Kolumne
Proslave Oluje protuotrov su velikosrpstvu i njegovoj podmukloj propagandi
UZ 28. OBLJETNICU OLUJE
Unatoč mnogim apelima i javnim interventima da se stubokom promjeni kninski protokol proslave obljetnica Oluje, organizatori se na to oglušuju kao da su baš oni ti koji su donijeli Oluju i oslobodili Knin i Hrvatsku. Minimun korektnosti bio bi postroj zapovjedništava sjevernog i južnog sektora Oluje te barem zapovjednika brigada, pukovnija ili Operativnih skupina koje su ravnale tim velikim orkestrom. Za lijčenje srpske himbe i patološke mržnje Oluja i njena bučna proslava najbolje su cijepivo. Pripadnici postrojbi stranačkih vojski ukinutih još u ožujku 1992. pa i oni koju Oluju i čitavi Domovinski rat gledaju kroz sasvim druge naočale imaju potpuno pravo nazočiti obilježavanju svih ovakvih ili sličnih skupova (sloboda kretanja) i to im nitko nemože uskartiti, ali bez ometanja javnog reda i mira. Naravno krajnje je vrijeme da se oko posve banalnog problema raslojava hrvatsko društvo i narod. Svaki je hosovac hrvatski vojnik i svaki je vojnik dio Hrvatske oružane sile, uključivo i one združene.
Napisao: Zdenko Lozo
Nedvojbeno i jednom zauvijek, OVR Oluja – najveće je postignuće hrvatskog naroda u posljednjem mileniju njegova trajanja, na ovom iznimno složenom geopolitičkom položaju kugle zemaljske. Ona je u komadiće razbila svaki srpski san, bilo kakvo srpsko prisezanje ili okupaciju RH (tj. na ostatku ostataka nekoć moćnog hrvatskog kraljevstva). Oluja je stvorila pravne pretpostavke reintegracije srpskom čizmom i tenkom okupiranog hrvatskog teritorija na zapadnom dijelu samaproglašene države Srba u RH. Ovo bi se puno teže postiglo da nisu prethodno razbijene Vojske tzv. RSK i RS operacijom Bljesak i uspjesima združene hrvatske oružane sile na zapadu Bosne. Od Kupreške visoravni preko Livanjskog, Grahovskog i Glamočkog polja, pri čemu je Armija BiH, ukliještena u Bihaćkom džepu, dala značajnog doprinosa, vežući dio srpske vojne združene sile. Oluja je trajala manje od sto sati i osim oslobođenja okupiranih područja RH na njenom zapadu donijela je i toliko žuđenu slobodu širem bihačkom području. Nakon kratkog predaha kreću nove operacije združenih hrvatskih snaga kodnog imena Maestral I. i II. i Južni potez te Armije BiH pa se oslobađa preostali unaprijed zacrtani dio od Šipova do Jajca i Varcar Vakufa, te B. Petrovca i Ključa na drugoj strani. Time se Banovu Luku stavlja u poluokruženje pa će ovi vojni uspjesi dovesti do Daytona i naknadne provedbe mirne reintegracije hrvatskog dijela Srijema i Istočne Slavonije. Hrvatska je u ustavnim i Banditerovim granicama (uz još neriješeni granični problem na istočnoj obali Dunava i sitne granične prijepore s BiH) tako postala suverena država, koja je pomalo utirala svoj put prema euroatlanskim integracijama i suživotu u zajednici uljuđenih naroda.
Oluja njena zamisao, izvedba i događaji koji su joj prethodili Kako je vrijeme skidanja i zadnjih tabua u RH, napose vezanih za Oluju – kao gotovo blistavo čisto izvedenu vojnu operaciju s kojom se 28 godina nakon njene izvedbe nikako ne miri srbijansko vodstvo, njegovi trabanti pa i veći dio srpskog naroda i to najcrnjom propagandom nalik na Garašaninove i Valerijanove krivotvorine. Dotaknut ću se još barem dva fenomena koja uporno obilježavaju ili bolje opterujuću Knin i čitavi hrvatski narod potpuno nepotrebnim nesporazumima, nedoumicama i krivim protokolima te poniženjima onih koji su podigli Oluju s Dinare – svakako i s Velebita, Plješevice i drugih bh planinsklih visova.
Jasno, najveće zasluge za Oluju pripadju pokošenima, oskaćenima i ranjenima, potom oboljelima, a tek onda najvećim junacima, njihovim zapovjednicima od voda i satnije do najvišeg ranga ravnanja tim složenim orkestrima iz Olujnih sektora Jug i Sjever. Tu spadaju i zasluge Glavnog stožera HV na čelu s velikim čovjekom, generalom Zvonimirom Červenkom. Narvno, priznanje i onima koji su bdijeli na crtama bojišnice prema Srbiji te onima koji su pratili svaki mig neprijatelja u dugačkom Dubrovačkom primorju, na crti razdvajanja, od Prevlake do Zavale i Ravnog. Hvale su vrijedna i postignuća zrakoplovaca, mornara, elektronskih izvidnika i protu-elektronskih specijalaca te operatera na, tada tek viđenim, besposadnim zrakoplovima.
U više sam navrata pisao, nažalost uzalud, o tome kako bi konačno bilo vrijeme Urbi et orbi postrojiti te ljude i čuti od njih najznačajnijih kratku priču o njihovim činjenima i postignućima.
Napomenuo sam u samom uvodu značaj Oluje u pravnom, psihološkom, gospodarskom i drugim velikim značajima, pa bi bilo korektno konačno se prisjetiti i u povjest objektivno zapisati što je Oluja u vojnom značenju i političkim igrama koje su dovele do nje. Ovako masovna i složena vojna operacija kojoj su prethodile značajne logističke i druge pripreme, u kojoj su sudjelovali gotovo svi vojni rodovi i struke, koja se odvijala na iznimno velikom i surovom terenu imala bi bitno veće (nažalost i tragičnije) posljedice, da joj nisu prethodila ugodna sijela i pogodbe od Karađorđeva i Beograda do crvenih linija u Zagrebu i Beogradu. O tomeviše, dolje u odvojku o komemoraciji „srpskog egzodusa“ u klaonici imena Prijedor, do konca II. rata većinskom hrvatskom gradu.
U Oluju i o onome što joj je prethodilo stožerni brigadir R. Ademi, ratnom zaslugom jedan od značajnijih u čitavom kolopletu Oluje, govorio je da kupimo tamburice kako bi mogli čuti dolazak mnogih naših postrojbi iz smjera Dalmacije prema Kninu, aludirajući na to kako nitko neće pružiti otpora jer su pobeglice već izišle iz Hrvatske na pravcima ostavljenim im za „bežaniju“. Zajedljiv, kakvog me Bog stvorio, replicirao sam kako ćemo ih itekako čuti i upamtiti, posebice „vitezove“ koji još i danas vjeruju da su baš „lično“ oni oslobodili Knin. Zašto otvaram ovu temu? Nakon mučeničkih smrti hrvatskih pupoljka u Borovu Selu, veliki hrvatski sin i sam mučenik Vlado Gotovac je zapisao: „Ničim ne smijemo uprljati svoju slobodu. I naša smrt mora biti čista. Veličina Hrvatske se uspostavlja istim vrijednostima u miru i boju“. Uistinu, iz krvi mučenika izniknula je slobodna Hrvatska, a malobrojni su kokošari naružili zauvijek svoj narod, nedoličnim ponašanjem, ubojstvima nemoćnih u Gruborima i Varivodama i sl., a neki njihovi zapovjednici značajni su ratni profiteri, među njima je jedan, koji i danas popuje po Saboru, skoro žustrije nego je veličao svoje božanstvo, Ljubičicu bijelu.
Parostasi i interpretacija Oluje – onako, po srpski Gotovo nestade bre našeg lepog mora, hrvatskih deviza, „vojnih“ i odmarališta srbijanskih varošica i metropole, stanova i vikendica od Boke do Medulina i Savudrije, prestižnih državnih poslova – poglavito najvišeg ranga, mešanih brakova i poturica roda hrvatskog…, pa eto razloga peverznim lažima i konstrukcijama i još jednog u nizu pokušaja pretvaranja poraz u pobjedu, tako uspješno od Srba i njihovih sponzora odrađenih u najpresudnijim bitkama i bojevima novijega doba. Turski vazali, potom roblje, oslobođeno nakon Beča od europske vojnice, pa francuska ispostava na Balkanu i konačno ruska kolonija još bi jednom hegemoniju i parazitiranje nad svim narodima ove inače mirne i pitome euro-regije. Nigdar više toga ne bu bilo!
Sto puta ponovljena laž, naša je istina to je moto tih šiljatih glava. Istina nije voda duboka, ona bora biti časna i čista poput izvora, a laž je zlo duboko. Jedna istina koju velikosrbi guraju pod laž, da bi bila istina – je mantra kako je Oluja naveći egzodus na tlu Europe od konca II. Sv. rata do tog trenutka. Naravno, genocid im se neda spomenuti. Da je se tijekom Oluje dogodio egzodus koji oni uporno spominjo neupino je dokazivat. . Da, dobro ste čuli to je naprosto točno, pa to bi mogao zaključiti i analitičar Arsenije. Naprosto je činjnica kako je više stotina tisuća Srba pobjeglo, čitaj izmaniplirano i odvedeno s dalmatinskog krša; škrtosti Korduna i na kraju uvijek „trusne“ Banovine te zamjenom Zapadne Slavonije za ipak nešto vrijedniju Vojvodinu. Ačijom zaslogom i kako su tamo stigli? Voljom njihovih mentora i ideologa od Slobe do Dobrice tzv. akademika. Ako tome ne vjeruju nek još jednom dobro pročitaju (bar njihove glavešine) knjigu rahmetli generala Milisava Sekulića s naslovom „Knin je pao u Beogradu“. Ovaj je u činu pukovnika još početkom 1993. zamjenio ugodnu stolicu u Generalštabu tzv. JNA za poziciju štapskog oficira u, opet tzv. Glavnom štabu VRSK i to kao jedan od ključnih figura u toj skupini krvnika, na mjestu načelnika operative (onaj kojemu splivaju svi podaci i koji kreira zapovijedi i još puno toga). Rođen je u Podrinju, daleko od s(r)ao krajina – što oće reći da je neupitni četnik i hrabar Srbin, a ne šonjo poput velikog broja hrvatskih generala. Naravno, njemu je bilo itekako jasno da je Tuđman preveslao Slobu, gore spomenutim pregovaranjima i dogovaranjima, pri čemu se nije uspijela promjeniti (od akademika) zamišljena etnička struktura na Kosovu – u ratu je sve dozvoljenio, j…ga!
Još napočetku Lazarevih moštiju i balvana zapisao sam u listu Imotska Krajina (IK): „Krajiški Srbi bit će najveći gubitnici predstojećeg rata – kad oni to shvate nažalost bit će im prekasno! Nu, osim te izmanipulirane rulje u kolonama devojčice Vanja Šiprage bilo je desetke tisuća okrutnih zločinaca koji su, bežanijom spašavali glavu od hrvatskog parvosuđa. A tko su i kakvi su ti koljači napisali smo u komentarima IK br. 465 od 8. svibnja 1991. slijedeće: „ Počelo je u kolovozu 1990. u Kninu, hrvatskoj općini nastanjenoj pretežito Srbima. Tom prometnom i gospodarskom čvorištu, sponi sjeverne i južne Hrvatske. U velikosrpskim planovima zasigurno se shvaćala probitačnost tadašnjeg oživljvanja mita o četničkom vojvodi popu Momčilu Đujiću, a u obzir je uzet „as u rukavu“, jake postrojbe jugovojske smještene u Kninskom garnizonu. Ukopitivši se u Kninu, pružaju pipke u okolne općine. Val je uskoro pokrenut u u istočno hrvatskim krajevima. „Istorijsku“ ulogu je dosljedno odigrao svetosavski SPC i njegovi predstavnici u Pakracu.
U istom broju IK-e u Prilozima za novu „sivu knjigu“ dr. Tomislav Jonjić, ugledni hrvatski političar, odvjetnik i publicist navodi specijalitet zločinačkih bandi s početka II. rata o pečenju živih ljudi, kasnije detaljnije obrađenu temu. Ovu su disciplinu imali od koga naučiti od Apisa do Čiče, pa Jonjić opisuje viteštvo narodnog hajduka, Imoćanima dobrog znanog Sičenice, koji dobiva naputak što mu je činiti s tri zarobljena Turčina i on to obavi ovako: „Dvojicu nabije na kolac, a trećemu dade da ih peče iz tiha. Kada su bili dobro već pečeni, osječe im glave i predade trećem Turčinu, da ih nosi paši u Travnik…“
Lakrdija u Prijedoru u izvedbi malog vuka, Crošenkova prijatelja Dodika i Porfirija te vaskrslih junačina iznimno je bijedan čin. U Prijedoru u kojem su ubijala en mass ne samo u dva konc logora, gdje su pucale kosti i gdje se umiralo izgladnjivanjem – jedino iz vjerske i nacionalne mržnje. Ne slučajno, ovi bijednici organiziraju tobožnje komemoracije, makar je razvidno da je riječ o običnom četničkom derneku i zazivanju novih četničkih aveti. Tako se ne ide na Zapad, a gazda Putin, puno okrutniji od ove bratije, nemože im bog zna kako honorirati ovaj suludi čin. Nek se češu gdje ih svrbi, a mi još više koristimo Oluju, kao cjepivo protiv bljutave promidžbe rusko-srpskog sveta.
HOS-ovci – njihov put i budućnost Fra Josip Gotovac, gvardijan kninski na kraju proslave ovogodišnjeg nadnevka Oluje pri koncu svečane mise u crkvi Gospe Velikog Krsnog Zavijeta u Kninu u pozdravnom je slovu odaslao vrlo hrabru i moćnu poruku povodom spriječavanja pripadnika HOS-a (iz 9. bojne Rafael vitez Boban) nazočiti programu proslave Oluje u Kninu. Potom su hosovci privedeni maricama u prostorije šibenske policije, koja protiv njih namjerava podnijeti Optužni prijedlog Prekršajnom odjelu Općinskog suda u Šibeniku.
Gotovčeva je poruka još snažnije odjeknula ako, korektnosti radi, kažemo kako je ona započela još snažnijim dodatkom koji citiram: “Republika Hrvatska, dakle, nije sljednica ni ustaškog nacizma ni partizanskog antifašizma. Država, RH stvorena je u Domovinskome ratu…“ . Većina dušebrižnika hrvatstva, uglavnom na ruskim i sličnim jaslama mahom je izostavila upravo ovaj esencijalni dio iz poruke fratra Gotovca. Bilo kako bilo ovim se činom, konačno se nadam, otvara gore spomenuta još jedna tabuizirana tema. To je meritornija i cijelovitija priča o HOS-u, nastalom pod okriljem Parginog HSP-a. Potom HSP-ov ekskluzivitet na rodoljublje, ratno viteštvo, osjetljivo tumačenje vrlo složene političke povjesti tijekom NDH – od prvog do zadnjeg dana njenog trajanja i sl. Nadalje, HOS u Hrvatskoj posve je nešto drugo od HOS-a u BiH, kako po nastanku tako još više po razlozima tog nastanka i ustroju, te njegove bliskosti s TO BiH, kasnije prevedene u Armiju BiH.
Utemeljem Hrvatske Republike Herceg Bosne (HRHB) te njene vojne komponente HVO-a, javlja se jaka protimba tome činu napose od vojnog krila HSP BiH tj. od HOS-a BiH na čijem se čelu kao neprikosnoveni lider nalazio Blaž Kraljević, bivši član HRB-a iz Australije, čije je vodstvo organiziralo i uz pomoć srodnih skupina primarno iz Europe i Domovine pokrenulo 1972. vrlo dobro znanu vojnu operaciju Feniks. HOS se držao posebnom i superijornijom sastavnicom oružane sile RH, dobro opremljen osobnim nauražanjem i odorama od emigracijskog novaca te tertorijalno ustrojen u veće formacije do razine bojne. Bio je sastavljen pretežito od mlađih pripadnika koji su prolazili obuku unutar svojih redova i kampova ili s njima povezanih sličnih vojski nastalih početkom ratova u Jugoslaviji – primjerice sa slovenskom TO pod velikim utjecajem Janeza Janše ili Armijom BiH na drugoj strani. U HOS-u BiH bila je i značajna zastupljenost muslimanskih boraca iz BiH, koji ratuju protiv isitog agresora – srbijanskih vojski i para vojski s ciljem očuvanja BiH granice, napose one na Drini.
Istovremneno kasnije ustrojen HVO, u početku na teritorijalnom, a potom na državnom načelu, podređenog organima i političkom vodstu HRHB sve više širi suradnju sa srpskim snagama na različitim područjima. Razmjena goriva za oružje, izbjegavanje međusobnih sukoba i pomoć jedne strane drugoj u sve žešće očitovanim sukobima s Armijom BiH. Hrvatsko političko vodstvo podrputo s politikom podjele BiH, naročito od hercegovačkih moćnika pa i njihove Franjevačke provincije ustrajava na dobrim odnosima sa Srbima u BiH pod egidom: „Bošnjaci su trajna opasnost, Srbi prijelazna pojava“. Kako bi se što lakše provela ovako skrojena politika u Zagrebu je donesena odluka o likvidaciji – najprije Ante Paradžika usred Zagreba, a potom Blaža Kraljevića u „sačekuši“ kod hercegovačkog Kruševa pri povratku s neuspijelih pregovora s Matom Bobanom u Mostaru. Egzekucija Mira Barešića imala je posve drugu pozadinu od ubojstva prve dvojice, nesumljivo bh pravaša s poglavnikovom idejom o muslimanskoj zelenoj grani na hrvatskom narodnom stablu.
Bošnjačko-hrvatski sukob veoma je opasna avantura s obje strane i rezultirala je žestokim ratom HVO-a potpomognutom HV-om i dragovoljcima iz RH rodom iz BiH protiv Armije BiH. U takvim okolnostima RH sve više gubi simpatije svojih saveznika na Zapadu, dok se protivnici stvaranja suverene hrvatske države, od davnine na srpskoj strani, raduju bošnjačko-hrvatskom otvorenom ratu, kojeg neskriveno podupiru i produbljuju. Ne manje se raduje KOS i njegovi mu i daljne lojani udbaši. Razumje se da je i u bošnjačkim redovima još dublja penetracija ovih potonjih, među inim i zbog nikakve kontraobavještajne strukture, koja bi barem ublažila njihovu moć.
Srećom SAD ozbiljnije ulazi, na njimu jako zanimljiv teritorij Zapadnog Balkana te privodi jednu i drugu stranu za pregovarački stol i kroz ustroj zajedničkog entiteta – Federaciju BiH, bitno se popravlja vojni i geopolitički položaj RH (Washingtonski sporazum 18.3.1994.). Dok se sve ovo događalo HOS iz RH je preveden (do početka ožujka 1992. – utemeljen koncem lipnja 1991.) u potpunosti u HV ili u BiH na odlagalište. Njegovi se istaknutiji članovi procesuiraju s opasnim optužbama. Neki od njih su zaustavljeni u boju ili prirodnom smrću. Istovremeno se potpuno smjenjuje prvina političkog vodstva HRHB, ali kasnijim Splitskim sporazumom konačno regulira suradnja sve tri vojne komponete na prostoru Zapadne BiH te u završnim operacijama i na središnje dijelove BiH. Samo na takav način ratno su djelovanje i preustroj BiH mogli dovesti do potpunog poraza Srba u BiH i „privođenja“ u Dayton svih triju zaraćenih strana. Teritorijalni ustupci etnički brutalno očišćenog prostora tzv. RS na kojem je izvršen dokazani genocid, napravljeni su po ranijem dogovoru Kontaktne skupine o podijeli tertorija u omjeru 51:49 u korist Federacije. Po okončanju Daytona će se izvršiti i radikalnije premještanje stanovništva – Bošnjaka iz Istočne prema središnjoj Bosni, Srba iz južnih dijelova Sarajeva na već granicama određeni teritorij RS-a, Hrvata u RH i sviju zajedno u zapadne zemlje Europe i SAD. Vrlo je važno da su Amerikanci, Srbima uspjeli nametnuti posebnu teritorijalnu jedinicu u formi Distrikta Brčko, kao važnu garanciju spriječavanja nekih novih ratova u BiH, a time i jačanja njenog puta u izvjesnost euroatlantskih organizacija.
Istinski hrvatski rodoljubi su se žustro protivili komadanju BiH i ratnom sukobu Bošanjaka i bh Hrvata te neprikrevenom koketiranju i suradnji sa bh Srbima. Isto tako jasno su isticali kako u iznimno teškim prilikama Hrvatskoj ne trebaju nikakve podjele, napose ne u obliku stranačkih vojski. Poštujući neupitnu žrtvu Dobroslava Parage kao borca za ljudska prava u Jugoslaviji, a nipošto prvaša koji s tom ideologijom nije imao baš nikakvog doticaja upozoravali su na njegove opasno krive, a moguće i suspektne političke poteze. Insceniranim sukobom unutar HSP-a, od strane Manolićeve garde dolazi do puča u stranci, nelegitimnog rušenja Parage i dovođenja crnokošuljaša i Manolićeva spavača na čelo te svete hrvatske političke ideologije i organizacije. Time je zabijen posljedni čavo u lijes pravaštva unutar RH, a udbaši su s pravom odahnuli -„njihov je potpuni poraz uvjet našeg trajanja“ – govorili su tada. I bi tako!
Dakle, još jednom. Hosovci su bili ljuti bojovnici na svim velikim bojištima od Vukovara dalje, makar je i među njima bilo kajekavog profiterskog ološa. Bili su to djevojke i momci iz radikalnijih i progonjenih hrvatskih obitelji od strane brozovih krvnika, naknadno prebjeglih prema Beogradu ili infiltriranih u naše redove. Sami vrhovi u zapovjednom lancu HOS-a bili su iznimno suspektni, makar njih desetak živućih bi se pronašlo kao časnike hrvatske vojnice s iskrenim namjerama i istinskim vojnim postignućima. Navodim ovdje tek ime pokojnog Joze Radanovića kao časnog i neupitnog hrvatskog viteza, koji je na kraju posve razočaran i slomljen otišao svojem Bogu u susret. Siguram sam da je izdržao dostojanstveno susret s njime gledajući se „oči u oči“.
Vraćam se još jednom fra Josipovu interventu na koncu kninske proslave o.g., uz mali ispravak kako sama nesretna i na propast unaprijed osuđena NDH nije bila nacističaka (osim u provođenju silom nametnutih zadaća) i još manje fašistička država. Jedno je sigurno pokušaji njene reinkarnacije u današnjim geopolitičkim okolnostima ne da nisu prijemčivi, već su iznimno pogubni. Ono što se mora do kraja provesti jest do kosti ogoljavanje istine iz tih strašnih vremena, ma kakva ta istina bila. Prema tome Hrvatska treba ustavno potvrditi da je njena državnost prekinuta jednim brutalnim odlukama donesenim u Versaillesu, a obnovljena hrvatskim ratom za Slobodu i Neovisnost 1990.-1995. Partizani i ustaše spavajte mirno – bili ste žrtve dviju strašnih ideologija i njihovih nositelja, za našu sudbinu jedanko opasnih iz tadašnjeg Berlina ili Moskve. Totalitarne ideologije i njihove simbole jednom zauvijek treba dokinuti i oštro sankcionirati u cilju konačne pomirbe, ne ovih, nego budućih naraštaja hrvatskog naroda.
Što vi mislite o ovoj temi?
