na dva dijela, a srpske postrojbe predvođene zloglasnim Arkanom najavile što slijedi – pedantno razdvajanje Hrvata od Srba popraćeno masovnim smaknućima. Pristojno odgojen čovjek, ne nužno katolik, u komemorativnoj će prigodi poštovati žrtvu 59 ubijenih žitelja Lušca i nazočiti sv. misi za njihove duše. Drugi i drukčiji radije će otići u birtiju. Ne samo po poslovičnoj namrštenosti i mrzovolji, nego i po nesposobnosti izgradnje i sposobnosti razgradnje prispodobivi Predsjednik i Gradonačelnik susreli su se u ugostiteljskom objektu, koji možda ne će biti prozvan „Klubom Dragana Kovačevića“, ali zato u spomen na povijesni susret renomiranih gostiju ima dobre izglede biti upamćen kao „Kod Bene i Benave“.

Od samog naziva ipak je bitnije da princip uglavljen u Klubu ostane isti, a sve ostalo tek nijanse. Temelji novom panj…, pardon, Hranju uspješno su udareni. Kako to kod neformalnih susreta biva, zapisnika o čemu su sugovornici divanili nema, no budući događaji jasno će razotkriti njihov sadržaj. Dotle se može tek nagađati kako se Gradonačelnik ispričao Predsjedniku što mu nije pružio potporu tijekom predizborne kampanje, obećavši da se takvo što više ne će ponoviti. U svoju obranu zacijelo nije propustio kazati kako je, istina, riječima pružio potporu njegovoj protukandidatkinji, ali i podsjetiti kako je pritom govorom tijela – držeći se kao da ga vode na strijeljanje – odaslao posve suprotnu poruku. To mora da je dirnulo veliko Predsjednikovo srce. Pa oprostio je on i veće nestašluke. Ta nije li pokajnika i iskupljenika Božu Petrova i njegovu svitu prigrlio kao vlastitu djecu, unatoč tomu što ga je ovaj prilikom sastavljanja vlade izigrao ne poštujući pravila igre što ih je sâm nametnuo? Pa kako onda ne će prigrliti i na sliku mu i priliku mrgodnog Gradonačelnika? Ipak, kako bi stekao potpuno Predsjednikovo povjerenje, Gradonačelnik će morati svoju nepromišljenost okajavati polagano, u ratama. Razumljivo, jer pljuckajući u tanjur iz kojeg je čitav život jeo, i još uvijek čalabrcne poneki dobar komad, ne će sad valjda gristi novu ruku koja ga hrani,… sve dok joj bude trebao.

Što je pakao bez devetog kruga?   

I evo, Gradonačelnik-pokajnik već je svojski zapeo otplatiti dug, jasno stajući na Predsjednikovu stranu u sukobu s ministrom obrane, time zapravo zaokruživši djelo prethodnika mu na poziciji tobožnjeg predvodnika Pokreta, a ustvari lutka sa naslovnice. Spočetka su se toga još i sramili, s gnušanjem odbacujući tvrdnje kako su upravo oni presudili izbornog pobjednika u predsjedničkoj utrci. Da bi se sad, očišćeni od zadnjih natruha srama, time već i otvoreno hvalili. Mrežni trolovi u Gradonačelnikovoj službi, ili bolje rečeno, u službi istih kojima i on sâm služi, u pravilu sumnjičavi prema časnicima HV-a s JNA pedigreom, hitro proglašavaju admirala na baterije, Hranja, časnim ratnikom i časnikom s karakterom, dok im je istodobno Tomo Medved, general stasao i dokazan u ratu, a potom i kao ministar s itekako vidljivim rezultatima u miru, tek puka marioneta.

No, sve to je samo uvod u ono što slijedi za desetak dana. U glavnoj će se ulozi već po navadi naći akteri, koji će pogleda zakovana za retrovizor jadikovati nad nepravdom koja se desetljećima čini vukovarskim žrtvama, prikrivajući tako vlastitu nesposobnost nošenja s izazovima ovoga vremena, ne znajući što bi s Vukovarom danas. Takvima baš ništa nije dovoljno sveto da njime ne bi trgovali u zamjenu, što za odrješenje od grijeha iz prošlosti, što za poneki politikantski bod kao zalog suradnje u sadašnjosti i budućnosti.

Sve kako bi se herojima prikazalo one koji su dosad zaobilazili Kolonu sjećanja u najširem luku, silom uvodili ćirilicu u Vukovar, za čije su se vladavine u Vukovaru razbijale glave branitelja i procesuirali stari očevi koji su za rata izgubili sinove, a zločincima one koji su sjećanje na Vukovar stavili u kalendar nacionalnih blagdana, u grad na Dunavu vratili Hrvatsku vojsku i osigurali mu podeblji financijski okvir za procvat. Da se oni koji na to pristaju odjednom prestanu rugati navodnoj im svetinji, otprilike je jednako vjerojatno kao kad bi se, recimo, Dežulović rugalački osvrnuo na Pupovca, a Raspudić na Milanovića. No, tada najavljeni Milanovićev pakao ne bi bio potpun. Nego neki krnji pakao, skraćen za poneki krug, ponajprije deveti. A što je pakao bez tog kruga?

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement

Komentari