Pratite nas

Komentar

Prosvjed u Vukovaru

Objavljeno

na

Foto: mcdrvu.hr

U demokraciji svatko, bilo kada, bilo gdje i s obzirom na bilo što ima pravo na prosvjed pa tako i organizatori prosvjeda u Vukovaru 13. 10. 2018. u 14:00 sati. Nasuprot tome, svima koji ga stranačkim, pravnim i gospodarskim sredstvima spriječavaju treba reći kako su najgori zamislivi protudemokrati kojima bi bilo razumno doživotno zabraniti bavljenje politikom, radom u javnim službama i za državne kompanije. Uvijek im preostaju blagodati sjevernokorejskog slobodnog poduzetništva i liberalne demokracije.

Ako pokušaji spriječavanja, koji su konstantno na djelu i bit će sljedećih 13 dana dovode do toga da se prosvjednici trebaju opravdavati kako je prosvjed apolitičan što i čine u ime stranačke stege, hinjene ljubavi prema velikom vođi ili neke druge bedastoće, onda je vrag zel šalu, jer ne samo da su 99% prosvjeda između ostalog i politički, nego većina njih ne mogu uopće biti prosvjedima ako nisu i politički.

Kakvoćom on ostaje prosvjed, iako ga se u ovom slučaju kao prosvjed protiv neprocesuiranja ratnih zločina medijski transakcidentira u komemoraciju što nije, jer mu sadržaj nije žal nego srdžba, krik i bijes. I kolikoćom ga se nastoji smanjiti na irelevantnim veličinu. Prosvjed jednoga i prosvjed 10.000 jednako su relevantni. Svakom je prosvjedu jedan prosvjednik nužan i dovoljan, a oni kojima je veličina presudna metaforički su zapeli s osjećajem manje vrijednosti u 7. razredu, u WC-u s trokutom u ruci prislonjenim uz… Drugim i ljepšim riječima: „Tražio sam među njima nekoga da podigne zidine i stane na proboje preda me u obranu zemlje, da je ne zatrem, i ne nađoh nikoga.“ (Ez 22:30).

Dodatak: Tko politizira prosvjed?

Sve ovdje rečeno je ovdje jer je drugotno u odnosu na pravo, sadržaj i svrhu prosvjeda pa se čini neprimjerenim o tome čak i pisati u tijelu teksta koji se bavi obranom prava na prosvjed i poticanjem na prosvjedovanje kao elementarnim demokratskim pravom. No s obzirom kako se u tijelu teksta spominjane teme povezuju s prosvjednom nastojim ih u ovom dodatku raskrinkati i odbaciti kao minorne, nevažne i tipično hrvatski trećerazredne.

Pitanje „Tko stoji iza prosvjeda i zašto?“ možda bi bilo važno da nema pitanja koje postavlja sam prosvjed „Tko stoji iza neprocesuiranja ratnih zločina i zašto?“ koje pak prethodno pitanje čini licemjernim, uvredljivim, politikantskim i vlastodržačkim. Naravski da netko stoji iza prosvjeda. Točno oni koji su prosvjed prijavili nadležnima. „Tko stoji iza njih?“ može pitati samo glupan nesposoban odgovoriti na implicitno pitanje „Tko stoji iza njega i zašto?“ kao postavljača pitanja „Tko stoji iza njih?“.

Vlast je direktno i indirektno uspjela ne samo potaknuti izjavu kako je prosvjed apolitičan, ne samo kako je ona sama predivna, nego čak i javna otkazivanja dolaska na prosvjed. Time se samo na prvi pogled odbija sudjelovanje u navodno politiziranom prosvjedu i samo osobito naivan u to može vjerovati dok se zaista ispovjeda vjera u velikog vođu. Prosvjedovanje je izjednačeno s vođom. Tko prosvjeduje ne voli ga, a tko ne prosvjeduje voli ga.

Mediji su odradili svoj dio posla (sve središnje novine i portali; čast iznimkama). Pitanje „Zašto zločinci nisu procesuirani 27 godina?“ potisnuto je u ime pitanja „Zašto se baš nakon 27 godina prosvjeduje?“. Treba imati osobitog interesa spojenog s ispranim mozgom kako bi se povjerovalo u ovu manipulaciju koja je izdašno neposredno i posredno podržana (novcem, moći, utjecajem ili kako vam drago), a samo zrno zdravog razuma kako bi se shvatilo da je doslovno svaki trenutak pogodan za prosvjed, pa tako i 13. 10. 2018. godine.

Uz zdrav razum žličica kalkulacije nije na odmet. Svatko tko se pojavi na prosvjedu u Vukovaru a tko obnaša službu zastupnika ne treba se nadati ugodnim posljedicama, jer sve će se svesti na zbrajanje ručica po saboru, županijama, općinama i gradovima. Račun je jasan. Očuvati većinu pod svaku cijenu, čak i pod uvjetom koaliranja s onim koji je nesposoban javno odgovoriti „Da.“ na pitanje „Šteti li Hrvatskoj njezino izjednačavanje s nacističkom Njemačkom ili ne?“.

To da se prosvjedom „Ide na emocije onih koji su najviše stradali, u situaciji kada je to zločin koji se dogodio prije 27 godina, i davati povoda onima kojima je interes srušiti parlamentarnu većinu…“ prije svega je iracionalno. Naime izgovoritelj te tvrdnje nije pojasnio što mu znače riječi „u situaciji kada je to zločin koji se dogodio prije 27 godina“. Koju je posluku želio porati? Da je zločin manji jer je prošlo 27 godina? Možda nestane u sljedećih 27 godina? Kako je nemoguće procesuirati ga? Izraz „davati povoda“ treba svakako dokazati za što spomenuti nije ponudio čak ni indiciju ili slutnju.

Vrhunac izjave su riječi „onima kojima je interes srušiti parlamentarnu većinu“. Povezivati prosvjed na način da ga se proglašava „davanjem povoda“ s rušiteljima većine jest upravo ono što prosvjedu i prigovara, tj. politizacija zločina koje nije procesuirao njegov HDZ 19 od 27 godina od počinjenja. Što se rušenja tiče to je svačije pravo svim demokratskim sredstvima. Svakog saborskog zastupnika, svakog državljanina RH s pravom glasa, svake stranke vladajuće koalicije ili oporbe. Ako tkogod ima konkluzivne argumente u prilog tome kako je većina loša, onda ima političku dužnost rušiti ju. Prošlo je totalitarno vrijeme proglašavanja državnim neprijateljem protivnika vlasti, a nadajmo se nadolasku vremena proglašavanja takvih herojima demokracije i držanja istih na dlanu kao kapi vode.

Izjave o manipulaciji i nepravovremenosti prosvjeda krajnje su sulude. Naime, vrijeme HDZ-ovog koaliranja s Pupovcem i „manjincima“ nije pravo vrijeme jer se koalicija može razvrgnuti pa treba biti oprezan što HDZ i jest. Primjerice, Onaj Koji Može Što Hoće ili Onaj Kojem Nitko Neće rabi izraze određen problem i jedno ozračje i time se jasno ne želi zamjeriti koalicijskom partneru. Ministar branitelja ide tako daleko da gađanje hranom izjednačava sa stradanjem i patnjom itd. Na pitanje „Je li vrijeme trajanja koalicije HDZ-a i „manjinaca“ važnije vrijeme od vremena daljnjeg neprocesuiranja ratnih zločina?“ HDZ odgovara „Da.“. No, činjenični odgovor glasi „Ne.“ jer za 27 godina malo će se ljudi sjećati čak i imena današnjeg Predsjednika Vlade RH, ali i dalje će biti žive žrtve zločina koji vjerojatno neće biti procesuiran u ime neke nove, bolje i stabilnije koalicije.

Zaoštrimo do kraja. Sjetimo se kako je sadašnjem Predsjedniku Vlade RH bezgriješan prvi Predsjednik RH postupao po ovom pitanju, svih događaja u međuvremenu pa do nedavnih tijekom kojih HDZ nije uspio samostalno oblikovati saborsku većinu i bio prisiljen koalirati sa svime što može podići ruku. Početak poteškoće je unutarnja poteškoća jedne stranke koja se podiže na pijedestal nacionalne ali koju zdrav razum ni pod kojim uvjetima ne može postaviti na istu ravan s poteškoćom koju ima ma i jedna žrtva zločina koja 27 godina živi bez da je zločin procesuiran a nerijetko i na par stotina metara od vjerojatnog počinitelja.

Ako je netko ispolitizirao nacionalnu i državničku scenu svojim vlastitim unutarstranačkim propustima i time ucjenjuje naciju, onda je to HDZ, a ono što gledamo su posljedice HDZ-ove nesposobnosti nošenja sa samom sobom. Zašto bismo to trebali trpjeti? Nema razloga. Da sutra s političkog lica Hrvatske zauvijek nestanu i SDP i HDZ (a na dobrom su putu) vjerojatno bi mnogi za tim žalili u ime gubitka izvora zarade, ali naciji bi laknulo, jer ovakva kolikoća ispodprosječnosti postaje nakaradna i komična, a pod njezino krilo gurati žrtvu koja je u svakom smislu natprosječna i nikad procesuiran zločin tragično je ne samo za stranku nego i za sve njezine članove koji to ponaosob čine.

izv. prof. dr. Kristijan Krkač/A propos

Što vi mislite o ovoj temi?

Komentar

Mišetić: Milorad Pupovac i Dejan Jović NIKADA neće priznati: ‘Srebrenica je genocid’

Objavljeno

na

Objavio

Odvjetnik Luka Mišetić je u objavi na društvenim mrežama čestitao novinarima N1 jer su, kako je kazao, razotkrili Milorada Pupovca koji, kao i Dejan Jović, NIKADA neće priznati: ‘Srebrenica je genocid’

Čestitke za N1 što ste Pupovacu postavili teška pitanja. Može me osobno napasti onoliko koliko želi, ali novinari bi trebali vidjeti kroz njegove taktike. Milorad Pupovac i Dejan Jović NIKADA neće priznati: ‘Srebrenica je genocid'”, napisao je Mišetić.

Potom je u drugom tvitu napisao:

Većina u medijima dopušta Pupovcu i Joviću da se predstavljaju kao ‘Europljani’ i ‘progresivci’, dok istovremeno izbjegavaju moguću ‘kompromitaciju’ kod njihove glasačke baze priznavanjem genocida u Srebrenici. Zato, čestitke još jednom, N1. Časna ste iznimka. Razotkrili ste ga, napisao je Mišetić.

Podsjetimo, gostujući u studiju N1 Milorad Pupovac komentirao je i prozivku odvjetnika Luke Mišetića da negira genocid u Srebrenici.

Gospodin Mišetić je mene za nešto prozivao. Taj gospodin ne zavređuje da se osvrćem na njegove objede jer on je jedan običan ratni profiter koji nesreću Bošnjaka, Hrvata i Srba iz svoje američke debelje fotelje naplaćuje debelim i golemim sumama novca, uključujući i novce ove države. Zadnji je koji meni i Joviću može spočitavati da negiramo bilo kakvu vrstu zločina i bilo čije stradanje. Prema tome, molim Vas, nemojte me pitati o tome jer to je za mene uvredljivo, kazao je Pupovac.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Marko Ljubić: Država je uzročnik, a ne ovisnik o demografskim problemima

Objavljeno

na

Objavio

“Demografija je u ovom trenutku, nažalost, pitanje svih pitanja, o čijem rješavanju ovisi budućnost našeg naroda, a samim time i budućnost Hrvatske kao države jer bez ljudi neme ni države”, poručuje Kolinda Grabar Kitarović.

Nije demografija ključno pitanje jer demografija je znanstvena disciplina, a demografsko stanje na nekom prostoru je uvijek posljedica nekih uzroka. Uzroci mogu biti dugotrajne egzistencijalne nesigurnosti ljudi zbog ratova, bezakonja, teških klimatskih uvjeta, različitih prirodnih poremećaja i katastrofa.

U Hrvatskoj se posve očito ne radi o prirodnim i klimatskim poremećajima, ne radi se ni o ratovima i trajnim ratnim sukobima, niti se radi o neuređenim društvenim odnosima, jer Hrvatskom upravlja država Republika Hrvatska. Društveni odnosi mogu biti uređeni svakako, dobro i loše, destruktivno i razvojno, mogu poticati smrt, mogu život.

U Hrvatskoj treba razmotriti te odnose, tu je ključ problema. Višegodišnje konstatacije o opasnim demografskim trendovima svakako su primjerene demografima Akrapu ili Štercu, analitičarima u raznim institutima, kolumnistima, no nisu primjerene nekome tko se nalazi na čelu države.

Ponavljanje, i to netočnih teza, nije kako se to želi predstaviti, pokušaj senzibiliziranja javnosti i prije svega ljudi i struktura koje donose odluke i upravljaju društvenim procesima, ako je i bilo u prvim porukama toga tipa. Višegodišnje ponavljanje s pozicije predsjednice Republike je izravno priznanje neuspješnosti države, svoje osobne neuspješnosti, a ako se ponavljaju netočne teze, onda je to i puno gore od toga.

Budućnost hrvatskog naroda ponajprije ovisi od stupnja uspješnosti i ostvarenih rezultata njegove države, pogotovo o tome koliko je ta država i njezine politike utemeljena na svim pojedinačnim voljama pripadnika naroda čije ime nosi. Ili drugačije, budućnost hrvatskog naroda izravno ovisi od suglasnosti razvojnih i poželjnih ciljeva tog naroda i ciljeva državnog poretka. Ključno je pitanje, ako je odavno to upitno, jesu li ciljevi državnog poretka suglasni s ciljevima većine hrvatskog naroda?

Čak ni to ne znamo pouzdano, iako bi znati to bio prvi temeljni korak u detektiranju uzroka svih bitnih problema, zatim definiranju njihovih rješenja, pa onda otklanjanju slabosti i konačno provođenju politika razvoja.

Ne može se razgovarati o demografskim problemima na pojedinačnim i izoliranim slučajevima ili lokalitetima, a imati unitarnu državu hrvatskog naroda, koja je dužna voditi računa o cjelini nacionalnih ciljeva i stanja uspostavljanjem razvojnih ravnoteža međusobne ovisnosti skupina, podzajednica i regija.

Ne mogu se problemi s iseljavanjem iz Slavonije rješiti u Slavoniji, jer tamo nisu nastali, niti se problemi iseljavanja Slavonije mogu rješiti bez paralelnog rješavanja odumiranja Like. Niti se mogu ti problemi rješavati jednim obrascem. Ne može se govoriti o realnim uzrocima iseljavanja primjerice, bez ijednoga jedinoga složenog multidisciplinarnog istraživanja koje bi, uz ostalo, odgovorilo na pitanje – tko su ljudi koji se iseljavaju?

Jednako je važno odgovoriti na pitanje, tko su ljudi koji ne iseljavaju, te što prvi znače za prirodni priraštaj stanovništva, a što drugi? Iz kakvih obitelji potječu ljudi koji odlaze, jesu li to tradicionalne hrvatske i kršćanske obitelji, kakva im je socijalna i vrjednosna etnogeneza, kakav im je kulturološki profil i društveni status tjekom zadnjih recimo sedamdeset do sto godina, u kakvoj korelaciji su te obitelji i pojedinci iz njih bile prema državnim poretcima?

Prilično je lako i izvjesno zadati očekivani rezultatski okvir i usmjerenje istraživačkog postupka u ovom slučaju. Samo treba postaviti pitanje – kome se, kako, kojim modelima i institucionalnim upravljačkim mehanizmima države u zadnjih dvadesetak, ali i stotinu godina, isplati ostati u Hrvatskoj, tko tu ostvaruje svoj životni i društveni san, je li taj san i koliko je općehrvatski po svojim obilježjima, a tko ne može ostvariti svoj životni i društveni san, ili kome je to otežano? Onda ćemo lako doći na područje ostvarene egzistencije, realnog društvenog utjecaja i postavljenih društvenih normi, koje na sve to presudno utječu.

Tu leži razlog izrazito neugodnih demografskih procesa, jer, društveni uzori javne, u javnosti pretežite strukture, nisu ni blizu tradicionalne, one stvaralačke, natalitetne, proizvodne i stvaralačko-vrjednosne Hrvatske, kojoj preferira golema većina hrvatskog naroda, nego raspodjelne i bezuvjetno upravljačke Hrvatske, koja se množi nužno preuzimajući izvan svake konkurentnosti i dokazivanja na području stvaranja, isključivo sve manipulativnijim modelima i kontrolira sve društvene procese upravljanja. Kolinda Grabar Kitarović dovodi u vezu opstanak države s demografskim trendovima. To uopće nije zakonitost.

Države je bilo i kad je poubijano više Hrvata nego je iseljeno zadnjih par godina, države je bilo od stoljeća sedmog. Uvijek je netko upravljao, a onaj tko upravlja država je. Države se ne određuju po tome nad kim imaju ovlasti, nego po tome tko odlučuje o nositeljima državnih pozicija odlučivanja. Kada su Beč ili Budimpešta imali ključni utjecaj, država je bila njihova, kada je Beograd imao taj utjecaj, bila je srpska, a danas, kada više od pola hrvatskog naroda ne može utjecati na državne politike – nije hrvatska. Iako se tako zove. I u tom grmu leži zec.

Svi hrvatski problemi nastaju zbog tog raskoraka i ništa se ne može započeti uspješno rješavati bez spajanja izravne volje kompletnog naroda i nacionalnih ciljeva s odlučivanjem o njima. Država se može osigurati da bude neupitno hrvatska, bez obzira na demografske trendove. I mora. To je prvi preduvjet za početak zaustavljanja tih trendova, jer će isključiti namjerne poticaje, politikama ili nečinjenjem, državnih uprava obezhrvaćivanju hrvatskih životnih prostora s ciljem da ih zauzme netko drugi.

Profil i karakter države i njena hrvatska komponenta uvijek ovisi od onoga tko bira, ne od onoga nad kim se upravlja. Zato bi Predsjednica Republike, umjesto konstatacija o demografiji morala pokrenuti kampanju vraćanja države u ruke cjelokupnom hrvatskom narodu, jer je to jedini način stvaranja uprave, odnosno države, na nacionalnu sliku i priliku. Posljedično će iz toga nastati i takve politike.

Stvorit će se preduvjeti u Hrvatskoj, upravo takvim političkim odlukama, da oni koji odlaze ostaju, a vrlo vjerojatno oni koji danas ostaju jer im se isplati da oni drugi odlaze, da tada iseljavaju. Potpuno sam siguran da taj proces iseljavanja, koga bi pratio kontraproces ostajanja, ne bi loše odrazio na demografsko stanje, nego bi bilo potpuno suprotno.

Figurativno, odlazili bi promotori smrti, ostajali promotori života. Ne bi se na ulicama hodalo za život, nego u institucijama. Zato svi procesi u Hrvatskoj isključivo ovise i uvjetovani su državno političkim poretkom i njegovim kvalifikacijama, sve drugo su posljedice i jedini način rješavanja neugodnih i opasnih posljedica je promjena poretka, koji ih uzrokuje.

Nikada se nije dogodilo da uzročnik otklanja posljedice koje uzrokuje. Stoga je preduvjet rješavanja demografskih problema, a to znači kompleksa uzroka koji utječu na stanje života, potpuna promjena izbornog sustava, a samim time i državno-političkog poretka, komentirao je Marko Ljubić na facebooku

 

Predsjednica: Demografija je ključno pitanje za opstanak hrvatskog naroda i države

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari