Pratite nas

Kolumne

Proslava stote obljetnice balkanske krčme u Zagrebu

Objavljeno

na

Proslava stote obljetnice (1918. – 2018.) beogradskoga velikosrpskoga „prisajedinjenja“ Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Vojvodine odvija se u Hrvatskoj na više razina. O promidžbi novoga romana četnika Vuka Draškovića u Globusu već sam pisao. Drašković je napisao roman o velikom kralju „ujedinitelju“ Karađorđeviću, koji je od Jugoslavije navodno htio napraviti balkanske SAD. Autor, tema romana i Globus odlično su izveli proslavu stote obljetnice neprežaljene Jugoslavije kao proširene Srbije. Nisu, nažalost, jedini.

Da će se proslava i jugoslavenski dernek protegnuti i na Sveučilište u Zagrebu, nisam se nadao. Mjesec dana uoči kobne obljetnice rektor dr. Damir Boras je sazvao za 3. studenoga II. rektorski forum zapadnoga Balkana (Drugi rektorski forum zapadnoga Balkana).

Reagiranje Pokreta za hrvatsku budućnost

Na ovu jugoslavensku provokaciju reagirao je Pokret za hrvatsku budućnost na svojoj fb stranici. Priopćaj PHB-a prenosim u cijelosti:

„Rektor Sveučilišta u Zagrebu, dr. Damir Boras, sazvao je za subotu, 3. studenoga u 14 sati u auli Sveučilišta II. rektorski forum zapadnoga Balkana, na kojem će sudjelovati 20 rektora iz osam država, od kojih sedam nastalih na području bivše Jugoslavije te Albanije.

Pojam „Zapadni Balkan“ u službenoj i uvelike u neslužbenoj uporabi u Hrvatskoj, Europi i svijetu odnosi se na države bivše Jugoslavije koje još nisu ušle u Europsku uniju. Riječ je dakle o tehničkom terminu EU-a, a ne o geopolitičkom, regionalnom ili kulturološkom terminu. On se od g. 2013., tj. od ulaska Hrvatske u EU, primjenjuje na pet odnosno šest država (WB6) kandidatkinja ili aspirantica za članstvo u EU-u: BiH, Crnu Goru, Srbiju, Makedoniju, Kosovo te (kao pridodanu) Albaniju. Nipošto se (više) ne odnosi na Sloveniju i Hrvatsku. Hrvatska vlada i diplomacija nikada nisu ni prihvaćale da se taj naziv primjenjuje na RH, nego su radije govorile o „jugoistočnoj Europi“. Utoliko je veći šok zbog održavanja rektorskog foruma u Zagrebu po kriteriju pripadnosti „Zapadnom Balkanu“.

PHB smatra da se sazivanjem takva skupa izravno prkosi duhu Ustava RH, koji u Članku 142. određuje: „Zabranjuje se pokretanje postupka udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama u kojem bi udruživanje dovelo, ili moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskoga državnog zajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku.“ Utoliko skup u takvu formatu u organizaciji rektora zagrebačkog Sveučilišta smatramo i implicitnom geopolitičkom diverzijom. To sveučilište upravo je počelo slaviti 350. obljetnicu osnutka, g. 1669. Tada je Hrvatska bila ukotvljena u sasvim drugi sklop – zapadni, srednjoeuropski, mediteranski – dok joj je s Balkana prijetila dotad neviđena ugroza. U tom smislu, PHB ocjenjuje okupljanje rektora u zapadnobalkanskom formatu i kao povijesnu inverziju i kao kulturološku opstrukciju hrvatskog pamćenja, pripadnosti i identiteta“.

Legitimno je i potrebno da države i subjekti surađuju na raznim osnovama s drugima. Primjerice kao što je to bilo ili može biti u okviru Radne zajednice podunavskih regija, Radne zajednice Alpe-Jadran, u okviru mediteranskih sveučilišta, Srednjoeuropske inicijative, Inicijative „Tri mora“ ili čitave Europske unije, Europe, Ujedinjenih naroda i slično. Ali nije legitimno svrstavati vodeće hrvatsko sveučilište u okvir „Zapadnog Balkana“ kao konstrukta kojemu Hrvatska ne pripada.

Pozivamo sve hrvatske znanstvene i kulturne institucije, a isto tako i stranke i udruge koje poštuju Ustav RH, baštinu tuđmanizma i žrtve krvave borbe za oslobođenje iz jugoslavenske „tamnice narodā“ te koje poštuju načelo suverenizma odnosno nacionalnog samoodređenja da izraze neslaganje i ogorčenost, da prosvjeduju te da poduzmu druge korake kako se ovakve i moguće susljedne diverzije, i to tempirane za 100. godišnjicu nastanka I. Jugoslavije, ne bi događale“.

Jugoslavija, država koja nestaje i istodobno nastaje

U ovoj sam kolumni odavno najavio da će se stota obljetnica srbijanske okupacije Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Vojvodine protegnuti kroz cijelu godinu. Stranke i kulturalne ustanove u Hrvatskoj sve to šutke promatraju, praveći se da se ništa ne događa. Za nositelje jugoslavenske ideje Jugoslavija je država koja nestaje i istodobno nastaje u bilo kom obliku.

Protekloga tjedna svjedočili smo u kontekstu otvaranja i medijskoga predstavljanja Festivala domoljubnoga filma Gordan Lederer, pokrenutoj hajki jugoslavenskih ekstremnih nacionalista. Osobito ih smetaju mitovi na kojima je, uz brutalnu silu i teror, počivala svaka „jugoslavija“. Smeta ih istina i podsjećanje na stogodišnji teror Srbije nad Hrvatima. Hajku ovdašnjih jugoekstrema, kojoj se nijedna stranka nije suprotstavila, kao niti jedna državna ustanova ili visoki dužnosnik, odmah je iskoristio četnik Vučić i srbijanski ministar unutrašnjih poslova. Kao da je stanje u Hrvatskoj u ingerenciji srbijanskih unutarnjih poslova, a Hrvatska „parče“ Srbije.

Koliko sam upoznat neovisna i neklijentelistička braniteljska scena s osobitom pozornošću i zabrinutošću prati neojugoslavenska zbivanja, provokacije i podvale, kao i refleksije u hrvatskom društvu i politici. Ogorčenje raste podjednako i prema jugoslavenskim ekstremnim nacionalistima koji su premrežili društvo, medije i ustanove, jednako kao i prema benevolentnom odnosu hrvatskih državnih ustanova i parlamentarnih stranaka u poziciji i oporbi.

Dobro je da se rektor Boras razotkrio. No, nije dobro to što hrvatski sveučilištarci i diplomanti, među ostalim, i zbog jugoslavenskih provokacija i zbog zapadnobalkanskoga pozicioniranja hrvatske budućnosti napuštaju i Sveučilište i Domovinu. I bježe što dalje od balkanske krčme u koju se protuustavno i bez otpora utapa hrvatsku državu i hrvatski narod. Povijesno gledajući takve su akcije uvijek izazivale hrvatsku reakciju. Ne daj Bože dugo čekati!

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Medijski konstruirana stvarnost

Objavljeno

na

Objavio

Gostujući u TV emisiji »Nedjeljom u 2« u nedjelju 12. siječnja, smijenjeni ravnatelj Dječje bolnice na Srebrnjaku u Zagrebu rekao je uz ostalo da je prije desetak dana inspekcija Ministarstva zdravstva i HZZO-a napisala nalaz koji potvrđuje da se u toj bolnici baš ništa nije događalo od onoga za što je ravnatelj bio optužen i smijenjen te da je taj nalaz ostao skriven od javnosti. Takvo nečuveno postupanje, primjereno i često uobičajeno u komunističkom poretku, urodilo je uz ostalo i zavjerom protiv istine.

Ne može opstati država u kojoj je lažna optužba dovoljna za skidanje nečije glave, odnosno država u kojoj lažna optužba uživa snagu očite istine te se onda po njoj postupa ostavljajući zainteresiranu javnost u neznanju i zabludi. Poznato je da i u demokratskim društvima politika katkad pokušava neistinama braniti svoje specifične interese, pokušava obmanjivati javnost, no u stvarno demokratskim društvima takve zloporabe priječi i uspješno suzbija vjerodostojna opozicija. I u slučaju bolnice Srebrnjak dio opozicije se oglasio, premda tek u nedjelju, no nije jasno je li i to samo politika koja se koristi prilikom za svoje interese ili je to barem pokušaj obrane istine.

Naime, u slučaju Srebrnjak nije žrtva samo smijenjeni ravnatelj, nego je žrtva istina, koja je grubo pogažena, iznakažena i prognana, a u drugom koraku žrtva je i pravda. Koliko je malo važna istina očituje i činjenica da inspekcija Ministarstva zdravstva i HZZO-a nije deset dana objavila javnosti što je otkrila na Srebrnjaku. Koliko je medijima malo važna istina na tom slučaju očituje se što nije poznato da su uopće tražili informacije o nalazu inspekcije Ministarstva zdravstva i HZZO-a. Sve to otkriva koliko je stvarno malo stalo i političarima i medijima do istine, što znači i do pravde, ali i do hrvatske javnosti. Svako postupanje u kojem je najprije pogažena istina, s njom ujedno i pravda, očito je nasilje koje dovodi u pitanje i pravni poredak, a kad u takvu postupanju sudjeluju tijela javne vlasti, dovodi se u pitanje cjelokupni državni ustavnopravni poredak, odnosno Republika Hrvatska.

Mnogo je slučajeva u Hrvatskoj da se odluke donose na temelju neistine, lažnih optužaba u službi konkretnoga pojedinačnoga ili grupnoga interesa, a žrtve, premda je istina na njihovoj strani, ostaju žrtve, no vrlo je izvjesno da je još više takvih postupanja za koja javnost nikad i ne dozna jer su žrtve, što snagom moćnika, što snagom medija, onemogućene izreći istinu. Dovoljno je podsjetiti da baš u svakoj koruptivnoj radnji – a razborito je pretpostaviti da ih u Hrvatskoj ima nedopustivo previše – uvijek uz neku konkretnu osobu ili tvrtku strada i istina i pravda. Ima i slučajeva da istina dođe na vidjelo, katkad i godinama kasnije, no malo je vjerojatno da ta istina onda dođe do svih onih koji su bili obmanuti. Takav primjer objavljen je u knjizi Mirjana Damaške »Domovina«, koja je tiskana krajem prošle godine u Zagrebu.

Kao iznimni pravni stručnjak akademik Damaška bio je od 2010. voditelj hrvatskoga odvjetničkoga tima u tužbi za genocid Republike Hrvatske protiv Srbije te se u rujnu 2013., nakon susreta s ondašnjim hrvatskim predsjednikom, elektroničkom porukom Ministarstvu pravosuđa odrekao te funkcije, a ondašnja ministrica vanjskih poslova objavila je 31. listopada 2013. da ga je Vlada smijenila s te dužnosti!? Hoće li svi oni koji su tom izjavom ministrice bili dezinformirani, prevareni, pročitati knjigu »Domovina« i doznati pravu istinu?

Da je u suvremenoj medijski konstruiranoj hrvatskoj javnosti malo interesa za istinu vrlo se jasno očitovalo u predizbornoj kampanji uoči predsjedničkih izbora u oba izborna kruga, posebno u televizijskim sučeljavanjima. Sve tri televizije koje emitiraju na nacionalnoj razini skrojile su setove pitanja u kojima je ne samo zaobiđena konkretna hrvatska stvarnost sa svojim problemima koje politika treba rješavati, nego je i onemogućeno da se ikoje pitanje rasvijetli. Premda je televizija kao medij po svom izboru osuđena na zabavu, na površnost, kad bi vodstva tih medijskih kuća bila u službi konkretnih ljudi, odnosno birača, i u službi istine, ne bi bila izostavljena ni osnovna biografska pitanja, jer birači imaju neosporno pravo znati istinite podatke o svakom kandidatu, niti bi se forsiranjem brojnih pitanja onemogućilo raščišćavanje prijepornih pitanja koja su i te kako relevantna za suvremeno hrvatsko društvo.

Npr. puno je puta jedan kandidat drugoga ili trećega javno optužio da govori laž, a optuženi nije imao priliku argumentima odgovoriti na optužbu niti su novinari voditelji zahtijevali od onoga tko je iznio optužbu da je argumentira. Gledatelji su često ostavljeni u nedoumici što je od izrečenoga istina, a što nije, te su se vjerojatno prema svojim političkim afinitetima priklanjali jednomu, drugomu ili trećemu kandi datu. Nije li to oblik političko-medijske zavjere protiv istine? Republika Hrvatska ni na kojem društvenom području ne može stvarno napredovati dok polazište svakomu postupanju ne bude istina, koja je ujedno preduvjet pravde, no je li i političarima i medijima stvarno stalo da Hrvatska napreduje?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Antifašizam na jeziku, fašizam u srcu

Objavljeno

na

Objavio

Vrijedi još jednom citirati Krešimira Beljaka, predsjednika HSS-a, koji je na jednu objavu na društvenim mrežama o tome kako je od 1945. do 1990. Udba ubila preko sto emigranata odgovorio: “Preko sto? Očito nedovoljno. Vidjeli smo tko je radio s… i tko je uzrokovao ratove od 91. do 99. Fašisti u bivšoj Jugoslaviji i drugim zemljama koji su na žalost pobjegli Udbi.”

Nakon burnih reakcija Beljak se uvjetno ispričao riječima: “Ako sam nekoga uvrijedio.” Drugi dio njegove poruke u kojemu uzroke ratova pripisuje “fašističkoj emigraciji” govori o nevjerojatnom izvrtanju činjenica.

Ovaj tzv. tweet jednog politički nepismenog čuvenog obijača tuđih automobila i kradljivca kasetofona možda i ne bi bio vrijedan pažnje da se ne radi o saborskom zastupniku i predsjedniku stranke i da nije odraz nešto šireg stanja duhova, istog onoga stanja u kojemu je Nenad Stazić, također zastupnik u Saboru, izjavio kako partizani 1945. nisu posao doveli do kraja, ili u kojemu bivši predsjednik Ivo Josipović mrtav hladan konstatira kako su fratri u samostanu ubijeni u vatrenom obračunu.

I svi se oni pozivaji na antifašizam koji im je tek na jeziku, dok im je u srcu i u glavi fašistički mentalni sklop. Jer, fašizam i nije ništa drugo doli ubijanje nevinih, ali i opravdavanje ubojstava.

Vesna Pusić ili Stjepan Mesić kazat će kako u bleiburškom pokolju nisu svi bili nevini. E baš je tu razlika između fašizma i humanizma. U skupini ljudi za koju se zna da u njoj ima pravih i krivih, a da se ne zna tko je tko, za fašiste je opravdano kazniti sve, za humaniste je opravdano sve osloboditi.

Na Beljakov profašistički istup, osim građana, kritički se osvrnula nekolicina političara (Reiner, Plenković…). I nitko više. Za Davora Bernardića, predsjednika SDP-a, koji je najavio koaliciju s HSS-om, to je tek pitanje Beljakova “osebujnog stila”.

Anka Mrak Taritaš, predsjednica Glasa, drugog vjerojatnog partnera, ne kaže kako je Beljak izjavio nešto ružno, neprihvatljivo i neprilično, nego samo kako “nema vraćanja u prošlost”. Zoran Milanović, koji je marširao pod sloganom “normalno”, a kojega je i Beljak jako podupirao, nije se ogradio od ove nenormalne izjave.

Stranka koja navodno baštini Radić-Mačekovu tradiciju, koju je aktualni skandalozni predsjednik ustrojio po mjeri svog primitivizma, također je ostala nijema.

Nitko od dežurnih komentatora i kroničara, koji tako žustro, patetično i alergično reagiraju na svaki proustaški mig nekog, ne predsjednika ili zastupnika, nego nekog anonimnog marginalca, nije ništa prozborio. A nije vrag da je šutnja znak slaganja?!

Josip Jović/Slobodna Dalmacija

Dva primjera kako je UDBA krvavo provodila jugoslavenski državni terorizam

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari