Pratite nas

Reagiranja

Protiv muslimana Hasanbegovića lažnom optužnicom barjaktara klevete

Objavljeno

na

Hrvatski helsinški odbor na čelu s Ivanom Zvonimirom Čičkom oglasilo se opširnim priopćenjem o imenovanju Zlatka Hasanbegovića za ministra kulture. Priopćenje prenosimo u cijelosti.

[ad id=”68099″]

”Hrvatska javnost pomno je pratila formiranje nove Vlade u Saboru (Parlamentu). Poseban razlog bila je galama kojom su gubitničke stranke i dio njima ideološki bliskih nevladinih udruga dočekali prijedlog imenovanja Josipa Buljevića (Ministarstvo obrane), Zlatka Hasanbegovića (Ministarstvo kulture) i Mije Crnoje (Ministarstvo branitelja).

O lažima upućenim na račun Josipa Buljevića Hrvatski helsinški odbor (HHO) se oglasio u petak, 21. siječnja 2016. Što se ministra kulure dr. sc. Zlatka Hasanbegovića tiče, on je uvaženi član akademske zajednice, povjesničar čiju znanstvenu stručnost nitko ozbiljan ne osporava. Njegovu kandidaturu za ministra tzv. nevladine udruge za ljudska prava osporavale su lažima i klevetama koje su pisanim putem lansirale u svijet. Perjanica klevetanja bilo je Hrvatsko novinarsko društvo koje bi trebalo biti najuporniji i najjači promicatelj istina bez obzira na cijenu, a ne barjaktar kleveta i laži. HND je optužilo Hasanbegovića da je bio član Hrvatskog oslobodilačkog pokreta (HOP) koji je utemeljio ustaški poglavnik Ante Pavelić. To je notorna laž za koju nema nikakvog dokaza. HND se „najoštrije protivi“ njegovu imenovanju za ministra kulture, budući je to Ministarstvo „nadležno i za discipliniranje nepoćudnih novinara.“ Ova je tvrdnja jednostavno besmislica, jer Ministarstvo kulture nema nikakvo zakonsko uporište za discipliniranje novinara, a 90 posto njih zaposleno je u privatnim medijima. Uz to, HND je optužio Hasanbegovića da je u jednoj televizijskoj emisiji izjavio kako je „antifašizam, jedna od temeljnih odrednica Ustava Republike, najobičnija floskula.

Izvršni odbor Hrvatskoga helsinškog odbora (IO HHO) smatra da su optužbe protiv Hasanbegovića neutemeljene. HHO je još u svojoj izjavi od 28. travnja 2009. istaknuo da je termin „antifašizam omiljeni ideologem apologeta nositelja filokomunističke obnove, stvarnih povijesnih revizionista koji u uvjetima međunarodne gospodarske (i političke) krize opet šire svoj sirenski zov.“ Oni uporno pokušavaju prikriti stvarni karakter komunističkog zločinačkog režima koji se skriva iza ideologema „antifašizam“. Odbor smatra da „režim (u ovom slučaju jugoslavenski komunistički), koji je odgovoran za zločine jest zločinački. Lideri odgovorni za zločine jesu zločinci, a oni koji opravdavaju zločine otvaraju vrata novim zločinima.“ I to je pravo lice onih koji se skrivaju iza jugoslavenske (a danas hrvatske) inačice „antifašizma“. Neosporno je da su tzv. hrvatski antifašisti-komunisti, kao Staljinova produžena ruka, vodili oružanu i ideološku borbu protiv same ideje o hrvatskoj državi, a nositelje te ideje progonili do smrti i istrebljenja. Srećom u tome nisu uspjeli, što je vidljivo iz činjenice stvaranja današnje hrvatske države, jer se narod ne može istrijebiti. Slavljenje masovnih ubojstava i masovnog ubojice – diktatora Tita – koji između ’45. i ’51. pobio pola milijuna ljudi, ne može biti civilizacijska vrijednost i ne može se nazvati antifašizmom. U hrvatskom slučaju, ideologem „antifašizam“ označuje povijesno iskustvo zatiranja političkih, građanskih, državljanskih i ljudskih prava i on je u hrvatskoj povijesnoj memoriji sinonim za zločin. U europskom kontekstu i u kontekstu suvremenih civilizacijskih vrijednosti antifašizam je sastavni dio termina antitotalitarizam koji podrazumijeva podjednak odmak i od fašizma i od komunizma. Vidljivo je to i iz Rezolucije o europskoj savjesti i totalitarizmu od 2. travnja 2009.

Doista, ideologem „antifašizam“, kao što tvrdi Hasanbegović, ne nalazi se u hrvatskom Ustavu. U izvorišnim osnovama (preambuli) hrvatskoga Ustava, u točki 12., u sklopu izričaja o državno-pravnom kontinuitetu hrvatske države, stoji da se taj kontinuitet nastavlja u: „uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju Drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963 – 1990.)“. Međutim, u Izvorišnim osnovama jednako tako stoji da je: „na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski narod na prvim demokratskim izborima (godine 1990.) slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost.“ Drugim riječima u Izvorišnim osnovama stoji da je hrvatski narod demokratskim izborima odbacio komunistički sustav i Jugoslaviju, koji se i sada pokušavaju sakriti iza ideologema „antifašizam“.

Sporna izjava koju je Hasanbegović dao Hrvatskoj televiziji glasi: „Domovinski rat je jedini u 20. stoljeću u kojem su Hrvati izašli kao istinski pobjednici i jedini temelj na kojem se treba graditi Hrvatska. Duhovi i zlodusi prošlosti izazivat će stalni rascjep i beskrajne debate. Antifašizam nije temelj ove države već floskula koja nema utemeljenje u ustavnom tekstu, ne spominje se nigdje ni jednom riječju u Ustavu”. IO HHO smatra da je hrvatski narod Domovinskim ratom izborio državnu i političku slobodu, boreći se upravo protiv sustava vrijednosti koji se krio iza ideologema „antifašizam“. Glavne optužbe iz redova velikosrpskog agresora na Hrvatsku svodile su se na tvrdnju da je u Hrvatskoj na vlasti fašizam i ustaštvo koje treba zaustaviti oružjem. Oni koji danas optužuju novu hrvatsku vlast, pa prema tome i velik dio hrvatskog naroda koji je tu vlast slobodnom voljom izabrao, a koje tužitelje predvodi bivši premijer Milanović, svojim tvrdnjama o ustaškom karakteru nove vlasti nastavljaju tu istu velikosrpsku retoriku i politiku.

Proširenu optužnicu HND-a podržalo je 66 nevladnih udruga. Njih pedesetak predstavljalo je sveukupno članstvo tih udruga, dočekalo je Hasanbegovića i druge zastupnike, prilikom njihova dolaska na sjednicu Sabora, uzvicima „Goebbels, Goebbels.“ i sličnim uzvicima. Ovom prilikom dužni smo naglasiti da su brojni pripadnici salonskog establišmenta koji se predstavljaju borcima za ljudska prava izrugivali i vrijeđali Hasanbegovićevu pripadnost islamskoj vjeroispovijesti u brojnim medijima i na portalima, što je sada, u sklopu islamofobije u Europi, među ljevičarima i desničarima u modi.

Uličarski stil prozivanja Hasanbegovića preselio se u saborske klupe, gdje je zastupnik Socijaldemokratske partije (SDP) Nenad Stazić, nastavio klevetati i izmišljati laži o Hasanbegoviću. Stazić, inače poznat po svojoj rigidnoj retorici koja ne spada u uljuđenu parlamentarnu demokraciju, između ostaloga, zamjerio je Hasanbegoviću činjenicu da je član Počasnog bleiburškog voda koji njeguje tradiciju pijeteta prema žrtvama komunističkog režima sublimiranog u pojmu „hrvatski križni put“. Optužio je udrugu Križni put da na Web stranici ima ustaški pozdrav „za dom spremni“, iako ta udruga nema ni web stranicu ni portal, tvrdeći da će Hasanbegović koristiti položaj ministra kako bi vratio pokroviteljstvo Hrvatskog sabora nad komemoracijom koja se svake godine u svibnju mjesecu održava u mjestu Bleiburg. Komemoracija se održava  kao spomen na dan kad je britanska vojska zarobljenike – civile žene i djecu koji su se iz Hrvatske povlačili prema Austriji i predali se Britancima – izručila Titovim partizanima koji su vansudskim egzekucijama počinili masovni ratni zločin.

Prošle godine pokroviteljica komemoracije u Bleiburgu bila je predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović, pa je ovaj njegov napad zapravo napad na Predsjednicu Republike. Osporavajući Hasanbegovićevu tezu o antifašizmu kao floskuli, Stazić je optužio novu hrvatsku vlast za filoustaštvo, što je postalo poštapalica SDP-ovih radikala nakon izbornog poraza kojom se oni koriste u pomanjkanju drugih argumenata. A upravo je bivša vladajuća garnitura do proglašenja izbornih rezultata neprekidno isticala kako bismo se u Hrvatskoj već jednom trebali prestati dijeliti na ustaše i partizane.

IO HHO vjeruje da će ministar dr. Zlatan Hasanbegović svojim radom u Ministarstvu i Vladi najuspješnije demantirati ove klevete i laži, a najbolji nadzor njegovog rada imat će javnost i birači”, stoji u priopćenju HHO-a koje potpisuje predsjednik Ivan Zvonimir Čičak.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Kamo nas to vodiš, poštovani doktore znanosti Ivo Josipoviću?

Objavljeno

na

Objavio

U najmanju ruku, nevjerojatno mi je čitati kako se, u izjavama bivšega hrvatskog predsjednika Ive Josipovića, širokobriješki franjevački samostan iz ”kolijevke kulture i vjere”, kako ga je osobno nazvao u prosincu 2014. godine kada ga je i obišao, premetnuo u zvjerinji brlog, kako se dade iščitati iz njegovih ovodobnih istupa u javnost.

U travnju 2010. godine, unutar samo tri dana, bio sam šefom protokola posjeta tadanjega predsjednika Republike Srbije Borisa Tadića (13. travnja) i tadanjega predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića (15. travnja) tvornici u kojoj radim, a u čijim su raskošnim vrtovima obojica objedovali. Iskreno, imponiralo je stisnuti ruku predsjedniku, i jednomu i drugomu, napose jer me radovala staložena politika dijaloga koju su vodili, dijaloga u kojemu je blagopokojni papa Pavao VI. vidio spas i obnovu civilizacije i svijeta, piše Darko Juka.

No, iz današnjega je rakursa sve razvidniji izraziti raskorak između onoga što je poštovani doktor znanosti Ivo Josipović u Hercegovini govorio tada i onoga što zbori / piše danas. Na mene, i na sve nas, prije tih devet godina ostavio je dojam srdačna, otvorena i prijemljiva čovjeka, predsjednika sa stavom blagonaklonoga, ali odlučnoga profesora i sa duhovnom širinom glazbenika.

Onda su osvanuli njegovi sudovi o širokobriješkoj nesreću s kraja Drugoga svjetskoga rata, o lomači i mučeništvu hercegovačkih fratara koji su bolnom ranom u grudima našega puka, ranom o kojoj se desetljećima starijoj djeci kazivalo uz ognjište, u tmini noći, kako ta lomača ne bi usahla u pepeo zaborava i smrti, jer je iz nje morao proklijati novi život… Znali su to naši (neobrazovani) stari!

Iznio je poštovani doktor znanosti Ivo Josipović sudove, znanstveno ravne onodobnim komesarskim izvješćima, pa je spomenuo i mitraljeska gnijezda u crkvenim zvonicima… Podsjetilo me to kako su subnorovci Jure Galić i Alija Bijavica po bošnjačkim medijima lamentirali o širokobriješkim zvijerima u franjevačkim habitima koji su po partizanskim borcima sa zvonika prosipali vrelo ulje?! Da, vrelo ulje u onim godinama neimaštine, gladi i sveopćega stradanja… Galića i Bijavicu valjda su nadahnula holivudska uprizorenja srednjovjekovnih viteških nasrtaja na snažno utvrđene zidine dvoraca, samo ne znam koja su uprizorenja ili koje su depeše nadahnuli bivšega prvog čovjeka Hrvatske…

Nemam nakanu ovime ulaziti u ideološke prijepore, ali želim čovjeku koji mi je 2010. srdačno stisnuo ruku približiti samo dva imena među čak 66 imena ubijenih ili nestalih hercegovačkih franjevaca u završnim vojnim operacijama Drugoga svjetskog rata, a napose u ovdje dobro upamćenomu vremenu poraća koje je ostavilo trajan biljeg na duši i tijelu našega naroda. Želim mu približiti dva imena čija nasilna smrt nije bila samo osobnom, samo trenutačnom u malenomu trenutku tijeka povijesti i vremena… I čija smrt nipošto nije bila ”legitimnom”.

Dana 14. veljače 1945. godine, pripadnici 8. dalmatinskog korpusa iz mostarskoga su franjevačkog samostana odveli provincijala dr. fra Leona Petrovića i još šestoro njegove subraće fratara. Žicama su im povezali ruke, pješice ih odveli do Čekrka, nadomak južnomu mostarskom prigradskom naselju Rodoč, strijeljali ih ili usmrtili sječivima, i tijela im bacili u neretvanske vode.

Fra Leon je bio prvim doktorom znanosti među hercegovačkim franjevcima, omiljen među gradskim pukom, pastirska duša svojega vjerničkog stada. Prije više od stoljeća, davne 1908. godine, taj rođeni Klobučanin na švicarskomu je sveučilištu u Fribourgu promaknut u doktora znanosti, postavši tako prvi hercegovački fratar s tim naslovom. Njegov je doktorski rad prije nekoliko godina objavljen u nakladi Recipe Hercegovačke franjevačke provincije UBDM, zajedno s njegovim životopisom, bibliografijom, te monodramom o njegovim posljednjim trenucima. Partizani su ga ubili kao franjevačkoga provincijala, dugogodišnjega glavnog vikara mostarsko-duvanjskoga biskupa i kao osobu koja je u Mostaru i Hercegovini uživala visok ugled (ne samo među katolicima) i koja je od ustaškoga progona, dokumentirano je, spašavala pripadnike svojega i drugih naroda (napose Židove i Srbe).

Drugo ime koje mu želim približiti, ime je još jednoga plodnog stvaratelja i društvenoga djelatnika, Mostarca fra Brune Adamčika, umjetničkoga fotografa i profesora glazbe širokobriješke gimnazije. One gimnazije za koju je Josipović 2014. kazao kako je ”odškolovala mnogobrojne znamenite osobe koje su zauzele važna mjesta u BiH i Hrvatskoj”. Fra Bruno nije mogao zauzeti mjesto u društvu koje mu je pripadalo. Posljednji je put viđen u svibnju 1945. u slovenskomu Celju.

Iza sebe je ostavio neprocjenjivo dokumentarno blago, umjetničke fotografije iz kojih je trebalo izroditi prvu monografiju Hercegovačke provincije. Dugo se mislilo kako je cjelokupno njegovo stvaralaštvo nastradalo tijekom partizanskoga uništavanja franjevačke građe u širokobriješkoj bazilici, kada su spaljene i gotovo sve hercegovačke crkvene matice, sva dotadanja memorija hrvatskoga naroda (inače, doktore Josipoviću, pisana memorija našega naroda na Širokomu je Brijegu spaljena nakon svršetka rata). Međutim, slučajnost je dio fra Brunina opusa, potkraj 2008. godine, vratila zajedničkoj nam baštini. Negativi, nagrizeni zubom vremena, pronađeni su tijekom obnove Franjevačke knjižnice mostarskoga samostana, iza svežnja prastarih knjiga.

Riječ je o fotografijama koje je fra Bruno, po naputku upravo provincijala fra Leona, snimao u razdoblju između 1942. i 1944. godine. Imao je, naime, zadaću zabilježiti sve članove provincijalne zajednice, kao i sva provincijska zdanja, sa svrhom pripreme obilježavanja stote obljetnice Provincije (1844.–1944.). Zamisao o monografiji ostala je, pak, u prahu tegobnih vremena. Provincijala su ubili u Mostaru, a fra Bruno nestaje na Križnomu putu, zajedno s tisućama njegovih sunarodnjaka.

Na tim slučajno otkrivenim negativima prevladavaju motivi sakralnih zdanja, portreti i zasvjedočenja pučke svakodnevice. Mostarski su ih fratri obnovili i digitalizirali, a potom čak i identificirali mnoštvo osoba sa snimaka, te je njihova dokumentacijska vrijednost neprocjenjivom, a i ona umjetnička ostavlja bez daha.

Ako se prisjetimo podatka kako su vlasti, vojne i redarstvene strukture tadanje FNRJ ubili 511 osoba iz struktura Katoličke crkve u Hrvata (184 ubijene osobe su iz BiH, od čega na Hercegovinu otpada njih 66), zapitam se koliko je među njima priča sličnih fra Leonovoj i fra Brunovoj… Nisu, dakle, ubijani tek pojedinci u trenutku vremena, nego je sustavno čupana duša iz zdravoga tijela jednoga naroda…

Poštovani doktore znanosti Josipoviću, Vašemu zvanju i ugledu ne priliči tako prizemno i ostrašćeno uopćavanje koje ste ovih dana učinili i ponovili. Evo, ja ću prvi ostaviti prostor mogućnosti da među tih 511, ili među tih 184, ili među tih 66 nisu ama baš svi bili bezgrješni (makar se i grješnima valjda treba propisno i pravično suditi). Izreci, doktore znanosti, javnu ispriku i u njoj ostavi prostor da Katolička crkva u Hrvata nije imala 511, ili 184 ili 66 bezumnika u svećeničkim haljama, sve odreda zvjerskih koljača, kako nam ih, nepojmljivo razumu, predočavaš.

Uopćavanje / generaliziranje naroda i skupina odvelo nas je i u 1939. i u 1941. i u 1991. godinu. Kamo nas to vodiš, poštovani doktore znanosti Ivo Josipoviću?

Darko Juka.

Ivo Josipović odgovario poznatom filozofu: Njemu, a i svim ustašofilskim revizionistima šaljem pozdrav…

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Mladen Pavković: Ni Franjo Kuharić nema svoju ulicu ili trg u Gradu Zagrebu. Zašto?

Objavljeno

na

Tko sve nema trg ili ulicu u Gradu Zagrebu? Međutim, neki, poput zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Franje Kuharića (1919.-2002.) i Svetog Oca pape Ivana Pavla II (1920.-2005.) u glavnom gradu ostali su do današnjih dana bez ikakvih spomena, iako su među najzaslužnijima za stvaranje slobodne, samostalne i nezavisne hrvatske države.
Dosad su s nekoliko strana upućene zamolbe i apeli da se po ovim velikanima u središtu grada nazove neki trg ili ulica, ali na sve to odgovor je – marginaliziranje i šutnja.

Osim što se po njima ne zovu ulice i trgovi, u Zagrebu nema ni njihovih spomenika ni biste.
Nisu zaslužili?

Zaslužili su više nego Ivan Goran Kovačić, August Cesarac, Vladimir Nazor i niz drugih njima sličnih komunista i partizana, po kojima se nazivaju i neke najznačajnije hrvatske nagrade, ali i kulturne ustanove. Čak i škole!
Ako je suditi po ovom nesvakidašnjem činu, onda se stječe dojam da Hrvatska ne priznaje svoje velikane, ili pak da još „živi“ u bivšoj, propaloj Jugoslaviji.
Nakon II. svjetskog rata nije se moglo dogoditi da se zadrži neka ulica ili trg po imenu nekoga tko nije bio za „Tita i partiju“, a danas je normalno da oni koji su bili prvi kad je trebalo, koji su stvorili Hrvatsku koračaju po ulicama i trgovima koji se nazivaju po istaknutim komunistima i neprijateljima Hrvatske i hrvatstva.
Gdje toga ima?

U glavnom gradu, ulicu ili trg nema ni bl. Alojzije Stepinac, koji će danas-sutra biti proglašen i svetim.
Kakva smo to država, kad ne možemo ni nakon njezine uspostave ulice i trgove nazvati po svojim junacima?

U Zagrebu i dalje postoji Trg dr. Franje Tuđmana. Nalazi se na periferiji grada, a po njemu uglavnom šeću psi i mačke, ili bolje rečeno to je jedno od većih rugla ovoga grada.

Zbog čega, hrvatski branitelji nisu u odborima za imenovanje ulica, trgova, pa i škola i kulturnih ustanova, već smo i taj segment prepustili onima koji nas i time vraćaju u daleku prošlost, za koju smo mislili da je iza nas?

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari