Pratite nas

Promicanje srpske ugroženosti u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Nije Pupovac u svom subotnjem političkom istupu, dok je optuživao Hrvate za proizvodnju mržnje, stigao osuditi srpsku proizvodnju zla, koja se u slučaju ubojstva dvojice hrvatskih mladića ponajviše hrani i nadahnjuje upravo velikosrpskom politikom.

U punom je zamahu homogenizacija srpstva po Hrvatskoj, a mobiliziraju ga uz tradicionalnu potporu Srpske pravoslavne crkve, ovaj put na čelu s episkopom Fotijem, predsjednik odbora za vanjsku politiku Hrvatskoga sabora i nepovrjedljivi vožd srpske manjine u Hrvatskoj Milorad Pupovac. Političko srbovanje koje se prošloga vikenda manifestiralo glamuroznim skupom u Zagrebu podsjetivši na trenutak na one glasovite Miloševićeve mitinge, kojima je retorikom o ugroženim Srbima pokušavao mijenjati tadašnji ustav jugoslavenske federacije i ovaj je put odaslalo lažne poruke o navodnoj srpskoj  ugroženosti po Hrvatskoj, a koje su svojom nazočnošću poduprli predstavnici srbijanske države te Republike srpske iz susjedne Bosne i Hercegovine, ali i predsjednik hrvatske Vlade Zoran Milanović.

Tako je Pupovac, kao eksponent nove velikosrpske politike, umješno iskoristio svoj sukob s predsjednikom hrvatske države Ivom Josipovićem te dodatno učvrstio vlastiti položaj na čelu srpske manjine. Relativiziravši pak svoj „etnobiznis“, povlačenjem od kupovine skupocjenoga automobila novcima iz hrvatskoga državnog proračuna, priklonio se štedljivosti socijalističke frakciji Zorana Milanovića te navodno braneći premijerov ugled od oporbenih prigovora otvorio prostor za napadaj na vukovarske stradalnike, koji se protive nasilnom postavljanju dvojezičnih ploča u Vukovaru.

Nije se Pupovac u slučaju Vukovara držao toliko puta isticanih brojidbenih podataka o lažnom broju Srba u tom gradu i njihovu upitno prijavljenom prebivalištu, kao kad mu je to trebalo u slučaju „rata“ protiv Hrvata iz BiH, koje su uglavnom s nekadašnjega prostora Turske Hrvatske protjerali upravo Pupovčevi sunarodnjaci, proglasivši i njihove domove svoji isključivim etničkim i ratnim plijenom – Republikom srpskom! Kao posljedak, između ostaloga i Pupovčevih povika na hercegbosanske Hrvate, mladi je četnik nedavno u svom zločinačkom pohodu na Gvozd nožem ubio dvojicu hrvatskih mladića, čiji su roditelji bježeći prije dvadesetak godina od velikosrpske politike utočište pronašli u tom hrvatskom gradiću.

Nije Pupovac u svom subotnjem političkom istupu, dok je optuživao Hrvate za proizvodnju mržnje, stigao osuditi srpsku proizvodnju zla, koja se u slučaju ubojstva dvojice hrvatskih mladića ponajviše hrani i nadahnjuje upravo velikosrpskom politikom. Kad su brojke protiv njega, Pupovac izvlači slova ćiriličnoga pisma, manipulirajući tvrdnjom kao je ćirilica i hrvatsko pismo. Naravno da jest, samo što je tada riječ o bosančici, hrvatskom tipu ćirilice, koju Srbi ne raspoznaju kao svoje pismo, a Hrvati se njome, kao i glagoljicom ne služe već gotovo dva stoljeća. Može li se postavljati mrtvo pismo, o kojem Pupovac s pravom govori kao hrvatskoj inačici ćirilice, umjesto srpske na ploče po hrvatskim gradovima i mjestima gdje to zahtjeva srpska mnjina? Uostalom bosančica je uglavnom bila pismo bosanskohercegovačkih Hrvata koji danas sve više snose posljedice politike Pupovčevih sunarodnjaka.

Nakon određene homogenizacije i proračunato potaknuta srpskoga eničkoga nacionalizma, kojeg je najbolje manifestirao Milorad Pupovac, još je dugoročno katastrofalnije poruke uputio izaslanik predsjednika srbijanske Skupštine Milorad Linta, koji unatoč desetljetnom pasivnom i mirnom odnosu Državnoga odvjetništa prema pripadnicima srpske viojske koja je počinila zločine tvrdi  kako su velik problem u međunacionalnim odnosima uhidbe Srba po potjernicama podignutim po, kako kaže, famoznim optužnicama. Te su optužnice, smatra Linta  bile sredstvo za zastrašivanje Srba, kako se ne bi vraćali u Hrvatsku.

Zato izaslanik srbijanske Skupštine predlaže da se počiniteljima ratnih zločina sudi u mjestima njihova prebivanja, čime bi se, kako upozoravaju pravnici narušilo načelo o suđenju počiniteljima zločina u državama gdje je zločin počinjen. Naime, rat se nije vodio u Srbiji nego u Hrvatskoj na kojun su agresiju izvele Srbija i bivša Jugoslavija. Nu Lintin zahtjev se može i politološki jednostavno objasniti kako prvanici ne bi dovodili u sumnju njegov “pošteni” poziv. Naime, kad bi Hrvatska doista prihvatila Lintino načelo sudovanja, istoga bi trenutka pravno poništila velikosrpsku agresiju, kako se to već duže vrijeme nastoji činiti političkim kvalifikacijama te iste agresije kao građanskoga rata. Poruka predstavnika srbijanske Skupštine očito odiše tim duhom jer ni Linta, zbog Europske unije ne ruši spomenuto načelo sudovanja jer na Hrvatsku gleda kao dio zajedničkoga jugoslavenskog ili pak velikosrpskog teritorija.

Episkopa Fotije, onaj koji je svojedobno spriječio vjerski ukop hrvatskoga branitelja pravoslavne vjere, samo zato što je ovaj na lijesu imao stijeg Republike Hrvatske, ultimativno prijeti kako Srbi ne žele pristati na ništa manje od onoga što im sada daju hrvatski zakoni. Inače ih hrvatski zakoni favoriziraju ne samo u odnosu na hrvatsku većinu, nego i u odnosu na sve druge hrvatske manjine. Zato praktično imaju višestruko pravo glasa, a po sadašnjem načelu izbora Milorad Pupovac će sa svojom družinom doživotno biti zastupnik u Hrvatskom saboru. Pomno uređeno političko vodstvo, sve snažnija politička uloga Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj te velikosrpska poruka iz Beograda u nazočnosti hrvatskoga premijera samo potvrđuje koliko je duboko ukorijenjen u političkoj praksi srpski Memorandum II., koji je samo inačica za ratnu politiku velikosrpske prevlasti u BiH, kaosovu, a sad sve više i u Hrvatskoj.

Nije čudna srpska politika, koja je unatoč porazima u ratovima tijekom devedesetih godina dobila polovicu BiH, ostala nazočna na Kosovu, a sad se uz pomoć hrvatske politike sve snažnije protežira po Hrvatskoj. Kad već hrvatska vlast na sve očitiju srbizaciju države ne želi reagirati, onda bi se poluge politike nacionalne sigurnosti mogle zakotrljati ulicama hrvatskih gradova. Hrvatski bi poraz mogao biti i veći kad bi se sve agresivnije nastupanje srpstva, koje ne preza ni od ubijanja mladića poput onih u Gvozdu,  prešućivalo i opravdavalo bizarnim motivima!

Mate Kovačević/hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Hrvatska krv u beogradskoj Skupštini

Objavljeno

na

Objavio

Najveći politički zločin prve polovice 20. stoljeća svakako je atentat na hrvatske zastupnike u beogradskoj Skupštini 20. lipnja 1928. No to je i zločin bez presedana u svjetskoj povijesti…

Krvavi 20. lipnja 1928.

Atentat 01
Atentat 02

Najveći politički zločin prve polovice 20. stoljeća svakako je atentat na hrvatske zastupnike u beogradskoj Skupštini 20. lipnja 1928. No to je i zločin bez presedana u svjetskoj povijesti: pripadnik četničke postrojbe Puniša Račić u beogradskom parlamentu(!) gađa i puca po hrvatskim zastupnicima, kao na streljani po glinenim golubovima.

Atentat 03

Od ruke zločinca, na mjestu je ubijeno dvoje i teško ranjeno troje hrvatskih zastupnika. Nažalost, ranjeni Stjepan Radić umire od posljedica tog atentata nekoliko tjedana kasnije, 8. kolovoza 1928. u Zagrebu. Bilanca atentata u beogradskoj skupštini tako iznosi: troje mrtvih i dvoje ranjenih hrvatskih zastupnika.

Atentat 51

Radić je bio predsjednik Hrvatske seljačke stranke, ali Stjepan Radić je bio tadašnji vođa hrvatskog naroda i najvažniji hrvatski političar tog vremena. Tko danas uopće spominje i podsjeća na taj krvavi 20. lipnja 1928.? A trebalo bi barem kao podsjetnik svih kasnijih srpsko-hrvatskih sukoba, pa i današnje srpske politike, poput one srbijanske protutužbe za genocid u Haagu!

Od uspostave samobitne hrvatske države Hrvatska seljačka stranka obilježava obljetnice smrti Stjepana Radića. Pohvalno je za HSS da to nije zaboravio, no pitanje jesu li ta sjećanje na dan smrti Stjepana Radića dovoljna? Ne zaslužuju li ubojstva hrvatskih zastupnika u beogradskoj skupštini 1928. godine suvremenu snažnu javnu i političku pozornost? Čija bi to trebala biti obaveza i dužnost? Zašto se sjećanje na te sudbonosne događaje za hrvatski narod u slobodnoj državi Hrvatskoj namjerno prešućuju i potiskuju u zaborav? Ta razmišljanja želim potaknuti svojim osvrtom.

Atentat 04

Atentat 04-01
Malo je poznato – Puniša Račić bio je pripadnik četničke postrojbe

Tijekom 1928. godine Stjepanu Radiću i njegovim suradnicima otvoreno se prijetilo smrću. U beogradskome režimskom tisku objavljuju se prijetnje smrću, napr. u beogradskom listu Jedinstvo. Pojedini radikalni srpski zastupnici su u to vrijeme, tijekom zasjedanja u Narodnoj skupštini, također otvoreno prijetili smrću Stjepanu Radiću. To je konačno ostvareno 20. lipnja 1928.g. kad Puniša Račić puca iz snažnog 9 mm revolvera i na mjestu usmrćuje zastupnike HSS-a Pavla Radića i Đuru Basaričeka, smrtno ranjava Stjepana Radića te ranjava Ivana Granđu i Ivana Pernara.

Atentat 05

Atentat 06

Hrvatski zastupnici Pavle Radić i Đuro Basariček

Ivan Granđa, seljak, zastupnik iz sela Šašinovca, u trenutku atentata svojim je tijelom zaštitio Stjepana Radića i tako ga spasio od izravne smrti. Dr. Ivan Pernar učinio je isto, štitio je Radića i pogođen je s dva metka. Prvi Račićev metak pogađa ga u ruku, a drugi malo ispod srca, nakon čega pada pod klupu i tako je izbjegao treći metak. Metak uz srce Pernar je u tijelu nosio do kraja života. Sve tadašnje dnevne novine u Hrvatskoj opširno, u nekoliko redovitih i posebnih izdanja, izvješćuju o tom krvavom dramatičnom pokolju u Beogradu(1). A zatim i o silovitim prosvjedima u Zagrebu.

Atentat 10

Atentat 11

Atentat 12

Atentat 13

Atentat na narodne zastupnike u beogradskoj skupštini doživljen je kao napad na cijeli hrvatski narod te su uslijedili burni prosvjedi diljem Hrvatske. Zagrebačka Večer(2), Obzor (3) i Novosti izvješćuju detaljno o svim tim krvavim događajima (4) i dopremi mrtvih zastupnika (5) u Zagreb. Najjači prosvjedi su u Zagrebu s čak 100.000 prosvjednika, a ukupni broj stanovnika bio je oko 150 tisuća. Tih je dana žandarmerija i policija ubila u Zagrebu još troje ljudi, ranili 60 i uhitili 120 prosvjednika (6).

Atentat 14

Atentat 15

Atentat 16

Pavle Radić i Đuro Basariček su dostojanstveno pokopani (7) na Mirogoju u arkadama. Stjepan Radić je iz beogradske bolnice dopremljen u Zagreb, gdje ga je dočekalo veliko mnoštvo naroda. Novine u idućim danima redovito izvješćuju o njegovom zdravstvenom stanju. Dok Radić pokušava iz bolesničkog kreveta smiriti uzavrelo stanje u Hrvatskoj, pozivanjem na mir i razum, dotle beogradske novine nastavljaju protuhrvatsku huškačku kampanju i dalje pozivaju na Radićevo ubojstvo (8). Nekoliko dana prije smrti Stjepana Radića u Zagreb stiže Vlado Ristović, glavni urednik beogradskog lista Jedinstvo, koje je prije atentata objavljivalo prijetnje smrću hrvatskim zastupnicima. Zagrebačke Novosti izvješćuju o tom dolasku i o specijalnom zadatku Ristovića u Zagrebu, njegovom prepoznavanju i naprasnom ubojstvu (9).

Atentat 17

Dan uoči Radićeve smrti, 7. kolovoza 1928. Novosti (10) izvješćuju o pronađenom oružju i bombama u jednom stanu u Zagrebu. U drugom članku opisuje se događaj o nepoznatim osobama koje su pokušale noću kroz grmlje i ogradu prodrijeti do Radićeve vile u Hercegovačkoj ulici. Pri tom je straža oko vile i zapucala. Sve to ukazuje na dramatične okolnosti i stanje u tom vremenu u Hrvatskoj.

Atentat 18

Atentat 19

Atentat 20

Stjepan Radić umire 8. kolovoza 1928. u večernjim satima (11). Novine su pune izvješća o uzrocima smrti, komemoracijama, najvećem ikad zabilježenom sprovodu (12) u Hrvata i velikom političkom gubitku za Hrvatsku.

Atentat 21

Atentat 22

Atentat 23

Postavlja se pitanje, imamo li mi danas pravo šutjeti i zaboraviti takve snažne povijesne i političke događaje, vezane uz stoljetna nastojanja za izboriti slobodu i samostalnost Hrvatske!?

Atentat 07

Atentat 08

Povodom 60. obljetnice smrti Stjepana Radića, godine 1988. Sjevernu Ameriku obilazi budući utemeljitelj nove samostalne Hrvatske države, povijesničar dr. Franjo Tuđman. Održao je niz predavanja u Kanadi i SAD na temu Stjepan Radić u hrvatskoj povijesti (13) te u prvoj rečenici svog predavanja ustvrdio: Šest desetljeća poslije mučeničke smrti Stjepana Radića može se s punom povijesnom osvjedočenošću ustvrditi da on spada u red onih hrvatskih velikana što su svojim imenima obilježili opstojnost i samobitnost hrvatskog naroda u europskoj i svjetskoj povijesti (14). U podrobnoj rasčlanbi svih političkih čimbenika iz vremena Radića i kasnije, Tuđman zaključuje kako je Radić jedan od onih malobrojnih koji su od sudbonosnog značenja u povijesti hrvatskog naroda.

Atentat 09

Istovremeno tako misli i književnik, povijesni istraživač i publicist Zvonimr Kulundžić, koji također povodom 60. obljetnice smrti Stjepana Radića izdaje knjigu Stjepan Radić i njegov republikanski ustav (15). Kulundžić također krajem ’80-tih obilazi i tumači Radićevo djelo hrvatskoj emigraciji u Europi.

Atentat 030

Početkom ’90-tih počinje se ostvarivati Radićev san i san hrvatskog naroda. Hrvatska država postaje stvarnost (16) stoji na naslovnici Večernjeg lista 20. lipnja 1991. U unutrašnjosti veliki intervju predsjednika Franje Tuđmana. Vjesnik u to vrijeme objavljuje feljton Franje Tuđmana – Stjepan Radić u hrvatskoj politici i povijesti u 11 nastavaka. Ali vijest u Vjesniku 20. lipnja 1991. o beogradskom atentatu je posve nezamjetna u malom povijesnom okviru (17). Istraživanjem Večernjeg lista (najčitanijih novina u RH) i Vjesnika (vodećeg političkog dnevnika) u 20-tak godina postojanja današnje hrvatske države, pokazuje se da ta dva najvažnija hrvatska dnevna lista od 1991.g. do 2013.g., atentat u beogradskoj skupštini i smrt Stjepana Radića, bilježe samo marginalno:

Atentat 32

 

Atentat 33

Atentat 34

• iznimno rijetko i neuočljivo podsjećanje na obljetnice krvoprolića 20. lipnja 1928. i ubojstva hrvatskih saborskih zastupnika u beogradskoj skupštini (18)
• pretežito kratke vijesti o polaganju vijenaca čelnika HSS-a i služenju mise zadušnice na dan 8. kolovoza za Stjepana Radića (19)
• iznimno rijetki spomen ubojstva zastupnika Pavle Radića i Đure Basaričeka u beogradskoj skupštini (20)

Nešto više o zločinu u beogradskoj skupštini zabilježeno je u vremenu od 1991. – 1998.g.:

• Vjesnik, 20. lipnja 1991. podlistak u 11 nastavaka, Dr. Franjo Tuđman – Stjepan Radić u hrvatskoj politici i povijesti
• Vjesnik 1992., 20. lipnja 1992. podlistak u 5 nastavaka, Dr. Ljubomir Antić – Atentat na Radića

Atentat 40

 

Atentat 41

• Vjesnik, 20. lipnja 1995. članak, Jakov Gumzej – Živjeli i umrli za hrvatske pravice (21)
• Vjesnik, 20. lipnja 1996. članak, Jakov Gumzej – Zločin u beogradskoj skupštini – akt velikosrpskog terorizma (22)
• Vjesnik, 20. lipnja 1996. podlistak u 14 nastavaka, Stjepan Radić – Govori u Hrvatskom saboru
• Večernji list, 20. lipnja 1996. podlistak u 13 nastavaka, Temelj budućoj Hrvatskoj, Stjepan Radić, Izabrani politički govori

Atentat 36

• Večernji list 21. i 22. lipnja 1997. članak, Željko Krušelj – Opomena Radićeve smrti
• Vjesnik, 20. lipnja 1998. članak, Tihomil Radja – Lipanjske žrtve za Hrvatsku

Ukupno u prvih osam godina samostalne hrvatske države 4 podliska u nastavcima i 3 članka, vezano uz obljetnice beogradskog atentata 20. lipnja 1928.

Od 1999. – 2012. godine izostaju pisanja o atentatu u beogradskoj skupštini, politički značaj tih događaja, a vijesti o obljetnicama smrti Stjepana Radića posve su zanemarive (23).

Atentat 42

U tom smislu, u 20-tak godina, uočio sam samo jednog novinara koji se pobunio na ta zanemarivanja – Milan Jajčinović u Večernjem listu, pod naslovom Zaboravljeni Stjepan Radić. (24)

U cijelom razdoblju od 1991.g. do 2013.g. nije upamćeno da je izaslanstvo Hrvatskog državnog sabora polagalo vijence na grobove ubijanih hrvatskih zastupnika, niti da se Hrvatski državni sabor na svojim sjednicama prisjetio svojih zastupnika koji su poubijani u Beogradu. Ponavlja se pitanje, imamo li kao narod i ima li vlast po narodu izabrana, pravo zaboraviti takve presudne povijesne događaje!?

HSS od uspostave samobitne Hrvatske države obilježava obljetnice smrti Stjepana Radića. No, pitanje je jesu li sjećanje na ta politička ubojstva u beogradskoj skupštini stvar samo HSS-a, kao samo jedne hrvatske političke stranke? Atentat na narodne zastupnike u beogradskoj skupštini opravdano je u ono vrijeme doživljen kao napad na cijeli hrvatski narod! Zbog toga su 1928.g. uslijedili krvavi narodni prosvjedi diljem Hrvatske. Sjećanja na ubijene prosvjednike, ranjene hrvatske zastupnike Ivana Granđu i Ivana Pernara, te u beogradskoj skupštini ubijene Pavla Radića, Đuru Basaričeka i kasnije preminulog Stjepana Radića, ne bi smijeli biti samo stranačka dužnost članova HSS-a, već je logično i opravdano:

• Dan 20. lipnja 1928. uvesti kao dan sjećanja i komemorativnu sjednicu u Hrvatskom saboru, jer je to dostojno prema nasilno ubijenim zastupnicima Pavlu Radiću, Đuri Basaričeku i Stjepanu Radiću. Na taj dan izaslanstvo Hrvatskog sabora treba polagati vijence na grobove ubijenih zastupnika i činiti druga podsjećanja na njihovu časnu smrt. Samo tako taj žalosni događaj može trajno upamtiti i hrvatski narod.

Tako bi povijesnu opomenu usvajali novi naraštaji, a taj poučan događaj ostao trajan podsjetnik suvremenoj hrvatskoj nacionalnoj politici.
• Smrtni dan 8. kolovoza 1928. hrvatskog zastupnika i povijesnog narodnog vođe Stjepana Radića također treba obilježavati Hrvatski sabor s izaslanstvom zastupnika i polaganjem vijenca na njegov grob
• u srbijansko-hrvatskim političkim odnosima treba jasno staviti na znanje da će taj krvavi 20. lipnja 1928. hrvatski narod trajno pamti i da ga ne će nikada zaboraviti

Atentat 37

Atentat 38

Izvješće kao ruganje – Bitna je vijest provod Sanadera, dok “seljaci” obilježavaju obljetnicu smrti Stjepana Radića …

Žrtve hrvatskih zastupnika u beogradskoj skupštini, bez presedana su za hrvatski narod te se ne smije dozvoliti zaboravljanje tog događaja u novim naraštajima. Časne žrtve hrvatskih zastupnika koji su za interese svog naroda položile svoj život, trebale bi biti trajni moralni uzor današnjim saborskim zastupnicima. One zahtjevaju duboko poštovanje svih sadašnjih i budućih zastupnika u Hrvatskom saboru i cijelog hrvatskog naroda. Savjest političara trebala bi nalagati da se žrtvama atentata u beogradskoj skupštini 1928.g. svake godine odaje dužna počast na razini Hrvatskog sabora, uz državni protokol i uz punu medijsku pozornost.

Atentat 52

A kad se raspravlja o srpsko-hrvatskim odnosima kroz 20. stoljeće, beogradski “parlamentarini” zločin nikako se ne smije gurati pod tepih, prešućivati i zaboravljati. Taj je zločin bio uzrok mnogih kasnijih sudbonosnih događaja. Može li se zla kob ponoviti u budućnosti? Kad je nestala stara, a nastala tzv. nova Jugoslavija, u Beogradu se nepromijenjeno nastavila krojiti sudbina Hrvata. Uz pomoć izdajnika i veleizdajnika, čiji su neki slijednici i danas na političkoj sceni, zla se kob ponovila i trajala još pola stoljeća. Prisilno se nametao zaborav o zločinima Srba nad Hrvatima, dok su se napuhavali zločini Hrvata nad Srbima, u cilju poravnavanja krivnje. Istovjetan model predugo se nastavlja u Hrvatskoj poslije obrambenog Domovinskog rata. Nije li krajnje vrijeme da zastupnici Hrvatskog sabora, nad grobovima povijesnih velikana Pavla Radića, Đure Basaričeka, Stjepana Radića, Ivana Granđe i Ivana Pernara, podsjete se na odgovornost svom narodu? Posebice zbog toga jer su pozvani djelovati za opće dobro, za istinu i pravdu, s punom odgovornošću za hrvatsku budućnost.

Atentat 53

Damir Borovčak

Napomena:
Za ovo istraživanje pretraženo je u NSK:
– 1928. godište mikrofilmova starih novina Novosti, Obzor, Večer
– 20 godišta Večernjeg lista
– 10 godišta Vjesnika

(1) Novosti, 20. lipnja 1928., Drugo izdanje, naslovnica
(2) Večer, 20. lipnja 1928, Posebno izdanje, naslovnica
(3) Obzor, 20.lipnja 1928., Posebno izdanje, naslovnica
(4) Večer, 21. lipnja 1928, str. 4
(5) Novosti, 22. lipnja 1928., naslovnica
(6) Novosti, 22. lipnja 1928., str. 14
(7) Novosti, 23. lipnja 1928., naslovnica
(8) Novosti, 7. kolovoza 1928., Vladimir Ristović, str. 2,
(9) Novosti, 6. kolovoza 1928., naslovnica, Novosti, 7. kolovoza 1928., str. 8
(10) Novosti, 8. kolovoza 1928., Sumnjivi tipovi oko vile g. Stj. Radića, str. 4
(11) Obzor, 9. kolovoza 1928., naslovnica i Novosti, 10. kolovoza 1928., naslovnica
(12) Novosti, 13. kolovoza 1928., naslovnica; Novosti, 14. kolovoza 1928., str. 2 i 3
(13) Dr. Franjo Tuđman: Stjepan Radić u hrvatskoj povijesti, Sudbury, Canada, 1988.
(14) Isto, str. 5
(15) Zvonimir Kulundžić, Stjepan Radić i njegov republikanski ustav, Zagreb, 1989.
(16) Večernji list, 20. lipnja 1991., naslovnica, str. 2 i 3
(17) Vjesnik, 20. lipnja 1991., str. 9
(18) Vjesnik, 20. lipnja 1993., str. 55; Vjesnik, 20. lipnja 1994., str. 31; Vjesnik, 20. lipnja 1995., str. 30; Vjesnik, 20. lipnja 1996., str. 11;
(19) Večernji list, 9.VIII.2001., str. 4,stupac; Večernji list, 9.VIII.2002., str. 2; Večernji list, 9.8.2003., str. 3;
(20) Večernji list, 9.VIII.1991., Misa za Radića, str. 9; Večernji list, 21. i 22..VI.1997., Opomena Radićeve smrt, str. 2 i str. 4
(21) Vjesnik, 20. lipnja 1995., Stajališta, str. 15
(22) Vjesnik, 20. lipnja 1996., Politika, str. 5
(23) Večernji list, 20.6.2008., stupac, str.4; Večernji list, 9.8.2008., stupac, str.4; Večernji list, 9. kolovoza 2012., stupac, str.6;
(24) Večernji list, 10.08.2007., U povodu, str. 14

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Politika

Sabor: Odbor za Ustav o referendumskim pitanjima građanske inicijative ‘Narod odlučuje’

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hina

Odbor za Ustav o referendumskim pitanjima građanske inicijative ‘Narod odlučuje’

Hrvatski sabor u srijedu će zasjedanje nastaviti raspravom o izmjenama i dopunama statuta Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja, a održat će se i sjednica saborskog Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav na čijem su dnevnom redu referendumska pitanja građanske inicijative “Narod odlučuje” za promjenu izbornog sustava.

Na sjednici Odbor za ustav raspravljat će se o zahtjevu za raspisivanje državnog referenduma građanske inicijative “Narod odlučuje ” o dopuni Ustava RH člankom 72a te izmjeni članka 72. Ustava .

Predstavnici građanske inicijative “Narod odlučuje” prošlog tjedna su tajniku Hrvatskog sabora Davoru Orloviću i Povjerenstvu za preuzimanje knjiga s potpisima za raspisivanje referenduma predali 38 kutija s 405.342 potpisa za referendumsko pitanje o promjeni izbornog zakonodavstva te 407.469 potpisa za pitanje kojim se zastupnicima nacionalnih manjina oduzima pravo da odlučuju o Vladi i državnom proračunu.

U srijedu će sjednicu održati i saborski Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost na kojoj bi se pobliže trebalo znati o rezultatima natječaja, odnosno kandidaturama pristiglim na javni poziv za imenovanje predsjednika i šest članova Vijeća za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih agencija.

(Hina)

 

Biskup Košić: Narod je pobijedio

 

 

UŽIVO – GI Narod odlučuje predaje potpise Hrvatskom saboru

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori