Pratite nas

Promicanje srpske ugroženosti u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Nije Pupovac u svom subotnjem političkom istupu, dok je optuživao Hrvate za proizvodnju mržnje, stigao osuditi srpsku proizvodnju zla, koja se u slučaju ubojstva dvojice hrvatskih mladića ponajviše hrani i nadahnjuje upravo velikosrpskom politikom.

U punom je zamahu homogenizacija srpstva po Hrvatskoj, a mobiliziraju ga uz tradicionalnu potporu Srpske pravoslavne crkve, ovaj put na čelu s episkopom Fotijem, predsjednik odbora za vanjsku politiku Hrvatskoga sabora i nepovrjedljivi vožd srpske manjine u Hrvatskoj Milorad Pupovac. Političko srbovanje koje se prošloga vikenda manifestiralo glamuroznim skupom u Zagrebu podsjetivši na trenutak na one glasovite Miloševićeve mitinge, kojima je retorikom o ugroženim Srbima pokušavao mijenjati tadašnji ustav jugoslavenske federacije i ovaj je put odaslalo lažne poruke o navodnoj srpskoj  ugroženosti po Hrvatskoj, a koje su svojom nazočnošću poduprli predstavnici srbijanske države te Republike srpske iz susjedne Bosne i Hercegovine, ali i predsjednik hrvatske Vlade Zoran Milanović.

Tako je Pupovac, kao eksponent nove velikosrpske politike, umješno iskoristio svoj sukob s predsjednikom hrvatske države Ivom Josipovićem te dodatno učvrstio vlastiti položaj na čelu srpske manjine. Relativiziravši pak svoj „etnobiznis“, povlačenjem od kupovine skupocjenoga automobila novcima iz hrvatskoga državnog proračuna, priklonio se štedljivosti socijalističke frakciji Zorana Milanovića te navodno braneći premijerov ugled od oporbenih prigovora otvorio prostor za napadaj na vukovarske stradalnike, koji se protive nasilnom postavljanju dvojezičnih ploča u Vukovaru.

Nije se Pupovac u slučaju Vukovara držao toliko puta isticanih brojidbenih podataka o lažnom broju Srba u tom gradu i njihovu upitno prijavljenom prebivalištu, kao kad mu je to trebalo u slučaju „rata“ protiv Hrvata iz BiH, koje su uglavnom s nekadašnjega prostora Turske Hrvatske protjerali upravo Pupovčevi sunarodnjaci, proglasivši i njihove domove svoji isključivim etničkim i ratnim plijenom – Republikom srpskom! Kao posljedak, između ostaloga i Pupovčevih povika na hercegbosanske Hrvate, mladi je četnik nedavno u svom zločinačkom pohodu na Gvozd nožem ubio dvojicu hrvatskih mladića, čiji su roditelji bježeći prije dvadesetak godina od velikosrpske politike utočište pronašli u tom hrvatskom gradiću.

Nije Pupovac u svom subotnjem političkom istupu, dok je optuživao Hrvate za proizvodnju mržnje, stigao osuditi srpsku proizvodnju zla, koja se u slučaju ubojstva dvojice hrvatskih mladića ponajviše hrani i nadahnjuje upravo velikosrpskom politikom. Kad su brojke protiv njega, Pupovac izvlači slova ćiriličnoga pisma, manipulirajući tvrdnjom kao je ćirilica i hrvatsko pismo. Naravno da jest, samo što je tada riječ o bosančici, hrvatskom tipu ćirilice, koju Srbi ne raspoznaju kao svoje pismo, a Hrvati se njome, kao i glagoljicom ne služe već gotovo dva stoljeća. Može li se postavljati mrtvo pismo, o kojem Pupovac s pravom govori kao hrvatskoj inačici ćirilice, umjesto srpske na ploče po hrvatskim gradovima i mjestima gdje to zahtjeva srpska mnjina? Uostalom bosančica je uglavnom bila pismo bosanskohercegovačkih Hrvata koji danas sve više snose posljedice politike Pupovčevih sunarodnjaka.

Nakon određene homogenizacije i proračunato potaknuta srpskoga eničkoga nacionalizma, kojeg je najbolje manifestirao Milorad Pupovac, još je dugoročno katastrofalnije poruke uputio izaslanik predsjednika srbijanske Skupštine Milorad Linta, koji unatoč desetljetnom pasivnom i mirnom odnosu Državnoga odvjetništa prema pripadnicima srpske viojske koja je počinila zločine tvrdi  kako su velik problem u međunacionalnim odnosima uhidbe Srba po potjernicama podignutim po, kako kaže, famoznim optužnicama. Te su optužnice, smatra Linta  bile sredstvo za zastrašivanje Srba, kako se ne bi vraćali u Hrvatsku.

Zato izaslanik srbijanske Skupštine predlaže da se počiniteljima ratnih zločina sudi u mjestima njihova prebivanja, čime bi se, kako upozoravaju pravnici narušilo načelo o suđenju počiniteljima zločina u državama gdje je zločin počinjen. Naime, rat se nije vodio u Srbiji nego u Hrvatskoj na kojun su agresiju izvele Srbija i bivša Jugoslavija. Nu Lintin zahtjev se može i politološki jednostavno objasniti kako prvanici ne bi dovodili u sumnju njegov “pošteni” poziv. Naime, kad bi Hrvatska doista prihvatila Lintino načelo sudovanja, istoga bi trenutka pravno poništila velikosrpsku agresiju, kako se to već duže vrijeme nastoji činiti političkim kvalifikacijama te iste agresije kao građanskoga rata. Poruka predstavnika srbijanske Skupštine očito odiše tim duhom jer ni Linta, zbog Europske unije ne ruši spomenuto načelo sudovanja jer na Hrvatsku gleda kao dio zajedničkoga jugoslavenskog ili pak velikosrpskog teritorija.

Episkopa Fotije, onaj koji je svojedobno spriječio vjerski ukop hrvatskoga branitelja pravoslavne vjere, samo zato što je ovaj na lijesu imao stijeg Republike Hrvatske, ultimativno prijeti kako Srbi ne žele pristati na ništa manje od onoga što im sada daju hrvatski zakoni. Inače ih hrvatski zakoni favoriziraju ne samo u odnosu na hrvatsku većinu, nego i u odnosu na sve druge hrvatske manjine. Zato praktično imaju višestruko pravo glasa, a po sadašnjem načelu izbora Milorad Pupovac će sa svojom družinom doživotno biti zastupnik u Hrvatskom saboru. Pomno uređeno političko vodstvo, sve snažnija politička uloga Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj te velikosrpska poruka iz Beograda u nazočnosti hrvatskoga premijera samo potvrđuje koliko je duboko ukorijenjen u političkoj praksi srpski Memorandum II., koji je samo inačica za ratnu politiku velikosrpske prevlasti u BiH, kaosovu, a sad sve više i u Hrvatskoj.

Nije čudna srpska politika, koja je unatoč porazima u ratovima tijekom devedesetih godina dobila polovicu BiH, ostala nazočna na Kosovu, a sad se uz pomoć hrvatske politike sve snažnije protežira po Hrvatskoj. Kad već hrvatska vlast na sve očitiju srbizaciju države ne želi reagirati, onda bi se poluge politike nacionalne sigurnosti mogle zakotrljati ulicama hrvatskih gradova. Hrvatski bi poraz mogao biti i veći kad bi se sve agresivnije nastupanje srpstva, koje ne preza ni od ubijanja mladića poput onih u Gvozdu,  prešućivalo i opravdavalo bizarnim motivima!

Mate Kovačević/hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Srela sam četnika koji mi je sinove odveo u smrt

Objavljeno

na

Objavio

hkm.hr

Ruža Pavlić oba sina je pronašla u masovnoj grobnici u Lovasu. Mučeni su i ubijeni u listopadu 1991. u jednoj garaži. Domaći Srbin Mirko Rudić došao je, kaže, s nekim njoj nepoznatim ljudima i odveo ih…

Za Ružu Pavlić nema utjehe. Njezina djeca ubijena su u Lovasu 1991. godine. Željko (29) i četiri godine mlađi Darko. Obojica su bila neoženjena i živjela s roditeljima u obiteljskoj kući u Lovasu.

– Došli su po njih u našu kuću i samo ih odveli. Najprije su zatvoreni u zadruzi, zatim u općini da bi ih osam dana nakon što su ih odveli, ubili u jednoj garaži. I oni su kao i mnogi drugi ubačeni u masovnu grobnicu. Da su mi sinovi mrtvi saznala sam od susjeda nekoliko dana nakon njihove smrti – kazala nam je kratko Ruža, kojoj je svaki razgovor o tome otvaranje rana koje zapravo nikad nisu zacijelile. I neće.

Susjed mi je rekao da su mi sinovi pobijeni

Masakr nad nevinim stanovništvom malenog srijemskog sela započelo je u listopadu 1991. godine. Dva dana nakon što je Hrvatska proglasila neovisnost od Jugoslavije i nakon što je JNA  zauzela to područje uz pomoć paravojnih formacija Dušan Silni odigrala su se brutalna ubojstva.

– Toga dana kada je napadnut Lovas domaći Srbin Mirko Rudić došao je s nekim nepoznatim ljudima po moje sinove. Odveli su ih najprije u mašinsku radionicu u Poljoprivrednoj zadruzi, a onda u Općinu. Išla sam im u posjet. Od Save Klisurića, koji je bio direktor škole u Lovasu, tražila sam pomoć jer je poznavao moju djecu, ali ništa nije poduzeo. Danima nisam ništa znala o svojim sinovima. Ni od koga nisam mogla dobiti neku informaciju. Konačno, došao je dan kada mi je pokojni susjed Ivica Đaković rekao za smrt mojih sinova. Radila sam nešto oko cvijeća, a on je došao i rekao: Ružice, djeca su ti pobijena. U ruci sam držala veliki nož kojim sam radila i istoga sam trena pomislila kako je najbolje da se probodem. U glavi su mi se smjenjivala dva glasa – jedan je govorio da si skratim muke, a drugi da to ne činim. Nisam više imala razloga živjeti – prisjetila se Ruža najtežeg trenutka u svom životu.

– Kasnije sam saznala da je moje sinove prije nego što su ubijeni mučio četnik Petronije, da im je nožem sjekao i čupao kosu i zvjerski ih tukao zajedno s drugim četnicima. Božo Devčić i Ljuban Devetak krivi su za smrt mojih sinova. Kakav je to narod, kakvi su to ljudi?! Kakva je zvijer ušla u njih da su tako mogli mučiti i ubijati nevine ljude?! – pita se Ruža.

Za Božić 1991. godine otjerana je iz Lovasa. Otišla je u Njemačku gdje joj je bio bolesni muž koji je godinama radio u Njemačkoj i koji je pola godine prije okupacije Lovasa dobio moždani udar.

Vratila se samo zbog grobova svojih sinova

– U Lovas smo se vratili 1998. godine. Živjeli smo u jednoj sobici u dvorištu jer je sve drugo bilo porušeno. Polako smo u godinama koje su slijedile obnavljali kuću vlastitim sredstvima. Za sebe mogu reći da sam se vratila samo zbog grobova svoje djece. Njihova su tijela pronađena u zajedničkoj grobnici na lovaskom groblju. Na prepoznavanje u Zavod za sudsku medicinu u Zagrebu išao je brat moga muža. Željko je u džepu imao osobnu iskaznicu, a Darka su valjda prepoznali po kosi.

‘Za mene nikad neće biti utjehe’

– Jednom prilikom, kada sam išla na glasovanje, u Lovasu sam susrela Mirka Rudića koji je zajedno s drugim četnicima moje sinove odveo u zatvor. Kada sam ga ugledala, od šoka sam ostala paralizirana. Osim uspomena koje nosim u ranjenom srcu, od mojih sinova ostalo mi je tek nekoliko fotografija, slika koje su naslikali i nekoliko pramenova kose… Za mene nikada neće biti utjehe –  neutješna je Ruža.

Njezino svjedočenje kako i svjedočenja još nekolicine preživjelih objavljena su u spomen knjizi „Krvava istina (novome životu ususret)“ koja je nastala u povodu dvadesete obljetnice ukopa posmrtnih ostataka 67 lovaskih Hrvata, žrtava srpske agresije, koji su 1991. godine većinom bili pokopani u masovnoj grobnici, te u nekoliko pojedinačnih grobnica na groblju u Lovasu.

Ružin suprug umro prije tri godine i sada sama svakodnevno posjećuje grobove svojih najmilijih, piše 24sata.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Gordana Zelenika: ‘Blago zemlji koja vas ima …’

Objavljeno

na

Objavio

Još uvjek čujem glas moga oca kako mi govori.
“Ja tebi neću moći pomoći puno u životu, sve ćes morati sama.”

Bila sam peti razred osnovne škole i pitala sam kako to da iako sam odličan učenik ne mogu nikada ići na skijanje.
Ni na more. I zašto mi nemamo vikendicu na moru? I zašto nikada nemamo novaca?
I kako to da živimo u kući bez parketa i nisu dobili stan kao svi drugi?
I zašto je čovjek koji je pogledao našu kuću rekao mami da više nikada ne šalje zahtjeve za kredit jer dobro zna zašto ga neće dobiti?
I zašto je mama plakala?

On mi je tiho objasnio da ja ne moram ovdje ostati.
Da dobro učim, izaberem fakultet u kojemu Partija ništa ne može odlučivati.
I da jednog dana jednostavno odem van.
Daleko odavde.
Život se posložio tako da sam u istinu i otišla.
Gotovo bez pozdrava.
Oni su odlučili da jedan od nas mora preživjeti.
U Zagreb su donijeli moju odjeću i knjige.

I ja sam otišla zadnjim PAN American letom u New York.
Oni su ostali na milost i nemilost Četnicima i
JNA koji su nemilice tukli moj Osijek okružen sa tri strane.
Godine na rubu gladovanja, učenje na stranom jeziku po 12 sati dnevno,
na socijalnoj margini u novoj zemlji.
Tuđoj.

Neizvjesnost hoću li ikada više vidjeti svoje najdraže.
Prosvjedi, davanje zadnjih dolara doslovno odvojenih od usta..
Košmar.
Negdje tamo na drugom kontinentu stvarala se moja Hrvatska.
Na krvi moje braće, mojih prijatelja.

Naučila sam u stranoj zemlji podignuti glavu.
Biti ponosna na svoje ljude,
na svoju zemlju.
Iako mi je strana zemlja dala ogroman osjećaj slobode, nagradila sve moje napore i otvorila bezbroj mogucnosti, u srcu je ostala bol.
Za slikama moga djetinjstva.
Za poznatom mirisom kuće i majke.
Za mojim ljudima.
Neopisiva je to bol.
Zna ju samo onaj tko ju je na ovaj način osjetio.
Emigrant.

Vratila sam se očekujući je ponosnu i sretnu !
Lijepu kao u snovima.
Dočekala me tužna, opljačkana, sa ljudima pognutih glava, osramoćenim pobjednicima gurnutim na margine društvenog života.
A tamo gore, neka stara poznata pjesma.
Ona sa početka priče.
Neki čudni ljudi na krivim mjestima.
Poznata su mi bila imena stranaka, ali ono sto govore nikako se sa tim imenima više se nije moglo povezati.
Tko je ovdje sada moj?
Je li itko?
I zašto svi šute kada je tamo, odakle dolazim, bilo sasvim normalno da se pobunimo radi
širine plaže koju su nam obećali a nisu napravili??
I onda jasno i glasno čujem jedno ime
koje jasno i glasno
uz odobravanje svih koji na njegove izjave šute, govori o tome kakva treba biti njihova Hrvatska.

Ime tog gospodina je Krešo Beljak.

Gledam ga isključivo kao žena, povratnica iz emigracije, nacionalno osvještena Hrvatica i katolkinja.
I pitam one koji navodno “zovu “iseljenu Hrvatsku da se vrati, kako će objasniti ne činjenje na riječi upućene ženi, povratnici, Ruži Tomašić :
“Još jedna ustaška emigrantica, ova iz Kanade a porijeklom iz Bosne. Mi smo zemlja koja se oslobodila fašizma vlastitim snagama za razliku od Austrije, koja nam sada docira i ući nas antifašizmu zahvaljujući ovakvim domaćim izdajicama.
Sikter iz Hrvatske!!!”
Kako će objasniti katoliku Hrvatu koji je prodao kuću i poslao novac za obranu Hrvatske riječi upućene katoličkom aktivistu Batarelu :

“Za KATOLIKA Vicu želim da što prije opet postane Vincent John. Da izmoli 100 Oče naša na Zagrebačkom aerodromu prije nego što zauvijek odleti nazad tamo odakle je došao. Da pokuša svoju zatucanu, primitivnu pripizdinu stvarati u rodnoj Australiji a ne kod nas.“
Kako će objasniti nama koji smo naučili na suživot sa ljudima raznih rada i vjeroispovjesti divljački napad na dr Zlatka Hasanbegovića, Hrvata muslimanske vjeroispovjesti :

“a Hasanbegović je uz Kusturicu jedan od važnijih izdajnika bošnjačkog naroda i jedan od važnijih učenika i sljedbenika Luburića i Pavelića samo je prevelika kukavica da to javno prizna. Efendija Hasanbegović je obićni domaći izdajnik, kriptonacist, lažljivac, provokator, saboter hrvatske pred međunarodnom javnošću.”

Kako će oni koji pozivaju Hrvate da se vrate objasniti da nitko riječju nije reagirao niti osudio brutalno vrijeđanje Hrvatskog domicilnog naroda u njihovoj vlastitoj zemlji riječima kojima ih nikada u stranim zemljama u kojima žive se nitko ne bi usudio vrijeđati?

Doček naših srebrnih nogometaša koji su proslavili ime svoje zemlje
Krešo Beljak naziva ovako: Radi Thompsona koji je svirao kada je emigracija sakupljala novce !

„Mora mi smeće fašističko dan pokvarit… ali ne će, nabijem njega i sve fašiste!!! Danas samo Hrvatska..”

Beljak ovako vidi ljude koji se ne slažu sa politikom Milorada Pupovca

“Bagra“ sve su glaniji i sve jači a većina šuti i gleda… do kad!?!? Dok ne počnu otvoreno ubijati Srbe, pedere a onda i sve nas ostale koji se ne uklapamo u „njihovu“ zatucanu Hrvatsku”

A u isto vrijeme proziva cijenjenu umjetnicu, ženu Meri Cetinić ovim riječima :
JER SE OGLASILA ZBOG MICANJA HOSOVE PLOĆE PODIGNUTE POGINULIMA: „Zvali su je crvena Meri. U pravilu su politički, vjerski, nacionalni ili spolni konvertiti najglasniji. Kompleksi su zeznuta stvar.“

Čovjeku koji na javnoj TV otvoreno priznaje da puši marihuanu i zalaže se za njenu proizvodnju, jos bi se u nekim okolnostima takve izjave i dale razmotriti, no ako je on predsjednik političke stranke i član Amsterdamske koalicije koja odabire ljude za EU Parlament, teško se ovako nešto igdje u civiliziranom svijetu može tolerirati.

Gospodo ! Pozivate Hrvate da se vrate?
A stotine tisuća obitelji radi ovakvih političara upravo sada govore iste riječi koje je moj otac meni govorio prije 40 godina u komunističkoj
Jugoslaviji !

I na koncu, čestita Krešo pobunu u Srbiji protiv vlasti u Beogradu
I on bi tako nešto priredio !!!
A na pravoslavni Božić zaklinje se u bratstvo i jedinstvo..i zazivlje Tita !

No eto.. želja mu se ispunila pa tako će imati prosvjed protiv sebe 23.3. u Samoboru..
Demokratski.. jer mi Hrvati želimo ipak civiliziranu demokratsku zemlju u kojoj nas nitko neće smatrati građanima drugog reda.
A jednom kada se retorika i ponašanje ovakvih političara civilizira, možda se i vrati iseljena Hrvatska i prestanu se mladi dalje iseljavati…

Tragedija u svemu je da je slogan njegove Amsterdamske koalicije “ Lijepa naša Europo..”
Da… blago zemlji koja vas ima…

i koji bi ovakvu viziju i bogatstvo svoje kulture reprezentativno prenosili dalje po svijetu !

Gordana Zelenika

Beljak u elementu: ‘Gazite bandu! I mi ćemo uskoro’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari