Pratite nas

Komentar

Prosvjed hrvatskih ratnih veterana u Zagrebu viđen očima kliničko medicinske psihologinje i sociologinje iz Wiesbadena dr. Nives Katarine Haupt.

Objavljeno

na

Dok svjetski mediji prenose informacije i snimke prosvjeda hrvatskih branitelja u Zagrebu, koji su bježeći ispred policije našli utočište u crkvi sv. Marka, mnogima još nisu jasni razlozi prosvjeda. U zaglušujućoj buci medija, tek rijetki prepoznaju osjećaje marginaliziranih hrvatskih ratnih veterana i invalida Domovinskog rata, koji ponavljaju kako samo traže bolji socijalni status i medicinsku njegu. Koliko taj hrvatski problem, kojeg sa zanimanjem prenose svjetski mediji, zaokuplja i Hrvate izvan domovine zorno pokazuje i otvoreno pismo javnosti koje je iz Wiesbadena uputila dr. Nives Katarina Haupt, kliničko medicinska psihologinja i sociologinja, piše fenix-magazin.com

[ad id=”68099″]

Bez kraćeg uvodnog dijela, pismo objavljujemo u cijelosti:

Mnogima ne odgovara kad se kaže da je prosvjed u Savskoj 66, koji je sada obilježen i nemilim scenama policije na Markovu trgu, prosvjed (svih) hrvatskih branitelja. Očito je kako takvi misle prvenstveno na fizičke osobe, tj. na njihov broj. A to je krivo. Hrvatski branitelj je SINONIM / SIMBOL obrane naše Domovine od srpskog agresora. On je simbol slobode, simbol hrabrosti i odanosti Domovini. Prema tome, vrlo je važno naglasiti kako nije bitno obuhvaća li prosvjed samo šačicu ili cijelu braniteljsku populaciju. Njihov prosvjed je vapaj kojeg je uistinu teško artikulirati i interpretirati…

Lako je definirati i komunicirati čisto socijalne deficite u sistemu kao npr. prava branitelja, reguliranja materijalnih zahtjeva, itd. To se može rješavati kroz institucije. Ali, osjetiti kako se ne vrijednuje Domovina, kako se ponižava i degradira čovjek, kako se stavlja u pitanje tko je veća žrtva, agresor ili oni koji su braniti i ginuli u obrani domovine, kako se sve više koči, umjesto da se potencira i pridonosi stvaranju hrvatskog identiteta, kako protivnička strana još nije javno priznala oružani napad na RH i ispričala se za sve strahote rata koje su se zbile upravo na hrvatskom tlu. To je uistinu teško iskomunicirati kroz institucije.

Ne razumijem kako se hrvatskim veteranima može pripisivati govor mržnje? Zar je govor mržnje tražiti od srpskih vlasti da se ispričaju za nedjela svoje agresorske vojske i priznaju da je bio izvršen oružani napad na Hrvatsku. Mržnja ne traži ispriku. Mržnja napada verbalno i fizički, mržnja izjeda i narušava zdravlje.

Josip-Klemm-225x300

Josip Klemm u odori specijalne policije na Velebitu

Gotovo svi srpski ratni zločinci umiru u Haagu ili su otpušteni zbog teških oboljenja. Zašto? Zato što ih izgiza mržnja, a poneke možda i loša savjest. Naše hrvatske generale, kao i ostale hrvatske ratne veterane je pored svih nepravdi i poniženja održala istina i želja za dokazivanjem pravde – održala ih je čista savjest, ljubav prema domovini te suosjećanje i solidarnost svog hrvatskog naroda. Zato i ne postoji mržnje prema srpskom narodu. Ali su zato prevelike rane hrvatskih branitelja i civilnih žrtava -tj. svih onih koje je rat dotaknuo.

Pravednik ne mrzi. On osjeća samo preveliki gnjev i želju za pravdom koja treba biti javno izrečena i potvrđena. Sve dok ne budemo zajedno djelovali na stvaranju suvereniteta i identiteta hrvatske Domovine, rane će se uvijek nanovo otvarati te će i dalje vladati nemir i nezadovoljstvo, a posebno među braniteljskom populacijom.
Zato se i vapaj čeznje za pravdom i spasom države Hrvatske izražava i pojavljuje u nezadovoljstvu simboliziranom kroz skidanje ćirilićnih ploča, podizanju šatora ili tihim prosvjedom pred zgradom vlade.

Kome se treba oprostiti ili pokazati tolerantnost, ako nitko ne traži oprost. Izgleda kako neki misle da bi se hrvatski branitelji trebali ispričati i tražiti oprost jer su oslobodili i stvorili Hrvatsku, državu koju izgleda neki iz vlasti nisu ni željeli. Ali, to je kao i u odgoju. Darivanje bez zasluge vodi ka propasti, prvenstveno nadmoći onoga tko bez zasluge prima i zauzima poziciju …

Dakle, branitelji svojim prosvjedom ne žele skrenuti pozornost samo na sebe, već žele stati u obranu rušenja hrvatskog identiteta, hrvatske svijesti, suvereniteta i svega što bih moglo pridonijeti gospodarskom, nacionalnom, socijalnom pa i kulturnom dizastru. Oni indirektno upozoravaju na ključne probleme u domovini. Nije teško zamijetiti kako se puno toga u svih ovih mjeseci prosvjeda još više iskristalizirao i tematiziralo, zbog čega je i senzibiliziranost naroda na probleme u državi iz dana u dan sve veća. Dakle, ako ne vrijednujemo branitelje, ne vrijednujemo niti poštujemo njihovom borbom stvorenu nam domovinu Hrvatsku.

To više što u obranu svog naroda nije krenula organizirana vojska, trenirana i obučena za moguće agresorske ili terorističke napade, već ljudi različitih društvenih slojeva. Među njima i mnogi mladi tako rekuć podignuti iz školskih klupa, koji su bili motivirani isključivo instinktom obrane i spašavanja svog naroda, svojih sela i gradova. Generacije toga vremena se tada, po prvi put u tom obliku, konfrontirala sa nasiljem, strahom, traumama, ranjavanjima i smrću.

Iz Vlade se često čuje kako cijene i poštuju branitelje… Ali koje branitelje? Zadobiva se osjećaj kako ta podjela ide na One i Ove branitelje. Kao da su Oni koji su bili u ratu neki imaginarni ljudi koji su obranili Hrvatsku i pridonijeli njenoj stoljećima priželjkivanoj neovisnosti?. A branitelji u šatoru su Ovi koji se nakon povratka s ratišta navodno nisu asimilirali u suvremeno hrvatsko društvo već su se izgubili u depresiji, neradu, alkoholu, drogi ili nečemu drugomu neadekvatnom. Želi li se time reći kako su takvi socijalni teret društva i države? Tako se već godinama polemizira i smišlja način ne bi li ih se držalo pasivnima, nezamijećenima i pod kontrolom, jer su Oni ionako samo skupina koja opterećuje gospodarski, socijalni, pa i kulturni status RH.

Vladajući nisu prosvjedovali zbog paljenje hrvatske zastave u Beogradu

Zastava-Vukovar2

Kao da se ne želi razumjeti da su to oni isti ljudi koji su zasigurno u ratu izgubili jedan dio svoje ondašnje osobnosti, a neki je još nisu bili ni izgradili. Jer, prvo suočavanje sa odrastanjem i sazrijevanjem bio je upravo brutalni rat, koji im je oduzeo dio njihove zasebnosti. Dakle, to su još uvijek oni isti ljudi, ona ista bića koja su samo danas obilježena svatko svojom sudbinom. Zato oni nisu i ne smiju biti šatoraši ili paraziti koji tumaraju slobodnom Hrvatskom, kako ih neki pogrdno nazivaju.

Bi li se oni sada trebali stidjeti svoje invalidnosti, ili PTSP-a? Ili možda zato što su se borili za Domovinu, umjesto da su daleko od rata učili visoke škole, skrivali se kod prijatelja i rodbine u inozemstvu? Izgleda kako neki žele nametnuti dojam kao da su se oni igrali rata i sada bi ih se za te propale godine trebalo kazniti. Tako ih se degradira i na način što se permanentno naglašavaju nedostatci njihove osobnosti te se najpreciznijim parametrima mjeri njihov ratni put i invalidnost. Analizira se tko su i što su, koliko su se borili, koliko će im se milosti i naklonosti ukazati te tko će se i kako zalagati za njihove potrebe, koja vlada im je (bila) više ili manje naklonjena, u čijoj su funkciji, koji predsjednik ili premijer s njima manipulira i što već sve ne.

Ali se najmanje priča o njihovim zaslugama u Domovinskom ratu. Nepravedno se definira branitelje kao predmet ili objekt, kao neku instrumentaliziranu skupinu koja reagira u korist, ili ne korist, neke političke stranke ili nekih skupina. Pa upravo je braniteljska populacija ta koja je živi primjer jedinstvene Hrvatske, bez obzira na vjersku ili stranačku pripadnost. Stupivši u obranu Domovine oni nisu selektirali tko je manje ili više domoljub. Kad bi ih i danas gledali iz te perspektive, ne bi ih se stigmatiziralo kao da su serijski producirani, sa istim političkim, kulturnim i vjerskim načelima. Svi su oni u Domovinskom ratu bili samo HRVATI u obrani svoje Domovine, a to su i danas. A koje je i kakvo nečije vjersko, političko ili kulturno načelo, to je osobni stav i uvjerenje svakog od njih. Dodijelimo hrvatskim braniteljima simbolično diplomu za njihovo zalaganje. Diplomu koja se sastoji od poštovanja i vrjednovanja. Sjetimo se na poseban način naših poginulih branitelja za koje nikada nećemo saznati koje talente su oni posjedovali i koje smo vrijednosti s njima izgubili. Podsjećamo uvijek ponovo naše društvo što je zasluga tih ljudi, izražavajući poštovanje njihovim majkama, očevima, suprugama i djeci. To se može na različite načine pokazati…

Odgajajmo djecu u duhu ljubavi i ponosa prema Hrvatskoj, a isto tako neka znaju kako je, i u kojim okolnostima, stvorena naša država. Naučimo ih poštovati žrtvu mladih ljudi koji su u najtežim uvjetima naučili kako stati u obranu domovine. Neka s poštovanjem i ponosom gledaju u hrvatskog branitelja i invalida, jer je naša sloboda stvorena na njihovoj žrtvi. Oni su za domovinu ostavili na ratištu dio sebe i svojih mladenačkih snova. Kad osjete da ih sav njihov hrvatski narod poštuje i voli, tada će i sve tegobe branitelja biti manje. Osjećat će da je vrijedilo ostaviti dio svoga života na krvavim ratištima, jer su tom žrtvom pridonijeli miru i slobodi svog hrvatskog naroda. Svaki čovjek trebao bi ubirati plodove svoga truda i rada za posebna djela. Zar obraniti i stvoriti državu nije veliko djelo?

Dr. Nives Katarina Haupt, 
Wiesbaden, Njemačka

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Milivoj Lokas: Prosvjed u VukoWaru 13.10.2018.

Objavljeno

na

Objavio

Svatko ima pravo iznositi svoja razmišljanja, stoga se usudim iznijeti i svoje osobno. O strahotama ne mogu pisati jer su one duboko urezane u svakog od nas, a najviše u javna svjedočenja žrtava agresije i terora s kojima se preživjele žrtve i danas moraju nositi, a to boli jako, jako, piše Milivoj Lokas:

Jako sam tužan, razočaran, šokiran,….

Najveći dio (skoro sve) sam izravno, na portalu Kamenjar.com prosvjed u VUKOWARU, gledao, slušao, srce mi se stezalo…..nisam mogao više izdržati od bola koji me prožimao i izišao sam u kratku šetnju, dovoljnu da smognem snage pogledati, poslušati nastavak.

U trenutku uključenja još za govornicom nije nastupio gradonačelnik grada VUKOWARA g. Ivan Penava.
Odslušao sam i njegov govor u cijelosti.

Poslije govora g. Ivana Penave izišao sam opet u malo dužu šetnju s mislima, razmišljanjima, svjedočenjima, …. i cijelom prosvjedu. Morao sam na sve moguće načine izbaciti osjećaje iz sebe da bih skupio snagu analizirati makar malenim dijelom cijeli prosvjed.

DAN POSLIJE

Danas sam opet uključio snimku i polako analizirao što se u stvari 13.10.2018. uopće dogodilo i što je rečeno, na kakav način, u kakvoj režiji, … …

Najupečatljivije je što sam duboko povrijeđen jer je ukupan dojam da sam danas velikim dijelom uvjeren da je braniteljska populacija još jednom podijeljena.

Svatko ima pravo iznositi svoja razmišljanja, stoga se usudim iznijeti i svoje osobno. O strahotama ne mogu pisati jer su one duboko urezane u svakog od nas, a najviše u javna svjedočenja žrtava agresije i terora s kojima se preživjele žrtve i danas moraju nositi, a to boli jako, jako.

Moram se osvrnuti na govor g. Ivana Penave koji je u 29 minuta i 0 sekundi (+- 4 sekunde) deset puta ponovio riječi: „27 godina“!

Slušao sam ga s punom pozornošću i čekao i čekao kad će završiti koju rečenicu. Neka mi bude oprošteno, ali kao da je kopirao jednog saborskog zastupnika nacionalnih manjina, ali ga je premašio u stankama između riječi.

To slušati dva puta za redom po 29 minuta mi nikako nije „sjelo“ već sam postavke na video uratku postavio na brzinu 1,25, ali ni to nije bilo dovoljno, tj. bilo je presporo. Prebacio sam na brzinu 1,5, ali ni to nije bilo zadovoljavajuće, već sam najbolji rezultat slušanja imao pri brzini 2,0.

To mi je pomoglo uopće i razumjeti kako je g. Penava izrekao to što je izrekao i još mi nije jasno, da ako je istina da se Predmet „Ovčara“ otvorio tek prošle godine tj. za vrijeme naše i njegove 14. Vlade RH, a on redom svaljuje krivicu na sve ….. Donekle bih i to razumio, ali ne želim razumjeti jer je g. Penava gradonačelnik GRADA HEROJA od 2014. godine, a ne od 2017.

Dobro, razumijem da to nije mogao napraviti tada, ali, ruku na srce mogao je to napraviti 2015. kao opomenu tadašnjoj i svim budućim Vladama RH, ali NIJE!

Nije čak to napravio ni 2016. godine, a mogao je. Mogao je i 2017., ali NIJE, već baš sad i to 2018. godine! Koliko tražio opravdanja i iz svog govora, opravdanja NEMA!

Poštovani gradonačelniče Grada HEROJA – NE VALJA VAM POSAO!

Kao potvrdu napisanog moram se osvrnuti i na riječi g. Tomislava Josića koji je rekao: „..27. godina nismo imali gradonačelnika…“! …. ???????????

Na prvu, čovjek ne pohvata sve rečeno jer osjećaji blokiraju razum, ali kad preslušate sve polako i smireno, (osim govora g. Penave koji sam morao „ubrzati“) onda se zapitate: „ Što to g. Josić uopće priča?! Zar je g. Ivan Penava postao gradonačelnikom tek 2017. godine, a ne 2014.?

Koliko mene sjećanje služi, a postavio sam pitanje i potražio (drugo mišljenje) Dr. Google, pa i on kaže da je g. Ivan Penava na Izborima za gradonačelnika grada Vukovara pobijedio u drugom krugu 29.06.2014. sa 191 glasom više od protukandidata i postao gradonačelnikom.

2014.????

Sad se opet moramo vratiti na riječi g. Tomislava Josića koji je rekao da „..27 godina nismo imali gradonačelnika…“ …..ma tko je tu sad „lud“ ili nekomu ne štima matematika!?!?

Danas je 2018. godina, a sad zamislimo da se ovaj „prosvjed“ dogodio 2015. godine i kako bi bilo jako lijepo slušati g. Ivana Penavu kad kaže : „…24. godine…“ i tako točno 10 puta.

Kad sagledamo tko je i iz „političke elite“ došao dati potporu i naslikavati se, jedno je jasno, tj. 2 + 2 : 2 = 222.

Iskoristiti žrtve terora sotonističke srbočetničke agresije za „jeftine političke bodove“, uistinu je ogavno!

Osobna potpora svim žrtvama i duboko suosjećanje s njihovim patnjama i traumama uz riječi:

„ Pravda jeste spora, ali je dostižna! (ako ne u ljudskom vremenu, a ono sigurno u Božjem jer On sve vidi i sve zna)!

Neka Vas Gospodin blagoslovi i vodi u sve dane života, a poginulima,nestalima, preminulima i onih kojih više nema: Pokoj vječni daruj im Gospodine i svjetlost vječna svijetlila njima“! Počivali u miru Božjem!

Milivoj Lokas

Stavovi izneseni u kolumnama su stavovi autora te ne moraju nužno odgovarati stavovima portala Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Jesu li teške optužbe iz Vukovara stigle do onih kojih se to tiče?

Objavljeno

na

Nakon mirnog i dostojanstvenog skupa u Vukovaru, kojem je bilo nazočno na tisuće ljudi iz svih krajeva naše Domovine, ali i inozemstva, a na kojem smo ponovno čuli žalosnu šutnju hrvatske države na neprocesuirane zločine srbijanskog i inog agresora u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata, postavlja se pitanje – a što dalje?

Ako sve ostane na iznesenim činjenicama, na iskazima svjedoka, koji su govorili i imena svojih mučitelja, koji su prstom ukazivali na one koji su ubijali nevine Hrvate (sic!), koji su pričali da pojedini ratni zločinci i dalje rade u hrvatskim državnim institucijama, da oni koji su trebali sve ove godine nisu privodili pravdi ratne i ine zločince, već što više cijelo su ih vrijeme marginalizirali i prešućivali, onda je nanesena još  jedna bolna rana onima koji su nevini pali za slobodnu, samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu.

Na ovom skupu, tražila se istina, koja se kad su ratni i ini zločini u pitanju, naprosto izgubila tijekom proteklih 27 godina. Međutim, još nije kasno, a to smo čuli i od preživjelih svjedoka, da se ne pronađe. Ako će se čekati, gospodo i drugovi, kako neki to očito i žele da se to nikada ne desi,  onda su uzalud pali i svi oni koji su se srcem i dušom borili za Domovinu.

Možemo li to dopustiti?

U svom govoru, gradonačelnik Grada Vukovara Ivan Penava, inače inicijator ovog potresnog skupa, među ostalim citirao je iz jedne knjige Vladimira Šeksa da je 1991. Hrvatska puštala na slobodu već uhićene srbijanske i ine ratne zločince-ubojice, koji su kasnije u odsutnosti osuđen, a nakon toga (da ti pamet stane) – abolirani!

Tko je to i zašto naredio, zašto se ne progoni te i takve izdajice-zločince, kao što se progoni i zatvara, hrvatske branitelje i po tzv. zapovjednoj odgovornosti?

Veličanstveni skup u Vukovaru zapravo je bio  – optužnica!

Jesu li je čuli oni koji su je trebali čuti, tim prije što tamo nismo vidjeli nikoga, ali baš nikoga koga se sve te teške riječi tiču.

Skup nije prenosila ni Hrvatska radio televizija, iako ima čak četiri programa. Oni su vjerojatno smatrali da ratni zločini iz hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata „nikoga“ ne zanimaju, a najmanje stotine tisuća onih koji im svakog mjeseca moraju plaćati pretplatu.

Prenose čak i trećerazredne loptoguračke utakmice, ali istinu za Hrvatsku – ne!

Dosta nam je zamagljivanja, marginaliziranja i povraćanja po nevinim žrtvama Domovinskoga rata, tim prije što je svaki pedalj vukovarske ili škabrnjske zemlje natopljen krvlju.

Vrijeme je da oni koji trebaju počnu raditi svoj posao, da se ratne i ine ubojice slobodno ne šeću vukovarskim i drugim ulicama, da se privedu pravdi oni koji su svakodnevno tisućama raketa gađali vukovarsku ratnu bolnicu, koji su nam ostavili najmanje 150 masovnih grobnica te da napokon  srbijanski i ini agresori nadoknade Hrvatskoj i hrvatskom narodu barem dio izgubljenog (poginule nam ne mogu vratiti) tijekom ratnih godina.

Vukovar je u subotu, 13. listopada 2018.  pokazao i dokazao da više ne će i ne može šutjeti.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari