Pratite nas

Vijesti

Prošlost i povijest nisu isto – A poznato je tko piše povijest!

Objavljeno

na

Zarobljenici kod Ilirske Bistrice

Prošlost je ono što se zaista dogodilo, a povijest je ono što su povjesničari o tome napisali. (Ante Čuvalo)

“Glavni uzrok Bleiburške tragedije treba tražiti u velikosrpstvu koje se na kraju Drugog svjetskog rata udružilo s revolucionarnim jugo-komunističkim fanatizmom i među Hrvatima u napadu na sve što je bilo hrvatsko.”, tvrdi Ante Čuvalo koji je autor vrijedne knjige stradanja Hrvata Ljubuškog i okolice.

Knjigu Od Bleiburga do Ljubuškog – svjedočenja preživjelih, Ante Čuvala u Ljubuškom su prije par godina uz autora predstavili: mr. sc. Ante Paponja i mr. sc. Radoslav Dodig, uz nazočnost biskupa msgr. Ratka Perića.

Donosimo tekst autora Ante Čuvala koji je dao svoje viđenje nacionalne tragedije i genocida nad hrvatskim narodom:

Postoji golem broj bleiburških mučenica koje nisu bile na povlačenju, na Bleiburškom polju ili u marševima smrti a koje malo tko spominje – to su majke i žene sudionika Bleiburške tragedije. Njihov Križni put je trajao cijeli život, uvijek čekajući i moleći; bdijući da se vatra na ognjištu ne ugasi i odgajajući nove naraštaje. Sve posljedice Bleiburga pale su na njihova leđa, a one su to junački i s vjerom i ljubavi prihvatile, te spremno nosile svoj križ do kraja života, piše hic.hr

Njima treba dodati i mnogobrojne hrvatske Veronike diljem Podravine, Slavonije i drugih hrvatskih krajeva koje su, riskirajući vlastiti život, istrčavale iz svojih kuća i donosile hranu i vodu izgladnjelim patnicima u kolonama smrti. Kao što je Veronika pružila rubac Isusu na njegovu Križnom putu, tako su one pružale koru kruha ispaćenoj braći. Svaki preživjeli sa zahvalnošću i višeput sa suzama u oku ih se spominje. Bile su to žene junakinje koje hrvatska povijest ne smije zaboraviti.

Bleiburška tragedija i njezine posljedice su živi primjer kako prošlost i povijest nisu isto. Prošlost je ono što se zaista dogodilo, a povijest je ono što su povjesničari o tome napisali.

A poznato je tko piše povijest!

Svakako ne oni kojima je oduzeta ili uskraćena politička, gospodarska, kulturna, vjerska i ljudska sloboda i dostojanstvo. O takvima pišu drugi: tlačitelji, njihovi plaćenici, saveznici i simpatizeri.

Hrvatska povijest općenito, posebice doba Drugog svjetskog rata i poraća, sve se donedavno nije smjela slobodno istraživati i pisati. Čak ni danas istraživačima nisu otvoreni svi državni arhivi. Upravo su to razlozi zbog kojih je potrebno sačuvati sjećanja onih koji su preživjeli sve naše bleiburške tragedije, križne putove, gole otoke i logore, pa i one izbjegličke.

Ova i slična svjedočenja su poznata kao „usmena povijest“ koja je više puta u prošlosti bila omalovažavana. Ali, kod nas Hrvata, ali i drugih naroda čija je prošlost bila nijekana, ovi „glasovi iz prošlosti“ su i te kako važan izvor koji nam omogućuje popuniti historiografske praznine ne samo nacionalne povijesti, nego i ono o čemu se nije smjelo pričati ni u našim obiteljima. Ili se pričalo šapatom.

Nije mjesto u ovoj knjizi razglabati sve poznate i moguće razloge Bleiburške tragedije te ćemo samo upozoriti na primarni uzrok kojeg se često zaboravlja ili (ne)namjerno prešućuje.

A i značenje tih strašnih događanja treba sagledati u tom svjetlu.

Naime, glavni uzrok ne samo Bleiburške tragedije nego i svih progona, zatvora, mučenja i ubijanja Hrvata sve tamo od 1918. godine bila je velikosrpska ideologija i njezina brutalna primjena.

Počelo je to pokoljem hrvatskih „dragovoljaca“ u Odesi (u listopadu 1916.) i nastavilo se 9. rujna 1918. kad su srpski vojnici po prvi put stigli u Vukovar i počeli pljačkati i zlostavljati stanovnike toga grada, te smrtonosnim pucnjima na Hrvate u mirnom protestnom mimohodu 5. prosinca iste godine u Zagrebu, hitcima u beogradskoj skupštini 20. lipnja 1928. godine, zatim u „šestojanuarskoj“ diktaturi 1929., pa preko Bleiburga do golih otoka, te ponovo u Vukovaru 1991.!

I ustaški revolucionarni pokret je posljedica velikosrpskog terora.

Teško je i zamisliti koliko je krvi isteklo, muka pretrpljeno i suza proliveno od 1918. do 1995. (pa i kasnije) radi sulude osvajačke velikosrpske ideologije.

Zato, uz sve druge razloge o kojima se govori i piše, glavni uzrok Bleiburške tragedije treba tražiti u velikosrpstvu koje se na kraju Drugog svjetskog rata udružilo s revolucionarnim jugo-komunističkim fanatizmom i među Hrvatima u napadu na sve što je bilo hrvatsko.

Cilj je bio pobiti i zastrašiti sve i svakog tko bi mogao i pomisliti na ostvarenje hrvatskog sna o slobodnoj i samostalnoj državi Hrvatskoj.

Svaki hitac, svaki udarac, svaka psovka i uvrjeda bila je uperena u prvom redu protiv hrvatske države, a nesretni stradalnik u njihovim očima bio je samo bezimeni nitko kojeg je trebalo ubiti, zlostavljati i poniziti jer je želio svoju hrvatsku državu i svoju slobodu.

Bacajući žive ili pobijene hrvatske vojnike i civile u jame mislili su da s njima pokopavaju i samu ideju hrvatske državnosti.

Ali usprkos svemu, Bleiburška tragedija je ostala duboko u svijesti hrvatskog naroda i ona je iznjedrila nove snage i novo doba koje je urodilo željenim plodom. Bleiburg i Vukovar, kao i druga stratišta, jesu i ostat će antiteza velikosrpstvu koje je ostalo nezasićeno i svakom jugoslavizmu koji još kao zloduh luta i traži da se na bilo koji način ponovo utjelovi.

Politička klasa u Hrvatskoj koja je nikla i stasala u krilu jugokomunizma, kao i oni koji materijalno ovise o toj klasi, još ne žele priznati da je u poraću nad Hrvatima počinjen strašan masovni zločin te na razne načine onemogućavaju otvaranje i istraživanje već poznatih masovnih grobnica i pronalaženje nepoznatih. Nije im stalo da se te grobnice otvore i zemni ostaci ubijenih stručno obrade i identificiraju.”

 

Teror komunista i partizana u Ljubuškom:

Partizani su 29. listopada 1944. ušli u Ljubuški, a s njima i crvena revolucija, koja je odmah započela likvidacijama klasnih neprijatelja, svećenika, uglednijih seljaka i svih koje se smatralo mogućim klasnim i ideološkim protivnicima komunističkoga poretka, naglašava autor. Pred tim su zločinima bježali pojedinci i skupine, čitave obitelji, prema Mostaru, Sarajevu i dalje, mislilo se „dok zlo prođe“. Mnogi se, smrtno nastradali u povlačenju ili ubijeni na Križnom putu 1945., nikad nisu vratili svojim kućama i obiteljima.

Komunistički osvajači vlasti odmah su pristupili osiromašenju, pljački „poznatijih i bogatijih, narodnih neprijatelja“, sve što je novoj vlasti trebalo, od stoke i hrane do odjeće, obuće i svega drugoga, oduzimali su kola, konje, mazge i magarce s opremom, zalihe hrane, robe, pšenice, kukuruza, vina, rakije, suhih smokava, oraha, janjaca, pilića, vina, ovaca, svježeg i suhog mesa, povrća, graha, kupusa, raštike te drva, sijena i slame. Sve su te rekvizicije, razreze i konfiskacije, kroz „narodne odbore“ provodili odbornici, predstavnici nametnute „narodne vlasti“, a oduzeto su dostavljali Komandi mjesta u Ljubuškom i postrojbama Narodnooslobodilačke vojske (NOV), od 1. ožujka 1945. Jugoslavenske armije.

Čuvalo je  opisao i strah koji je 1944. zavladao u hercegovačkim hrvatskim selima zbog savezničkih bombardiranja i od partizana iz susjedne Dalmacije, koji su se zalijetali u mirna sela, pljačkali ih i „likvidirali narodne neprijatelje“, a znalo se i za njihove stravične i masovne zločine u prije zauzetim mjestima. Partizani su 29. listopada 1944. ušli u Ljubuški, a s njima i crvena revolucija, koja je odmah započela likvidacijama klasnih neprijatelja, svećenika, uglednijih seljaka i svih koje se smatralo mogućim klasnim i ideološkim protivnicima komunističkoga poretka, naglašava autor. Pred tim su zločinima bježali pojedinci i skupine, čitave obitelji, prema Mostaru, Sarajevu i dalje, mislilo se „dok zlo prođe“.
Mnogi se, smrtno nastradali u povlačenju ili ubijeni na Križnom putu 1945., nikad nisu vratili svojim kućama i obiteljima.
Komunistički osvajači vlasti odmah su pristupili osiromašenju, pljački „poznatijih i bogatijih, narodnih neprijatelja“, sve što je novoj vlasti trebalo, od stoke i hrane do odjeće, obuće i svega drugoga, oduzimali su kola, konje, mazge i magarce s opremom, zalihe hrane, robe, pšenice, kukuruza, vina, rakije, suhih smokava, oraha, janjaca, pilića, vina, ovaca, svježeg i suhog mesa, povrća, graha, kupusa, raštike te drva, sijena i slame. Sve su te rekvizicije, razreze i konfiskacije, kroz „narodne odbore“ provodili odbornici, predstavnici nametnute „narodne vlasti“, a oduzeto su dostavljali Komandi mjesta u Ljubuškom i postrojbama Narodnooslobodilačke vojske (NOV), od 1. ožujka 1945. Jugoslavenske armije.

Izvor: narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Vijesti

Sinj: U procesiji sa slikom Čudotvorne Gospe Sinjske 50 tisuća vjernika, stigao i premijer Plenković

Objavljeno

na

Objavio

Velika blagdanska procesija na svetkovinu Velike Gospe krenula je u četvrtak ispred crkve Gospe sinjske, sliku Čudotvorne Gospe u procesiji nose naizmjenice sinjski alkari, bogoslovi, časne sestre, predstavnici braniteljskih udruga, Hrvatske vojske i medicinske sestre, a u procesiji je i premijer Andrej Plenković.

Procesiju predvodi nadbiskup splitsko-makarski Marin Barišić koji će predvoditi i središnje misno slavlje na Trgu Franje Tuđmana.

Prema procjenama svećenika u procesiji sudjeluje oko 50 tisuća vjernika a očekuje se da će tijekom cjelodnevnih blagdanskih svečanosti u Sinju danas boraviti i do 100 tisuća vjernika iz Hrvatske, BiH i svih dijelova svijeta. Mise se služe od rane zore, a bit će i u popodnevnim satima.

Uz premijera Plenkovića, kako je najavljeno iz Vlade, na svetkovini Velike Gospe u Sinju bit će i ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman.

Sudionici procesije krećući se sinjskim ulicama pjevaju pjesme u slavu Čudotvorne Gospe Sinjske.

Ovogodišnje blagdanske svečanosti u Sinju održavaju se pod geslom “Pruži nam i sada moćnu ruku”.

(Hina)

 

GOSPE NAŠA

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Vijesti

Dodik optužuje hrvatsku vojsku za ‘etničko čišćenje’ Srba u Drvaru

Objavljeno

na

Objavio

Srpski član kolektivnog predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorad Dodik optužio je u srijedu hrvatsu vojsku da je 1995. u Drvaru provela “etničko čišćenje” Srba i ocijenio da bi obilježavanje oslobađanja toga grada od srpske paravojske bila “nepotrebna provokacija”.

“U proteklom je ratu operaciju etničkog čišćenja tog prostora uz lokalne jedinice izvodila regularna vojska Hrvatske i oni su udruženim snagama pokušali istjerati Srbe sa vjekovnih ognjišta”, izjavio je Dodik, prenose “Nezavisne novine” na svojoj internetskoj stranici.

HDZ-a Livanjske županije najavio je kako će 13. rujna u Drvaru biti obilježena obljetnica oslobađanja Drvara od srpskih snaga. Grad se nalazi u Federaciji BiH i jedna je od rijetkih većinski srpskih općina u tom entitetu.

No, lokalne se vlasti tome protive jer ulazak hrvatskih snaga u Drvar 1995. vide kao okupaciju. Ako županijski HDZ bude ustrajao na obljetnici, najavili su blokadu cesta prema gradu.

Nakon što su Hrvatska vojska i policija u operaciji “Oluji” porazili snage pobunjenih Srba u Hrvatskoj i oslobodili dotad okupirani teritorij, u suradnji s vlastima BiH isplanirana je zajednička operacija “Maestral” koja je provedena u rujnu 1995.

Akcija je trajala od 8. do 15 rujna i rezultirala je oslobađanjem oko dvije i pol tisuće četvornih kilometara teritorija BiH. Uz Drvar, tada su oslobođeni Jajce i Šipovo.

(Hina)

 

08.09.1995. – Započela operacija MAESTRAL

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati



Sponzori

Komentari