Pratite nas

Kultura

Prosudba knjige: Mario Vasilj, Međugorje. Gospini apostoli. Vicka svjedoči

Objavljeno

na

Prosudba knjige: Mario Vasilj, Međugorje. Gospini apostoli. Vicka svjedoči, Matica hrvatska, Čitluk, 2014.

Događaji u župi Međugorje davno su postali točka prijelomnica u suvremenom svijetu, htio to netko ili ne. Dolaze ljudi sa svih strana svijeta, ljudi svih staleža, kušajući odgonetnuti što se to zapravo događa. Jer sve je naizgled jednostavno i neugledno.

Neka djeca, sada odrasli ljudi, tvrde da imaju doticaj s vanzemaljskom stvarnošću, stvarnošću koja ipak ne pripada NLO-u i sličnim stvarima. Ludo, u ovo suvremeno napredno vrijeme. Tu je i bujanje građevina u tom nekada siromašnom, zapuštenom kraju. Podsjeća nas to na »opjevani« Divlji zapad, s tim da su Indijanci Hrvati i svi oni koji pristanu uz događanja u ovom kraju.

Mario-Vasilj-knjigaIzgleda jednostavan opis, a nije. Takva je, naime, i knjiga pred nama. Na prvi pogled jednostavnim riječima i jednostavnim postavkama ispričala je priču koja i dalje nastaje pred našim očima. Dokle? Ne znaju to ni njezini nositelji, vidioci. Bit će dotle dok nebo ne kaže drukčije. Ili dok ne nastane dovoljno Gospinih apostola na ovoj zemlji. To su oni apostoli koji su dopustili da ih prožme njezina riječ i dovede ih bliže Bogu od kojega su se udaljili zbog različitih razloga. Nakon što su sebe doveli u red, pozvani su ohrabriti druge. Zvuči poznato, kao nekada u Isusovo vrijeme. To je, dakle, ta dubina prema kojoj nas knjiga vodi. Ako ne otvorimo svoje srce, odbacit ćemo je u kut kao nešto nezanimljivo, otvorimo li ga, pak, zateći ćemo se kako razmišljamo o svome životu. Jesmo li doista bili i jesmo li onakvi kakvi bismo trebali biti? Tamo u svojim dubinama, ne na javnoj slici sa svojim uspjesima, bogatstvom, odmaknutošću od drugih koji nisu tako uspješni.

Kolikogod knjiga govorila o drugim temama, ona uvijek zaista odjekuje molitvenim stavom. Glavni likovi drukčije ne mogu. Njihove riječi ne zvuče nabijene knjiškom pameću, nego zvuče nabijene onom pameću koja se skuplja kroz svakodnevni život. Zanimljivo je se prisjetiti kako su ti glavni likovi prije govorili. Riječi su im zacijelo bile drukčije, ali im je srž uvijek ostajala ista. Treba slušati svoju Kraljicu mira i tako doći bliže Bogu. Ta mudrost ponajbolje se očituje kroz piščev upit bi li se radije odrekli ukazanja ili ispovijedi. Odgovor je bio ukazanja, bez obzira što bi to bilo teško, jer ispovijed je jedan od sakramenata. Očito je na djelu zdrava kršćanska duhovnost izražena na različite načine, ali uvijek jedna zbog svoje oslonjenosti na Boga.

Nisu samo vidioci oni na koje se obara težina ovih događaja. Tu su poglavito i njihovi ukućani. Najprije treba povjerovati da je s dotičnima sve u redu, a nakon toga biti im uz bok. Nije lako. Navaljuju dobronamjernici, navaljuju protivnici. I ti izdrži. Može se ako se pođe putem apostola. Prođeš kroz sve, izneseš živu glavu, shvatiš da si uspio, ali kako si uspio nemoguće je odgovoriti. Nakon toga još više shvatiš da je Bog na djelu. Ukućanima se pridružuje i mjesto. Zajedno s njima nosi križ, zaista tako, ovog Božjeg zahvata u naš život. Najprije moraš povjerovati da se baš njima ukazala Gospa, a znaš kakvi su i da su možda lošiji od tebe i svi njihovi, a onda moraš izdržati da umjesto prema Bogu ne kreneš u trku za bogatstvom. Ta trka je počela već na samom početku. Započeli su je i nastavili raznorazni. Među njima bili su i najžešći protivnici, komunisti. Kad nisu uspjeli ušutkati Gospin glas, onda su u mjesto ubacili velike količine novca, velike količine droge, velike količine svega onoga što je nevaljalo. Valjda smo davno spoznali da im je trud bio i jest uzaludan. Glas o svemu se proširio i Gospina priča nastavlja dalje.

Opredijelivši se za jednostavan govor, koji nas vodi prema molitvi, pisac se opredijelio i za jednostavnost prilaska temi. Sve je zapravo skupljeno oko Brda ukazanja, Križevca i župne crkve. Priča svih glavnih likova vrti se oko toga. To su ta tri bitna mjesta koja susrećemo u doticaju s ovim događanjima, s tim da je ipak najbitnija župna crkva, da sve vodi prema njoj. Pod njezinim okriljem ljudi se ispovijedaju, mole se, odatle se promijenjeni vraćaju svojim obiteljima. Mogu uzeti u ruke krunicu i moliti otajstva svjetla. Druga tri otajstva mogu izmoliti na Brdu ukazanja. Put križa, pak, mogu izmoliti moleći se uz brdo Križevac, čekajući susret s križem na vrhu. Usput će naići i na spomenik čovjeku koji je ispustio dušu dok se po tko zna koji put penjao tom stazom. Naravno, radi se o fra Slavku Barbariću. Svoj život podredio je događajima u župi Međugorje i na tom putu dogorio. Spominje ga pisac, spominju ga glavni likovi, jer i on je duboko utkan u sve ovo.

Ne bismo iz vida smjeli ispustiti onu oporiju sliku, oličenu u komunistima. Njihov sustav desetljećima je visio nad ovim krajem. Kad su počela spomenuta događanja, bezobzirno su se umiješali, unatoč tomu što su o sebi nastojali proširiti sliku sustava »s ljudskim licem«. Nije ni čudo. Bezbožni našli su se sučelice Bogu. Što sad? Navalili su silom, oružjem, psima. Pucanj u prazno. Onaj tko je imao sreću ne biti pod ovim sustavom vjerujem da će lagano shvatiti kakav je zapravo bio. Istina je, komunisti su propali, međutim namisao koja ih je iznjedrila i dalje postoji. To je ona namisao koja nam govori da Bog nije važan, da je važno biti sada i ovdje, uživati dok možeš jer tko zna postoji li išta tamo gore. Namisao je to zmije iz zemaljskog raja. Ali Djevica je došla i satrla joj glavu, kako kaže Sveto pismo.

Svakoj knjizi, pa i ovoj, mogu se naći zamjerke. Međutim, ovo je jedna od onih knjiga gdje se poglavito gleda na namjeru. Knjiga molitvenog duha, rekosmo. A tu je ovaj ili onaj način poglavito stvar ukusa. Ipak, treba dodati da se pisac potrudio utemeljiti sve rečenice. Zbog toga je i donio potpise osoba koji svjedoče vjerodostojnost razgovora. Promatrajući ih i sami stanemo ozbiljnije iza onoga što mislimo. Jer, mi smo apostoli, tako različiti u službi jedne te iste istine.

Miljenko Stojić

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Na Jaklićkoj planini snimani kadrovi filma o ”Duvandžijama”

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Ramski vjesnik

Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale teški život duvandžija i borbu za preživljavanje stanovništa.

Na Jaklićkoj planini i Makljenu u Rami, proteklog su vikenda snimani kadrovi dokumentarnog filma o duhanskim putovima koji su vodili iz Hercegovine prema Bosni i obrnuto, kada se iz Bosne išlo u Hercegovinu po duhan.

Već ranije, snimani su dijelovi filma u Grudama tijekom sadnje duhana, zatim misa za ”Duvandžije” na Blidinju, obavljeno je niz razgovora sa još uvijek živućim  Duvandžijama.

U subotu su snimljene zanimljive scene na Blidinju.  Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale taj teški život i borbu za preživljavanje. U tim scenama  širem gledateljstvu bit će vidljive ne samo teškoće duvandžijskog puta, nego i života stanovništva Rame i drugih mjesta kuda su se kretale duvandžijske družine na svojoj ruti.

U Jaklićkoj planini snimane su scene u autohtonoj obiteljskoj kući Tadića i njezinu okruženju.  Ta ambijentalnost dat će sigurno posebnost igranim scenama ovog dokumentarnog filma.

Projekt snimanja filma o Duvandžijama ideja je Ivice Perića Maradone iz Ždrimaca, Uskoplje. Perić je dobio zanimljiv nadimak Maradona ne zato što svojim izgledom podsjeća na njega, nego zato što je baratao nogometnom loptom kao Maradona. Nažalost, u ratu je ranjen u nogu te se morao oprostiti od nogometa.

Za Ramski vjesnik Perić je o svojoj produkciji za film kazao: ”Ideja za film je došla od mojih djedova i oca, jer su i oni išli u Hercegovinu po duhan kako bi ga dalje preprodavali i tako zarađivali za život. Zanimljivo je da su do sada uglavnom snimani filmovi o švercu duhanom u Hercegovini. Ovo je prvi slučaj da je Bosna vezana za taj duhan. Ljudi su odavde iz Bosne išli u Hercegovinu i vraćali se sa duhanom. Zamolio sam Josipa Mlakića da napiše scenarij i projekt je dobro podržan od Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i HAVC-a iz Republike Hrvatske.

Ljudi su ovdje preživljavali od šverca duhanom, a mlađi to ne znaju. U filmu ćemo vidjeti kroz koja su sve područja ljudi prolazili i što su sve doživljavali. Započeli smo snimanje u Grudama gdje se najviše duhana i sadilo te smo obavili niz razgovora sa živućim švercerima duhana iz Hercegovine, ali i iz Bosne.

Snimali smo upravo taj put kuda se nosilo duhan. Najviše materijala za film dobili smo upravo od samih sudionika šverca duhanom i pokušavamo praviti rekonstrukciju njihova putovanja i svega što su na tim putovima proživjeli.” Scenarij za film je napravio naš poznati književnik i scenarista Josip Mlakić, također iz Uskoplja.

O svom radu na scenariju Mlakić je za Ramski vjesnik rekao: ”Što se tiče ove teme dosta sam je istraživao. Ali to nije trebalo puno istraživati jer mit o švercu duhanom živi u svim ovim krajevima, od Hercegovine, pa preko Rame i sve do Srednje Bosne odakle su ljudi odlazili u Hercegovinu po duhan i krijumčarili ga, jer je to jedno vrijeme bio jedini način opstanka za pojedine ljude. U tim istraživanjima naišao sam na dosta zanimljivih podataka. Jedan od takvih je da je tog hercegovačkog duhana koji se švercao bio ljubitelj i Staljin.

Nedavno sam čuo i da je ministar vanjskih poslova Rusije Lavrov ljubitelj hercegovačkog duhana”. Za pripremu scenarija Mlakić je istraživao povijest sadnje duhana na ovim prostorima, dolazak duhana u Europu i ove krajeve u 17. stoljeću kada se pojavio. Zanimljivo je da je u tim prvim danima pojave duhana u nekim europskim zemljama bila propisana smrtna kazna za uživanje u njemu.   ”Do sada je snimljeno sve od samog početak, od sadnje, branja i sušenja duhana i razgovaralo se sa jako puno sudionika tih događanja.

To su mahom ljudi u kasnoj životnoj dobi i čini mi se da smo se za ovaj film odlučili u posljednji čas. Sniman je također i dio razgovora u Uskoplju s ljudima koji su se time bavili. Završne scene su ovdje, jer su putovi išli preko Vrana, Draševa, Raduše i Vranice, a odatle dalje”, kazao je Josip Mlakić o dosadašnjem snimanju filma. Projekt snimanja filma duhanskih putova dobio je podršku iz Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i dio sredstava stigao je iz Hrvatskog audio-vizualnog centra.

Na taj način financijska konstrukcija za ovaj film je zatvorena. Snimatelj filma je većim dijelom Mirko Pivčević, poznati hrvatski snimatelj koji radi sa Kristijanom Milićem, Arsenom Oremovićem i nizom drugih hrvatskih i svjetskih redatelja. Određene scene je snimao i Zdenko Jurilj koji je do sada snimio cijeli niz dokumentarnih filmova među kojima se izdvaja Bijeli put. Ovaj film je nedavno premijerno prikazan. Tu je i njegov film Dom koji je na ovogodišnjem Sarajevo film festivalu dobio specijalno  priznanje žirija. Statisti za film su uglavnom iz Uskoplja.

Drugi dio ekipe je iz producentske kuće Kadar iz Širokog Brijega gdje će se film, najvjerojatnije i montirati sa kompletnom postprodukcijom. Budući da je riječ tek o snimanju još se ne može govoriti o tome gdje će biti i kada prikazan ovaj film. Ovo snimanje na Jaklićkoj planini još jednom je pokazalo da ovakve lokacije u Rami mogu ponuditi originalnu scenografiju bez bilo kakvih kulisa. Dodajmo ovome da je na Draševu snimljen jedan od najvećih filmskih kadrova u duljini od pet kilometara koji je napravi Veljko Bulajić u filmu ”Neretva”.

Hercegovački proizvođači duhana traže od države da se ponovo otvore otkupne stanice

facebook komentari

Nastavi čitati

Kultura

Ovdje je na zrnu Očenaša zakucalo srce Domovine…

Objavljeno

na

Objavio

Misli jedne mlade djevojke iz hrvatske dijaspore

 
Danas, kao i svake godine 18.11. prisjećamo se žrtve grada Vukovara. Svi mi  danas se sjetimo izraziti naše suosjećanje s patnjom onih koji tu bol nose i svaki drugi dan u godini i to već 26 godina.
 
No na današnji dan svi dišemo istim ponosom i domoljubljem. Svi zajedno osjećamo bol i tugu zbog naših dragih poginulih branitelja, ubijenih i progonjenih stanovnika Vukovara, kćeri i sinova, majki i očeva, baka i djedova, braće i sestara…
 
Srca nam se stežu pri govorima Siniše Glavaševića i svi se sjećamo tog strašnog zločina koji je počinjen nad hrvatskim narodom. Danas se sjećamo. A sutra? Doći će sutrašnji dan i opet će se zaborav koji nam se nameće ušuljati u svakodnevnicu. Pravda i istina opet će čekati godinu dana da je se prisjetimo. Pravit ćemo se da se ništa nije dogodilo.
 
Ne postoje naši dragi i hrabri branitelji, ne postoje žrtve, ne postoje nepronađena zaklana tijela!
 
Dogodio se samo papir i sporazum. A dogodile su se i kuće i slobode i radna mjesta onih koji su za te zločine trebali odgovarati.
 
Zaborav na Vukovar  zaborav je identiteta,  povijesti, branitelja i njihovih obitelji. Vrijeme je da svi uništeni i oskvrnjeni Domovinskim ratom dožive pravdu i utjehu prije nego im nada umine.
 Mi danas nismo svjesni koliko smo sretni što imamo svoju Domovinu. Što možemo slobodno i bez straha reći da smo Hrvati i da volimo naše i poštujemo tuđe.
 Neka današnji dan ostavi malo gorčine i težine da nas podsjeti i da nas bude dovoljno sram što tako bahato životarimo.
 
 Pitamo se ima li smisla, ima li nade.
 
 Ja znam da većina nas koji smo sudjelovali na susretu hrvatske katoličke mladeži u Vukovaru može posvjedočiti da ima smisla! Sve što su ljudi prošli i proživjeli u tom gradu i naši hrabri branitelji. Ima smisla! Jer mi smo ta Hrvatska za koju su se oni borili, za koju su dali život.
 
Kaže se: naša osveta bit će osmjeh naše djece.
 
Prisjetimo se sada te strašne godine 1991… Sjetimo se kolone stanovnika koji su tako hrabro ostali do kraja u svom gradu. Sjetimo se njihovih suza, njihove patnje i boli.
 
I sada se sjetimo mladeži koja je 30. travnja 2017 sa memorijalnog groblja pješačila u koloni do dvorca Eltz gdje se održalo euharistijsko misno slavlje. To je bila kolona nasmijane, vesele mladeži puna nade i vjere. Cijelim se putem pjevalo, molilo i slavilo Krista! Bio je to susret sa živim Isusom, tajnom Njegove ljubavi i žrtve za nas. Ta mladež je nada Hrvatske koju su sanjali svi koji su iz ljubavi prema domovini žrtvovali svoje živote, da bi mi danas mogli uživati u slobodi.
 
Nama je jasno, da nismo bili u običnom gradu nego u gradu žrtve, u gradu heroja! I zato budimo i mi turbo vod i gradimo tu našu voljenu domovinu.
 
Volimo tu našu grudu! Kopati ćemo po njoj, hraniti se njome i blagoslivljati ju!
 
Krist je naša nada i mi smo vjera živa! Isuse povedi me svojim putem, vrati me mojem domu. Za Hrvatskom mi srce žudi. Evo me Gospodine, mene pošalji.
 
Zapamtite Vukovar! Danas, sutra, zauvijek.
 
 
Magdalena Ivošević
studentica
Frankfurt am Main, 18.11.2017.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari