Pratite nas

Povijesnice

Prva Jugoslavija bila je tamnica naroda i gorko povijesno iskustvo za Hrvate

Objavljeno

na

U Odesi je počelo. U krvavoj Odesi, u ‘Kanatnom zavodu’, gdje se masakriralo en mass i gdje su pokapajući mrtvace rekli onom grobaru, da ne treba da znade tko su ti ljudi, ‘jer to su Hrvati’. U Odesi se klalo, tamo su pucale kosti i tamo su se davili utopljenici. I samo 23. oktobra 1916. ustrijeljeno je trinaest Hrvata poslije bune na Kulikovu polju.

(Miroslav Krleža, Deset krvavih godina i drugi politički eseji; pacifističke refleksije između 1914-1924., Sarajevo, 1990., str. 282.; istaknuo: Z.P.)

Ovako je veliki hrvatski književnik Miroslav Krleža opisao jednu od brojnih krvavih epizoda koje su prethodile “ujedinjenu” Hrvata s “jednokrvnom južnoslavenskom braćom” Srbima.

Bio je to, nažalost, tek početak krvavog orgijanja velikosrpske karađorđevićevske klike koja je svojim crnorukaškim metodama uz pomoć Rusije i Francuske na jugoistoku Europe pod krinkom “južnoslavenskog ujedinjenja” nastojala ostvariti svoje snove o “Velikoj Srbiji”.

Na poticaj srbijanske vlade i Jugoslavenskog odbora, hrvatski domobrani su protivno međunarodnom pravu novačeni iz ruskog zarobljeništva kako bi se od njih formirale “jugoslavenske dragovoljačke postrojbe”, a prije toga bili su primorani očitovati svoju lojalnost Srbima, te su silom primoravani da se pod srpskim znakovljem bore u tzv. jugoslovenskoj legiji, čemu su mnogi od njih (pogotovu časnici) pružali otpor.

Uslijedio je surovi teror što su ga nad hrvatskim vojnicima i časnicima tijekom 1916. i 1917. godine provodili Srbi i Kozaci – od premlaćivanja i obrednih javnih ponižavanja do strijeljanja (pri čemu su prije egzekucije žrtve morale sebi kopati grobove), sve do nabijanja na kolac kao jednog od najokrutnijih načina mučenja i usmrćivanja. Zbog tih zločina u Odesi, u srpskoj je historiografiji Prvi svjetski rat bio uglavnom zapostavljen i o tomu se otvorenije počelo govoriti i pisati tek nakon raspada komunističke Jugoslavije.

Jugoslavenski odbor (utemeljen 30. svibnja 1915. godine u Parizu) koji se sastojao od intelektualaca emigranata s područja Austro-Ugarske razvio je jaku promidžbenu djelatnost u cilju “ujedinjenja” u buduću Jugoslaviju, ali je u isto vrijeme kao jednu od svojih prioritetnih zadaća postavio obranu istočno-jadranske obale od talijanskih posizanja. On, međutim, nije uspio pred Antantom izboriti se za status predstavničkog tijela savezničkog naroda zbog protivljenja Italije i Srbije i njime je Srbija uz pomoć svojih moćnih saveznika manipulirala jednako kao i Narodnim vijećem.

Da je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevina Jugoslavija), stvorena na nelegitiman i nezakonit način, govore brojni dokazi potkrijepljeni činjenicama o onome što se događalo prije i u prvim mjesecima i godinama njezina postojanja.

Evo kratke kronologije, podsjećanja na to kako smo ušli u vlastitu tamnicu.

Pregovori srpske vlade i Jugoslavenskog odbora, urodili su Krfskom deklaracijom, koja je donesena 20.07.1917. godine. Njome je u međusobnim pregovorima između zainteresiranih strana zaključeno da se nakon oslobođenja od Austro-Ugarske uspostavi demokratska parlamentarna monarhija s tri konstitutivna naroda (Srbi, Hrvati i Slovenci) pod vladavinom dinastije Karađorđevića.

U Zagrebu je 5.10.1918.god.osnovano Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba (najčešće se navodi kao “Narodno vijeće”) i ono je trebalo zastupati interese naroda koji su još uvijek formalno bili u granicama Austro-Ugarske.

U Ženevi je (prema prethodnom dogovoru) 09.11.1918. godine održan sastanak predsjednika srpske Vlade s predsjednicima Jugoslavenskog odbora i Narodnog vijeća. Tom je prigodom donesena i tzv. Ženevska deklaracija u kojoj je bilo definirano da se novostvorena država Slovenaca, Hrvata i Srba priznaje kao ravnopravan čimbenik s Kraljevinom Srbijom u procesu budućeg  državnog “ujedinjenja”.

Pašić je, međutim, učinio sve da ove sporazume izigra, što je uz pomoć lidera Hrvatsko-srpske koalicije Svetozara Pribićevića i uspio, te su u praksi dogovori i potpisani dokumenti bili u cijelosti  ignorirani od srbijanske vlade.

Svoj stav prema “južnoslavenskom ujedinjenju” Pašić je otvoreno iznosio u godinama prije stvaranja ove državne zajednice. Tako je kao ministar vanjskih poslova Kraljevine Srbije 1916. godine  u izjavi petrogradskim (ruskim) novinama potvrdio “pravo” Italije na okupaciju hrvatske obale i nekih otoka, s tim što bi Srbija dobila na nekim područjima izlaz na more.

Politička strategija Pašića oslanjala se najvećim dijelom i na tajni “Londonski sporazum” iz 1915. godine, kojim su saveznici u Prvom svjetskom ratu (Rusija, Francuska i Engleska) pokušali odobrovoljiti Italiju da pređe na njihovu stranu, obećavši joj spomenute hrvatske teritorije. Sporazum nije nikada zaživio, niti je za njega bilo kakvog temelja po međunarodnom pravu, ali je poslužio u svrhu daljnje trgovine hrvatskim morem i priobaljem – jer su se na njega pozivali podjednako i talijanski i srbijanski ekstremni nacionalisti kad god im je to odgovaralo.

Hrvatski sabor održao je 29. listopada 1918. godine sjednicu na kojoj raskida veze Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s Austro-Ugarskom na temelju hrvatskog državnog prava, te istodobno pristupa zajednici ostalih južnoslavenskih zemalja s područja koje je do tada pripadalo Monarhiji, čime je stvorena nova tvorevina – Država Slovenaca, Hrvata i Srba. Na čelu ove države, bilo je Narodno vijeće sa sjedištem u Zagrebu.

Talijanska je vojska sedam dana kasnije (4.11.) okupirala je Zadar, što je, očito bio pritisak koji je trebao ubrzati pregovore Narodnog vijeća s Nikolom Pašićem i njegovom radikalskom vladom. Naklonost Srbije Italiji i potporu njezinim aspiracijama na Jadranu treba gledati kroz prizmu pokušaja oživotvorenja odredbi spomenutog tajnog “Londonskog ugovora”, u čemu su pored Italije, svoje konkretne strateške interese imali Srbija i Rusija.

23. i 24.11.1918., Narodno vijeće Države Slovenaca, Hrvata i Srba, vodi duge i mučne pregovore sa srpskom vladom. Na kraju je prihvaćen zaključak da će se Država Slovenaca, Hrvata i Srba ujediniti s Kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom, s time što će oblik te države i njezinu organizaciju odrediti Ustavotvorna skupština dvotrećinskom većinom glasova.

Dakle, u novu državnu zajednicu se ulazi bez jasno definiranih temeljnih pitanja njezina ustrojstva i protivno svim dotadašnjim dogovorima i potpisanim sporazumima na Krfu i u Ženevi, prije formiranja Ustavotvorne skupštine koja je jedina mogla i morala definirati ta temeljna pitanja.

Delegacija Narodnog vijeća dolazi ponovno na pregovore u Beograd 27.11.1918. Ona popušta pod pritiskom i odriče se ne samo ravnopravnog statusa države koju zastupa u procesu ujedinjenja, nego i republikanskog uređenja koje je do tada postavljano kao jedan od bitnih uvjeta državne integracije.

U takvim okolnostima i uz ovako “ravnopravan” tretman partnera u pregovorima, odvijaju se zadnje pripreme na Dvoru u Beogradu za proglašenje “ujedinjenja”.

Kralj Aleksandar Karađorđević proglasio je  Kraljevinu SHS  01.12.1918.godine.

Teror i zločini nad “jednokrvnom braćom”

Na područja Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Vojvodine odmah su raspoređeni srpska vojska i policija, jednako kako je to ranije bilo učinjeno u vrijeme pripajanja Makedonije i Kosova Srbiji. Tako su jasno pokazane namjere okupatorskog srpskog režima koji poduzima sve radikalnije i brutalnije mjere prema stanovništvu u ovim krajevima.

Evo što o tom razdoblju piše povjesničar Ferdo Čulinović:

“(…) Srpske su snage uvele brutalno izvanredno stanje, tretirajući nesrpske civile kao neprijatelje, a njihove zemlje kao novoosvojene srpske teritorije. Na primjer, u Ukazu od 28. travnja 1919. godine jasno stoji da ‘Stanovnici neprijateljskih područja koja je zauzela vojska podliježu prijekim sudovima’.”

(Ferdo Čulinović, Jugoslavija između dva rata, sv.1, Zagreb, 1961., str.178-179.; istaknuo: Z.P.)

Kako je vidljivo, zemlje s kojima je Kraljevina Srbija (formalno) kao s ravnopravnim partnerom ušla u “parlamentarnu monarhiju”, čak su zakonski svrstavane u “neprijateljska područja”!

Mjere prisile i faktičke vojno-policijske okupacije provodile su se na temelju srpskih vojnih zakona i one su imale status “vojne tajne”. Primjenjivane su brutalne metode fizičkog kažnjavanja (uglavnom batinanje drvenim palicama ili volovskim žilama tzv. bikovačama), što se činilo uvijek kada su u pitanju bili “građanski prekršaji” onih koji nisu Srbi, a prakticiralo se najviše u krajevima gdje su živjeli Hrvati, muslimani, Makedonci i Albanci. Budući da je hrvatski Sabor još 1869. godine ukinuo svaki vid tjelesnog kažnjavanja za takve prekršaje, seljaci u Hrvatskoj bili su zgroženi i iznenađeni takvom praksom.

Dva po svemu različita svijeta, dva svjetonazora, dvije civilizacije: jedna s osmanlijskim mentalitetom stoljetne zaostalosti u razvoju i tradicijom međusobnog klanja i druga – s austrougarskim srednjoeuropskim kulturnim i civilizacijskim naslijeđem u kojemu je takvo što bilo nepoznanica, očito se nisu mogli razumjeti.

U “truloj” austrougarskoj carevini (kojoj je pripadala i Hrvatska), otvarali su se univerziteti i operne dvorane, gradile katedrale, ceste, tisuće kilometara željezničkih pruga, održavali su se balovi, koncerti, kazališne predstave i slikarske izložbe, razvijali književnost i umjetnost, dok je u Srbiji i Crnoj Gori trajalo krvavo klanje i čerečenje – po onoj Njegoševoj (“u krv će nam vjere zaplivati, biće jača koja ne potone”). Spoj takva dva nedodirljiva svijeta u jednoj državi, bila je iluzija koja je na kraju skupo plaćena. I na to su upozoravali prije stvaranja Jugoslavije ne samo Stjepan Radić i njegovi istomišljenici, nego i mnogi intelektualci u Srbiji, iz kruga koji nije pripadao velikosrpskoj vrhuški okupljenoj oko Nikole Pašića i Aleksandra Karađorđevića, ali nitko ih nije čuo.

Također je nužno naglasiti, da (za razliku od Srbije i Crne Gore, čije su se narodne skupštine izjasnile o aktu ujedinjenja), Hrvatski sabor takvu prigodu nije imao, niti je odluku o stupanju Hrvatske u novu državnu zajednicu ikada ratificirao. Učinilo se to mimo volje hrvatskoga naroda, bez njegova znanja i pristanka.

Već na samome početku potvrdio se o kakvom se tu “ujedinjenju” radi i čemu je ono stvarno trebalo poslužiti.

Prvi zločin počinjen u novoj “ujedinjenoj parlamentarnoj monarhiji, u kojoj su Hrvati bili ‘ravnopravni’ s ostalim narodima pod žezlom Karađorđevića” uslijedio je već 5. prosinca 1918. godine.

Na središnjem zagrebačkom trgu, građani i domobrani iz 25. i 53. pukovnije, protestirali su tog 5. prosinca protiv “ujedinjenja” tražeći samostalnost Hrvatske. Policija pod ravnateljstvom zagrebačkog načelnika Grge Anđelinovića, otvorila je vatru i ubila 16, a ranila 17 domobrana i građana. Ovaj zločin zorno je pokazao kakav će položaj hrvatskoga naroda u toj državi biti.

Osim toga, zemlje koje su pripadale prije “ujedinjenja” Austro-Ugarskoj, od početka su bile u neravnopravnom ekonomskom položaju, počevši od višestruko podcijenjene novčane jedinice (krune) koja je u krajnje neravnopravnom omjeru (čak 4:1) bila mijenjana za srpski dinar, preko višestruko većih porezi, uz nametnutu diktaturu srbijanskog činovničkog aparata i žandarmerije; jednom riječju, započeli su  nesmiljeni teror i pljačka Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Vojvodine u korist i za račun Srbije i beogradskog Dvora.

I za najmanji neposluh ili zbog nemogućnosti izvršenja poreznih nameta, seljaci su zatvarani i premlaćivani, ne rijetko i ubijani, a pred svake izbore taj se teror pojačavao. U nastojanju da se hrvatsko biračko tijelo zastraši i odvoji od Stjepana Radića i HSS-a, poduzet je niz sveobuhvatnih propagandnih mjera, a nije bila rijetkost da se na javnim mjestima i u vrijeme skupova građane progoni, uhićuje i ubija tako da se u cilju rastjerivanja naroda čak i puca u okupljenu masu.

Da su Srbi u novostvorenoj Kraljevini SHS ostvarili apsolutnu hegemoniju u odnosu na sve druge narode (pa i one konstitutivne – Hrvate i Slovence), dokazuju brojne činjenice, ponajprije statistički podaci o njihovom sudjelovanju u vlasti:

U prve dvadeset četiri jugoslavenske vlade (1918.-1929.) Srbi su držali mjesto premijera u 97% tog perioda, ministra obrane u 100%, ministra unutarnjih poslova u 92%, ministra za vanjske poslove u 83%, ministra za financije 98%, ministra za obrazovanje 83%, ministra pravosuđa 87%.”

(Vidi: Dušan Bilandžić, Historija Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije – glavni procesi, 1918.-1985., str.19.; J. F. Brown, Nationalism, Democracy and Security in the Balkans, Brookfield, 1992., str.61.; Joseph Rothschild, East Central Europe between the Two World Wars, Seattle, USA, 1974., str.278.-279.; preuzeto iz: Philip J. Cohen, Srpski tajni rat – propaganda i manipulacija historijom, Sarajevo, 1996., str.32.; istaknuo: Z.P.).

Krvavi zločin nad Stjepanom Radićem i drugim hrvatskim zastupnicima u beogradskoj Skupštini (20. lipnja 1928. godine) – što je bio događaj bez presedana u političkom i parlamentarnom životu civiliziranih zemalja Europe i svijeta – uvođenje šestosiječanjske diktature (6.1.1929.) i sve radikalniji oblici tiranije posebice u odnosu na Hrvate koji su bili izvrgnuti samovolji vojske, žandarmerije i četnika a što je naročito došlo do izražaja poslije ubojstva kralja Aleksandra (1934.) i formiranja Banovine Hrvatske (kolovoza 1939.), doveli su, nažalost, do toga je uoči Drugoga svjetskog rata među Srbima i Hrvatima već postojao stanoviti stupanj tenzija koji je na nesreću urodio i međusobnim sukobima u uvjetima okupacije.

Već u Prvom svjetskom ratu, srpski su vojnici i četnici nakon što su s Francuzima (i uvelike zahvaljujući njihovom topništvu i konjici – čemu se i danas klanjaju) probili Solunski front, počinili grozna zvjerstva i u Crnoj Gori, da bi skršili eventualni otpor onih koji su htjeli samostalnu crnogorsku državu. Metode su bile iste kao i u Balkanskim ratovima. Masovna klanja i strijeljanja, spaljivanja čitavih obitelji u kućama, sustavna silovanja žena, pljačka.

Mnogi povjesničari tvrde, da je to prvi registrirani genocid koji je zabilježen u Europi u XX stoljeću.

Slično su se u novostvorenoj Kraljevini SHS/Kraljevini Jugoslaviji odnosili prema svim nesrpskim narodima i naročito Hrvatima (kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini), budući da su oni od početka bili glavna smetnja velikosrpskim teritorijalnim pretenzijama.

U kakvom su položaju bili oni koji su se na bilo koji način opirali hegemonističkoj državnoj politici ili su došli u poziciju da od strane režima budu ocijenjeni kao nepouzdani ili “sumnjivi”, pisao je beogradski odvjetnik i disident, Srbin Rajko Jovanović u svojoj brošuri po naslovom “Glavnjača kao sistem”. Evo integralnog teksta predgovora, kojega je za tu Jovanovićevu brošuru napisao Miroslav Krleža:

“Po gospodinu Milanu Marjanoviću, hrvatskom proroku Vidovdanskog misterija, mi momentano kao narod živimo u Četvrtoj etapi naše Evolucije: u Epohi Ivana Meštrovića, sa Stvaranjem Države i Vidovdanskog Hrama. Religiozno Stvaranje Države daje u stvarnosti ovakvu sliku: 24 političke smrtne osude, 600 političkih ubojstava, 30.000 političkih hapšenja 3.000 političkih emigranata i bezbrojnu masu političkih izgona.

Kada se batinaju politički kažnjenici u masama, kad se siluju uhapšene žene, a nepopustljive kad se proglašavaju službeno ‘prostitutkama’, kada se djeca zatvaraju s provalnicima i kada se iskazi pišu krvavim zubalom, onda se to zove – Objavljenje naše rasne Svečovečnosti: Gesta Dei per Jugoslavenos!

Pred našim očima ubijaju se politički uhapšenici i nestaju netragom iz zatvora; tuberkulozni ljudi zatvaraju se u betonske samice pune vode, vlasti se groze Dunavom, ljudi se dave, biju batinama, vrećama punima pijeska, žilama, kundacima i bokserima, ljudi se vežu naglavce i zatvaraju u dimnjak, po četiri čovjeka žive na prostoru od jednog kvadratnog metra, i sve to traje već punih deset godina, a da se do današnjeg dana još nije našao nitko da napiše sistematski prikaz ovog našeg rasnog, vidovdanskog, clairvoyantnog paklenog misterija. Poslije Barbusseove knjige o ‘Balkanskim krvnicima’, beogradskom publicistu i advokatu Rajku Jovanoviću pripada tužna slava da je prvi došao na misao da sumira i pregledno prikaže sav taj bezglavi kriminalni užas, što se pod maskom takozvane maglene državotvornosti luđački tjera već punih deset godina. Dvadeset i četiri političke smrtne osude, šest stotina političkih ubojstava  i trideset hiljada političkih hapšenja, to je desetogodišnja bilanca našeg narodnog Oslobođenja i Ujedinjenja.

 Pribroje li se k tome stotine izmrcvarenih leševa hrvatskih jugoslavenskih dobrovoljaca zaklanih u Odesi (gdje je po svjedočanstvu svakako kompetentnog gospodina Franka Potočnjaka samo 23. oktobra 1916. ustrijeljeno 13 dobrovoljaca), ako se misli na žrtve pokolja na Jelačićevom trgu 5.XII.1918., i na sve one nevine ljude, koji su ubijeni mjeseca oktobra, novembra i decembra te iste godine na teritoriju Hrvatske i Slavonije, na bezbrojne žrtve seljačkih nemira u jeseni 1920., pak na kriminalno i nekažnjeno ubijanje nevinih građana po Organizaciji Jugoslavenske Nacionalne Omladine 1918-26., onda se ni za zločin od 20. juna 1928. ne može ustvrditi, da je to čin pojedinca, ‘izbezumljenog u afektu, kome je pao mrak na oči‘.

U okviru makedonskog pakla, sistematskog batinanja hrvatskih provincija (1918-22), po krvavim i mutnim reminiscencijama na tešku šekspirsku pozadinu Solunskog Procesa, i zločin od 20. juna 1928. izgleda samo jednom epizodom koja nije ni prva ni poslednja.

Krvavo klanje traje dalje; poslije lipanjskih žrtava što su pale na zagrebačkim ulicama i u hrvatskoj provinciji prigodom manifestacija protiv ubojstva u Narodnoj skupštini, jedini relativni izlaz iz ovog pokolja bio bi da se po čitavoj zemlji osnuju Odbori za Obranu Građanskih i Čovječjih Prava.

Za ilustraciju našeg današnjeg stanja, koje govori svojim krvavim ciframa, i za neoborivi argumenat, kako je već krajnje vrijeme za defenzivu minimalnih ustavnih Građanskih i Čovječjih Prava, ova brošura Rajka Jovanovića dobro je i potrebno djelo. Memento svima, koji ne će da sagnjiju u ovoj klaonici!

M. Krleža

Predgovor brošure:

Rajko Jovanović, Glavnjača kao sistem,

Zagreb 1928.

Izdanje Zaštite čovjeka«

(Vidi: Miroslav Krleža, Deset krvavih godina i drugi politički eseji; pacifističke refleksije između 1914-1924., Sarajevo, 1990., str.619-620.; dijelove teksta istaknuo: Z.P.).

Nezapamćeno nedjelo koje je počinjeno ubojstvima i ranjavanjima hrvatskih zastupnika (Stjepana Radića, Pavla Radića, Ivana Granđe, Đure Basaričeka i Ivana Pernara – pri čemu su na mjestu ubijeni Pavle Radić i Đuro Basariček, dok je Stjepan Radić umro nepuna dva mjeseca poslije od posljedica teškog ranjavanja) u tadašnjoj “Narodnoj skupštini” u Beogradu, samo je do kraja ogolilo lice velikosrpskog hegemonizma, koji nije prezao ni od čega kako bi ostvario svoje naume. Zgražanje civiliziranog svijeta i uglednih intelektualaca nad ovim barbarskim činom i mnogi prosvjedi koji su s te strane dolazili, nisu, nažalost, doveli do smekšavanja režima. Naprotiv, represija je nastavljena još većom žestinom nego prije.

Neposredno nakon ovoga zločina, u Zagrebu se na prosvjednom skupu okupilo preko 30.000 radnika i građana koji su tražili Republiku. Uslijedila je represivna akcija režima, u kojoj je uhićeno više od 100 prosvjednika, njih 50-ak je ranjeno, a 5 ubijeno.

Svi viđeniji Hrvati koji nisu bili po volji velikosrpskom režimu, našli su se na udaru, pa i Milan pl. Šufflay (1879 – 1931.), povjesničar i albanolog svjetskog glasa, po političkom uvjerenju starčevićanac. Napisao je brojne znanstvene radove i rasprave, a najznačajnija djela su mu: Hrvati u sredovječnom svjetskom viru, Srbi i Arbanasi, Albanski gradovi i burgovi.

Dva policijska agenta, razmrskala su mu lubanju čekićima, usred Zagreba, na pragu njegova stana, u Dalmatinskoj ulici, u predvečerje, 18. veljače 1931. godine. Zločin nije počinjen slučajno, a dokaz za to je tekst u službenim jugoslavenskim novinama Naša sloga, koje su istoga dana izašle iz tiska na Sušaku, gdje se na jednom mjestu kaže, kako će “pucati lubanje”. Ubojstvo je navodno naredio pripadnik pro-srpske organizacije “Mlada Jugoslavija”, Nikola Jukić, u dogovoru sa srpskim vojnim zapovjednikom Zagreba, Belim Markovićem (njih kao nalogodavce i organizatore atentata navodi u svojoj knjizi Ivan MeštrovićUspomene na političke ljude i događaje, Zagreb, 1993., str. 193.) u čijoj kući je tjedan dana prije sve isplanirano.

Nakon stravičnog umorstva Šufflaya, teror protiv hrvatskoga naroda i metode brutalnog režima kralja Aleksandra, osudili su najveći znanstveni autoritet tog doba Albert Einstein i Heinrich Mann (brat slavnog njemačkog književnika Thomasa Manna), što je na svojoj naslovnici objavio i New York Times u svibnju iste godine. (The New York Times od 6. svibnja 1931., str. A1., “Einstein Accuses Yugoslavian Rulers“).

Einstein i Mann, zatražili su od Lige za prava čovjeka u Parizu, da se zauzme za Hrvate, i da “prikupi svu moguću pomoć da zaštiti taj maleni, miroljubivi i civilizirani narod.”

(Vidi: Philip J. Cohen, Tajni rat Srbije – Propaganda i manipuliranje poviješću, Zagreb, 1997., str. 41.; istaknuo: Z.P.).

No, Srbi su pored Rusa imali i moćne saveznike u zapadnoj Europi, tako da je sve ostalo na apelima i novinskim natpisima.

Milan pl. Šufflay, platio je glavom svoju dosljednost i znanstvenu objektivnost. Upravo je to i smetalo velikosrpskom režimu: njegove teorije o najstarijem narodu na Balkanu – Ilirima i njihovim potomcima – Albancima, a što se nikako nije uklapalo u strateške zamisli i interese Beograda i zločinačke kamarile okupljene oko kralja Aleksandra Karađorđevića.

Dana 7. lipnja 1932. godine, u Ilici br. 10 (Zagreb), ispred svoga stana i odvjetničke pisarnice, usred dana je napadnut odvjetnik Mile Budak kojega su doušnici hrvatskog redarstva Adem Saranija, Šaban Šaćirović i Vojo Karanović pokušali zatući željeznim polugama, ali žrtva je preživjela atentat. Izvršitelji ovog zločina (koji je zbog ugleda Budaka dobio veliki publicitet), u jesen  iste godine uhićeni su i osuđeni na po 3 godine zatvora zbog nanošenja teških tjelesnih ozljeda.

Spomenuti slučajevi zločina samo su paradigma odnosa tadašnjeg velikosrpskog režima prema Hrvatima i pokazatelj okrutnosti jednog režima koji ne samo da nije držao ni do kakvih međunarodnih pravnih normi i uzusa, nego je kršio i temeljna načela i postulate na kojima je počivala civilizacija XX stoljeća.

“Sjeme mržnje” na koje je zagrebački nadbiskup upozorio 25. svibnja 1935. godine, kada je regentu, knezu Pavlu Karađorđeviću i njegovoj sviti u Beogradu pročitao svoju interpelaciju (“Memorandum” s detaljnim prikazom brojnih slučajeva terora i ubojstava nad hrvatskim seljacima i građanima), proklijalo je i donijelo otrovne plodove i to zahvaljujući prije svega srpskoj vojno-fašističkoj diktaturi (kako su srpski režim i velikosrpsku hegemoniju između dva svjetska rata nazivali komunisti).

Tu leži i uzrok nastanka Ustaške hrvatske revolucionarne organizacije (UHRO) koje bez srbijanskog terora i tiranije Beograda ne bi niti bilo.

Trgovina hrvatskim teritorije nastavljena je i nakon 1918.

 Nikola Pašić je ideju “ujedinjenja južnih Slavena” prihvatio tek kad je bio posve siguran da se ona može iskoristiti za provođenje srpskih interesa, pa je u tom smislu i Kraljevina SHS trebala biti samo pomoćno sredstvo za postizanje konačnog cilja – uspostave “Velike Srbije”.

Od Pašića se ništa drugo nije niti moglo očekivati, budući da je uoči stvaranja zajedničke “južnoslavenske” države taj stav otvoreno iznio: “Srbija hoće da oslobodi i ujedini Jugoslovene, a neće da se utopi u moru jedne Jugoslavije. Srbija ne će da se utopi u Jugoslaviju, nego Jugoslavija u nju.”(Vidi: D. Ičević, Jugoslovenstvo i jugoslovenska nacija, Beograd, 1989., str.22.; istaknuo: Z.P.).

Nezakonit i protupravan čin stvaranja Kraljevine SHS, omogućio je Srbima da kroz sljedeće dvadeset i dvije godine uspostave sustav svoje strahovlade i hegemonije, krvavo gušeći svaki pokušaj otpora toj centralističkoj politici.

Što se mešetarenja i “trgovine” hrvatskim područjima tiče, to je nastavljeno i nakon ujedinjenja 1918. godine, još agresivnije, pa je već 1920. godine Pašićeva vlada potpisala “Rapallski ugovor” kojim (ovoga puta službeno i napismeno) Kraljevina SHS daruje Italiji veliki dio hrvatske zemlje i mora (cijelu Istru, Trst, Goricu i Zadar, te otoke: Lastovo, Palagružu, Cres i Lošinj, dok se za grad Rijeku i okolicu utvrđujeautonomni status” – što je bila samo pripremna faza za njezino pripojenje Italiji, što se i događa četiri godine poslije – 17. ožujka 1924., sklapanjem poznatog Rimskog ugovora kojim je Kraljevina SHS  Italiji dopustila anektiranje tzv. Slobodne Riječke Države). Rimskim ugovorom, Italija i Kraljevina SHS obvezale su se na “prijateljstvo i suradnju”, budući da su apetiti Mussolinijeve fašističke vlade najvećim dijelom bili zadovoljeni.

O ovim činjenicama nužno je voditi računa, posebice u kontekstu optužbi na račun dr. Ante Pavelića kojega komunistička i srpska historiografija po pravilu navode kao jedinog i isključivog krivca, uz tvrdnje da je odmah po  proglašenju  NDH (sklapanjem Rimskih ugovora s Italijom, svibnja 1941. godine), “započeo s rasprodajom hrvatskih područja”. Dvadesetak godina prije njega, tu su politiku na štetu Hrvatske sustavno i skupa provodili Nikola Pašić i njegova velikosrpska vrhuška, pomagani od Rusa i Engleza a u suradnji s fašističkom Italijom.

To je povijesna činjenica koju ne mogu pokriti nikakve floskule ni parole.

Zakašnjeli savez Hrvata i Srba u pokušaju otpora Beogradu

U situaciji eskalacije velikosrpskog terora, dolazi i do političkog saveza između Hrvata i Srba u Hrvatskoj (koji započinje već u mjesecima prije krvoprolića u “Narodnoj Skupštini” u Beogradu, savezom Stjepana Radića i Svetozara Pribićevića).

U takvom se ozračju pojavljuje i Elaborat Ante Trumbića (koji je objavljen 03. studenoga 1932. godine). U njemu se u 32 točke detaljno iznose argumenti o kršenju temeljnih prava i sloboda hrvatskoga naroda od strane velikosrpskog  unitarističkog režima – na političkom, gospodarskom, financijskom i opće-društvenom polju). Dočekan je od srbijanskog tiska i političkog vrha u Beogradu “na nož”, te je protiv Trumbića i drugih istaknutih hrvatskih političara demokratske  orijentacije, – kako Hrvata, tako i Srba – nastavljena još žešća medijska hajka s teškim i uvredljivim optužbama.

Samo 4 dana poslije, na temelju Trumbićeva Elaborata nastala je Rezolucija Seljačko-demokratske koalicije (poznata kao Zagrebačke punktacije) koju su na sastanku od 5., 6., i 7. studenoga 1932. godine, donijeli: kao predsjednik dr Vladko Maček iz Zagreba, dr. Dušan Bošković iz Pančeva, dr. Mile Budak iz Zagreba, prota Dušan Kecmanović iz Banja Luke, Sava N. Kosanović iz Plaškog, dr. Hinko Krizman iz Varaždina, Josip Predavec iz Dugoga Sela, dr. Juraj Šutej iz Sarajeva, dr. Ante Trumbić iz Splita, i Većeslav Vilder iz Zagreba.

Ovaj dokument u 6 točaka donosi sljedeće zaključke:

“1. Stojeći na principu demokracije, smatrano narodni suverenitet stožerom svake državne organizacije i narod sam jedinim i isključivim izvorom svakog političkog autoriteta i svake javne vlasti.

2. Budući da je seljaštvo, kao kolektivni pojam, nosilac naše narodne kulture, ekonomskog života, društvene konstrukcije i moralne vrijednosti, a sačinjava još i ogromnu većinu naroda, stoga seljaštvo ima da bude temelj organizacije našeg sveukupnog života.

3.Konstatiramo činjenicu, da srbijanska hegemonija, koja se je već od početka nametnula Hrvatskoj i svim našim zemljama uopće, s ove strane Drine, Save, Dunava, svojom nesposobnošću i pomoću nasilja i nemoralnih metoda, držeći u svojoj ruci svu državnu vlast, djeluje destruktivno, uništavajući moralne vrijednosti, sve naše napredne ustanove i tekovine, materijalnu imovinu naroda, pa i njegov duhovni mir. To je stanje postiglo vrhunac pod apsolutističkim režimom od 06. I. !929. koji je, pojačavši tu hegemoniju sa svim njenim kobnim posljedicama, još dokinuo građanske i političke slobode.

4. Na temelju ovako teškog iskustva dolazimo do neizbježnog zaključka, da je, vraćajući se na 1918. kao ishodnu točku, prijeka potreba povesti odlučnu i što bolje organizovanu borbu protiv te hegemonije sa ciljem, da se ona odstrani iz svih naših krajeva tako, da se ukloni odovud svaka vlast i upliv te hegemonije sa svim njenim predstavnicima.

5. Na toj pretpostavci samo može se pristupiti k novom uređenju državne zajednice, koja, ne upuštajući se u ovom času u detaljno razrađivanje te osnove, imat će načelnu podlogu misao da ta zajednica, isključivši prevlast jednog ili više njenih članova nad ostalim, ima biti jedna asocijacija interesa osnovana na slobodnoj volji njenih članova tako, da svaki član u svojoj zemlji kao i svi udruženi u zajedničkom sarađivanju u poslovima općeg interesa zajednice, koji će se sporazumno utvrditi, budu mogli osigurati i posebne i skupne interese te zajamčiti napredak i procvat moralnog i materijalnog života naroda srpskog, naroda hrvatskog i naroda slovenačkog. Posebni interesi inojezičnih manjina potpuno će se zajamčiti.

6. Uzimajući ove tačke kao polazni korak svoga sadašnjeg rada, Odbor će na ovom temelju nastaviti svoju daljnju akciju.”

(Vidi: Ljubo Boban, Kontroverze iz povijesti Jugoslavije: Dokumentima i polemikom o temama iz novije povijesti Jugoslavije, Zagreb, 1987., str. 34/35.; autor navodi u bilješci br.39., na kraju teksta kao izvor: “Almanah ‘Nove riječi’ za 1940, str. 24-26. Tekst Punktacije napisao je Trumbić i one umnogome nose pečat njegovih shvaćanja”; dijelove teksta istaknuo: Z.P.)

Režimski tisak obrušio se na ovaj dokument SDK, kao i na Trumbićev Elaborat, svom žestinom uz kvalifikacije: “ovu su rezoluciju potpisali svega nekolicina ljudi, koji bi htjeli neovlašteno da govore u tuđe ime…” i sl., uz bezuvjetnu obranu “narodne dinastije” i kralja i nevješte pokušaje pobijanja iznesenih tvrdnji. Ove napade na Rezoluciju SDK, objavio je sarajevski list Večernja pošta br. 3444, 25. XI 1932.

(Vidi: isto, str. 35.)

Potpisnici Rezolucije progonjeni su od trenutka njezina objavljivanja, a na neke je izvršen i atentat. Tako je jedan od njih – Josip Predavec, član HSS-a – ubijen 14. srpnja 1933. godine u Dugom Selu.

Čak je i Svetozar Pribićević shvatio (kasno, ali ipak) da ovakav odnos prema Hrvatima ne može izaći na dobro. Stoga, krajem prosinca 1933. godine, on piše “Pismo Srbima” u kojemu obraćajući se svojim poznanicima i prvacima bivših oporbenih srbijanskih stranaka među ostalim kaže i ovo:

“…Kao čovek slobodnog duha, i kao istinski demokrata, ja moram da izjavim, da bi Srbi morali da poštuju i da priznaju volju Hrvata i odluku čak i u tom slučaju kad bi se oni izjavili protiv svake zajednice sa Srbima, a za svoju potpunu i neograničenu samostalnost. Ne mogu zamisliti ni za jedan čas tu mogućnost, da Srbi ratuju sa Hrvatima zato, što ovi neće da žive zajedno s njima, da Srbi ognjem i mačem nametnu Hrvatima zajedničku državu. Takvo držanje osramotilo bi Srbe za sva vremena kao nasilnike i ugnjetače, a s druge strane ne bi bilo nikakvo definitivno rešenje problema, jer bi Hrvati upotrebili prvu zgodnu priliku, prvi međunarodni sukob, da takvu nametnutu državnu zajednicu obore. I zato je najbolje, najmudrije i najpravednije što Srbi u pitanju odnosa prema Hrvatima mogu da učine, da im pruže beli list, da na njemu ispišu svoje zahteve. Svaki drugi put i rešenje značilo bi večite međusobne trzavice, sukobe i ratove, koji bi na kraju krajeva svršili katastrofalno za oboje.

(Vidi: Svetozar Pribićević, Izabrani politički spisi, Zagreb, 2000., str.306.; preuzeto iz: Dubravko Jelčić, 100 krvavih godina – XX stoljeće u hrvatskoj povijesti, Zagreb, 2004., str.76-77.; dijelove teksta istaknuo: Z.P.)

Ovo je Pribićevićevo pismo pomno skrivano i prešućivano desetljećima – kako u kraljevoj, tako i u Titovoj Jugoslaviji, a kod onih kojima je bilo upućeno, ostalo je bez odjeka.

Da je među Srbima (onima u Hrvatskoj, ali i u Srbiji) bilo razuma i svijesti o interesima i pravima naroda s kojima su živjeli u zajednici, krvavi sukob između njih i Hrvata od 1941. do 1945. ne bi bio moguć, što je također neoboriva povijesna činjenica.

Srbi u Hrvatskoj slušali su i slijedili Pribićevića samo dok je bio na liniji velikosrpskog imperijalističkog centralizma – kad ga je taj režim odbacio postao je “politički mrtvac” u svakom smislu i njegovo mišljenje nije značilo ništa. Poslije pokušaja pružanja otpora Beogradu (u savezu s Radićem) i naročito nakon što je napisao knjigu Diktatura kralja Aleksandra (1933. godine) u kojoj se obračunao s diktatorskim i zločinačkim režimom Karađorđevića i njihove klike, među Srbima je dobio epitet “izdajnika” i tako ga se shvaća i promatra i danas.

Gorke iskustvo života u dvije Jugoslavije (kako u onoj karađorđevićevskoj, tako i komunističkoj) koje su po hrvatski narod bile jednako pogubne, govori nam kako bi se jednom zauvijek morali lišiti svih iluzija o mogućnosti egzistiranja u bilo kakvoj “južnoslavenskoj zajednici”.

Dokazuju nam to u konačnici i krvavi događaji s kraja prošlog stoljeća, pri čemu smo podnijeli goleme žrtve i pretrpjeli barbarska uništavanja gradova i sela kako bi se oslobodili “bratskog” zagrljaja istočnih susjeda.

Mir, međusobno uvažavanje i susjedska suradnja (kad se za to steknu nužni preduvjeti) da, ali nikad više zajednička država!

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Dva desetljeća bez Tuđmana: tvorac moderne Hrvatske države danas je još veći nego je bio

Objavljeno

na

Objavio

                         “Možete mi evo, uzeti slobodu, pa i život

                          ali ne i misao, ne i istinu, ne i moj prilog

                       povijesti naroda kojemu pripadam”  

                                                   Dr. Franjo Tuđman

Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo” – riječi su što ih je prvi hrvatski predsjednik i tvorac današnje hrvatske države dr. Franjo Tuđman izgovorio na Trgu Bana Jelačića na velebnom skupu, pred masom oduševljenih građana, nakon što je (22. svibnja te ratne 1992. godine) naša Domovina primljena u punopravno članstvo OUN, kao 178. njezina članica.

Bila je to kruna našeg mukotrpnog puta prema međunarodnom priznanju od svijeta koji nam uglavnom nije bio sklon, sve dok zahvaljujući žilavom otporu velikosrpskoj agresiji i mudroj i promišljenoj državnoj politici i diplomaciji nismo pokazali kako smo svoju slobodu i samostalnost pripravni izboriti po svaku cijenu – pa i uz najveće žrtve.

Na čelu općenarodnog pokreta za stvaranje slobodne i suverene Republike Hrvatske, tog stoljetnog sna brojnih naraštaja našega naroda, nalazio se on, dr. Franjo Tuđman, povjesničar, intelektualac, disident i bivši politički zatvorenik koji se zbog ideja što ih je zastupao našao u nemilosti jugoslavenskog režima.

Već 1961. godine, kao najmlađi general napustio je tadašnju vojsku i posvetio se znanstvenom radu u Institutu za historiju radničkog pokreta (čiji je osnivač bio).

Dr. Tuđman se kao borac protiv fašizma nije mogao pomiriti s ponižavajućim položajem svoga naroda u tadašnjoj Jugoslaviji, a poglavito s krivotvorenjem povijesti što ju je provodila velikosrpska vrhuška pod okriljem vladajućeg komunističkog režima, pri čemu su preuveličavanje žrtava Drugoga svjetskog rata (poglavito srpskih) i crne legende o Hrvatima bile uporišne točke propagande s krajnjim ciljem ispisivanja kolektivne optužnice i proglašavanja hrvatskoga naroda “zločinačkim” i “genocidnim”.

Kao čovjek, intelektualac, povjesničar i hrvatski domoljub, odlučio je pružiti otpor toj zloćudnoj ideologiji koja je poništila sve one ideale zbog kojih su se on i tisuće drugih Hrvata – istinskih i uvjerenih antifašista – borili u ratu, prije svega načelo nacionalne ravnopravnosti što ga je i sama KPJ od početka isticala kao svoju najvrjedniju tekovinu.

Odrekao se sjajne vojne karijere (koju je zacijelo mogao ostvariti da je pristao biti poslušnik režima) i završio kao disident pod danonoćnom prismotrom tajne komunističke policije (UDB-e), te se nastavio boriti za svoje ideje na jedini dostupan način, onako kako je najbolje znao i u tadašnjim uvjetima mogao – znanstvenim radom na polju novije povijesti, napose onog razdoblja vezano za raspad monarhističke Jugoslavije i Drugi svjetski rat.

Od 1961. do 1967. godine, u Institutu za historiju radničkog pokreta, dr. Tuđman kao njegova čelna osoba vrijedno i marljivo radi na prikupljanju svih podataka, dokumenata i analizi arhivske građe, pripremajući tako znanstvene članke i knjige. Neko vrijeme suradnik mu je i Bruno Bušić kojega štiti koliko može od progona i zapošljava u Institutu. S njime ostaje do kraja u prijateljskim odnosima i nakon što ovaj odlazi trajno u emigraciju.

Potpisnik je Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967. godine, kada vodeće hrvatske znanstvene i kulturne institucije i brojni ugledni intelektualci ustaju protiv neravnopravnosti hrvatskog naroda i njegova ponižavajućeg položaja. U dva navrata je kao “narodni neprijatelj” osuđivan i zatvaran zbog javnog djelovanja, ali i dalje nastavlja s radom unatoč svim opasnostima kojima je izložen.

Vođen idejom samostalne i slobodne Hrvatske, u vrijeme krize i raspada socijalističke Jugoslavije, već 1989. godine u suradnji s istomišljenicima u tajnosti utemeljuje narodni pokret (Hrvatsku demokratsku zajednicu) s kojim premoćno pobjeđuje na prvim višestranačkim izborima (1990. godine) i uz gotovo plebiscitarnu potporu hrvatskoga naroda i građana postaje prvi demokratski izabrani predsjednik Republike Hrvatske.

U teškim godinama rata i u borbi za opstojnost naroda koji je izložen barbarskoj velikosrpskoj agresiji s područja Srbije i Crne Gore ali i terorističkoj pobuni dijela srpske manjine unutar zemlje, on kao državnik i vojskovođa i krajnje teškim i vrlo složenim okolnostima, u situaciji kad je Hrvatska još uvijek “neželjeno čedo” u međunarodnoj zajednici demokratskih država, uspijeva ostvariti sve postavljene strateške ciljeve: obraniti zemlju, postići međunarodno priznanje i primitak u Ujedinjene naroda, uspostaviti državni suverenitet na cijelom području (uz potpuno zaokruženje granica) i ostvariti nužne preduvjete za daljnje integracije u okviru zapadnog europskog poretka.

Danas s pravom možemo reći kako je dr. Franjo Tuđman bio izuzetna povijesna osoba koja je u sebi objedinjavala vrline ne samo vrhunskog političara, državnika i narodnog vođe, nego i vojskovođe, diplomata, književnika, povjesničara i intelektualca.

Samo njemu i jedino njemu uspjelo je dobiti povjerenje naroda i povesti ga u borbu za samostalnu i slobodnu Hrvatsku u nikad složenijim okolnostima u vrijeme kad smo kao narod bili izloženi smrtnoj pogibelji i kad nam pojedini zapadni tutori nisu davali više od tri tjedna preživljavanja.

Ideja pomirbe u kojoj je središnje mjesto zauzimalo jedinstvo domovinske Hrvatske, Hrvata iz Bosne i Hercegovine i hrvatskoga iseljeništva, bilo je ono na čemu je počivala Tuđmanova koncepcija. Kao mali narod, tada kad nam se radilo o glavi nismo imali pravo na podjele i prebrajanja prema ideološkim ili bilo kojim drugim mjerilima, jer bi to bilo pogubno i imalo nesagledive posljedice.

U konkretnom političkom smislu, prvi hrvatski predsjednik je platformu Hrvatske demokratske zajednice postavio na pozitivnoj tradiciji hrvatskog političkog života, odbacujući sve ono što u prošlosti nije bilo dobro ili je vodilo zabludama, a baštineći i dalje nadograđujući ono što je vrijedno i za hrvatski narod korisno.

Bilo je i onih koji ga nisu razumjeli, ili ga nisu željeli razumjeti. Oni su mu tražili samo mane, pa je u njihovoj vizuri “objektivizacije” njegova lika i djela, čak i to što se u partizanskom pokretu borio protiv okupatora bilo negativno, drugi su ga opet nazivali “komunjarom” ili ispredali nebuloze o njegovom “radikalnom nacionalizmu”, “antisemitizmu”, “mržnji prema Srbima” itd., itd. Izmišljali su crne legende o Tuđmanu kao “diktatoru” koji je “uvodio cenzuru” i “gušio slobodu medija”, gubeći iz vida da u posljednjih 30-ak godina nema osobe koja je upravo putem medija u Hrvatskoj tako oklevetana i ocrnjena kao on (s fantastičnim konstrukcijama o “dogovorenom ratu”, lažnim optužbama za “podjelu Bosne”, do gnjusnih i neutemeljenih objeda za “pljačku Hrvatske” i “ratne zločine”).

Danas možemo konstatirati kako proces “detuđmanizacije” koji je 2000. godine započeo upravo iz anarhističkih i ljevičarsko-liberalnih krugova nesklonih Hrvatskoj kojima je svaka ideja njezine samostalnosti strana i neprihvatljiva, nije uspio.

Sve njihove laži, krivotvorine, konstrukcije, sve to nabacivanje blatom na dr. Tuđmana, samo je poslužilo tomu da se oni sami razotkriju, a njemu naštetilo nije.

Tako se potvrdila istina po kojoj će s protokom vremena Tuđman biti sve veći, a oni koji ga žele uniziti ostati ono što su i bili: moralni i intelektualni patuljci, polusvijet koji svoju patološku mržnju prema Hrvatskoj manifestira bacajući se iz busija drvljem i kamenjem na njezina tvorca.

Kroz gotovo pola stoljeća znanstvenog i književnog stvaralaštva, dr. Tuđman napisao je veliki broj znanstvenih radova i publicističkih članaka, ali i vrijedne i značajne knjige koje daju nemjerljiv doprinos shvaćanju naše novije povijesti i objašnjavaju procese i događaje na bitno drugačiji način nego to čine srpska i komunistička historiografija.

Evo kratkog popisa autorskih djela, te knjiga u kojima su nakon smrti prvoga hrvatskog predsjednika sabrani njegovi govori, zapisi i ideje vezano za promišljanja o samostalnoj Republici Hrvatskoj i borbi za njezinu slobodu i demokratski razvitak:

Rat protiv rata (Zagreb, Zora 1957., 1. izd. Zagreb, Zora 1970., 2. izd. “Vojna proti vojni”, Ljubljana, Borec 1964.)

Stvaranje socijalističke Jugoslavije (Zagreb, Naprijed 1960.; Rojstvo socijalistične Jugoslavije, Ljubljana , Borec 1961.)

Okupacija i revolucija (Zagreb IHRPH 1963.)

Velike ideje i mali narodi (Zagreb, Matica hrvatska 1969., 1. izd.; Zagreb, Matica hrvatska 1970., 2. izd.; Zagreb, Nakladni zavod Matice hrvatske 1990., 3. izd.; Zagreb, Nakladni zavod MH 1996., 5. izd.)

Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi (München-Barcelona, KHR 1981.; München–Barcelona 1982., 2. izd.; Zagreb, Nakladni zavod Matice hrvatske 1990., 3. izd.; Zagreb, NZ MH 1996., 5. izd; “Nationalism in Contemporary Europe”, New York, Columbia University Press, 1981.; “Die Nationalitäten Frage im heutigen Europa”, Lidingo, Bokatron 1986.)

Bespuća povijesne zbiljnosti (Zagreb, Nakladni zavod MH 1989., 1. izd.; Zagreb, Nakladni zavod MH 1989., 2. izd.; Zagreb, Nakladni zavod MH 1990., 3. izd.; Zagreb, Nakladni zavod Matice hrvatske 1990.. 4. izd.; Zagreb, Hrvatska sveučilišna naklada 1994.; “Irrwege der Geschichtswirklichkeit”, Zagreb, ŠK 1993.; “Horrors of War”, New York, Evans & Co. 1996.; “Bespuća povijesne zbiljnosti” (na kineskom), Peking 1998.

Zna se HDZ (Zagreb, HDZ knj. 1, 1990.; Zagreb, HDZ knj. 2, 1992.; Zagreb, HDZ knj. 3, 1993.; Zagreb, HDZ knj. 4, 1995.)

Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji 1918-1941. (Zagreb, Hrvatska sveučilišna naklada, knj. 1 i 2, 1993.)

S vjerom u samostalnu Hrvatsku (Zagreb, Narodne novine 1995.)

Usudbene povjestice (Zagreb, Hrvatska sveučilišna naklada 1995.)

Povijesna sudba naroda (Zagreb, ŠK 1996.; “Das historische Schicksal des Volkes”, Köln 1997.; “Istoričeskata sudba na narodite”, Sofija 1997.; “Dejinny údel narodu”, Praha 1997.; “Népek történelmi sorsa”, Budimpešta 1997.; “Istoriskata sudba na narodite”, Skopje 1998.; “Dejinný údel národov”, Bratislava 2000.)

Misao hrvatske slobode (Zagreb, Narodne novine 1997.)

Hrvatska riječ svijetu (Zagreb, Hrvatska sveučilišna naklada 1999.)

Petrinjska 18 – Zatvorski dnevnik iz 1972.(Zagreb, Naklada Pavičić 2002.)

Govori i izlaganja 1998-1999. (Zagreb, Zaklada HDZ)

Franjo Tuđman – Osobni dnevnik – 1., 2. i 3. knjiga (Zagreb, Večernji list 2011.)

Vlak slobode (Zagreb, HDZ 1996.)

Franjo Tuđman 1922.-1999. (Zagreb, HAZU 2002.)

Imamo li pravo jednog takvog intelektualca, s tako bogatom bibliografijom kakvu ima rijetko koji državnik u svijetu, svoditi isključivo na političku dimenziju? Nije li to krajnje pojednostavljen i jednostran pogled ne samo na njega, nego i na epohu u kojoj je živio i djelovao, pa u konačnici i na našu noviju povijest?

Poznajemo li mi danas, 20 godina nakon smrti, svoga prvog predsjednika i tvorca države i znamo li tko je bio i što smo izgubili njegovim odlaskom tog 10. prosinca 1999. godine?

Nema značajne povijesne osobe o kojoj se ne ispredaju kontroverze. Tako je i s dr. Franjom Tuđmanom, znanstvenikom, disidentom, političkim uznikom, književnikom, liderom, vojskovođom, intelektualcem, državnikom i beskompromisnim borcem za slobodu svoga naroda.

Na njegovu karizmu i danas se iz nekih krugova nastoji baciti sjena, ali to u većini slučajeva počinje i završava na marginama novinarskih tračeva, u komentarima anonimusa na internetskim forumskim raspravama ili u primitivnim i zaplotnjačkim oskvrnućima postolja impozantnog spomenika otkrivenog ne tako davno u Zagrebu.

U pozadini tih napada na dr. Franju Tuđmana leži neracionalna mržnja prema svemu što je hrvatsko. I zato se obrušavaju na tvorca države, na njezin autentični i prepoznatljivi simbol, nesvjesni da vode već odavno izgubljenu bitku.

Narod i građani Hrvatske jako dobro znaju tko je bio njihov Franjo i što su njegove zasluge. I to se izbrisati ne može, kao što nije moguće poništiti volju hrvatskoga naroda, promijeniti njegovu povijest i svijest, lišiti ga imena, identiteta i spoznaje da na povijesnoj vjetrometini ostaju i opstaju samo oni koji su kadri izboriti se za sebe i svoju samosvojnost.

Dr. Franji Tuđmanu ne trebaju odvjetnici koji će ga braniti. Iza njega i djela što ga je stvorio stoji narod.

I većeg spomenika i priznanja od toga mu ne treba.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Uvodni Video: Obraćanje naciji prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana u povodu međunarodnog priznanja Republike Hrvatske

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Širenje mržnje prema Hrvatima i Židovima potječe još prije stvaranja Jugoslavije!

Objavljeno

na

Objavio

Glavno glasilo Srba u Hrvatskoj s kraja 19. stoljeća bio je Srbobran. To je bilo službeno glasilo Srpske Samostalne Stranke, čiji je čelnik Svetozar Pribičević praktički bio politička figura broj jedan u Hrvatskoj. Taj časopis je bio toliko šovinistički nastrojen da je otvoreno širio mržnju prema Hrvatima i Židovima, te čak Hrvate optuživao da imaju naklonost prema Židovima (kao da bi to bilo nešto loše).

Iz tog vremena, još prije stvaranja Jugoslavije, potječu sumanute velikosrpske ideje o ugroženim Srbima i negiranja postojanja Hrvata.

Na današnji dan 7. prosinca 1902. obnovljene su novine Srpske samostalne stranke u Zagrebu pod imenom Novi Srbobran. Te novine su bile obnova srpskog šovinističkog časopisa Srbobran koji je do tada izlazio u Zagrebu, s izrazito mrziteljskim stavom prema Hrvatima, ali i Židovima. Srbobran je ugašen zbog bijesa Zagrepčana koji su danima u žestokim sukobima s policijom demolirali u centru grada prostorije Srbobrana i druge objekte u vlasništvu Srpske samostalne stranke, te u vlasništvu srpskih trgovaca i drugih.

Velikosrpstvo, kult ‘ugroženog Srbina’, ideja da ne postoji Hrvatska, negiranje postojanja Hrvata, agresivna propaganda o ugroženosti Srba…

Većina ljudi ne zna da su ove bolesne velikosrpske ideje razvijane i u Hrvatskoj (ne samo Srbiji) davno prije II. svjetskog rata, davno prije stvaranja Jugoslavije, davno prije nego što su Hrvati slutili što im Beograd za svojom hrvatskom „petom kolonom“ sprema u budućnosti. A to su krvavi ratovi, progon, teror, ubijanja i isplanirani genocid s ciljem stvaranja Velike Srbije.

Jedan do glavnih promidžbenih alata velikosrpstva bilo je glasilo Srbobran, koje je izlazilo u Zagrebu od 1894-1902 godine. Upravo, Zagreb je Srbija odabrala kao glavno središte Srba u Austro-Ugarskoj, a najveći problem za Beograd je bilo što su u to vrijeme 19/20. stoljeća, domicilni stanovnici Zagreba bili žestoki hrvatski domoljubi.

Cijenu svega je upravo platio – Srbobran. Dva dana trajao je bijes Zagrepčana na ulicama grada zbog članka ‘Do Istrage vaše ili naše‘ koji je pozivao na istrebljenje Hrvata, a više od 100 ljudi završilo je u zatvoru zbog ovih demonstracija.

Stvaranje pojma ‘ugroženosti Srba’ u 19. stoljeću – dio plana za Veliku Srbiju

Srpska samostalna stranka bila je glavna politička stranka koja je okupljala krajem 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća pravoslavce u Hrvatskoj koji su se smatrali Srbima. Na njenom čelu bio je Svetozar Pribičević, čovjek koji je prema vlastitom kasnijem priznanju radio za Srbiju s ciljem ostvarivanja velikosrpskih ideja na račun Hrvatske i njezinog teritorija. Glavno glasilo stranke bio je Srbobran, koje je izlazio u Zagrebu od 1884. – 1902. Tada je, pod blagonaklonim pogledom bana Khuena, kojega nisu bez razloga nazivali “srpski ban”, srpski narod razvio svoje temeljne društvene, gospodarske i političke institucije.

Tada je položen temelj za izrazito dominantan položaj Srba u Hrvatskoj tijekom gotovo cijeloga 20. stoljeća, piše glas-slavonije.hr

Srpska samostalna stranka bila je najvažnija stranka Srba u Hrvatskoj u to vrijeme. Njoj pripada zasluga za osnivanje mnogih gospodarskih pothvata srpskog naroda u Hrvatskoj: Srpska banka, Srpske zemljoradničke zadruge, Srpsko privredno društvo – Privrednik, te mnoga kulturna i druga društva u središtu Zagreba, smještena uglavnom oko Cvjetnog trga. Privrednik je društvo koje je 1897. – 1947. omogućilo obrazovanje za trgovački, obrtnički ili ugostiteljski poziv oko 37.000 mladih ljudi srpske narodnosti, i to ponajprije iz siromašnih seoskih slojeva.

Od privilegija, spomenimo da od Mažuranićeva vremena 1870-ih Srbin je stalno podban Hrvatske, ili predsjednik Sabora (pa i onda kad je Monarhija sa Srbijom bila u ratu), predsjednik vrhovnog suda je Srbin, polovica velikih župana su Srbi, svi srpski zastupnici u Saboru su u vladinoj stranci (osim dvojice kojima je i ta vlast bila premalo srpska) i dr.

Sve se može reći, ali ne i da su Srbi bili ugroženi u Hrvatskoj.

Ipak, kult „ugroženog Srbina“ pažljivo je razvijan već tada, davno prije stvaranja Jugoslavije. Bio je to svjesno isplaniran konstrukt, samo naoko samosažaljiv, plačljiv i tugaljiv, a u osnovi agresivan velikosrpski. Služio je kao kotač zamašnjak iz Beograda za mobilizaciju Srba u Hrvatskoj (Austro-Ugarskoj) s krajnjim ciljem stvaranje Velike Srbije na račun Hrvatske.

Posrbljivanje Hrvata i agresivna politika Beograda preko Svetozara Pribičevića

Srpska samostalna stranka otvoreno je posrbljivala svu hrvatsku kulturu, negirala postojanje hrvatskog naroda (u kalendaru Srbobran, koji je izdavala, i koji je izlazio u 40.000 primjeraka, što znači da ga je mogla imati svaka druga-treća srpska kuća, u statistici naroda u Hrvatskoj, nema jedino – Hrvata).

Glasilo Srbobran je financirala srpska vlada, naravno tajno. Ona je i slala najekstremnije članove uredništva, poput Sime Lukinog Lazića, kao svoje agente u Hrvatsku. Ali nije on jedini. I kad je Srbobran preuzeo Svetozar Pribićević, on je bio čovjek srpske vlade. Sam je o tome pisao. Tajno je slao svojega brata Adama u Beograd, kojemu je Pašić davao instrukcije po kojima je Svetozar Pribićević, kao najmoćniji čovjek u hrvatskoj politici do 1918., usklađivao svoj rad u Hrvatskoj.

Osim ovih gospodarskih društava i lista Srbobran, u Zagrebu i drugim mjestima diljem Hrvatske Srbi su stvorili mnoštvo banaka, novina, kulturnih društava itd., što dokazuje da je to bio narod kojemu se nikako nisu stavljale zapreke u organizaciji vlastitoga narodnog života i očuvanja identiteta.

Temljni uzrok hrvatsko-srpskih sukoba tada, a možemo reći i cijelo 20. stoljeće, koji se prenio i u 21. stoljeće, jesu različite državne koncepcije. Za Srpsku samostalnu stranku Srbija je “Pijemont” “vascelog Srpstva” i “srpskih zemalja”. A “srpske zemlje” su: Istra, Hrvatska, Dalmacija, Slavonija, Srijem, južna Ugarska, Srbija, Bosna, Hercegovina, Crna Gora, Makedonija, zapadna Bugarska. U svim tim zemljama “čisti su Srbi”. U nekim se od tih “srpskih zemalja” Srbi zovu “predelnim, mesto narodnog imena Srbin”, pa tako imamo “Hrvat, Dalmatinac, Slavonac, Bošnjak, Maćedonac”.

Rasistički članak navijestio uništenje Židova i Hrvata izazvao bijes u Zagrebu

Godine 1902. u zagrebačkom Srbobranu izišao je programatski članak “Srbi i Hrvati”, koji je taj list prenio iz beogradskoga Srpskoga književnoga glasnika. Beogradski list iznio je izvjesnu ogradu, koju nije prenio Srbobran. Autor, Nikola Stojanović, na temlju djela Ludwiga Gumplovicza i Houstona Stewarta Chamberlaina, koji su idejni začetnici i prethodnici nacionalsocijalizma i rasizma Hitlerova sustava, navijestio je uništenje hrvatskoga naroda u 20. stoljeću jer su Srbi nadmoćnija rasa, “najljepši predstavnici slovenske krvi”, “najljepša rasa evropska”.

Tako Srbobran piše: „Jedna stranka mora podleći. Da će to biti Hrvati, garantuje nam njihova manjina, geografski položaj, okolnost, što žive posvuda pomešani sa Srbima i proces opšte evolucija u kojem ideja Srpstva znači napredak“.

Žestoko je napao Katoličku Crkvu jer je smatrao da je ona spriječila što srpstvo nije do sada prevladalo. No, itekako je provjerljiva činjenica da hrvatstvo nije bilo toliko identificirano s katolicizmom kao što je pravoslavna vjera sa srpstvom. “Popovi” i “čivuti” glavni su faktori političkog života u Hrvatskoj. Srpski samostalci su uz Katoličku Crkvu smatrali židovstvo najvećim neprijateljem afirmacije srpske državne ideje, i to prije nego što je u Stranku prava stupio Frank. Kad se hoće nekoga najviše ocrniti, onda mu se nadijeva pogrdan epitet “čivutsko-hrvatski” (židovsko-hrvatski).

Srpska samostalna stranka u svom glavnom glasilu Srbobran, dakle, širi velikosrpsku propagandu i napada hrvatsku opoziciju za filosemitizam, tvr­deći u polemikama da su Hrvati mješavina svega i svačega, osobito „sinova Judinih“, da su slaboga slavenskog osjećaja te istovremeno osuđuje Židove zato što „usmjeruju hrvatsku politiku na štetu srpskog naroda i što su napra­vili od Zagreba drugu Palestinu“. Srbobran (1902.) najavljuje usred Zagreba program koji će ući u srpske intelektualne krugove 20. stoljeća, a u kojem se Hrvatima naviješta rat „do istrage naše ili više“, tj. do istrebljenja, a istovremeno se u tekstovima toga glasila preko svake mjere blate Židovi te pogrdno izruguje njihov karakter.

O tom odnosu i prema Židovima i prema Hrvatima najbolje govore ovi stihovi pjesme „Dinastija Frank“ o hrvatskom političaru židovskih korijena:

„Pro­šao je Jerusalim, čivutska je pala kruna. /

Nema više car Davida, nema više Solomuna. /

Pa nema im ni proroka! Ali Bog vidi Izrailja; /

Ta Hrvata obre­zanih bar imade izobilja“. (Vrač pogađač, br. 12, Zagreb, 1896.).

Na istome mitu o srednjovjekovnom srpskom carstvu, koji je njegovala SPC u nastojanjima da održi srpski narod i njegov identitet pod gotovo 500-godišnjom turskom vlašću, što su vodeće intelektualne snage crkvene i svjetovne hijerarhije nastojale od 19. stoljeća ostvariti u obliku homogene nacionalne države, utemeljeni su i po­litika prema Hrvatima i antisemitizam.

Zato su Židove nastojali obespraviti i otjerati, sve pravoslavce u Hrvatskoj posrbiti, Hrvate pokušavali ili učiniti Srbima katoličke vjere ili ih zatrti kako bi zauzeli njihovu zemlju, a sve pod izlikom „obrane ugroženih Srba“ koji su se tu naseljavali zajedno s drugim pravoslavnim življem bježeći pred Turcima. Mit o Nebeskoj Srbiji, nekoj vr­sti nebeskog carstva u koje nakon smrti odlaze pobožni Srbi koji su dali život za vjeru i Kosovo, pretvorio se u sredstvo motivacije za politički projekt Veli­ke Srbije, kojem su intelektualnu podlogu dali pojedinci iz hijerarhije SPC-e i sama SPC kao državna crkva u kojoj su kult države nacije i crkve sljubljeni i nerazdvojni, zatim Srpska akademija nauka i umetnosti te Udruženje knji­ževnika Srbije, piše hkv.hr prenosi Narod.hr

Taj  pojam „čivutsko-hrvatski“ u nekim je srpskim novinama stalno u simbiozi.

Filosemistvo Hrvata za samostalce je bio jedan od bitnih uzroka sukoba Hrvata i Srba. Cijeli ovaj programatski članak, koji je Srbobran u malom, protkan je jednom mišlju: uništenje hrvatskog naroda i potpuna afirmacija srpske nacionalne i državne ideje. Da će Hrvati biti uništeni, autoru jamče dvije činjenice: veća brojnost Srba i “okolnost što žive (Hrvati) svuda pomešani sa Srbima”. Drugi razlog za uvjerenje da će Hrvati (što je za Stojanovića sinonim za klerikalca) biti uništeni jest to što “ima među Hrvatima priličan broj svesne inteligencije, koja taj proces ubrzava, uviđajući da jedino srpska nacionalna misao znači ekonomsku, političku i kulturnu nezavisnost…”

Tu “svesnu inteligenciju” (iz Hrvatske op.) odgojio je Massaryk.

Zločinačka ideologija i ideje velikosrpstva potječu u Hrvatskoj iz vremena Austro-Ugarske

Ne možemo ne uočiti koliko je kroz cijelo 20. stoljeće ova misao Nikole Stojanovića o dva ključna hendikepa za Hrvatsku u borbi za opstanak bila aktualna. I na njih se velikosrpski politički projekt oslanjao. Kroz cijelo 20. stoljeće na “svesnu inteligenciju”, koja i danas u 21. stoljeću ima istu zadaću, koju joj je dalekovidno odredio Nikola Stojanović na početku 20. stoljeća. Najdramatičniji učinak kulta “ugroženog Srbina”, mit o 700.000 i milijun ubijenih Srba u Jasenovcu, koji je jedan episkop Srpske pravoslavne Crkve u svojoj propovijedi i “Poslanici…  Živoj crkvi povodom dolaska svetih moštiju Cara Lazara”, pretvorio u “milijone i milijone”, stvorila je upravo ta hrvatska “svesna inteligencija”. Ta “svesna inteligencija” pomogla je time da se cijeli hrvatski narod i danas proglašava genocidnim.

Ta zločinačka ideologija je već u 19. stoljeću zagovarala širenje novobnovljene srpske kneževine, uz pomoć Austro-Ugarske, na jug prema Makedoniji i Kosovu, a na zapad preko Drine prema Bosni, Hercegovini i Hrvatskoj, sve do Karlobaga, rijeke Kupe i Virovitice.

Srbobran je kratko prestao izlaziti, a tri mjeseca kasnije na današnji dan počinje izlaziti pod imenom Novi Srbobran s drugom redakcijom, na čelu sa Svetozarom Pribićevićem i Jovom Banjaninom.

Nakon što je godinu dana kasnije 1903. u puču Crne Ruke ubijen srbijanski kralj i kraljica iz dinastije Obrenović, te se Srbija odrekla austrofilske politike koja ju je pomagala gotovo 100 godina, i u Hrvatskoj lokalni Srbi stvaraju politiku „novog kursa“ – suradnji s mađarskom opzicijom i Hrvatsko-srpskom koalicijom, što je 1918. bitno olakšalo ulazak Hrvatske u Jugoslaviju. A Jugoslavije je u svojim temeljima bila izrazito velikosrpska država s dominacijom Srba. Kulminacija svega bio je napad Vojske Jugoslavije na goloruki hrvatski narod, sa željom njegovog istrebljenja na vjekovnim ognjištima.

Zato samo naivan ili zlonamjeran čovjek može smatrati Jugoslaviju državom ravnopravnih naroda ili poželjnom državom za život Hrvata.

Jugoslavija je bila sve drugo, a samo to ne.

Cijeli tekst i intervju s dr. Matom Artukovićem za Glas Slavonije možete pročitati ovdje

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari