Pratite nas

Kolumne

PROPAST PLENKOVIĆEVE MANJINSKE VLADE!?

Objavljeno

na

Ne treba previše analitičkog truda dokazati da je Vlada Andreja Plenkovića formalno manjinska Vlada. Eklatantan dokaz toj tvrdnji je glasovanje o povjerenju ministru Barišiću kada su skupili jedva sedamdeset dvije ruke za spas Barišića. Glavu ministra Barišića, radi stabilnosti Vlade, a još više radi svojih sebičnih partitokratskih interesa i savršenog uhljebljenja uz Plenkovića, spasili su Pupovac i glasovi manjinaca. Most je bio suzdržan, što zapravo znači da nisu podržali ministra Barišića!

Vlada Andreja Plenkovića bez imalo razumne sumnje ne može donijeti ni jednu nacionalno važnu stratešku odluku, bilo da se radi o suočavanju s prošlošću, potrebi lustracije, izbornom zakonu i izmjeni članka 45. Ustava koji bi hrvatskoj dijaspori dao barem 8 mandata u Saboru, regionalnom preustroju, vanjskoj politici, kadroviranju u veleposlanstvima ili o zaštiti života od začeća do prirodne smrti, jer za takve odluke ni uz potporu Mosta  HDZ nema dovoljno političke volje ni dovoljno ruku u Hrvatskom saboru. Smijeniti Cvitana? Ma to ne dolazi u obzir i za to nema dovoljno ruku! Uostalom zašto bi Most smjenjivao Cvitana? Most je za razliku od lijevih i desnih čist i ne nalazi se u Cvitanovim ladicama! I to je dokaz, to su pragmatične činjenice, to je realan odnos političkih snaga, za tvrditi kako je vlada Andreja Plenkovića zapravo  manjinska Vlada.

Ako je to istina, a jest, onda je prof. Tomac potpuno u pravu kada na temelju svog političkog i analitičkog znanja, temeljem svog životnog iskustva  šalje poruku o potrebi racionalnijeg  odnosa prema Andreju Plenkoviću i s punim pravom postavlja retoričko pitanje:

 „ Šta bi se dogodilo da s političke scene maknemo Plenkovića i Kolindu Grabar Kitarović?“

No čini mi se, ne radi se ovdje samo o potrebi promjene formalnog stava prema Plenkoviću, nego se postavlja opravdano pitanje ima li Plenković kredibilitet kakav mu daje prof. Tomac nakon svih štetnih, a može se reći i katastrofalnih kadrovskih rješenja. Imenovanje Nine Obuljen, marginalizacija Zlatka Hasanbegovića po volji Pupovca, micanje Klimana, Horvata, Kovača, Buljevića, imenovanje ministrice Dalić, o osobito imenovanje prof. Kujundžića za ministra zdravstva, a njegovo imenovanje  vrlo brzo će se pokazati kao najlošija kadrovska odluka Andreja Plenkovića, potezi su koje birači ne praštaju. Plenković  je htio s prof. Kujundžićem dodvoriti se desnici , a dobit će ogroman problem i teret što će se tek pokazati kao činjenica! Zar su svi zaboravili Kujundžićevu ulogu u predsjedničkim izborima, može li se  zaboraviti kakve su poruke iz HDZ-a stizale o tom kontroverznom političaru i njegovim repovima!? Može li se baš sve pravdati nužnom političkom pragmatikom? Iz dobro obavještenih izvora može se doznati kako prof. Kujundžić nikada nije i ne će odustati od preuzimanja HDZ-a! Nikada nije i ne će prežaliti poraz od Karamarka i ta egomanska ambicija ga je zapravo vratila u HDZ.

Sa desnog krila HDZ-ovog biračkog tijela dolaze žestoki napadi na Plenkovića, ali ni malo nisu nježniji ni  prema Mostu, mlađem partneru u vladi.

Kuda to vodi?

Postoje tri scenarija! Andrej Plenković, čini mi se, pragmatično je odlučio jačati, a ne slabiti Most, prepuštajući im veliki dio političkog utjecaja, poglavito u Dalmaciji. Samo jačanjem Mosta kao mlađeg partnera moglo bi se u budućnosti očekivati iskreno, ugovorno koalicijsko partnerstvo s Mostom. Samo s jačim Mostom, Mostom koji bi dosegao barem 20 mandata, mogao bi se politički neutralizirati politički utjecaj Milorada Pupovca i poništiti ucjenjivačka politika pete kolone u Hrvatskoj. Naravno, pod uvjetom potpunog pročišćenja, lustracije i katarze unutar samog HDZ-a, u kojoj nesumnjivo bujaju razne frakcijske borbe.

Posljednji bilten Milorada Pupovca, koji vrvi insinuacijama, poluistinama, koji vrvi fašistima i fašizacijom Hrvatske, a počinitelji tih „nedjela“, kao što je „Za dom spremni“, kao što su grafiti, svastike, nikada nisu pronađeni! Nikada nije dokazano tko je to pisao, jesu li to provokatori ili stvarne ustaše i fašisti? Dakle, taj veleizdajnički  bilten monstruozni je napad na HDZ, poglavito na desno krilo HDZ-a. Taj zločinački bilten zapravo je namijenjen i međunarodnim krugovima radi rušenja ugleda Republike Hrvatske, a Plenković zbog političke pragmatike na to nema nikakav odgovor. Mora šutjeti zato, jer mu je Pupovac potreban, jer bez Pupovca ima manjinsku Vladu, a zbog te činjenice više ne može računati na ni jedan glas domoljubne desnice u Hrvatskoj. Pupovac je Plenkoviću partner, a istovremeno ruši HDZ, jer to može, to mu je dozvoljeno, to mu je čak i plaćeno iz državnog proračuna!

Drugi scenarij je eklatantan primjer rušenja Mosta i Mostovog partnerstva sa HDZ-om. Rušenje Mosta dolazi poglavito s hrvatske „desnice“ kojoj se po ne znam koji put pridružila i hrvatska ljevica čineći zatvorenu kvadraturu kruga. Rušenjem kredibiliteta Mosta, njihovim slabljenjem, zapravo se  premosnicom preko HNS-a Plenkovića gura u tihu veliku koaliciju. Čini mi se, to je želja, a možda i projekt EU-e. Europski birokrati koji nemaju ni znanja ni sluha za bremenitu hrvatsku povijest misle kako bi se velikom koalicijom postigla nužna pomirba, kako bi se nekritičkim popuštanjem Srbiji ostvarilo pomirenja sa Srbijom , a samim time smanjile bi se  nepredvidive ugroze koje prijete Zapadnom Balkanu. Možda je u planovima o „EU s više brzina“ i restauracija nekog oblika bivše Jugoslavije!? Velika koalicija bi zapravo značila bacanje novog debelog sloja prašine na moguće lustracije! Na  ideološku lustraciju, lustraciju pljačkaša Hrvatske i lustraciju aboliranih četnika i srpskih pobunjenika. Sve tri lustracije životno su važne za demokratsku budućnost Hrvatske.

U trećem scenariju, ukoliko bi došlo do slabljenja Mosta i raspada partnerskog odnosa sa HDZ-om, mogle bi se dogoditi nepredvidive stvari. SDP i HNS u tom slučaju imaju puno elegantnije rješenje od ulaska u veliku koaliciju sa „ustaškim“ HDZ-om, ukoliko plan velike koalicije nije utvrđen kao jedino moguće rješenje i zadaća vladara Hrvatske.

Mostu bi, čini se, bilo potpuno prihvatljivo koalirati sa SDP-om bez Milanovića i HNS-om bez Vesne Pusić. Mostu je još uvijek najvažnije učvrstiti se na političkoj sceni, ostati, a ne nestati, a da bi to ostvarili spremni su na sve kako bi i nadalje participirali u izvršnoj vlasti. Neki dan se gospodin Grmoja referirao na pitanje o njegovoj kandidaturi za župana i rekao je baš to. „Ako želite mijenjati stvari morate biti u izvršnoj vlasti“!

Zbog te moguće opcije Most drži Orepića, a Orepić drži ljevičarske kadrove u MUP-u, zbog te pragme Most drži ministra Šprlju koji nije ni dotakao udbaško pravosuđe u Hrvatskoj, zbog te pragme još uvijek nisu otkriveni crtači i organizatori crtanja „svastike“ na Poljudu, zbog te pragme Most potpiruje sukob „sjevera“ i „juga“ u hrvatskom nogometu i čuvaju siguran pričuvni ljevičarski položaj ako dođe do propasti Plenkovićeve manjinske Vlade. Za takav scenarij, za takvu koaliciju Mosta s ljevicom spreman je i Živi zid koji formalno već je u koaliciji sa SDP-om, što je vidljivo iz svih recentnih istupa notornog Pernara. HDZ u ovom scenariju ostao bi i bez manjinaca, sam na političkoj vjetrometini!

Ako bi se dogodio ovakav scenarij Plenkovićeva glava neminovno bi bila na pladnju. Predsjednik Vlade ima tri mogućnosti. Jačati suradnju s Mostom i nadalje popuštati pred ucjenama na štetu političkog utjecaja HDZ-e, psihološki i diplomatski pripremati hrvatski narod za veliku koaliciju kao nužno zlo ili biti politički poražen do nogu.

Ako hrvatstvo i domoljublje Andreja Plenkovića nije upitno, kako to tvrdi prof. Tomac, onda Plenković ima još jedan izlaz. To je jačanje zajedništva na desnom krilu HDZ-a i stvaranje atmosfere domoljublja kakvo smo imali za vrijeme referenduma o braku, referenduma koji je bio nulto polazište i platforma za sve pobjede HDZ-a u dugom nizu. Sjetimo se da su te pobjede ostvarene u gotovo nemogućim uvjetima, u uvjetima kada su svi mediji uključujući i međunarodnu zajednicu bili protiv tog konzervativnog pokreta. Za novo svehrvatsko zajedništvo ne će biti dovoljan gospodarski rast, ekonomski napredak koji ide puževim korakom. Ogromna većina umirovljenika, obespravljenog i blokiranog bijelog roblja još dugo ne će konkretno u svojim lisnicama osjetiti obećano blagostanje.

Ja sam izraziti „karamarkist“, od toga nisam odustajao ni u trenutku kada je bilo kristalno jasno da je Karamarko srušen, nisam odustajao ni pod raznim pritiscima, ni nakon bezočne cenzure od strane nekih portalskih urednika pod kontrolom HDZ-a. Nisam odustajao zbog Karamarkovih politika zajedništva, zajedništva u kombinaciji gospodarskih pitanja s važnim svjetonazorskim pitanjima koja se nadopunjuju, a ne isključuju. Šta je mobiliziralo HDZ-ovo biračko tijelo nakon sramotnog poraza Ive Sanadera? Duh ili materija, ili dobro izbalansirana kombinacija jednog i drugog? Duhovni, domoljubni oporavak nacije podjednako je važan kao i gospodarski rast, a usudim se reći kako jedno bez drugog jednostavno ne će ići. Na suhoparnim ekonomskim brojkama i statistikama ne će biti moguće mobilizirati domoljubni hrvatski puk i učiniti budućnost nacije sretnijom.

Danas smo svjedoci da su i u Plenkovićeve politike implementirani elementi Karamarkovih politika kao što su politike domovinske sigurnost, obrambene politike. Pitanje lustracije polako kuca na vrata i pokazat će se vrlo brzo da je to jedno od ključnih pitanje za opstojnost i budućnost Hrvatske.

Ako nema dovoljno političke volje za krucijalne političke poteze, ako nema dovoljno ruku u Hrvatskom saboru, ima dovoljno ruku i olovaka za referendumske potpise i o tom demokratskom alatu Plenković treba dobro razmisliti ukoliko želi efikasno rješavati svoje povijesne zadaće. A povijesna zadaća državnika Plenkovića je lustrirati Tita, maknuti zločinca s trgova i ulica i dodatno, zakonom zaštititi sva obilježja i znakovlje svetog Domovinskog rata, uključujući i HOS-ov grb s integralnim hrvatskim pozdravom „Za dom spremni“! Te nužne zadaće ni na koji način ne će i ne mogu zaustaviti projicirani gospodarski rast, a svjetonazorskih sukoba, izmišljenog ustaštva i fašizma bit će uvijek htio to Plenković ili ne. Stvaranje razdora i bezočni napadi jedina su platforma bezidejne ljevice u Hrvatskoj.

Na sve bezočne napade na vrijednosti Domovinskog rata i svakog branitelja, potrebno je odgovoriti čvrstom zakonskom odredbom o nedodirljivosti tih hrvatskih svetinja. Hrvatstvo i domoljublje dokazuje se hrabrim državničkim potezima, bez prebacivanja odgovornosti na bilo kakva vijeća i komisije, bez potrage za trulim pragmatičnim kompromisima.

Kazimir Mikašek-Kazo/Kamenjar.com

 

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Barbara Jonjić: Dica su to Malešna, al’ znadu komu su sviće palili – Dica su al’ znadu kako Domovinski rat nije bijo građanski rat

Objavljeno

na

Objavio

Školu moreš
Al’ ne moraš imat
Ae
Komu se uči, neka uči
Neka buba, čita, zbraja i dili
Na volju mu je

Al’
Kuvat u nas moraš znat
Ono zeru, mrvočak
On’liko k’liko se kuvalo u našemu sirotinjskomu kraju na golu kamenu
Na kominu su šamot ciglon
U bronzinin što su se mrčavi
Cunali
O komaštrin

Moja baba nije znala pravit sto i jedan kolač
Ni čut
Kakvi kolači, kakvi bakarači
Kašnje je to došlo
Su markan iz Njemačke
Uskupa su flajdan i hauban za kosu
Su prvin merđanin i bagerin
Uskupa su petardan
Njemačkin štekan Ma’lbora i Zipašin

Nisu naše kuvarice
Ravne onin iz
Slavonije
Ni govora
Jerbo naše
Valja pravo reć’
Nisu imale nit’ mat’rijala za toga

Pravit svo ono bogatstvo nisu imale sučin al’ zato
Su naše pekle
Privrte vrile
Ušćipke meke
I padišpanj u koji bi viju rukan vridnin zadivale

Bile vrlo stručne
Za rašćike i koštradine
Za kruva ispod sača
Raka su metvicon i puron
Stručne za pečenice, divenice i toća

Još k’o dite
Učilo me naškoj kuvariji
Metnili bi mi zdilu, bilu.. su jajima na tolu
Ispod niske odrne
A ja na stočiću propeta
Unde di gleda priko Bejine kuće
U Osoje
Metnili bi mi
Šaku brašna, soli navr’ prsta
Kap varenike, zeru mlake vode
Pa bi unda sama zamišala privrte
Gledajuć satrat sve one gljize

Izlivala bi i’ kacijolon
U zagrijanu, crnu tavu na šporetu
Pa bi začvrčalo na kapi ulja

Čekala bi da zeru skori
Ujti su donju stranu
Pa unda privrnila
Unda bi jopet
Pričekala
Minut, dva
Pa
Iskrenila na pijat
Oni na sitne, crljene ruže

Amerikanski pijat
Oni što je doša’ brodon u jednoj od oni’ puni’ skrinja moje babe
Što su njojzi slala braća iz svita

Najlišpe na svitu meni je bilo na vrilu privrtu
Posut rukon zeru cukra
Onako iz zdraka
Samo da zabili sridica
Pa pljesnit rukama i gledat
Kako cukar krabi vrućina koja ugusto iz privrte
Dimi

Doklen ideš
Musavin rukan privrćeš listove one dvi materine knjige zvane – Kuvarica
One su tvrdin korican
Su šarevitin slikan, kojima smrti nema

To ti je najdraža zabava bila
Ist i privrćat slike
Oni knjiga što i’ je mater kupila u vakat kad se udala prikomlada
T’liko mlada da ni kuvat nije znala

Kuvarice ob’e znadeš napamet
Od
Do
Svako slovo i svaku sliku
I znadeš šta bi iz nje najradije pojio
I ti
I ćaća ti
I brajo
Jerbo si i nji’ uvik pita šta bi oni za se’
Probrali
I silijo bi i nji’
Sve redon
Da ti upru prston u najlišpu sliku
Ae
Jerbo glavno je bilo izabrat šta ‘oćeš
Izabrat na sliki
U mašti
To ti je unda isto k’o da si kupijo i mat’rijal
I kuva i peka
I pojio zaprave

Kraj studenoga je i oni je vakat
Kad se po selu uzvire gudini po kućarin

Dobranalo se iznenada to jedno jutro kad ti se mrzle ruke lipu za volan
A iz usta ti dimi od leda doklen govoriš
Pa puneš u caklo
Da dica rukan
Mogu mećat srca
Dok se vozu

Pa se ne voziš više u običnomu autu kroza mrzle dane
Nego u malešnoj galeriji
Njijovi imena
I srca

U te studene dane
Uvati gudine skrika po kućarin
A u zdraku se izmiša mirluš brenera
Svinjski dlaka
I vrile vode
Postanu tražena roba u selu one lole što znadu utvrdo gudinu držat nogu

Vrime je to oštra mirluša
I vrime oštri’ noža
Zvona za bikarenja
I sindžira za okrićanja

Nije lako bit gudin
Priko godine
Ni čut
Krajen godine
Apose je gadno bit gudin
Milo ti ji dođe

Ae
Meni milo gudina
Oduvik
Šta mu je život
Ništa!
Ide, pije, tovi se
Ne misli se o ničemu
Svaki dan mu jednak
Nečisti podase
A dalje svoga kućara niti ne zna
Loče iz korita mekinje i spirine
Pa čeka
Da ga se su prvin ledon prikolje
Posoli krupnon soli
I na lisi ga se razviša

Studeni je
Mrznu cakla
Dobranalo se ono jutro kad se ruke mrzle za volan lipu

Vratili mi se sokolići moji
Oni moji stariji
Iz našega Vukovara
I već danima govoru
Šta su sve vidili
Okon i srcon
Di su i šta ili
Di sviće palili
A di se do tlea
Poklonili

Donili u rukan malešni Vodotoranj
I malešnu Golubicu
Donili sasebon Vukovar na naš jug
U dnu malešnoga Vodotornja
Upisana ona časna godina
Tisućudevestodevestprva
Ona za koju moraš znat di si bijo
I ti
I svi koliki

Vidili moji sokolići gorikar
Sve naše barjake na vrpi
Sve
I one crne koji su u nemilosti
Poradi
Pozdrava
Za Dom spremni
Dica su to
Malešna
Al’ znadu komu su sviće palili

Dica su al’ znadu kako Domovinski rat nije bijo građanski rat

Neka nemaju velike škole
Znadu
Više se volu igrat nego sidit nada knjigon
Uču se išton privrte zamišat
Al’ o ratu sve ono prikovažno
Već znadu

Jerbo
Nije njima cili svit
Kućar i puno korito
Nisu godine proveli samo ločuć spirine
I gledajuć u prazno
Dica su al’
Mislu glavon i srcon
I volu svoje

Tak’ima mista
Nikad’ neće bit’ ni na hateveu
A ni na državnon koritu

Taki poda rukon cili život nosu one dvi Kuvarice tvrdi korica
Iz koji’
Znadu šta ‘oće

Znadu izabrat

Znadu kako je srce i mašta
Prišnije
Od onoga zaprave

Kako je prišnije crtat onin praznin, promrzlin rukan srca po caklu
Nego živit k’o gudin koji ne vidi baš ništa dok ide sve redon
I zaprave

Znadu kako se more i mora volit sve svoje redon
I upaljenon svićon
I pismon
I molitvon

More se volit sve svoje su onin što šalješ u modernin, šarevitin skrinjan
Koje i danas dolazu na naš kamen sirotinjski

Tisnin putin
Odsvaklen

Barbara Jonjić / Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Bezočne laži bosanskog vezira

Objavljeno

na

Objavio

Točno prije 24 godine u Zenici se dogodio strašni masakr. Kako danas pišu „bosanski“ mediji: „od granata ispaljenih na centar Zenice sa položaja HVO-a pozicioniranim u Putičevu, 16 kilometara zapadno od Zenice poginulo i ranjeno više civila u trenutku velike gužve.“ Na medijske navode, nadovezao se Bakir Izetbegović koji je uzimao ovaj primjer kao dokaz „udruženog agresora koji je vršio agresiju na BiH“, kako je primjerice govorio na obljetnici 25 godina ABiH 08.04.2017. u Travniku. Ono što su svi zanemarili i izbjegli navesti (osim rijetkih slučajeva kada se spomenulo u jednoj rečenici) jeste da je HVO na osnovu znanstvenih balističkih dokaza pravomoćno oslobođen optužbi za masakr u Zenici (dokazano je kako HVO nije imao uopće u posjedu topništvo kalibra granata koje su ubile nedužne civile, te je dokazano matematičkim izračunima da granate nisu uopće došle iz smjera položaja HVO-a).

Kada se masakr dogodio, iz štaba ABiH, nakon samo par sati, prije nego se i znao točan broj žrtava, u javnost je otišlo priopćenje s kojim se osudio HVO za masakr, i to sadržajem koji je imao za cilj raspiriti mržnju ne samo prema HVO-u, nego i Hrvatima koji su ostali u Zenici. Odmah je krenula službena reakcija iz redova HVO-a prema zapovjedništvu 3. K. ABiH. HVO je potvrdio kako sa njihovih položaja nije bilo nikakvih borbenih dejstava, priloživši službenu zabilješku s kojom obavještava zapovjednika 3. Korpusa ABiH Mehmeda Alagića kako se, radi informacija o premještaju snaga VRS-a, očekuju granatiranja iz pravca VRS-a. Mehmed Alagić odgovara kako je priopćenje koje je on poslao govorilo točno s kojih položaja su granate došle, te kako ne zna zašto je radio Zenica u javnost poslao informaciju o tome kako je HVO odgovoran za masakr. Da je Alagić govorio neistinu, govori samo priopćenje koje je on odobrio.

(Priopćenje 3. K ABiH s kojim se optužuje HVO za masakr (samo par sati nakon granatiranja))

Bakir Izetbegović zapeo u vremenu

Zašto spominjem ovaj događaj iz Domovinskog rata koji se zbio točno prije 24 godine? Iz razloga što se kampanja neistina i iskrivljavanja činjenica nastavlja i danas. Ne nastavlja je neka društveno irelevantna osoba, nego Bakir Izetbegović, Član Predsjedništva i osoba br. 1 kod Bošnjaka. Ovih dana ne silazi sa ekrana i medijskih stupaca. Njegove neistine, prepotencija u davanju arbitrarnih političkih ocjena sa pozicije „prirodnog vlasnika Bosne“ jednostavno ostavljaju bez teksta. Toliko, da na njegove izjave, koje ovih dana sve učestalije ponavlja, ne reagira nitko. Na službenoj stranici vezira od Bosne stoji njegov govor iz Travnika prigodom spomenute obljetnice, gdje se sumirano mogu vidjeti teze koje provlači kroz sve medijske istupe. Idemo redom.

7. korpus je neprekidno bio u bitkama – od aprila 1994. pa do oslobađanja značajnih prostora na Vlašiću tog ljeta i oslobađanja ogromnog prostora i grad Kupresa, čime je već praktično primoran HVO da prekine svoje partnerstvo s VRS i pridruži se oslobodiocima BiH

Dakle, prema Bakiru Izetbegoviću, združene operacije Cincar, Zima ’94.Skok 1Skok 2Ljeto ’95.OlujaMaestral i Južni potez HV-a, HVO-a i jednog dijela ABiH (koja je, usput rečeno, bila naoružana, obučena i opremljena od strane HV-a), koje su dovele do oslobađanja oko 1000 četvornih kilometara prostora, među kojima je bio i Kupres, su operacije samo Armije BiH koja je svojim „herojstvom primorala HV i HVO na prekidanje partnerstva sa VRS“.

Nastavlja Bakir: „U ovih 25 godina, od prvih dana  rata duhom i moralom pripadnika Armije dominiralo je upravo jedinstvo, visok motiv za oslobađanjem domovine“.

U travnju 1992. na tiskovnoj konferenciji u Bijeljini Bakirov otac Alija izjavljuje kako „JNA nije okupatorska vojska. To nije stav SDA. Rata u BiH neće biti“. Ako prije 25 godina, Izetbegović senior izjavljuje kako JNA nije okupator, odakle 25 obljetnica i od koga se to oslobađalo, ako JNA nije bila okupator?

No, najbolje od Bakira tek dolazi:

„7. i 3. Korpus su bili prepoznatljivi po visokom stepenu ustrojstva i organizacije. Krajišnici su ostali ono što su bili i u prethodnim stoljećima – časni ratnici viteškog i gazijskog duha, spremni na nezamisliva herojstva, ali ne i na zločine i pokolje.“

Bakir vjerojatno misli na ustrojstvo i organizaciju u Mehurićima, gdje je bio logor za obuku Mudžahedina. Pod disciplinom i odgovornošću, vjerojatno misli na ritualna ubojstva u Poljanicama, Orašcu, Travniku, i drugim mjestima, gdje je, po riječima Abu Ajama, jednog od zapovjednika postrojbe El Mujahid „braći vjera branila držanje zarobljenika, pa makar to bili žene i djeca“, zato su ih morali ubijati.

(Abu Hamza pojašnjava tko je i kada vodio Džihad)

O kakvom se viteštvu radi, pojasnio je 26.03.2017. Abu Hamza gostujući na televiziji N1: „ovo danas što radi ISIL, ovo nije nikakav Džihad. Mi smo u ratu vodili Džihad. Braća su došla pomoći braći“. O čemu konkretno Abu Hamza govori, pokazuje dokument „Upute muslimanskom borcu“ objavljenom početkom 1993. i dostavljenog „svim borcima ABiH“, a koji pored ostalog govori kako moraju biti hrabri jer „je mjesto, vrijeme i način smrti odavno napisan“, preporučljivo je slagati neprijatelju, ako starješina tako odluči, „dozvoljeno je spaliti usjeve, određene objekte kuću i sječu neprijateljskog palmovika“, te je ostavljeno slobodnoj procjeni je li korisnije „likvidirati ili zamijeniti ratnog zapovjednika“.


Ovim se očigledno vodio i od Izetbegovića glorificirani Mehmed Alagić „pasionirani vojnik i komandant, general, koji je inspirirao, motivirao, ali i neposredno usmjeravao sve svoje saradnike“ , kada je „pasionirano“ vodio svoje postrojbe u Križančevo selo i druga mjesta masovnih zločina nad nemuslimanskim stanovništvom.

Kontinuitet huškačke propagande

Zašto paralela između događaja u Zenici i današnjih izjava Bakira Izetbegovića? Paralela se mora povući kako bi se pokrenula rasprava o razlozima propagande laži koja ima svoj očigledan kontinuitet. Događaj iz Zenice, dokazuje kako se u ratu nije libilo iskorištavati ljudsku tragediju za ostvarenje političkih ciljeva. Osuđivanje HVO-a za granatiranje nedužnih civila imalo je za cilj stvoriti averziju i mržnju običnog puka prema HVO-u i Hrvatima općenito. Nitko u to vrijeme nije spominjao, a ni danas nećete čuti svjedočenja o tome kako je sanitetski stožer za sjevernu i srednju Dalmaciju iz Splita lijekovima opskrbljivao i Travnik, i Zenicu i druga mjesta, ne samo za vrijeme sukoba sa VRS, nego i u jeku najžešćih sukoba ABiH i HVOa. Cilj je očigledno postignut, jer je HVO okarakteriziran kao najveći zločinac iz Domovinskog rata.

No, ako je u okolnostima od prije više od dvadeset godina možda bila i shvatljiva ta huškačka propaganda poput ove iz Zenice (a ima i drugih slučajeva), koje je danas opravdanje da bošnjačka politička elita se služi istim sredstvima laži i obmana?  Ako želimo dobro jedni drugima i ako želimo istinsku budućnost ovoj zemlji, zar nisu iskrenost jednih prema drugima i istina dva temelja na kojima bi sve to morali graditi? Nije slučaj samo Bakira Izetbegovića, nego cjelokupne bošnjačke političke elite, što tzv. ljevice, tako i tzv. desnice, koja se služi ovim sredstvima obmana, kako bi eksluzivnim pravom na žrtvu, zapečatili ekskluzivno vlasništvo nad BiH na način da onemogućavaju bilo kakav vid reformi. No čovjek se pita zašto? Čemu? Koji je krajnji cilj?

Deklaracija sa Gazimestana

Odgovor možda stoji u još jedno, istupu Bakira Izetbegovića ovih dana: onom iz čestitke Erdoganu na rezultatima referenduma u Turskoj gdje kaže kako je „rezultat referenduma stabilizirajući korak koji će osnažiti Tursku, učiniti je snažnijom regionalnom silom, sa snažnim liderstvom“. Pozdravljati namješteni referendum koji od Erdogana pravi suvremenog sultana, u suvremenoj demokraciji 21. stoljeća, znači da imamo problem u poimanju i vrednovanju pozitivnih vrijednosti društva. Nekoga to može iznenaditi, ali nekoga tko malo detaljnije iščitava stvari ne toliko. Naime, u „Islamskoj deklaraciji“ Alije Izetbegovića, Alija Tursku naziva „plagijatom od države“, „koja je svojim usmjerenjem ka modernizmu i odustajanjem od vrijednosti s kojima je vladala svijetom postala trećerazredna zemlja“. Prema tome, shvatljivo je da Bakir Izetbegović povratak Turske u sultanatsko uređenje vidi kao pozitivnu stvar. Vjerojatno za sebe ima u planu funkciju bosanskog vezira u neootomanskoj Turskoj.

Ovo pokazuje jedan višedesetljetni kontinuitet društveno političke vizije, koja ne evoluira u skladu sa razvojem suvremenih humanističkih i demokratskih europskih vrijednosti, nego dapače, deevoluira u neka druga feudalna vremena kasti i ljudi prve i nižih klasa.

Znajući sve ovo, pitanje je može li se uopće govoriti o nekoj zajedničkoj budućnosti u BiH, znajući kako što vrijeme brže prolazi, to je i proces deeovlucije sve brži, sa sve većom i većom cijenom. Mora se što prije naći jasan odgovor, osobito s aspekta hrvatske politike, koja nam je alternativa svemu ovome?

Koji nam je plan B u trenutku kada postane kristalno jasno kako bošnjačka politička elita odbija bilo kakav vid reformi koji se ne uklapa u iznad spomenuto poimanje društva? Možda važnije pitanje: jesu li za hrvatsku politiku u BiH veći problem „hrvatska zvona“ i „vizionari izdaleka“, od Bakira Izetbegovića koji, kada se uzme retorika njegovih govora sa raznih obljetnica ovih dana, sve više podsjeća na Slobodana Miloševića sa Gazimestana.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari