Pratite nas

Kolumne

PROPAST PLENKOVIĆEVE MANJINSKE VLADE!?

Objavljeno

na

Ne treba previše analitičkog truda dokazati da je Vlada Andreja Plenkovića formalno manjinska Vlada. Eklatantan dokaz toj tvrdnji je glasovanje o povjerenju ministru Barišiću kada su skupili jedva sedamdeset dvije ruke za spas Barišića. Glavu ministra Barišića, radi stabilnosti Vlade, a još više radi svojih sebičnih partitokratskih interesa i savršenog uhljebljenja uz Plenkovića, spasili su Pupovac i glasovi manjinaca. Most je bio suzdržan, što zapravo znači da nisu podržali ministra Barišića!

Vlada Andreja Plenkovića bez imalo razumne sumnje ne može donijeti ni jednu nacionalno važnu stratešku odluku, bilo da se radi o suočavanju s prošlošću, potrebi lustracije, izbornom zakonu i izmjeni članka 45. Ustava koji bi hrvatskoj dijaspori dao barem 8 mandata u Saboru, regionalnom preustroju, vanjskoj politici, kadroviranju u veleposlanstvima ili o zaštiti života od začeća do prirodne smrti, jer za takve odluke ni uz potporu Mosta  HDZ nema dovoljno političke volje ni dovoljno ruku u Hrvatskom saboru. Smijeniti Cvitana? Ma to ne dolazi u obzir i za to nema dovoljno ruku! Uostalom zašto bi Most smjenjivao Cvitana? Most je za razliku od lijevih i desnih čist i ne nalazi se u Cvitanovim ladicama! I to je dokaz, to su pragmatične činjenice, to je realan odnos političkih snaga, za tvrditi kako je vlada Andreja Plenkovića zapravo  manjinska Vlada.

Ako je to istina, a jest, onda je prof. Tomac potpuno u pravu kada na temelju svog političkog i analitičkog znanja, temeljem svog životnog iskustva  šalje poruku o potrebi racionalnijeg  odnosa prema Andreju Plenkoviću i s punim pravom postavlja retoričko pitanje:

 „ Šta bi se dogodilo da s političke scene maknemo Plenkovića i Kolindu Grabar Kitarović?“

No čini mi se, ne radi se ovdje samo o potrebi promjene formalnog stava prema Plenkoviću, nego se postavlja opravdano pitanje ima li Plenković kredibilitet kakav mu daje prof. Tomac nakon svih štetnih, a može se reći i katastrofalnih kadrovskih rješenja. Imenovanje Nine Obuljen, marginalizacija Zlatka Hasanbegovića po volji Pupovca, micanje Klimana, Horvata, Kovača, Buljevića, imenovanje ministrice Dalić, o osobito imenovanje prof. Kujundžića za ministra zdravstva, a njegovo imenovanje  vrlo brzo će se pokazati kao najlošija kadrovska odluka Andreja Plenkovića, potezi su koje birači ne praštaju. Plenković  je htio s prof. Kujundžićem dodvoriti se desnici , a dobit će ogroman problem i teret što će se tek pokazati kao činjenica! Zar su svi zaboravili Kujundžićevu ulogu u predsjedničkim izborima, može li se  zaboraviti kakve su poruke iz HDZ-a stizale o tom kontroverznom političaru i njegovim repovima!? Može li se baš sve pravdati nužnom političkom pragmatikom? Iz dobro obavještenih izvora može se doznati kako prof. Kujundžić nikada nije i ne će odustati od preuzimanja HDZ-a! Nikada nije i ne će prežaliti poraz od Karamarka i ta egomanska ambicija ga je zapravo vratila u HDZ.

Sa desnog krila HDZ-ovog biračkog tijela dolaze žestoki napadi na Plenkovića, ali ni malo nisu nježniji ni  prema Mostu, mlađem partneru u vladi.

Kuda to vodi?

Postoje tri scenarija! Andrej Plenković, čini mi se, pragmatično je odlučio jačati, a ne slabiti Most, prepuštajući im veliki dio političkog utjecaja, poglavito u Dalmaciji. Samo jačanjem Mosta kao mlađeg partnera moglo bi se u budućnosti očekivati iskreno, ugovorno koalicijsko partnerstvo s Mostom. Samo s jačim Mostom, Mostom koji bi dosegao barem 20 mandata, mogao bi se politički neutralizirati politički utjecaj Milorada Pupovca i poništiti ucjenjivačka politika pete kolone u Hrvatskoj. Naravno, pod uvjetom potpunog pročišćenja, lustracije i katarze unutar samog HDZ-a, u kojoj nesumnjivo bujaju razne frakcijske borbe.

Posljednji bilten Milorada Pupovca, koji vrvi insinuacijama, poluistinama, koji vrvi fašistima i fašizacijom Hrvatske, a počinitelji tih „nedjela“, kao što je „Za dom spremni“, kao što su grafiti, svastike, nikada nisu pronađeni! Nikada nije dokazano tko je to pisao, jesu li to provokatori ili stvarne ustaše i fašisti? Dakle, taj veleizdajnički  bilten monstruozni je napad na HDZ, poglavito na desno krilo HDZ-a. Taj zločinački bilten zapravo je namijenjen i međunarodnim krugovima radi rušenja ugleda Republike Hrvatske, a Plenković zbog političke pragmatike na to nema nikakav odgovor. Mora šutjeti zato, jer mu je Pupovac potreban, jer bez Pupovca ima manjinsku Vladu, a zbog te činjenice više ne može računati na ni jedan glas domoljubne desnice u Hrvatskoj. Pupovac je Plenkoviću partner, a istovremeno ruši HDZ, jer to može, to mu je dozvoljeno, to mu je čak i plaćeno iz državnog proračuna!

Drugi scenarij je eklatantan primjer rušenja Mosta i Mostovog partnerstva sa HDZ-om. Rušenje Mosta dolazi poglavito s hrvatske „desnice“ kojoj se po ne znam koji put pridružila i hrvatska ljevica čineći zatvorenu kvadraturu kruga. Rušenjem kredibiliteta Mosta, njihovim slabljenjem, zapravo se  premosnicom preko HNS-a Plenkovića gura u tihu veliku koaliciju. Čini mi se, to je želja, a možda i projekt EU-e. Europski birokrati koji nemaju ni znanja ni sluha za bremenitu hrvatsku povijest misle kako bi se velikom koalicijom postigla nužna pomirba, kako bi se nekritičkim popuštanjem Srbiji ostvarilo pomirenja sa Srbijom , a samim time smanjile bi se  nepredvidive ugroze koje prijete Zapadnom Balkanu. Možda je u planovima o „EU s više brzina“ i restauracija nekog oblika bivše Jugoslavije!? Velika koalicija bi zapravo značila bacanje novog debelog sloja prašine na moguće lustracije! Na  ideološku lustraciju, lustraciju pljačkaša Hrvatske i lustraciju aboliranih četnika i srpskih pobunjenika. Sve tri lustracije životno su važne za demokratsku budućnost Hrvatske.

U trećem scenariju, ukoliko bi došlo do slabljenja Mosta i raspada partnerskog odnosa sa HDZ-om, mogle bi se dogoditi nepredvidive stvari. SDP i HNS u tom slučaju imaju puno elegantnije rješenje od ulaska u veliku koaliciju sa „ustaškim“ HDZ-om, ukoliko plan velike koalicije nije utvrđen kao jedino moguće rješenje i zadaća vladara Hrvatske.

Mostu bi, čini se, bilo potpuno prihvatljivo koalirati sa SDP-om bez Milanovića i HNS-om bez Vesne Pusić. Mostu je još uvijek najvažnije učvrstiti se na političkoj sceni, ostati, a ne nestati, a da bi to ostvarili spremni su na sve kako bi i nadalje participirali u izvršnoj vlasti. Neki dan se gospodin Grmoja referirao na pitanje o njegovoj kandidaturi za župana i rekao je baš to. „Ako želite mijenjati stvari morate biti u izvršnoj vlasti“!

Zbog te moguće opcije Most drži Orepića, a Orepić drži ljevičarske kadrove u MUP-u, zbog te pragme Most drži ministra Šprlju koji nije ni dotakao udbaško pravosuđe u Hrvatskoj, zbog te pragme još uvijek nisu otkriveni crtači i organizatori crtanja „svastike“ na Poljudu, zbog te pragme Most potpiruje sukob „sjevera“ i „juga“ u hrvatskom nogometu i čuvaju siguran pričuvni ljevičarski položaj ako dođe do propasti Plenkovićeve manjinske Vlade. Za takav scenarij, za takvu koaliciju Mosta s ljevicom spreman je i Živi zid koji formalno već je u koaliciji sa SDP-om, što je vidljivo iz svih recentnih istupa notornog Pernara. HDZ u ovom scenariju ostao bi i bez manjinaca, sam na političkoj vjetrometini!

Ako bi se dogodio ovakav scenarij Plenkovićeva glava neminovno bi bila na pladnju. Predsjednik Vlade ima tri mogućnosti. Jačati suradnju s Mostom i nadalje popuštati pred ucjenama na štetu političkog utjecaja HDZ-e, psihološki i diplomatski pripremati hrvatski narod za veliku koaliciju kao nužno zlo ili biti politički poražen do nogu.

Ako hrvatstvo i domoljublje Andreja Plenkovića nije upitno, kako to tvrdi prof. Tomac, onda Plenković ima još jedan izlaz. To je jačanje zajedništva na desnom krilu HDZ-a i stvaranje atmosfere domoljublja kakvo smo imali za vrijeme referenduma o braku, referenduma koji je bio nulto polazište i platforma za sve pobjede HDZ-a u dugom nizu. Sjetimo se da su te pobjede ostvarene u gotovo nemogućim uvjetima, u uvjetima kada su svi mediji uključujući i međunarodnu zajednicu bili protiv tog konzervativnog pokreta. Za novo svehrvatsko zajedništvo ne će biti dovoljan gospodarski rast, ekonomski napredak koji ide puževim korakom. Ogromna većina umirovljenika, obespravljenog i blokiranog bijelog roblja još dugo ne će konkretno u svojim lisnicama osjetiti obećano blagostanje.

Ja sam izraziti „karamarkist“, od toga nisam odustajao ni u trenutku kada je bilo kristalno jasno da je Karamarko srušen, nisam odustajao ni pod raznim pritiscima, ni nakon bezočne cenzure od strane nekih portalskih urednika pod kontrolom HDZ-a. Nisam odustajao zbog Karamarkovih politika zajedništva, zajedništva u kombinaciji gospodarskih pitanja s važnim svjetonazorskim pitanjima koja se nadopunjuju, a ne isključuju. Šta je mobiliziralo HDZ-ovo biračko tijelo nakon sramotnog poraza Ive Sanadera? Duh ili materija, ili dobro izbalansirana kombinacija jednog i drugog? Duhovni, domoljubni oporavak nacije podjednako je važan kao i gospodarski rast, a usudim se reći kako jedno bez drugog jednostavno ne će ići. Na suhoparnim ekonomskim brojkama i statistikama ne će biti moguće mobilizirati domoljubni hrvatski puk i učiniti budućnost nacije sretnijom.

Danas smo svjedoci da su i u Plenkovićeve politike implementirani elementi Karamarkovih politika kao što su politike domovinske sigurnost, obrambene politike. Pitanje lustracije polako kuca na vrata i pokazat će se vrlo brzo da je to jedno od ključnih pitanje za opstojnost i budućnost Hrvatske.

Ako nema dovoljno političke volje za krucijalne političke poteze, ako nema dovoljno ruku u Hrvatskom saboru, ima dovoljno ruku i olovaka za referendumske potpise i o tom demokratskom alatu Plenković treba dobro razmisliti ukoliko želi efikasno rješavati svoje povijesne zadaće. A povijesna zadaća državnika Plenkovića je lustrirati Tita, maknuti zločinca s trgova i ulica i dodatno, zakonom zaštititi sva obilježja i znakovlje svetog Domovinskog rata, uključujući i HOS-ov grb s integralnim hrvatskim pozdravom „Za dom spremni“! Te nužne zadaće ni na koji način ne će i ne mogu zaustaviti projicirani gospodarski rast, a svjetonazorskih sukoba, izmišljenog ustaštva i fašizma bit će uvijek htio to Plenković ili ne. Stvaranje razdora i bezočni napadi jedina su platforma bezidejne ljevice u Hrvatskoj.

Na sve bezočne napade na vrijednosti Domovinskog rata i svakog branitelja, potrebno je odgovoriti čvrstom zakonskom odredbom o nedodirljivosti tih hrvatskih svetinja. Hrvatstvo i domoljublje dokazuje se hrabrim državničkim potezima, bez prebacivanja odgovornosti na bilo kakva vijeća i komisije, bez potrage za trulim pragmatičnim kompromisima.

Kazimir Mikašek-Kazo/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru

Objavljeno

na

Objavio

Nema Jugoslavije bez zgažene i ucijenjene Hrvatske, bez Hrvatske kojoj su začepljena usta i navučena luđačka košulja. Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru. U taj posao upregnute su brojne institucije, stranke, udruge i pojedinci…

Iako je Slaven Letica još davno objavio knjigu pod naslovom Četvrta Jugoslavija, do sada su ipak postojale tek dvije, ali nisu nikakvi paranoici oni koji se pribojavaju ”treće Jugoslavije” niti plove u omaglici iluzija bez ikakve osnove oni koji je priželjkuju. Ona već dugo nije tabu tema ni paranoidna fikcija pokojnog Tuđmana, nego o njoj na ovaj ili onaj govore i pišu brojni akteri javnog života na – kako njezini pritajeni ili javni podržavatelji kažu – ovim prostorima. Sve ti podržavatelji s onom specifičnom toplinom oko srca dočekuju vijesti poput ove: ”U crnogorskom glavnom gradu u petak je formiran Podgorički klub, neformalno tijelo koje čine bivši predsjednici i premijeri zemalja regije bivše Jugoslavije. Klub ima ambiciju pridonijeti razvoju dobrosusjedstva, regionalne suradnje i afirmacije same regije” (tportal.hr, 01.02. 2019.). ”Afirmacije regije” samo je eufemizam za afirmaciju Jugoslavije, a na tomu se posljednjih godina radi na veliko.

Ali nema Jugoslavije bez zgažene i ucijenjene Hrvatske, bez Hrvatske kojoj su začepljena usta i navučena luđačka košulja. Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru. U taj posao upregnute su brojne institucije, stranke, udruge i pojedinci. Običan čovjek nije ni svjestan zamašnosti tog projekta gušenja hrvatske samosvijesti radi uspostave ”treće Jugoslavije”, kako god se ona formalno zvala i kakav god formalni okvir imala. Pogledamo li pozornije bilo koji segment hrvatske zbilje, vidjet ćemo neku natruhu tog protuhrvatskog nastojanja, trag zaraze. Pokušat ću na nekoliko nasumce izabranih i s idejom Jugoslavije naoko nepovezanih primjera pokazati da je tomu tako.

Izvjesni Haris Ljevo u tekstu ”Zašto u Hrvatskoj cvjeta neofašizam: Bušićev put od teroriste do heroja”, želeći dokazati kako Kolinda Grabar Kitarović nije bila u pravu kada je svojedobno natuknula o opasnosti od potencijalnih islamskih terorista u susjedne države, piše: ”Kada zlonamjerno želite ocrniti jednu zemlju ili narod, u tom slučaju je narativ daleko važniji od činjenica, što je zvanična Hrvatska pokazala i u ovom slučaju. Međutim, ukoliko umjesto narativa osnov za priču uzmemo činjenice, onda možemo vrlo jasno vidjeti kako s terorizmom mnogo više veze ima zvanična Hrvatska od BiH” (vijesti.ba, 10.02. 2019.). Svoj zaključak da je Hrvatska bliža terorizmu od BiH Ljevo izvodi iz prikazivanja predstave ”Tko je ubio Zvonka Bušića”, i to isti dan kada cijela Bosna strepi od poludjelog mudžahedina, a u medijima čitamo naslove poput sljedećih: ”Cijela BiH traži ludog i opasnog višestrukog ubojicu: Sinoć je ubio policajca”, ”Poremećenom mudžahedinu ovo je treće ubojstvo. U kući mu našli hrpu eksploziva”, ”Ovo je poremećeni mudžahedin koji je jutros upucao i izbo čovjeka u BiH” itd.

Mogli bismo odmahnuti rukom, koga briga što lupeta tamo neki Ljevo, ali se Ljevo svoju konstrukciju podupire citatima svojih hrvatskih sudrugova, pa tako citira Tomislava Klauškog koji je također dobio napadaj moralne panike zbog predstave o Bušiću: “Time se javnosti, a naročito mladim generacijama, šalje poruka o idealu hrvatskog domoljuba. Kao i o tome da su svi zločini opravdani ako se čine u ime hrvatstva. I u terorističkim aktima, i u Domovinskom ratu, ali i u korupciji i kriminalu. Sve je legitimno ako se čini s Hrvatskom na usnama.” Zanimljivo je kako tipovi poput Klauškog, Ljeve i sličnih bez trunke oklijevanja Bušićev čin izjednačavaju ne samo sa terorizmom nego i sa ”svim zločinima” navodeći dalje zločine u ratu, korupciju i kriminal… Ponekad kad sam zlovoljan i rezigniran, bude mi žao pokojnog prijatelja što je cijeli život žrtvovao za narod koji u vlastitoj državi šutke podnosi da se o njemu pišu ovakve gadosti. No, kada stvari sagledamo racionalno, jasno je da legenda o Bušiću mora umrijeti da bi Jugoslavija oživjela.

Gledam na Valentinovo prijenos sjednice Sabora. Dame, kojima kiretaža odavno ne prijeti ni u teoriji, dramatičnim glasom čitaju iskaze žena koje su preživjele strahote kiretaže u hrvatskim bolnicama. Čovjek bi pomislio da to nisu bolnice već mučilišta. Inače, taj sustavni napad na hrvatsko zdravstvo, koje je unatoč svemu još uvijek na solidnoj razini, nije potaknut željom da se usluga unaprijedi, nego je smišljeni pritisak da sustav što prije kolabira, to jest da država zapadne u stanje kaosa kako bi se stekli uvjeti da na ruševinama Hrvatske nastane nešto drugo. Međutim, nikada te za ženska prava silno zabrinute i rodno osviještene gospođe, ako je još dopušteno tako ih zvati, nisu čitale iskaze silovanih Vukovarki niti su se na bilo koji način solidarizirale s njima. A i kako bi kada su Vukovarke silovane pod petokrakom pod kojom vrle borkinje za ljudska prava još uvijek rado stupaju.

Ljevin zemljak Tarik Filipović neki dan u kvizu Potjera na pitanje tko je od trojice diktatora na vlast došao demokratskim putem – u ponudi su bili, čini mi se, Staljin, Hitler i Pol Pot – komentirao riječima: ”Da, Hitler, malo čudno, ali vidimo da u posljednje vrijeme u mnogim zemljama…” Mudro se zaustavio prije nego što je s Hitlerom usporedio možda Orbana, Trumpa, Salvinija ili Kaczynskog. A ljudi poput Filipovića utjelovljenje su mainstreama, iz njihovih usta teče kvintesencija srednjostrujaške misli u narodne uši. I da vodi još tri kviza iz Tarikovih usta nikada ne bi izašlo ništa politički nekorektno, zato i jest znakovito da ga nacionalna osviještenost asocira na Hitlera. Nacionalno se hoće učiniti nedopustivim, izjednačiti s nacizmom, a Tarik je čovjek izoštrenog sluha za takve stvari. Mora biti ako želi sačuvati popularnost i status na televiziji.

Za kraj. U Podgoričkom klubu kažu da se neće baviti poviješću, nego budućnošću. Toga si treba bojati: da se namjeravaju baviti poviješću, moglo bi ih se nazvati tek povjesničarima amaterima i nostalgičarima, ali ovako su opasni.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zbunjeni suverenisti ili ćatine ćate?

Objavljeno

na

Objavio

Jesu li saborski zastupnici Hasanbegović i Zekanović istinska jezgra hrvatskih suverenista koja će se etablirati na predstojećim europarlamentarnim izborima ili su Plenkovićevi spavači na desnici, ćatine ćate, koje se aktiviraju u kritičnim situacijama kada treba spašavati vladajuću većinu, pitanje je koje ovog tjedna visi u zraku.

Neobična situacija dogodila se prekjučer u Saboru prilikom izglasavanja izmjena Zakona o privatizaciji Ine.

Nakon što je Davor Bernardić pozvao kolege iz opozicije da napuste sabornicu, svi oporbenjaci su izašli, osim dvojice, Hasanbegovića i Zekanovića. Glasovanje je održano s minimalnim kvorumom od 76 zastupnika. Od toga su 74 zastupnika bilo za, a spomenuta dvojica protiv.

Ishod je bizaran. Glasuješ protiv, ali samim tim glasovanjem podržavaš opciju “za”, točnije, omogućuješ joj kvorum i, u konačnici, pobjedu. Da je samo jedan od njih dvojice izašao, izmjena zakona bi pala zbog nedostatka kvoruma.

Na pitanje zašto je ostao u sabornici, Hasanbegović je odgovorio: “Bernardić je ovo izveo na svoju ruku… Nisam ni shvatio što se događa…”, dok je Zekanović izjavio kako mu je žao što nije napustio sabornicu i tvrdi kako bi to učinio da je “znao da neće biti dovoljno ruku”, piše Nino Raspudić / Večernji list

No poslije glasanja nema kajanja. Što se iz svega navedenog može zaključiti? Jesu li, kao što ih neki već optužuju, zastupnici Hasanbegović i Zekanović spavači HDZ-a, dude varalice za povodljivo desno biračko tijelo, koji će u trenutku kada dođe stani-padni uvijek glasovati za HDZ, time i za vladavinu HNS-a, Pupovca i svega drugog što uz to ide?

Ili su smušenjaci koji su slučajno ostali u Saboru i nisu shvatili da time održavaju kvorum i omogućuju donošenje zakona kojem se tobože protive?

Ako pretpostavimo da jeste tako, sljedeće pitanje bilo bi zašto se vladajuća većina urušila i zašto su morali potegnuti zadnje osigurače, spavače na “suverenističkoj desnici”? Zašto neki članovi vladajuće većine nisu došli na glasovanje?

Zašto nije glasovao Milorad Pupovac, a jeste Furio Radin? Možda je u općoj pregrijanoj atmosferi hitio izbjeći teret optužbi kako privilegirano izabrani Srbin predaje Inu strancima. Već kruži šala kako je Pupovac ispao veći hrvatski suverenist od Hasanbegovića i Zekanovića. Nadalje, zašto na glasovanju, primjerice, nije bila Milanka Opačić, a jeste Marija Puh?

Je li riječ o Bandićevom cimanju većine, o podsjetniku HDZ-u da ih drži na uzici i da im u svakom trenutku može srušiti većinu? Ili su se neki zastupnici osobno suzdržali zbog vlastite političke budućnosti, poput Darinka Dumbovića, koji je iz šeste izborne jedinice u kojoj se nalazi sisačka rafinerija, pa možda razmišlja – ako se sutra stvari oko Ine na terenu zakompliciraju, kako ću izaći glasačima na oči? Ili je sve skupa plod slučajnosti i trenutnog nemara onoga koji ih okuplja u većinski glasački zbor?

Tomislav Saucha je, naravno, bio prisutan i glasovao za. On je HDZ-ova najsigurnija ruka, u podne i u ponoć mogu biti sigurni da će biti u sabornici kad god im zatreba. Ako je Franjo Tuđman imao broj 1, Sauchi bi trebali dati nultu iskaznicu HDZ-a, toliko je odan toj stranci. Ljudima bi, u pravilu, trebalo vjerovati na riječ. Možda su se Hasanbegović i Zekanović stvarno zabunili.

No, nije im prvi put. Kad je u svibnju 2017. krenula operacija preslagivanja, preciznije – najveće prevare glasača u povijesti hrvatskog Sabora, glasovali su protiv opoziva ministra Marića i time de facto HDZ-u omogućili sljedeći korak trženja vlasti s HNS-om, Pupovcem, Sauchom i ostalima.

Ili je tu Hasanbegović ispao naivan, jer su ga u sljedećem koraku izbacili iz HDZ-a, ili su ispali naivni oni koju su vjerovali da je postao stvarna oporba. Nakon kvorumašenja u srijedu uslijedile su optužbe kako prijetvorno skuplja dio nezadovoljnog HDZ-ovog biračkog tijela, e da bi u prvoj situaciji kad je vladajućima neočekivano zagustilo, pristao održavati im kvorum, zajedno sa Zekanovićem.

Nezgodno je za samoproglašene suvereniste kada u očima javnosti ispadnu ćatine ćate. Njihove prve izjave o zbunjenosti i nehotičnoj pogreški odudaraju od onoga što su govorili kasnije, kada su tvrdili kako nisu htjeli biti dio igrokaza SDP-a, koji je s HDZ-om suodgovoran za stanje s Inom, što stoji, ali onda su trebali izaći iz sabornice i prije Bernardića. Nekad se čovjek zapita postoji li itko na hrvatskoj političkoj sceni tko je neupitna oporba vladajućoj oligarhiji, tko s njima nije koalirao ili ih podržavao, uključujući i SDP, od Istanbulske konvencije do sprječavanja referenduma o promjeni izbornog zakona?

Uglavnom, tri mjeseca prije europarlamentarnih izbora, dva zastupnika za koje se špekulira da će ići zajedno, zabila su spektakularan autogol, ono što se nekada zvalo eurogol, ali samima sebi.

Ostaje im stigma da su Plenkovićevo desno krilo koje će se teško otarasiti. Nad ekipom oko Hrasta odranije visi sumnja da je njihovo prikupljanje potpisa za referendum o Istanbulskoj konvenciji bio svjesno ometanje važnije referendumske inicijative za promjenu izbornog zakona, kojoj su razbili frontu volontera zapaljivim partikularnim pitanjem, umjesto da je fokus ostao na temeljnom problemu, promjeni izbornog zakona, što bi onemogućilo ubuduće da se donose važne odluke bez potrebnog legitimiteta.

U prijelomnom trenutku omogućiš Plenkoviću opstanak na vlasti kroz koaliciju s HNS-om, a onda radiš partikularni referendum protiv onoga što takva vlast radi, umjesto da se stvar mijenja iz temelja.

I kada nisu bili HDZ-ovi spavači, tzv. desne opcije u Hrvatskoj do sada su imale malo što za ponuditi – uglavnom su se svodili na čudan splet primitivizma, sitne korupcije, fetišističkog simboličkog vezivanje uz poražene i moralno kompromitirane opcije, iscrpljivanje javnosti besmislenim raspravama o pozdravima i simbolima dok se u stvarnosti razvaljuju zadnji ostaci istinske suverenosti.

Od starih emigranata u Kanadi sam davno čuo važan poučak – čim je netko puno “ustašovao” znali smo da je udbaš. Danas su takvi ili u službi vladajuće oligarhije koja rastače državu, kao desni osigurač, ili su korisne budale, ako to rade nesvjesno. U svakom slučaju reduciraju prostor za istinsku, ozbiljnu suverenističku opciju.

U Europi su tendencije potpuno drugačije. Zadnje predizborne ankete na razini cijele EU pokazuju kako će talijanska Liga postati pojedinačno najjača stranka u Europskom parlamentu, očekuje se da će imati više zastupnika od njemačke CDU. Više od dvije trećine zastupnika iz Italije bit će iz redova stranka koje simpatizeri nazivaju suverenistima, a protivnici eurofobnim populistima.

U Francuskoj stranka Marine Le Pen dobiva dva postotka više od Macronove, Orbanov Fidesz u Mađarskoj sam osvaja pedeset posto, Kaczynskijev Pis u Poljskoj više 40%.

Kod nas, pak, oni koji se javno busaju u prsa kao veliki suverenisti i bore za mršavi prelazak praga, u međuvremenu spašavaju izmjene zakona koje omogućavaju definitivnu prodaju najveće energetske tvrtke tako što kao panjevi ostaju u Saboru glasujući rukom protiv, a guzicom za, a onda takvo spašavanje kvoruma objašnjavaju zbunjenošću. Mi smo, izgleda, uvijek mimo svijeta i trendova.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Zekanović: Bio sam protiv Zakona o Ini, ali sam pogriješio što sam sačuvao kvorum vladajućima

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari