Pratite nas

Religija i Vjera

PRVA NEDJELJA DOŠAŠĆA

Objavljeno

na

Počinje advent – prva nedjelja došašća

Prvom nedjeljom došašća ili adventa, Katolička crkva počinje novu liturgijsku godinu

Adventska priprava među vjernicima i u Crkvi započela je u 4. stoljeću na Istoku, a od 7. stoljeća ustaljena je i na Zapadu. Prva nedjelja došašća najbliža je blagdanu Andrije Apostola koji se slavi 30. studenoga. Kako uči Crkva, kroz vrijeme došašća vjernici se pripravljaju na osobni susret s Kristom kroz liturgijska slavlja, molitvu, pokoru i odricanja.

Vanjsko obilježje došašća je tradicionalni adventski vijenac od zimzelenih grančica s četiri voštane svijeće koji se stavlja na stol prve nedjelje adventa kad se zapali prva svijeća. Svake nedjelje upali se još jedna tako da do četvrte nedjelje gore sve četiri svijeće.

 

U zapadnom kršćanstvu, Došašće počinje četiri nedjelje prije Božića. Najranije može početi 27. studenog, a najkasnije 3. prosinca. Završava 24. prosinca na Badnjak. U Rimokatoličkoj Crkvi, u Došašću, prevladava ljubičasta boja u liturgiji. Čitaju se prikladni tekstovi iz Biblije.

U Došašću, izrađuje se i stavlja na stol adventski vijenac s četiri svijeće. Simboliziraju četiri nedjelje Došašća.

U ovom vremenu prevladavaju iščekivanje, nada, budnost i čežnja. Budnost je otvorenost očiju i srca, duboka svjesnost i nutarnje sabranje. Kršćani u Došašću bdiju, da prepoznaju Boga, koji dolazi.

U prvome dijelu Došašća (do 16. prosinca), vjernici se pripravljaju za slavni Kristov dolazak, kada će ujedno biti i sudnji dan, dok se u drugom dijelu (od 17. do 24. prosinca) pobliže pripremaju za Kristov rođendan, za dan kada je Sin Božji postao čovjekom.

U Došašću su svakog jutra, zornice puku omiljene rane mise, koje imaju pokornički značaj, jer valja ustati vrlo rano da se stigne u crkvu. Predstavljaju stoga neki oblik četverotjednog trajnog odricanja od sna. Svoj početak imaju još u srednjem vijeku.

Povijest Došašća

Slavljenje Došašća počelo je u 5. stoljeću, kada je biskup Perpetuo iz Toursa započeo pripravu za Božić, počevši od blagdana sv. Martina 11. studenog. Nazvao je Došašće pokorničkim vremenom, naređujući post u 3 dana svakog tjedna od 11. studenog do Božića. Ovo vrijeme posta od 40 dana, slično korizmi, izvorno se nazivalo – “Četrdesetdnevni post sv. Martina”. Čitanja prilikom euharistijskog slavlja uzimala su se iz korizmenog vremena.[4]

U 6. stoljeću, papa Grgur Veliki skratio je Došašće na 4 tjedna, što se zadržalo do danas te je ukinuo dotadašnje suzdržavanje od jedenja mesa i mliječnih proizvoda za vrijeme Došašća, makar se i danas, razdoblje Došašća gleda kao vrijeme suzdržavanja od velikih slavlja i gozbâ.

Vrijeme Došašća Rimske liturgije, nije bilo pokorničko, nego slavljeničko, vrijeme radosti i priprema za Božić. S vremenom je Došašće postalo spoj pokorničkih sadržaja i vrijeme radosti i iščekivanja.

Zornice i adventske pjesme

U vrijeme Došašća, služe se rane jutarnje sv. mise – zornice, koje su vrlo raširene u hrvatskom vjerničkom puku, pogotovo u sjevernim krajevima. Obično se služe u 6 ili 7 sati ujutro, u ranu zoru. Zovu se i rorate. One simboliziraju budnost kršćana u vrijeme priprave za Božić, ali i na konačni Isusov dolazak na kraju vremena. Kršćani nastoje bdjeti nad svojim životom, ali i nad tuđim životima, da ne izgube vječni život. Zornice imaju svečan ugođaj.

U Došašću su svakog jutra zornice puku omiljene rane mise koje imaju pokornički značaj, jer valja ustati vrlo rano da se stigne u crkvu. Predstavljaju stoga neki oblik četverotjednog trajnog odricanja od sna. Svoj početak imaju još u srednjem vijeku.

Hrvatske adventske pjesme imaju marijansko obilježje, pjevaju se i na zornicama. Neke od poznatijih su: “Padaj s neba”, “Zlatnih krila”, “O Marijo, ti sjajna zornice”, “Poslan bi anđeo Gabrijel”, “Ptičice lijepo pjevaju”, “Visom leteć ptice male”. U tim adventskim pjesmama izražava se radost skorom dolasku Božića i potiče se vjernike, da se duhovno pripreme za blagdan Božića te se iskazuje se štovanje Blažene Djevice Marije.

Adventski vijenac

advent-wreathAdventski vijenac plete se od zimzelenih grančica, ali tako da nema početka ni kraja što označuje vječnost. Bor i božikovina u vijencu simboliziraju besmrtnost, lovor označava pobjedu nad grijehom i patnjom, a cedar snagu i izlječenje od svih bolesti. Lišće božikovine podsjeća na vijenac od trnja, sukladno engleskom vjerovanju da je Kristov vijenac od trnja bio načinjen upravo od bodljikavog lišća ove zimzelene biljke. Često je u njemu i grančica ružmarina jer ova je biljka prema legendi čuvala Djevicu Mariju na njenom putu u Egipat.

Čine ga dva temeljna simbola – krug i svijeće odnosno svjetlo. U vijenac se umeću četiri svijeće koje označuju četiri razdjelnice u ljudskoj povijesti: stvaranje, utjelovljenje, otkupljenje i svršetak. Prve adventske nedjelje pali se prva svijeća i tako redom da do Božića gore sve četiri.

Svjetlo svijeća označava dolazeće svjetlo Isusa.


Danas na početku nove liturgijske godine Sveta Crkva nam stavlja na razmatranje jednu veoma ozbiljnu uputu, a to je bdijenje i budnost. Pozivaju nas proroci, Pavao zove “trgnite se”, dok Isus podvlači “svima kažem, bdijte i budni budite”. To znači da se pripravimo i primimo Isusa u ovom Došašću u njegovoj punoj milosti, a da Majku Božju molimo da nas zagovara kod njega moćnim zagovorom da jednom zauvijek budemo u njegovoj vječnoj pravednosti, kada po nas dođe.

prvasvijecaMožemo ovdje razvijati različite teorije kako bi i što zaključili, međutim od jednoga zaključka nećemo moći pobjeći jer se provlači u sva tri čitanja, a to je da naš sigurni san i uljuljanost moramo prekinuti i početi drugačijim životom. Doduše ovdje postoji jedna razlika između proroka i samoga Isusa. Dok proroci iščekujući Isusa žele probuditi svijet iz uspale ravnodušnosti i ogrezlosti u Njega bdijenje znači razumjeti sadašnjost i prihvatiti je. No, sami znamo koliko su ga upravo tu malo prihvatili i koliko mu nisu povjerovali. Lakše je bilo slušati proročke propovijedi, nego Njegove opomene.

Isus je jasan! Dolazak Gospodinov je tu.

Nekoga će zateći u miru večeri ili možda u jutarnjoj zori punoj nade, ili pak u jutru punine života, upravo po R.Guardiniju uvijek biti sadašnjost i ustrajnost. Usporedba sa vratarom nas na to poziva.

Moramo priznati da je veoma zanimljivo po biblijskom rječniku slijediti ove upute i uspoređivati ih u oba Zavjeta, ali ono što je ,zacijelo, grijehu, da se pripremaju za Mesijin dolazak, sam Isus govori da je Kraljevstvo Božje već tu i više nema vremena za odgađanje i neku daljnu “velika krepost kršćana je biti nazočan-budan na sadašnjost”. Zato naša budnost mora u pripremu, tako da sada kod manje zanimljivo a više važno jest kako ćemo mi danas u našem vremenu i prostoru osigurati ovu budnost?! Znamo da nije lako jer tko je bdio samo jednu noć, znade dobro kakav je sutrašnji dan težak i traži san, a kamoli neprestano bdijenje. No, ne moramo baš bukvalno primjenjivati ovakav način tumačenja. Biti će dovoljno u našoj svakidašnjici dati mjesto Gospodinu i misliti na Njegov dolazak, najprije sada kao pripravu za Božić, a ova priprava ostaje kao jedan dio puta za konačni susret s Njime, pa bilo to u nesigurnosti crne i tamne noći, večernje uljuljanosti, jutarnje nade i dnevne punine života – po onoj Pavlovoj “bdjeli ili spavali…” sve neka bude na slavu Božju.

Veoma je bitna opomena i proroka, Pavla i samoga Isusa da se probudimo i ne zaspemo na uljuljanost u grijeh, držeći sebe toliko pravednim da ti ne treba nitko ništa reći da se popraviš, jer sebe činiš tako dobrim ili što je još gore nepogrješivim da bi te čak i drugi u tvojoj “pravednosti” i “bezgrješnosti” trebali slijediti. Stoga danas na prvu nedjelju Došašća mi kršćani trebali bismo ujediniti našu budnost u molitvu, jer naš kršćanski život bi trebao biti neprestano Došašće u smislu iščekivanja i pripreme, a to bez svagdašnje molitve nikako nećemo uspjeti. Sjetimo se Isusa u Getsemaniju (Mt 26,41) kako se odupire snu. Bdije i moli nasuprot pozaspalih apostola. Molimo i mi Našega Gospodina da nam daje neprestano snagu da ga znademo u poniznosti srca moliti i neprestano biti svjesni da On dolazi meni, a ja moram znati čime ću ga dočekati – praznih ruku ili korpom punom dobrih djela koja su plod bdijenja i molitve u jednoj neprestanoj svagdašnjici.

Isus kuca na Tvoja vrata, otvori mu ih! Brava je s Tvoje strane – iznutra!

“Bio je poznati svetac čije su molitve bile uvijek uslišavane. Pitali su ga: – Ako je tako zašto onda ne tražiš da ozdraviš? – Naime, bio je slijepac. Odgovorio je: – Bolje je biti podložan Božjoj volji nego imati osobno zadovoljstvo i mogućnost gledanja!- Treba paziti i ne igrati se sa molitvom, jer Bog bolje zna od nas naše potrebe. Može doći trenutak kada ćemo zahvaliti Bogu što nas nije uslišao, jer nismo znali što molimo ili za što smo molili.

Sveta je Monika bila tužna što njezina molitva za sina Augustina nije uslišana za toliko godina. Molila je Boga da njezin sin ostane s njom, jer je živio svakakvim životom, pa se ona sama nadala da će ga uspjeti odvratiti od takvoga života i privesti ga pravome kršćanskome životu. Uza sve njezine molitve i nadanja ostavio ju je i zaputio se u bijeli svijet.

Došao je u Milano, gdje je upoznao biskupa Ambrozija. Tu se obratio. Kasnije je postao jedan od najvećih kršćanskih mislilaca i svetaca koje je Crkva ikada imala.” (Prispodobe, Mabić/Jukić,175).

Monika je ustrajno molila i dočekala, a Augustin se probudio i trgnuo od svoga uljuljanoga sna i započeo život koji će ga učiniti velikim u Kristovoj Crkvi. Nama danas neka bude dovoljan ovaj pogled i ovaj zaključak izveden iz čitanja i primjera. U našem svagdanjem bdijenju molimo ustrajno da nam Gospodin jača vjeru svaki dan da se pripremimo za Njegov dolazak među nas, da ga znademo dočekati onako kako to molimo i želimo, da ne bude raskoraka između naših želja, molitava i naše svagdanje stvarnosti. Molimo ga On će nam pomoći. Bdijmo, On će biti s nama, onako kako je i sam obećao. On će nam pomoći da se pripremimo za susret s njime i danas i u vječnosti.

Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Gvardijan fra Danko Perutina: Jugokomunisti su pokušali zatrti franjevačku provinciju u Hercegovini

Objavljeno

na

Objavio

Gvardijan franjevačkog samostana u Mostaru fra Danko Perutina rekao je u četvrtak kako su jugokomunisti pokušali zatrti franjevačku zajednicu u Hercegovini pobivši na današnji dan prije 74 godine sedmoricu od ukupno 66 franjevaca, ali da u tome nisu uspjeli jer je interes mladih za pristup franjevcima porastao.

Po franjevačkim izvorima, po nalogu samoga vrha tadašnje države, pripadnici tajne partizanske policije OZNA-e su na današnji dan u popodnevnim satima došli u franjevački samostan u Mostaru te odveli provincijala fra Leona Petrovića, gvardijana fra Grgu Vasilja, fra Jozu Bencuna, fra Bernardina Smoljana, fra Rafu Prusinu, fra Kažimira Bebeka i fra Nenada Venancija Pehara i bez suđenja ih strijeljali, a tijela bacili u Neretvu.

Današnji gvardijan fra Danko Perutina rekao je u propovijedi na misi kako su ubijeni franjevci bili nevini i da su ubijeni iz mržnje.

„Tu je na djelu bila ljudska zloća kao i nasilje koje ne štedi nikoga, pa ni franjevce koji nisu u ratu počinili ništa loše, dapače, pomagali su ljudima iz sve tri vjere da se spase“, rekao je Perutina na misi.

Po njegovim riječima likvidacija sedam mostarskih franjevaca, te još 59 širom Hercegovine imala je za cilj zatrti franjevce.

„Jugokomunisti su fratre po Hercegovini ubijali ciljano po popisu: provincijal, gvardijani, profesori na Širokom Brijegu. Mislili su da će njihovom smrću nestati Hercegovačke franjevačke provincije a da oni koji ostanu neće imati snage nastaviti njihovo djelo“, istaknuo je.

Takva nakana, međutim, rezultirala je po Perutininim riječima još većom zainteresiranošću mladih da pristupe franjevačkom redu u Hercegovini.
On je dodao da se ovu tragediju ne smije zaboraviti, nijekati ili umanjivati.

Pozvao je na praštanje, ali i da se rasvijetle zločini koji su počinjeni nad franjevcima, ali i nad hrvatskim civilima nakon Drugog svjetskog rata.

Katolička crkva započela je postupak dokazivanja mučeništva 66 franjevaca iz Hercegovine ‘Fra Leo Petrović i 65 subraće’ koji su uglavnom pobijeni potkraj Drugog svjetskog rata.

(Hina)

Likvidacija franjavaca u borbama za Mostar u veljači 1945. godine

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Vatikan će proglasiti svecem Hrvata iz Hercegovine

Objavljeno

na

Objavio

Petar Barbarić: Hercegovac koji će biti uzdignut na oltar

Rođen je u selu Klobuku (zaselak Šiljevište) Općina Ljubuški 9. svibnja 1874. u Hrvatskoj obitelji devetero djece od pobožnih roditelja. Djetinjstvo je proveo na paši s ovcama uz pobožne knjige. U pučku školu pošao je tek s dvanaest godina, kad je blizu rodnog sela otvorena škola. U dvije godine završio je četiri razreda škole s odličnim uspjehom.

Papa Franjo je 18. ožujka 2015. odobrio dekret o priznavanju herojskih kreposti sluge Božjega Petra Barbarića.

Petrov život možemo podijeliti u četiri odsjeka: predškolsko doba, osnovna škola u Veljacima, trgovački pomoćnik u Vitini te sjemeništarac u Travniku.

Za predškolsko Petrovo doba možemo reći da se rodio 19. svibnja 1874. u Šiljevištima, župa Klobuk, kao sin Ante Barbarića i Kate, rođene Tolj. Još se i danas čuva Petrova rodna kuća, zapuštena na žalost. Nalazi se u kršnom hercegovačkom kamenjaru, gdje je zemlja vrlo škrta te uspijeva samo duhan, raštika i još pokoja biljka. Život je tamošnjih ljudi bio tvrd i težak, no ipak ne bijahu žalosni. Imali su više volje za život i životnosti negoli danas mnogi bogati i visokorazvijeni krajevi. To pokazuju sve od reda brojne obitelji. Tako su Petrovi roditelji imali devetero djece: pet sinova i četiri kćeri. Bili su to pobožni i bogobojazni ljudi. Vjera, molitva, nedjeljna misa, post, slavljenje blagdana bile su stvarnosti koje se same po sebi razumiju, s kojima se živi.

Petrovi roditelji već u ono doba velike nepismenosti bili su pismeni. Znali su čitati i pisati pa su u tom, kao i u kršćanskom nauku, bili prvi njegovi učitelji. I to uz drugo svjedoči o njihovu duhu. Oni su imali smisla za duhovne vrednote, a to su usadili i svojoj djeci pa najstariji sin postade franjevac, a Petar pođe u travničko sjemenište. Prva knjiga koju je Petar dobio u ruke bio je Mali katekizam, koji je doskora naučio napamet i tako naučio o vjeri i vjerskim duž­nostima ono najvažnije. No, Petar to nije samo mehanički naučio i u pamćenju držao, već je to i usvojio. Počeo je po vjeri živjeti, često i pobožno moliti. U proljeću godine 1881. primio je prvu pričest, a u ljetu iste godine sakrament potvrde. To nije za njega bio »svršetak« vjerskoga života, kao za mnoge koji idu na prvu pričest i krizmu više iz običaja nego iz uvjerenja, već početak; jer je u vjeri neprestano rastao. Tome je pripomogla i njegova duhovna glad za znanjem. On je od malena bio prijatelj dobre, poučne i pobožne knjige. Na pašu je uz kruh u torbici nosio i kakvu knjižicu, do koje je tada u onoj zabiti mogao doći.

Petar je bio dobro, ali i živahno dijete pa je svojim nestašlucima koji put zaslužio i šibu. On to u jednostavnosti srca priznaje i kaže da je za njega bilo dobro. Uvidio je vrlo rano da ga roditelji žele dobro odgojiti i pripraviti na život pa je prema njima uvijek gajio iskrene osjećaje poštovanja i ljubavi. Eto, takvo je bilo Petrovo djetinjstvo. U proljeće godine 1886., kad je Petru bilo već 12 godina, otvorena je u Veljacima osnovna škola, prva u onom kraju. Među njezinim prvim đacima bio je Petar Barbarić. Do škole mu je bilo sat i pol hoda i to preko brda i potoka. Taj teški put morao je danomice dvaput prevaliti. Željan znanja hrlio je u školu kao da ga neka viša sila nosi. Njegov dobri učitelj Vuksan ponosio se njime kao svojim najboljim učenikom, a i Petar je volio i poštivao svoga učitelja te ga čitav život zadržao u zahvalnom sjećanju. Iz toga školskog života vrijedno je spomenuti da je jednoga zimskoga dana, za vrijeme strašne bure i mećave, Petar jedini došao u školu. Ta zgoda pokazuje jasno koliko je kod njega bio razvijen osjećaj dužnosti te kako se u vršenju dužnosti nije dao smesti nikakvim zaprekama. Zahvaljujući svojoj prirodnoj nadarenosti, a još više zalaganju, Petar je uspio u dvije godine svršiti četiri razreda i to s izvrsnim uspjehom. Kad se radilo o učenju, on se nije šalio, nije bio polovičan. Ta će ga vrlina pratiti kroz svih osam razreda travničkoga sjemeništa.

Svršivši osnovnu školu, Petar je imao želju za daljnjim školovanjem, no roditelji, valjda u nemogućnosti da ga sami školuju, dadoše ga u trgovinu, u dobru kršćansku obitelj Babića, u Vitini, koja se s njima vrlo dobro pazila. Petru je bilo teško zamijeniti knjigu s aršinom, ali kad druge nije bilo, prihvatio se svog posla. Brzo je pokazao u poslovanju veliku vještinu pa ga je njegov gazda zavolio kao vlastitog sina. Sve mu je mogao povjeriti i u svemu se na njega osloniti. Iako je Petar bio dobar trgovački pomoćnik, taj mu posao nije ležao na srcu. Prihvatio ga je iz poslušnosti prema roditeljima, ali je njegovo srce bilo izvan njega. Ono je čeznulo za nečim drugim, za školom i knjigom. Providnost će se pobrinuti da svoga odabranika dovede na pravo mjesto. Bilo je to ovako:

Godine 1889. rektor je travničkoga sjemeništa razaslao pismo učiteljima po Bosni i Hercegovini moleći ih da mu preporuče dobre i nadarene mladiće koji bi se željeli posvetiti svećeničkom staležu. Dobri veljački učitelj Vuksan sjetio se odmah Petra. A Petru je to bilo kao glas i dar samoga neba. On je ponudu objeručke prihvatio i sve učinio da se njegova davna želja ostvari. Sam je napisao molbu, prikupio potrebne dokumente, nabavio ono osnovno te koncem kolovoza godine 1889. pošao s ocem na konju u Travnik. I tako se napokon našao na cilju svojih želja. Sjemenište će mu postati drugi dragi dom, u kojem će toliko toga primiti u duhovnom, odgojnom i kulturnom pogledu. On je svoju veliku šansu koju mu je Bog dao iskoristio do maksimuma. Kroz svih osam razreda bio je uvijek prvi u svom razredu, uzoran u svakom pogledu. Provodio je običan život tadašnjega đaka sjemeništarca, ali ta običnost bila je neobična, jer je vrijeme dobro iskorištavao, s milošću Božjom surađivao, odgojiteljima i profesorima bio poslušan, prema njima pun poštovanja i poučljivosti, a prema sudrugovima uvijek društven, nesebičan, spreman pomoći.

Postao je pravo svjetlo travničkoga sjemeništa.

Simpatično je kod svega toga da je sve to kod Petra bilo neusiljeno, nenamješteno, bez poze. On je bio zdravo ambiciozan mladić, talentiran, koji je imao pred očima jasan cilj te prema njemu hrabro i dosljedno koracao. Već od I. razreda postao je vrlo aktivan član Marijine kongregacije, zagrijan
za pobožnost prema Bogorodici, za Srce Isusovo, za misijske, ekumenske, crkvene i domovinske ideale. Ozbiljno se spremao i izgrađivao za službu Crkvi i narodu. U višim mu je razredima pomalo dozrela odluka da stupi u Družbu Isusovu i postane isusovac. No Bog je s njim imao drugi plan. Petar se kao sedmoškolac za jedne šetnje teško nahladio, navukao sušicu i godinu dana kasnije umro, položivši prije toga isusovačke zavjete. Svoju je preranu smrt primio svjesno kao dar iz Božje ruke, o čemu svjedoče njegova dirljiva pisma ocu i bratu franjevcu fra Marku. U bolesti se pokazala sva duhovna i moralna Petrova veličina. Najbolje se u njegovoj biografiji izrazio pater Puntigam, koji je zapisao: »Ja ne mogu Petra Barbarića proglasiti svetim. Ali toliko mogu reći sasvim iskreno da si ne mogu predstaviti kako mladić može vjernije Bogu služiti i bolje na smrt se pripraviti nego li je to Barbarić učinio. I zato se ne bih čudio ako bi jednom bio proglašen svecem.

To još nije ostvareno, ali se ipak vodi postupak da se jednom ostvari. Put je do tog cilja dug i mukotrpan. Onaj silni svijet što još i danas svakog četvrtka, a pogotovo na Petrovo, hrpimice hrli na Petrov nekadašnji grob u Travniku, ulijeva nadu da je u slučaju Petra Barbarića prst Božji na djelu. Naše je da i dalje molimo i radimo za Petrovu proslavu, da se s njime preko većega životopisa upoznamo, da u raznim potrebama i nevoljama molimo za njegov zagovor, da molimo čak i za pravo čudo, jer to je onda najsigurniji put do Petrove beatifikacije i anonizacije. Uspjeh u tome poslu bio bi za našu mjesnu Crkvu, sigurno, veliko obogaćenje. Zato se isplati i dalje neumorno raditi na Petrovoj beatifikaciji.

Godine 1935. njegovi su zemni ostatci s gradskoga groblja Bojne prenijeti u sjemenišnu crkvu, gdje se razvila prava pobožnost prema njemu. No tijelo mu je nakon 1944. godine zakopano u blato i zazidano da bi ga se sakrilo od naroda. Kad se obnavljalo jedan dio nadbiskupijske gimnazije, našlo mu se tijelo. Danas mu se oko groba skupljaju učenici i narod na molitvu.

hercegovina.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari