Pratite nas

Priče

Pružila se Slavonija. Ranjena i prevarena. I opet, a sam Bog zna po koji put, ostavljena i izdana.

Objavljeno

na

Prilog: kratki dokumentarni film o Nenadu Bachu i Hrvatskoj – Autor Nenad Bach

VRAĆAJU MI SE SLIKE

Pružila se Slavonija. Ranjena i prevarena. I opet, a sam Bog zna po koji put, ostavljena i izdana.

Nema više pjesme, Ni kola djevojačkog. Ni momačkog. Ni dječje cike i vike. I ona utihnula. U srcu steglo. Skamenilo se. Sve. I suze su presahle. I nada se gasi. A vjera u pravdu, sve više i više blijedi.

O, Bože, Bože, dokle!? Dokle i zašto???

Pa gdje je nestala istina? Gdje je nestala pravda? Gdje su nestali ljudi?

Nebo opet sivo i tmurno. Sokaci prazni. Avetinjski. Svi se sakrili i zbili u svoj jad.

Vukovar je opet ranjen. Opet krvari… Opet tuguje… Opet je ponižen.

I opet je zavijen u tugu. A stare rane opet otvorene.

Pravda je ostala bez Istine. Istina bez Pravde.

I opet nam ostali grobovi, bez pokopanih. Opet nestali, bez posljednjeg počivališta.

Pa, gdje im se pomoliti za duše? Gdje se izmoliti za njihov vječni spokoj i mir… Gdje???

Odgovora još uvijek nema. Samo bešćutnost…

Jer, veliki svjetski djelitelji „pravde“ kažu da rat nije rat, da silovani nisu silovani, da razoreno  nije razoreno, da ŽRTVE nisu žrtve. Da nije bilo namjere… genocida, kažu oni.

Gospode, moj Bože! Zar smo opet izdani i obeščašćeni? Zar je još i to, nakon svega proživljenog, moguće!? Zar je pravda oslijepila? Stavila povez na oči. Ili joj se vaga koju je stoljećima i stoljećima držala u ruci, iskrivila, te zbog raznoraznih drugih utega, pretegla na jednu- onu drugu stranu?

Zgroženi smo i posramljeni. Ne zbog nas samih, već zbog svih onih silnih svjetskih licemjera, koji nam kroje pravdu i pravednost. I prekrajaju istinu.

Posramljeni smo zbog svih onih koji, i nakon počinjenog zla, daju opet… koljačima, silovateljima, ubicama i rušiteljima svega ljudskog i uljuđenog, širom otvoren put… Za nova rušenja, za nova silovanja,  za nova klanja i nova ubijanja.

Za nove zločine. I nova zlodjela.

„Strategija i taktika Srba je naseljavanje u susjedne zemlje, a zatim destabilizacija tih istih zemalja, terorizam i provociranje međunarodnih sukoba u regiji, zatim agresija i okupacija susjednih zemalja, ubojstva, prisilna mobilizacija, silovanja i terora nesrpskog pučanstva na okupiranom teritoriju, genocid s karakteristikama „etničkog čišćenja“ i progon nesrpskog pučanstva iz te druge zemlje, koje se tako destabiliziraju radi novih dugoročnih srpskih osvajanja, te doseljavanja srpskih kolonista u svrhu proširivanja „Velike Srbije“…“

…Agresivna politička taktika „strvinarskog imperijalizma“ sastoji se u tome da se u cikličkim razdobljima, otprilike svakih 20 godina, terorizmom destabiliziraju susjedne zemlje ili pojedine regije, a zatim se agresijom priključe Velikoj Srbiji. Pučanstvo se genocidom očisti i protjera u sljedeće zemlje koje se kane destabilizirati, a na „neočišćena“ područja nasele srpski kolonisti“, piše nekadašnji francuski predsjednik i ministar rata, Georges-Benjamin

Clemenceau.

     A tamo daleko, tamo na istoku, opet odjekuju ratne trube i šalju javni pozivi na zajedničku borbu. Ta, ljudi moji, vreme je! Prošlo je već više od dvadeset godina. Ne može se, bre, više čekati!

I onda nam tako, uza sve moguće prijetnje i postavljene zamke, i nakon svega učinjenog, a tko zna po koji put, onako s visoka, i s podignutim prstom, opet drže predavanja i dijele lekcije.

I opet iste laži, iste priče, iste bajke. I opet ista pjesma i isto guslanje.

Isto guslanje na istovjetnu, zajedničku i bratsku notu. Bum, cile, bum! Rastežu se i harmonike… Od Zemuna pa do Jadrana… Rastežu se i slažu, u zajedničkom dogovoru, razgovoru i ugovoru. I u zajedničkom kolu.

     Ma, divota jedna! Čovjek se topi od miline. A još, kada uz sve te milozvučne i tople tonove i note, odjekne snažno, junački i muški „Sprem´te se, sprem´te, četnici!“, a njihovo junačko srce zatreperi od nabujale snage i ponosa, pobjeda im je zagarantirana.

-Nema više bežanja ni bežanije. Mi smo, bre, junački narod! Od pamtiveka. Nismo ti, bre, mi neke babuskare ni zečevi!

Sada nam je otvoren put. Celi svet je uz nas! A ako nam naša braća sa zapadne strane, nekad i zatrebaju, sigurno ćemo bratski, kao i uvek dosad, u kolonu zajedno! Pa kud puklo da puklo.

I opet ćemo, kao što smo to uvek i činili,  jer smo mudriji od drugih, i jer nam je laž u krvi, a sve opet po našem lepom starom običaju, sve svoje grehe, tovariti na leđa našim vekovnim neprijateljima i najvećim svetskim zločincima. Ustašama, zna se!!!. Iz one tzv. države… Veštačke im i fašističke tvorevine. Ta njima je u njedrima, i bila i ostala, „ustaška zmija“. To im je u krvi. Kao što im je u krvi i agresija, i okupiranje tuđih teritorija, i silovanje žena, i dece i muškaraca. I ubijanje, proterivanje, logori, mučenja i klanja.

Ta pobili su milion Srba u drugom svetskom ratu. A u ovom sada, našem oslobodilačkom, proterali su pet stotina staraca, žena i dece.

Ali, čekajte samo, čekajte! Jer mi, braća Srbi, iz srpske nam krajine i šire, imamo plan već vekovima! Imamo plan kako vas „ustrojiti i dovesti u red“. Bićete vi, mamicu li vam vašu, mirni ko bubice. I naše sluge pokorne. Od Zemuna pa sve do Virovitice, od Karlovca pa do  Karlobaga…

vukovar1

Rat nije izgubljen. Vratićemo mi Republiku Srpsku Krajinu. Vukovar, Dubrovnik, Zadar, Karlovac, Knin, Petrinju. Sve do… srpske Banije, srpske Like, srpskog Korduna i srpskog Vukovara… glavnog grada srpske Banije i Srijema. A na jugu do srpskog Dubrovnika. I pola Hrvatske. Sve je to naše. Srpsko. Gde je i jedan Srbin, tu je Srbija.

Mi smo nebeski, odabrani narod!!! Mi smo kamen temeljac za sigurnost ovoga našeg regiona. Mi smo lućonoše i vascele svetske   kulture i prosperiteta.

Što bi vi samo dali da imate, kao što mi imamo, jednog Gundulića, Držića, Vojnovića, Preradovića, Desnicu, Boškovića, Andrića, Teslu i… Istina je to cela. I već zapisana.

I eto, tako kažu stoljetni kradljivci, prepisivači i falsifikatori naše povijesti i kulture. I tako tvrde u svom najnovijem „načrtaniju“.

„Uzmite samo ovu našu knjižicu“, veli tzv. predsjednik, tzv. njihove tzv. Krajine, „u kojoj su svi podaci. Takvih je, slovom i brojem od 150- 200, a u ovu knjižicu stavili smo oko 56“. Zato sve ustaše treba da znaju: „Rat nije izgubljen. Vratićemo našu Republiku srpsku Krajinu.“

I UVIJEK ISTA PJESMA. ISTE NOTE. ISTI ORKESTAR. I ISTI DIRIGENTI.

A dok oni urliču, arlauču i prijete, dotle naše vrle vođe, unatoč svemu, nastavljaju im pomagati, nastavljaju s njima cvrkutati i blagoglagoljati. Milina jedna! Pa još, nakon svega, i tražiti… još jedan mandat. Jer, oni su „svojim predanim radom“, to i zaslužili. Kaj,ne!?

***

Muka mi je. Muka mi je i povraća mi se od  svih njih zajedno. I ne mogu vjerovati! Ne mogu prihvatiti! Ne mogu šutjeti! Ne mogu se pomiriti!!!

Ali ne mogu ni razumjeti toliku njihovu bešćutnost. Nečovječnost. Kako mogu? Kako mogu gledati a ne reagirati? Kako?

Zar to može ČOVJEK!?

Zar to mogu LJUDI?

      A bol nas ne napušta. Duboko je u nama. I ugnijezdila se zauvjek. Muči nas i ne da nam mira. Pune dvadeset i tri godine. I svaki put kada nam zlotvori nanovo otvore, još žive i nezacijeljene rane našeg sjećanja, mi opet umiremo.

I vraća nam se, vraća sve… I peče, i ranjava, i žeže… Vraća nam se… I sravnjen Vukovar. I kolona bradate, prljave i zločinačke soldateske i četnika. I odjekuje

„Slobodane, šalji nam salate, biće mesa, klaćemo Hrvate!“

Vraća nam se… A odjek, odjekuje… žeže. I reže. I boli.

Zar se ruševine, zar razaranja, zar smrt, zar gomila nabacanh leševa, zar zaklani, bezglavi, izmasakrirani…, zar se ljudi, žene, djeca…, i duge kolone silovanih, zatočenih, nestalih… koji optužuju i vape za pravdom, mogu zaboraviti?

VUKOVAR, OVČARA, VOĆIN, ŠKABRNJA, TOVARNIK…

UBIJENI… NEPRONAĐENI…

vukovar2

J  A  M  E-eeee!!!

Zar se može zaboraviti? Zar se smije zaboraviti? Zar se smije  ne kazniti???

A nije bilo namjere? Ne! Nije bilo… – rekoše svjetski djelitelji pravde.

Ne, nije, nije bilo namjere. Oni ne razaraju. Oni ne kolju. Oni ne siluju. Oni ne masakriraju.

Ne, nije bilo namjere! Oni su miroljubivi, kulturni! Oni samo brane, i uvijek su samo branili, svoj ugroženi srpski narod. Diljem kugle zemaljske, Pa su zato, i ne tako davno, došli i kod nas. Da na našoj zemlji i u našoj zemlji, zaštite i brane svoj narod.

Tako oni kažu, pardon, lažu!

***

Pa je li Vukovar, uopće, stradao? Ili smo to mi, sanjari kakvi i jesmo, možda sanjali. Ili su ono tamo, tek samo kulise iz nekog filma, strave i užasa.

Po Velikim, nema namjere – nema ni genocida.

A tko je onda režirao cijelu tu krvavu predstavu? Tko je realizirao pokolj? Tko je Vukovarce ostavio bez njihovog postojanja? Tko im je zabranio živjeti? Tko je od njih napravio samo brojke?

Nestalih, silovanih, ubijenih, masakriranih…

Tko je poveo i vodio taj pakleni mrtvački ples? Nad njihovim leševima. Na vukovarskoj pozornici užasa. Na kojoj nam se povijest ponavljala. I na kojoj su mnogi odigrali,  svoje male i velike… prljave i sramotne uloge.

***

Vukovar 91. još postoji. Još svjedoči. Kao što svjedoči i Vukovar 2015. I nema razlike. Patnja je ista. Šutnja je ista.

Grobovi su i dalje prazni. Nestali su i dalje…nestali.

Bog zna u kojoj jami? Na čijoj zemlji? U čijoj zemlji?

Ali, Vukovar ’91. još uvijek pamti. A Vukovar ’95. još uvijek i pamti i  plače. Vukovar 2015. vapi za pravdom. I rida i jauče.

 VUKOVAR.

Hoće li mu, ikada, krik imati i odjeka?

Ili će ga vjetar, s jadom i nepravdom, nastaviti i dalje raznositi…

 

[ad id=”40551″]

Autor: Vera Primorac

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kultura

PISMO VUKOVARU

Objavljeno

na

Objavio

Ti si grade moj heroj. Tvoji sinovi i kćerke moji su heroji. Često ti dolazim, još češće te se sjetim. Iako sam tužan jer svaki puta kada ti dođem, sve manje ljudi vidim, sretan sam kada vidim svu tvoju ljepotu.

Na samom ulasku u grad, srce počinje čudno kucati. Svaka rupa od gelera, granata i metaka koje se i dalje vide bude u meni bijes i očaj. I svaki puta si postavim pitanje, tko je to mogao napraviti tako lijepom i mirnom gradu?

Ali nakon bijesa u meni, pojavi se ponos i ljubav. Još i dan danas mi zvuči nestvarno da su te branili heroji koji su stali pred višestruko veću i puno jaču vojsku. Bilo je dana kada je znalo pasti i 11 000 granata na tebe grade, ali tvoji heroji, te ljudine se nisu povlačile do zadnje sekunde borbe.

Moja generacija svoje idole većinom traži u poznatim sportašima, pjevačima glumcima. Moji idoli su mali ljudi koji su možda i znali da se neće izvući živi, ali o povlačenju nikad nisu razmišljali. Moji idoli su ljudi kojih nažalost više nema, koje ne mogu upoznati ili im napisati poruku da se s njima jako ponosim. Ali ako čuju moje molitve, siguran sam da to već znaju.
Ja se nikada neću složiti da si ti pao, da si pokoren.

Kada te napada oko 12 000 ljudi sa puno većom i jačom opremom, a samo 2000 ljudi im pruža otpor puna 3 mjeseca….to nije pad. To je lekcija i to je velika pobjeda.

Za mene ćeš uvijek biti pobjednik.
Za mene ćeš uvijek biti moj heroj.

Volim te Vukovare.

Mislav Kontić / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Tihomir Hojzan: O KRUNICI NA HRVATSKOM VOJNIKU

Objavljeno

na

Objavio

“Od 1991. uporno sam tražio odgovor na jedno pitanje: Kako to da smo svi mi ZNG-e tada nosili krunice i otkud nam uopće ta ideja?

Ne pamtim ni jednog jedinog ZNG-u iz 1991. koji nije nosio krunicu, bilo na ramenu, bilo oko vrata ili čak omotanu na kundak puške!!??

Nekako sam još shvaćao da je nosimo mi koji smo bili vjernici oduvijek i oduvijek išli u Crkvu, ali sekretar najveće „partijske ćelije“ u mom gradu s krunicom na „epoleti“ skupa sa mnom na prvoj liniji obrane u Zapadnoj Slavoniji… I stotine drugih koji nisu nikada bili vjernici (čak dojučerašnji zadrti ateisti) niti su uopće znali moliti ni jednu od krunica? Svi nose krunicu, mole se, nisu više ateisti…

To je već bilo čudno, čak čudo.

Znam da na prvom postrojavanju ZNG-a u Kranjčevićevoj u Zagrebu nitko nije dijelio krunice. Ne pamtim da je ikada i jedan svećenik, biskup ili kardinal potaknuo ZNG-e na nošenje krunice u najkrvavijem i odlučujućem djelu rata: rujan 1991. – prosinac 1991.

Odjednom su svećenici bili zatrpani zahtjevima da podjele 55.000 krunica koliko nas je tada branilo (i obranilo!!!) Hrvatsku.

Meni je to, eto, 25 godina bila enigma i pitanje bez odgovora: Čija je to bila ideja?

Nisam našao odgovora a znam da se samo po sebi ništa ne dešava baš kao što iz mrtve stanice nikako nije moguće da nastane živa, :):):) – nije moguće da su te krunice slučajno nastale naš najveći i najvažniji znak, obilježje koje nikada ni jedna vojska u povijesti nije imala. Ni nosila!

Provjeravao sam u zadnjih 25 godina sve bliske i daljnje rođake svećenike, sve časne sestre u obitelji… Nitko nije znao odgovor.

Razgovarao sam sa nekoliko biskupa, visokih crkvenih dostojanstvenika… Ništa! Ništa nisam saznao!
I eto ga sad, nakon toliko godina, upozori me jedan od onih koji znaju za ovu moju opsesiju krunicom i ZNG-eom, da pročitam u tisku objavljeno slijedeće:

Zdravo presveta Djevice i Majko Božja Marijo, moćna zaštitnice naše domovine Hrvatske! Premda nevrijedni da ti služimo, ipak uzdajući se u ljubav i divnu blagost Tvoju izabiremo Te danas pred cijelim dvorom nebeskim za Gospodaricu, odvjetnicu i majku svoju i cijelog našeg naroda te čvrsto odlučujemo da ćemo Ti drage volje i vjerno služiti.
Molimo Te usrdno da nam svima uz prijestolje Božanskog Sina isprosiš milost i milosrđe, spasenje i blagoslov, pomoć i zaštitu u svim pogibeljima i nevoljama.

Ti si kraljica i majka milosrđa, pomoćnica kršćana i tješiteljica žalosnih. Zato ti iskazujemo svoje djetinje pouzdanje kako Ti je naš narod vazda kroz vjekove iskazivo.

Tvojoj majčinskoj zaštiti preporučujemo svoje duhovne i svjetovne poglavare, cijelu našu domovinu i cijeli naš narod u ovim teškim vremenima kušnja. Izmoli nam svima vjernost u katoličkoj vjeri, da u krilu svete Crkve provodimo dane u miru i bez straha, u blagostanju i poštenju i tako zavrijedimo doći jednom do vječnog život da slavimo ondje Trojedinog Boga uvijeke. Amen!

Ovu molitvu je za svoju ljubljenu Domovinu Hrvatsku ispisala ruka blaženog Alojzija Stepinca!
Blaženi Alojzije Stepinac je bio uvjeren i svim svojim životom svjedočio da Hrvati to mogu i moraju izmoliti samo molitvom svete Krunice!

Samo Krunica!!!???

Krunica je naša snaga i naša utjeha rekao je 1. Listopada 1944. Blaženi Alojzije Stepinac.
Dakle tako! To je to!

Otud ZNG-ama Krunica!
Stepinac je pobijedio!
I uvijek će pobijediti!
Hrvati su vjernici! I jedino to su Hrvati.
– Ostalo su manjine!
– Beznačajni bukači!

Tihomir Hojzan

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari