Pratite nas

Magazin

VIDEO – Prva epizoda dokumentarnog serijala ‘Rat prije rata’

Objavljeno

na

Dokumentarni serijal “Rat prije rata” autora Miljenka Manjkasa obrađuje raspad Jugoslavije, najdramatičniji događaj nakon Drugog svjetskog rata, a koji je okončan posljednjim ratom u Europi.

Brojni politički procesi i događaji iz tog razdoblja ostali su nerasvijetljeni, zbog ratova koji su kasnije uslijedili. Serija “Rat prije rata” rasvjetljava te događaje.

Serija govori o tajnome obavještajno-političkom ratu jugoslavenskih obavještajnih služba tijekom 1980-ih te početkom 1990-ih godine. Seriju snima produkcijska tvrtka Intermedia grupa za Hrvatsku radioteleviziju (HRT).

Obuhvaća razdoblje od smrti Josipa Broza Tita do proglašenja hrvatske neovisnosti. Epizode se bave temama poput atentata na Brunu Bušića i Nikolu Štedula, Memoranduma SANU, osnivanja Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) na zagrebačkome Jarunu, planova nekadašnje jugoslavenske vojske o općemu napadu na Republiku Hrvatsku, tajnoga uvoza oružja za obranu domovine uoči srpske agresije, uhićenja generala Milana Aksentijevića, proboja za Vukovar u listopadu 1991. godine, tajnoga sastanka Ivice Račana s generalima Jugoslavenske narodne armije (JNA), osnivanja Miloševićevih vlastitih oružanih postrojba, eksplozije u zagrebačkoj židovskoj općini te pitanja tko je i kako naoružavao pobunjene Srbe u Republici Hrvatskoj te ostale dramatične događaje iz tog razdoblja.

Cilj je uz pomoć sudionika zbivanja i povjesničara te igranih prizora s glumcima vjerno dočarati zbivanja u posljednjemu desetljeću SFRJ netom prije njezina sloma i raspada. Agresija Srbije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu je poznata.

Film nastoji ispraviti ono što se danas često zaboravlja što je prethodilo agresiji, a nakon smrti Josipa Broza Tita. Bilo je to razdoblje preslagivanja u jugoslavenskim tajnim službama. KOS, ondašnja vojna obavještajna služba počinje se miješati u rad civilnih tajnih služba, pod upravom SKJ. Iz toga se rađa sukob…

Prva epizoda: POGAŽENA ZAKLETVA TITU

Tito bi uskoro trebao proslaviti svoj 88. rođendan. Dok se konzilij liječnika grčevito bori za njegov život, režim skriva od javnosti da je Tito već gotovo tri mjeseca na aparatima. Otkriva to dosje Operativne akcije ‘Centar’, zavedene netom nakon što Tito dolazi u ljubljanski Klinički centar.

Dio partijskog i obavještajnog vrha, koji jedini zna da je predsjednik na aparatima i da se više neće probuditi, prigrabljuje sve veću vlast. Netom prije smrti na adresu ljubljanskog nadbiskupa, Alojza Šostara, stiže brzojav da Tito traži sveti sakrament bolesničkog pomazanja. Istodobno, jaka intelektualna opozicijska jezgra, uz izravnu pomoć neprijatelja iz inozemstva, pokušat će doći do vlasti. Jezgru čine – dr. Franjo Tuđman i još petorica hrvatskih nacionalista: Marko Veselica, Petar Šegedin, Vlado Gotovac, Hrvoje Šošić i Ivan Zvonimir Čičak. Otkriva to OA “Most”. Nakon pada komunizma otkriti će se da su najmanje dvojica iz te grupe, godinama surađivala s tajnim službama.

Samo nekoliko mjeseci poslije Titove smrti, Udba otvara istrage protiv Franje Tuđmana i Marka Veselice. ‘Pakiranje’ je međutim počelo godinu dana ranije. Tuđmana i Veselicu skupo je stajao i jedan razgovor u restoranu “Fontana” u Gračanima. Prokazao ih je jedan od sudionika sastanka i optužio za osnivanje “užeg rukovodstva hrvatskih opozicionih snaga”. Tek kada je postao predsjednik, Tuđman je saznao njegov identitet. Dok je Udbom upravljala partija, KOS-om je upravljao izravno Tito. KOS sada ostaje bez nadzora i počinje nadzirati civilne strukture. Istodobno obavještajni rat poprima do tada nepoznatu dimenziju.

Novac koji su tajne službe osamdesetih ilegalnim putem isisale iz zemlje, dosegnuo je zastrašujuće razmjere. Crni fondovi tajnih službi, pohranjeni u offshore kompanijama neokrznuti su preživjeli promjenu vlasti i spremno dočekali privatizaciju. Većina današnje slovenske i hrvatske industrije, tvrdi jedan od sugovornika, privatizirana je crnim fondovima tajnih službi. Krakovi crnog novca Udbe i KOS-a završavaju u velikim i moćnim gospodarskim sustavima koji su potom otvarali stotine tvrtki kćeri.

Scenarist i redatelj: Miljenko Manjkas  – Produkcija: Intermedia grupa

Komentar

Jedino što ovdje nije dobro je ovaj licemjerni Žarko Domljan koji se ovdje postavlja kao ultimativni anti-titoist i tobožnji veliki desničar, ali kad je riječ o najvećem krimenu Josipa Broza i njegove partije, a to je prekrajanje hrvatskih granica tzv. AVNOJ-em, tu se Žarko Domljan pokazao kao dosljedan titoist, kao uostalom i Mesić, Manolić, pravaška desnica i drugi s glupostima o “nepromjenivosti granica”, dok je Tuđman već u komunizmu proganjan najviše zbog dva krimena od kojih je jedan naveden ovdje, a to je razvala velikosrpskog mita o Jasenovcu, a drugi je priotivljene odlukama AVNOJ-a što vam je haški sud u presudi Blaškiću naveo kao Tuđmanov krimen, jer je Tuđman tvrdio da kad je već Vojvodina koja nikad nije bila u sastavu Srbije postala autonomna pokrajina u sastavu Srbije, da onda nije pravedno a BiH, koja je veći dio povijesti bila pod Hrvatima ne bude bar AP u sastavu Hrvatske, nego da se praktički granicama te republike priznaju srednjovjekovna turska osvajanja.

Dakle, nije isto izbacivati bistu iz ureda nakon pada komunizma, i stavljati glavu na panj raskrinkavajući jasenovački mit i kritizirajući odluke tzv. AVNOJ.a usred komunističke boljševičke vladavine, tako da je taj Domljan običan licemjer koji se pridružio komunistima i udbašima u optužbama Tuđmana da je “djelio Bosnu”.  Zvuči poznato?

Zadnja čevrtina ove epizode je posebno spektakularna, i dobro to pogledajte pa ćete znati tko je i kako opljačkao Hrvatsku dok su naši dečki ginuli na prvoj crti i zašto su danas najveći tajkuni Tedeschi, Končar, Roglić, Buljubašić, Vrhovnik, Štrok, Vanja Špiljak i slični.

Pritom mislim da je Rado Pezdir napravio jedan lapsus calami kad je spomenuo PBZ, a mislim da je tu ipak riječ o Zagrebačkoj banci…  Uglavnom, vrlo zanimljivo, dosta korisnih podataka, i količina istine koja je posve netipična za hrvatski informacijski prostor..

Predrag Nebihi

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Iz Svijeta

Predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović preuzela predsjedanje Vijećem žena svjetskih lidera

Objavljeno

na

Objavio

Kolinda Grabar-Kitarović
Kolinda Grabar-Kitarović

Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović preuzela je u srijedu u New Yorku predsjedanje Vijećem žena svjetskih lidera (Council of Women World Leaders) od litavske predsjednice Dalije Grybauskaite, priopćeno je s Pantovčaka.

Grabar-Kitarović boravi u New Yorku gdje je u utorak sudjelovala na konferenciji Ujedinjenih Naroda ‘Žene na vlasti’, te se sastala s glavnim tajnikom UN-a Antoniom Guterresom.

Vijeće žena svjetskih lidera osnovale su 1996. tadašnja islandska predsjednica Vigdis Finnbogadottir i Laura Liswood, glavna tajnica vijeća, s ciljem da se potaknu sadašnje i bivše predsjednice država, vlada i ministrice na sudjelovanje u zajedničkim aktivnostima od ključne važnosti za žene.

Širenje mreže utjecajnih žena važno je kako bi se potaknulo sve više žena širom svijeta da se aktiviraju na svim razinama političkog i ekonomskog odlučivanja, smatra litavska predsjednica. Nadalje, Vijeće osigurava ženama na najvišim položajima platformu kako bi mogle podijeliti zajednička iskustva i biti od pomoći jedna drugoj kao svjetski vođe.

Tijekom sastanka u New Yorku s Grybauskaite, koja je Vijećem žena svjetskih lidera predsjedala od 2014. godine, hrvatska predsjednica preuzela je predsjedanje Vijećem, priopćeno je.

U povodu primopredaje dužnosti, Grabar-Kitarović je kazala je kako joj je izuzetna čast preuzeti dužnost predsjedateljice Vijeća žena svjetskih lidera od litavske predsjednice, istaknute žene i političarke, te je poručila kako će nastavili raditi na svim pitanjima koja se tiču ravnopravnosti spolova i osnaživanja žena i djevojaka tijekom svih svojih budućih djelovanja u svim područjima života.

Dvije predsjednice razmijenile su mišljenja o bilateralnim odnosima, zajedničkim politikama unutar Europske unije i na globalnoj sceni te o položaju žena u visokoj politici. Pritom su bilateralni odnosi Hrvatske i Litve ocijenjeni bliskima, sa zajedničkim interesima i željom za intenziviranjem suradnje u područjima kao što su obrana i sigurnost. Hrvatska predsjednica istaknula je kako visoku razinu prijateljskih odnosa i zajednički interes za dugoročno partnerstvo potvrđuju imenovanja rezidentnih veleposlanika u Zagrebu i Vilniusu, navodi se u priopćenju.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Magazin

Ako je povijest učiteljica života, zašto se Hrvatskoj nameće načelo ‘zaboravimo prošlost i okrenimo se budućnosti’?

Objavljeno

na

Objavio

Povijest koja se ponavlja nije posljedica neke sudbinske kletve, nacionalnog usuda ili sociološkog algoritma, već rezultat silnica koje postoje i djeluju na određenom prostoru, državi, narodu. Te silnice ili interesi uvijek na jednak način ‘guraju’ događaje u određenom smjeru, uvijek i stalno na isti način. Narodi koji poznaju svoju povijest znaju ta djelovanja na vrijeme prepoznati pa se onda i na vrijeme postaviti, odnosno obraniti se od takvih djelovanja, nasrtaja, agresija. Na drugoj strani nametanje zaborava prošlosti ili još gore, krivotvorenje povijesti uvijek rezultira njenim ponavljanjem, odnosno ponavljanjem tih nasrtaja i agresija.

U slučaju Hrvatske imamo beskrajno dugi niz takvih primjera. Na jednoj strani službenu povijest koja je potpuna krivotvorina po mjeri jugounitarističkih ideoloških koncepata prisutnih zadnjih sto pa i više godina u Hrvatskoj kao dominantan ili jedini povijesni diskurs. Na drugoj strani imamo usamljene pojedinačne pokušaje, entuzijaste, koji malim sredstvima, na margini društvenih procesa razotkrivaju svu dubinu te zloćudne krivotvorine koja se zove službena hrvatska povijest. Upravo takva situacija jedne intelektualne neslobode, u kojoj se takvi pokušaji otkrivanja istine zabranjuju i proganjaju, upućuje na činjenicu da je Hrvatska još uvijek daleko od svojeg nacionalnog suvereniteta. Međutim, takva situacija je, bez imalo sumnje, vrlo, vrlo upozoravajuća jer ona pokazuje da se u Hrvatskoj priprema teren za ponavljanje povijesti.

Zbog toga je od neizmjerne važnosti za političko sazrijevanje hrvatskog naroda istraživati, razotkrivati i onda aktualizirati pojedine događaje iz hrvatske povijesti. Naime, upravo na taj način, razotkrivanjem tih povijesnih manipulacija osnažujemo nacionalnu politiku vrijednim i nadasve poučnim povijesnim iskustvima.

Jedno od takvih korisnih povijesnih iskustava je i Friedjungov proces iz 1909. godine. Jugoslavenska, ali i aktualna hrvatska historiografija tom procesu pridaje jednoznačnu kvalifikaciju iz vremena jugoslavenskog ideološkog bratstva i jedinstva, prema kojemu je taj proces bio ilustracija neuspjelog pokušaja Austro-Ugarske monarhije da raznim krivotvorinama i montažama spriječi ‘prirodnu i logičnu potrebu hrvatskog i srpskog naroda za konačnim ujedinjenjem u sretnu zajedničku državu’.

Friedjungov je proces dobio ime po austrijskom povjesničaru Heinrchu Friedjungu koji je 1909. godine objavio članak u kojem je prokazao tada vladajuću Hrvatsko-srpsku koaliciju, poglavito Frana Supila prvog čovjeka te koalicije, kao ekspozituru velikosrpske politike u monarhiji. Prikazao je Friedjung u tom članku Supila i cijelu koaliciju kao političku organizaciju koja djeluje sukladno planovima velikosrpskog projekta ‘Slavenski jug’ te je u tom članku objavio niz dokumenata sa sastanaka te organizacije ‘Slavenski jug’, u kojima su uz ostalo bili i podaci o isplatama odnosno o financiranju Supila i koalicije od strane institucija ondašnje Kraljevine Srbije. Friedjungov proces je zapravo bio privatna parnica kojom su Supilo i vladajuća hrvatsko-srpska koalicija tužili povjesničara Friedjunga za klevetu. Slučaj je završio nagodbom jer su se u procesu na strani koalicije ‘iznenada’ pojavili kao kao joker iz rukava neki srpski svjedoci iz Beograda koji su navode i dokumente povjesničara Friedjunga prokazali nevjerodostojnima.

Bez da ulazimo u dubinsku analizu samog predmeta te parnice, analiziranja dokaza s kojima je raspolagao povjesničar Friedjung, a koje je dobio posredstvom austro-ugraskog ministra vanjskih poslova Aloisa Lexa von Aehrenthala, koji je opet to dobio od svojeg poslanika iz Beograda grofa Johanna Forgacha, a koji je to pribavio od navodnog novinara Vladimira Vasića i koji su bili dijelom prepiske, a dijelom fotografije iz jednostavnog razloga što je danas gotovo nemoguće izvesti vjerodostojnu reviziju samog postupka. Međutim s ove povijesne distance tu možemo istaknuti nekoliko nedvojbenih činjenica koje svojom supstancom jasno upućuju na metode rada obavještajnih sustava koji podvaljuju informacije u svrhu kompromitiranja protivnika.

To je lako zaključiti jer se Friedjungov proces događa paralelno s Veleizdajničkim procesom koji je pokrenut protiv 53 politički eksponiranih Srba u Hrvatskoj zbog podrivanja i rušenja državnog poretka tadašnje monarhije. Naime taj Veleizdajnički proces je u svojoj suštini dobro detektirao političke namjere optuženih Srba na prostoru tadašnje monarhije. Oni su s nedoraslim im, naivnim hrvatskim političarima koji su bili smokvin list Svetozaru Pribičeviću i njegovoj ekipi, sklopili koaliciju te im tako dali legitimitet za njihovo političko djelovanje, a koje je bilo usmjereno prema razbijanju monarhije i stvaranju velike Srbije. Bila je to teška optužba protiv aktualne Hrvatsko-srpske koalicije i pojavila se nasušna potreba da se taj Veleizdajnički proces prokaže kao montirani, odnosno neistinit.

Tako se usred tog Veleizdajničkog procesa ‘iznenada’ pojavio jedan srpski novinar u beogradskom veleposlanstvu Austro-Ugarske te je veleposlaniku predočio materijal koji je teško kompromitirao Hrvatsko-srpsku koaliciju i prvog čovjeka Frana Supila. Taj je materijal potom stigao do Friedjunga koji ga je pažljivo proučio i kako je sadržajem bio kompatibilan s navodima optužnice Veleizdajničkog procesa, a s obzirom na aktualnost te teme u monarhiji nakon okupacije BiH i prijetnji ratom koje su tada dolazile iz Srbije, on ga je objavio. Odmah je uslijedila tužba protiv Friedjunga, a koju je pokrenula Hrvatsko-srpska koalicija. Proces je trajao devet mjeseci, iznosili su se dokazi, Friedjungovi su navodi čvrsto stajali i onda se događa spektakularni obrat kada su se ‘iznenada’ pojavili svjedoci iz Beograda. Krunski dokaz je bila potvrda da je u Friedjunogvom tekstu prozvani Boža Marković koji je prema dokumentima predsjedavao dvjema sjednicama “Slovenskog juga” u to vrijeme zapravo bio u Berlinu, za što je kao dokaz predočena potvrda berlinske policija da je u vrijeme tih sastanka Marković bio prijavljen u Berlinu. Naravno dogodila se velika blamaža ne samo Friedjunga nego i monarhijske vlasti i slučaj je završio nagodbom. Kao posljedicu, blamaža na Friedjungovom procesu imala je veliki utjecaj na percepciju Veleizdajničkog procesa koji je nakon toga u ondašnjoj javnosti i medijima tretiran kao austrugarska podvala.

Teško je u ključnim elementima Friedjungovog procesa ne prepoznati rukopis podvale srpske obavještajne službe. U ovom slučaju, sve je započelo u Beogradu od domaćeg novinara, a rasplet se dogodio svjedočenjem beogradskih ‘uglednika’ koji su, gle čuda, imali potvrdu berlinske policije. Čvršći se dokaz nije mogao ni zamisliti.

Obavještajne igre su tajne, ali ih se u konačnici najlakše može prepoznati po rezultatima odnosno plodoima koje donose. Osim kompromitacije Veleizdajničkog procesa, druga jednako važna posljedica ili mogli bi reći cilj, Friedjungovog procesa bila je i kompromitacija Frana Supila koji je bio glavni osumnjičeni. To znači da je cijelo vrijeme procesa Supilo morao voditi brigu o parnici pa tako nije mogao kvalitetno obnašati dužnost vođe Hrvatsko-srpske koalicije. Stoga je uskoro svoje mjesto ustupio velikosrbinu Svetozaru Pribičeviću koji djelovanje koalicije polako instrumentalizira za svoje političke ciljeve pripajanja Hrvatske i BiH kraljevini Srbiji.

Frano Supilo kasnije osniva Jugoslavenski odbor, ali i iz njega izlazi razočaran 1916. godine shvaćajući da se taj odbor pretvorio u oružje Nikole Pašića i njegovih velikosrpskih planova. Na kraju, suočivši se s golemom političkom štetom koju je napravio hrvatskom narodu, Supilo je poludio i umro u londonskoj bolnici 1917. godine.

Sudbina Frana Supila je vrlo poučna za mnoge današnje hrvatske političare. On je započeo kao pravaš pa je onda nošen nekim svojim pragmatičnim političkim procjenama (a nije moguće ni isključiti financijske motive koji su ga teretili u tom Friedjungovom procesu) inicirao stvaranje Hrvatsko-srpske koalicije. U početku te inicijative slavljen kao veliki vođa, kroz slijedećih nekoliko godina polako je izguran na margine, a na njegovo mjesto zasjeda velikosrpski batinaš Svetozar Pribičević. Supilovi poduzetnički medijski poduhvati od časopisa ‘Crvena Hrvatska’ pa do ‘Novog lista’, a i kasnija financijska snaga kojom je raspolagao kod pokretanja inicijative stvaranja Hrvatsko-srpske koalicije 1905. godine, upućuje da je raspolagao značajnim financijskim sredstvima. Stoga navodi iz Friedjungovog članka o isplatama koje je navodno dobio od srpske države mogu imati temelja u stvarnosti. Supilova politička naivnost, podsjeća na mnoge iz novijeg doba hrvatske povijesti. Primjerice, na Dražena Budišu koji je na vlast doveo Ivicu Račana i bivšu jugokomunističku garnituru da bi kasnije, u slijedeće dvije godine potpuno otpao iz svih kombinacija i zaglavio na marginama političkih događanja. Isto tako bi mogli povući paralele s odnosom Milorada Pupovca i Ive Sanadera ili danas Andreja Plenkovića.

Također u novijoj hrvatskoj povijesti imamo cijeli niz medijskih projekata koji su devedesetih bili pokretani i financirani od strane beogradskih obavještajnih centrala, a danas su to velike i snažne medijske platforme koje imaju ogromni utjecaj na oblikovanje javnoga mnijenja, ali i vrijednosnih sustava običnog hrvatskog čovjeka.

Srpsko društvo ‘Slovenski jug’ koje je problematizirao povjesničar Friedjung imalo je za cilj pronaći pristalice u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj za djelovanje protiv Austro-Ugarske.

Danas, upravo ovih dana imamo sličan sadržaj, ali drugačije upakiran. Zove se ‘Povelja o srpskom kulturnom prostoru’, odnosno novi Kulturni memorandum iz Srijemskih Karlovaca. ‘Povelja o srpskom kulturnom prostoru’, koju su prije tri dana potpisali Vladan Vukosavljević, srbijanski ministar kulture i informiranja i Natalija Trivić, ministrica prosvjete i kulture Republike srpske. Radi se o jednom novom srpskom operativnom dokumentu o kojem će zacijelo biti govora u slijedećem razdoblju. Za ilustraciju evo tek jedna od točki tog dokumenta: ‘Povelja povezuje sve Srbe u njihovom kulturološkom djelovanju, gdje god se nalazili jer granice kulturnog prostora nije moguće svesti u granice jednog političkog, odnosno državnog prostora. Srpska kultura je jedinstvena na svakom prostoru na kojem srpski narod živi u okviru ili izvan granica njegovih državnih tvorevina’.

Podsjeća li vas to na neke ideje i planove iz ne tako davne prošlosti?

Stoga, kako se povijest ne bi ponovila, a kako bi ovu našu provincijalnu i kratkovidnu hrvatsku političku stvarnost podučili korisnim povijesnim iskustvima, donosim izlaganje dr. sc. Željka Holjevca, profesora na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu o ‘Friedjungovom procesu’.

(Marko Jurič/ProjektVelebit)

Cijeli razgovor s profesorom Željkom Holjevcem pogledajte na Podcastu Velebit.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari