Pratite nas

Politički rentgen

PRVA I POSLJEDNJA CRTA OBRANE HRVATSKE!

Objavljeno

na

U hrvatskoj povijesti postoje osobe i događaji koji stoje i vječno će stajati kao svjetionici na prvoj i posljednjoj crti obrane hrvatskog nacinalnog bića, suverenizma, putokazi koje su uvijek pa i danas zatirani kako bi se hrvatski narod zauvijek izgubio u bespućima povijesnih zbivanja.

Od povijesnih događaja to je sveti obrambeni Domovinski rat, a od osoba u svom punom sjaju, to je blaženi Alojzije Stepinac.

Ne trebamo obilaziti zemaljsku kuglu kako bi pronašli svjetske  povijesne proizvođače mitova i laži na kojima počivaju temeljne paradigme postojanja pojedinih država i nacija. Dovoljno nam je baciti pogled preko Drine i Dunava i u najbližem susjedstvu i naći ćemo se oči u oči s onima koji svoju svetosavsku mitomaniju pretvaraju u klasične imperijalističke strategije  ponidaštavanja svega što hrvatski diše. Nije mi namjera empirijski dokazivati kako je tome tako citiranjem izjava malobrojnih, ali uglednih srpskih intelektualaca koji sami tvrde da se srpska povijest temelji na lažnim mitovima i obmanama. Jedna od njih koja to tvrdi je svakako je gospođa Sonja Biserko.

Stoljetna svetosavska mitomanska strategija je jednostavna. Da bi mogli živjeti srpski mitovi o nebeskom i izabranom narodu potrebno je ubiti istinu o velebnom povijesnom događaju kao što je hrvatski Domovinski rat i potrebno je još jednom ubiti i oblatiti ime, djelo i svetost, najvećeg među velikima, blaženog Alojzija Stepinca. Jer istina, a ne mit o Domovinskom ratu, istina, a ne mit o blaženom Alojziju Stepincu konačno će do kraja osloboditi hrvatsku državu i hrvatski narod iz okova kojima nas žele još više okovati.

Svi vlastodršci u Hrvatskoj koji su se zaklinjali, a i danas se zaklinju u svoje domoljublje zapravo ne znaju šta domoljublje u svom dubokom smislu jest. Domoljublje bez domoljubnih sadržaja nije domoljublje, domoljublje bez esencijalne istine o hrvatskoj povijesti nije domoljublje, domoljublje bez neumoljive obrane istine o Domovinskom ratu, bez štita ljubavi kojim ćemo braniti život i djelo blaženog Alojzija Stepinca nije domoljublje. Domoljublje je vjera, katarza, metanoja, a ako želiš reći da vjeruješ, da ljubiš svoju Domovinu za to nisu dovoljne riječi nego svakodnevno obraćenje, obrat duše isto onakav kakav je potrebno svakodnevno  činiti u odnosu prema živom Bogu.

Jedino tako, zaboravljajući sve svoje vlastite partitokratske i materijalne  interese moći ćemo uvijek biti spremni na braniku Domovine, osobito u ovim teškim trenutcima kada nam prijete vidljive i nevidljive povijesne ugroze.

Ima ljudi koji uporno promoviraju istinu i samo istinu, a ne mitove. Takvom događaju možete svjedočiti 11.05. u 21h u kinu Tuškanac, gdje će biti prikazan film Jakova Sedlara uz tekst našeg kniževnika i publiciste Nenada Piskača. Film, „Svetac, zločinac i dvorske lude“ istinita je priča, a ulaz je besplatan čak i za one domoljube iz političkih vlasti, koji imaju novac financirati ovakve projekte, ali to još uvijek ne čine. Ulaz je slobodan i za one koji su jučer slavili svog idola Tita.

Kazimir Mikašek-Kazo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Politički rentgen

Alojzije Stepinac-pravednik među narodima

Objavljeno

na

U hrvatskoj povijesti postoje osobe i događaji koji stoje i vječno će stajati kao svjetionici na prvoj i posljednjoj crti obrane hrvatskog nacionalnog bića, hrvatskog suverenizma, kao putokazi koje su uvijek pa i danas smišljeno zatirani kako bi se hrvatski narod zauvijek izgubio u bespućima povijesnih zbivanja.

Od povijesnih događaja to je sveti obrambeni Domovinski rat, a od osoba u svom punom sjaju, to su blaženi Alojzije Stepinac kao temelj kršćanske Hrvatske i dr. Franjo Tuđman kao temelj hrvatske državnosti.

Ne trebamo obilaziti zemaljsku kuglu kako bi pronašli svjetski poznate povijesne proizvođače mitova i laži na kojima počivaju temeljne paradigme postojanja njihovih država i nacija. Dovoljno nam je baciti pogled preko Drine i Dunava i u najbliže susjedstvo i naći ćemo se oči u oči s onima koji svoju svetosavsku mitomaniju pretvaraju u klasične imperijalističke strategije  ponidaštavanja svega što hrvatski diše. Nije mi namjera empirijski dokazivati kako je tome tako citiranjem izjava malobrojnih, ali uglednih srpskih intelektualaca koji i sami tvrde da se srpska povijest temelji na lažnim mitovima i obmanama. Jedna od njih koja to tvrdi je svakako je gospođa Sonja Biserko. Srpska politika svoj opstanak je uvijek temeljila i temeljit će i u budućnosti na proizvodnji mržnje prema Hrvatskoj, na sirovim proizvedenim konfrontacijama, na mitovima i povijesnim lažima, na koje  iz Hrvatske namjerno ili slučajno nitko ne odgovara na adekvatan način.

Stoljetna svetosavska mitomanska strategija je jednostavna. Da bi mogli živjeti srpski mitovi o nebeskom i izabranom srpskom narodu potrebno je ubiti istinu o velebnom povijesnom događaju kao što je hrvatski Domovinski rat i potrebno je latentno ubijat i blatiti ime, djelo i svetost, najvećeg među velikima, blaženog Alojzija Stepinca. Planiranim velikosrpskim udarom na hrvatske simbole, na hrvatske velikane, želi se u međunarodnim okvirima stvoriti dojam o Hrvatskoj kao fašističkoj i ustaškoj državi i na žalost  recentni događaji to nam dokazuju. Sramotno je da današnje hrvatske vlasti nemaju snažniji odgovor na evidentno blaćenje Hrvatske, na ponižavanje svekolikog hrvatskog puka.

Bili smo svjedoci brutalnog  blaćenja prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana kada su ga srpski mitomani uz pomoć hrvatskih domaćih veleizdajnika i veleizdajničkih medija pokušali optužiti  kao kreatora udruženog zločinačkog pothvata. Neviđeno blaćenje hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović na ovogodišnjoj proslavi Dana pobjede, Dana neovisnosti i Dana hrvatskih branitelja u Kninu nije ništa drugo nego smišljeni kontinuirani nastavak te antihrvatske kampanje iza koje, nažalost, stoje i neki utjecajni medijski djelatnici koji se licemjerno nazivaju najvećim hrvatskim domoljubima.

 

Svi vlastodršci u Hrvatskoj koji su se zaklinjali, a i danas se zaklinju u svoje domoljublje zapravo ne razumiju što domoljublje u svom dubokom smislu jest. Domoljublje bez domoljubnih sadržaja nije domoljublje, domoljublje bez esencijalne istine o hrvatskoj povijesti nije domoljublje, domoljublje bez neumoljive obrane istine o hrvatskim velikanima nije domoljublje, domoljublje bez bez štita ljubavi kojim ćemo braniti život i djelo blaženog Alojzija Stepinca bez ikakvog ostatka nije domoljublje. Domoljublje je vjera, katarza, metanoja, a ako želiš reći ja vjerujem, ja ljubim svoju Domovinu, za to nisu dovoljne riječi nego svakodnevno obraćenje, obrat duše isto onakav kakav je potrebno svakodnevno  činiti u odnosu prema vjeri u živog Boga.

Jedino tako, zaboravljajući sve svoje sebične partitokratske i materijalne  interese može se uvijek biti proaktivno spreman za dom na braniku Domovine, osobito u ovim teškim trenutcima kada nam prijete vidljive i nevidljive povijesne ugroze.

Ni jedna „hrvatska“ vlast do sada nije učinila baš ništa ili je učinila jako malo da istina o blaženstvu i svetosti Alojzija Stepinca bude svakodnevno izložena na svjetlu dana, kao istina koja oslobađa hrvatski narod od mrziteljske mitomanije koja nam i ovih dana u bujicama dolazi s istoka. Ni jedna „hrvatska“ diplomacija  do sada nije učinila dovoljno da Alojzije Stepinac bude proglašen svetim i šutke su prelazili preko antihrvatske velikosrpske propagande što je rezultiralo velikosrpskom pobjedom u Vatkanu kada je papa Franjo pristao da Srpska pravoslavna crkva su odlučuje o kanonizaciji Alojzija Stepinca. Na takvu Papinu odluku, uvjeren sam, imala je utjecaj upravo kukavička hrvatske diplomatska mlakost! Zbog toga mi se čini da su sve hrvatske vlasti do sada radile upravo suprotno, da su svjesno ili nesvjesno radile protiv kanonizacije našeg Blaženika i zbog toga danas imamo pravu neizvjesnost oko tog pitanja na kojemu se lome pitanja povijesti, prošlosti ali i budućnosti hrvatskog naroda.

Za istinu o blaženom Alojziju Stepincu više je napravila ugledna povjesničarka, Židovka Esther Gitman nego svi političari u Hrvatskoj zajedno, pa ispada da je gospođa Gitman veći domoljub od svih domoljuba u Hrvatskoj. Njena povijesna utemeljena svjedočanstva o Stepincu kao „pravedniku među narodima“ ostaju nekako na marginama i uglavnom su potpuno prešućena u javnom prostoru i logično je zaključiti da se radi o namjernom i eklatantnom prešućivanju istine. Kada se sjetimo predsjednika Ive Josipovića i njegovog predsjedničkog nastupa u Izraelskom Knessetu, njegove veleizdajničke  „ustaške zmije koja je još uvijek živa u hrvatskim njedrima“ i kada to usporedimo sa zadnjim državničkim posjetom naše predsjednice Kolinde Grabar Kitarović Izraelu, samo slijepac, zlonamjernik ili veleizdajnik neće uočiti nevjerojatnu razliku. Dok je antihrvatski govor predsjednika Josipovića o „ustaškim zmijama“ planetarno odjeknuo i „regionom“ i Svijetom i silno naštetio Hrvatskoj , državnički posjet predsjednice Kolinde Grabar Kitarović Izraelu doveden je na stup srama zbog notorne „fake news“ u izraelskom Jeruzalem postu. Što je bio cilj te propagande? Potpuno je prešućena činjenica da su gosti naše predsjednice na svečanom koktelu koji je u njenu čast priredio predsjednik Rillman bili bračni par Esther i Israel Gitman. Potpuno je prešućena vijest da je tom prilikom Esther Gitman izraelskom predsjedniku Rillmanu poklonila svoju knjigu o blaženom Alojziju Stepincu s povijesnom dokazima o istinskom „pravedniku među narodima“, koji nije spasio samo jedan Židovski život da bi spasio cijeli svijet, već je spasio na stotine Židova izlažući se na taj način osobnoj pogibelji. Izraelski politički vrh je tom prilikom dobio još jednu knjigu na poklon, a to je knjiga britanskog autora Philipa J.Cohena „Tajni rat Srbije“ koja govori o povijesnoj genezi srpskog antisemitizma.

Pažljivom promatraču i analitičaru ne može promaknuti činjenica da je to sve u kontekstu istine kao dokazi o Stepinčevoj pravednosti i dokazi o srpskom antisemitizmu koji srpska politika gura pod tepih da bi jedino Hrvatsku optužila za genocid prema Židovima i Srbima. Dakle, inicijativa naše predsjednice Kolinde Grabar Kitarović u tom pravcu na najvišoj državničkoj razini, u Izraelu koji je strateški partner SAD-a, najveći je afirmativni doprinos istini o Hrvatskoj, nasuprot Josipovićevoj eklatantnoj etičkoj veleizdaji hrvatskih nacionalnih interesa, a ni predsjednički kandidat Zoran Milanović nije daleko od te Josipovićeve agende. Naravno, toj inicijativi naše predsjednice prethodilo je nekoliko također prešućenih ili nedovoljno publiciranih događaja. Esther Gitman je u Splitskom HNK nedavno dodijeljen počasni doktorat, a predsjednica Kolinda Grabar Kitarović odlikovala ju je najvišim državnim odličjem. To su dokazi da se ovdje ne radi o nekakvom profanom političkom populizmu u svrhu predizborne kampanje već se radi o državničkom kontinuitetu djelovanja u tom smjeru. Jer, konačno je možda sazrela ona prava domoljubna hrvatska svijest, da će onaj tko se bude borio za Alojzija Stepinca kao „pravednika među narodima“, tko se bude iskreno i javno zalagao za svetost Stepinca,  biti upisan zlatnim slovima u hrvatsku povijest. Onaj tko hrvatskom domoljublju bude vratio domoljubne sadržaje i pravu istinu o hrvatskoj povijesti  zaslužit će i nadalje obnašati najčasnije političke dužnosti u Republici Hrvatskoj. Na žalost, svjedoci smo poznatog hrvatskog jala, da je pravdoljubivost, čestitost i hrvatsko  domoljublje, u sljepoći vlastitog uma danas  napadnuto i razapeto i s lijeva i s desna.

Kazimir Mikašek-Kazo

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Politički rentgen

Kazimir Mikašek: ‘Beži Škoro, beži Škoro cug ti bu pobegel, ne buš videl beli Pantovčak!’

Objavljeno

na

Predsjednički kandidat Miroslav Škoro, kojega njegovi obožavatelji i simpatizeri s pravom tituliraju sa dr. Miroslav Škoro kako bi  objektivno dodali još veću vrijednosnu težinu njegovoj predsjedničkoj kandidaturi u prvom je redu pjevač i glazbenik. Primarno kantautorsko zanimanje predsjedničkog kandidata Miroslava Škore, bez ikakve sumnje,  obilježilo je   njegovu  uspješnu estradnu karijeru i jedino je po tome autentično prepoznatljiv, a moglo bi se kazati i planetarno popularan.

Današnji potencijalni glasači u Hrvatskoj malo ili nedovoljno poznaju Škorine sporadične izlete u hrvatsku politiku koji su uglavnom završavali marginalno, ili gubitkom izbora u gradu Osijeku od Ante Đapića za titulu gradonačelnika, ili njegovim naprasitim napuštanjem zastupničke pozicije u Hrvatskom državnog saboru nakon što je shvatio i sam priznao da politika nije za njega. Definitivni prekid s političkim aktivizmom Miroslav Škoro je znakovito demonstrirao izlaskom iz HDZ-a nakon Sanaderovog sloma, nakon što je  Tomislav Karamarko preuzeo kormilo te detuđmanizirane hrvatske stranke. Poznato je da je Škoro bio miljenik Ive Sanadera i Jadranke Kosor, poznato je da je kao član tog HDZ-a bio plaćen pjevati na njihovim predizbornim skupovima nakon što su na suspektan način iz svoje blizine odstranili „ustašu“ Marka Perkovića Thompsona! Poznato je da je dr. Miroslav Škoro nakon sloma Sanader-Kosor-Šeksovog HDZ-a   napustio tu stranku, jer je valjda zaključio da mu članstvo u HDZ-u pod vodstvom Tomislava Karamarka kao domoljubu  može silno naštetiti u životu. Osim toga poznato je da je Miroslav Škoro bio miljenik Radmanove televizije na kojoj je u brojnim emisijama praktički iskakao iz paštete i činilo se da je Škorina odluka da se udalji od HDZ-a Tomislava Karamarka potpuno racionalna, činilo se nikada više politiku u Škorinu „butigu“!

Ipak, mora se iskreno priznati da se Miroslav Škoro zapravo cijelo vrijeme svoje vrlo uspješne estradne karijere dobrim dijelom  bavio politički angažiranim kantautorskim radom što bi mu navodno trebao biti veliki plus i prednost nad drugim predsjedničkim kadidatima. Neki brojevi Škorinih nezaboravnih pjesama kao što su pjesme „Ne dirajte mi ravnicu, „Mata“ ili „Sude mi“ uistinu su mu priskrbili aureolu   nedodirljivog domoljubnog pjevača. Zbog toga je glazbeni naslov ove analize  iz poznate kajkavske pjesme „Lepe ti je Zagorje zelene“, bez ikakvog cinizma, čini mi se, potpuno primjeren ovoj kolumni koja će se uglavnom baviti glazbenom kritikom , kako bi kroz objektiv najuspješnijeg segmenta Škorinog životne karijere pažljivo promotrili i njegovo današnje stremljenje da svoju uspješnu glazbenu karijeru okruni titulom predsjednika Rapublike Hrvatske.

Umišljam si da sam doista kompetentan i da sam dobar poznavatelj hrvatske glazbene estrade i da mogu meritorno objasniti tehnologiju stvaranja pjevačkih zvijezda i idola , onih koje to svojim talentom zaslužuju i onih instant pop zvijezda koje su postale zvijezde zahvaljujući agresivnoj medijskoj propagandi iza koje uvijek stoji politika, a da titulu zvijezde nisu nikada objektivno zaslužili svojim pjevačkim kvalitetama. Na pamet mi pada pjevač grandioznih i briljantnih  kvaliteta, pokojni Vice Vukov. Nije slučajno da sam se njega sjetio, ne zato da uspoređujem pjevačke kvalitete Vice i Škore, jer to je neusporedivo, već zato što je poznato da je Vice Vukov svoju uspješnu životnu karijeru  nesretno okončao na stepenicama Hrvatskog državnog sabora kao saborski zastupnik SDP-a. Dakle i fenomenalni pjevač Vice Vukov svoju bogatu glazbenu karijeru završio je, a možda i počeo u politici. I ništa tu ne bi bilo čudno s obzirom da je Vice Vukov također bio visoko obrazovani ekonomist, kada se ne bi postavilo pitanje kako to da je hrvatski domoljub, nacionalist, desničar, Vice Vukov, koji se cijeli život navodno  borio protiv velikosrba i komunista završio u Račanovoj mentalno komunističkoj stranci poklonivši SDP-u kao predizbornu himnu svoju najljepšu pjesmu „To je tvoja zemlja“? Danas je kristalno jasno da ni briljantni baršunasti tenor pjevača Vice Vukova nikada ne bi bio ovjenčan planetarnom slavom da se u to nisu umiješale strukture „duboke države“ koje su mu tu slavu sofisticiranim medijskim metodama i priskrbile. Da nije bilo politike, Vice Vukov bi zauvijek ostao nepoznati super talent!? A kada je došlo vrijeme da Vice Vukov iz pragmatičnih razloga, kao Račanov domoljubni smokvin list vrati dugove partiji , završio je u „visokoj“ hrvatskoj politici kao dokaz da i u SDP-u ima hrvatskih nacionalista i domoljuba. Osobno, kao i mnogi drugi domoljubi u Hrvatskoj, doživio sam veliko razočarenje što se moj nevjerojatno kvalitetni  pjevački uzor i vokalni idol odlučio angažirati u stranci koja je demonstrativno napustila Hrvatski državni sabor kod izglasavanja deklaracije o hrvatskoj neovisnosti. Tada sam s dubokom gorčinom i razočarenjem shvatio da nitko u Hrvatskoj ne može postati pjevačka super zvijezda, ako to ne žele gospodari „duboke države“. I tada sam odustao od vlastite glazbene karijere, a glazba mi je bila primarno zanimanje s obzirom da mi mnogi prijatelji tepaju i pričaju priče o mojim glazbenim talentima.

Egzemplarni primjer pjevača Miroslava Škore za kojega se u estradnim krugovima Hrvatske ozbiljno tvrdi da je jedan od dokazanih falš pjevača na hrvatskoj   estradi, poglavito kada je riječ o njegovim vokalnim (ne)sposobnostima , dokazuje nam da se u Hrvatskoj planetarno popularan i materijalno uspješan  može postati bez ikakve temeljne kompetitivne podloge, ako politika i mediji  to od tebe žele napraviti. A kada postaneš planetarno popularan zahvaljujući političko medijskom marketingu tada ti je to dobra polazišna osnova za svaki mogući poslovni, politički  ili neki drugi životni probitak. Bezbroj je primjera na hrvatskoj estradi da nas zapljuskuje more umjetno stvorenih instant zvijezde pa onda kojekakve Maje Šuput ili Severine iskaču kao iz paštete na svim naslovnicama, a „turbo folk“ zvijezde nam pune diskoteke odgajajući našu mladost lažnim sjajem pod svjetlima reflektora, kao transmisija za osvajanje hrvatskog estradnog neba srpskim turbofolk proizvodima. S druge strane bezbroj je primjera da na vječnim marginama ostaju briljantni talenti s briljantnim glasovima koju su se dokazali na konkurentnim vokalnim natjecanjima u emisijama kao što je naprimjer emisija „Super talent“!

Nije li zapravo u svekolikoj hrvatskoj društveno političkoj zbilji  činjenica da o hrvatskoj prošlosti, budućnosti i sadašnjosti odlučuju falš političari i karijeristi s idejom opasnih namjera i da je ta namjerno stvorena atmosfera potpuno kompatibilna ovoj kakva vlada na hrvatskoj glazbenoj estradi? Nije li onda možda istina da je recentna  estradizacija hrvatske političke scene zapravo banalna, ali planski dobro smišljena manipulacija kojom treba dodatno obezvrijediti i onako malo istinskih vrijednosti koje još imamo. Postavlja se opravdano pitanje čiji je Miroslav Škoro politički projekt, čiji je bio i čiji će biti i je li dosita moguće da je on alat u rukama moćnika koji žele Milanovića na Pantovčaku kao zalog za konačno formalno stvaranje velike koalicije? Je li moguće da Miroslav Škoro nekim moćnicima danas vraća dugove onako  kako je to vraćao i pokojni Vice  Vukov?

Trenutak istine dogodio se zapravo u emisiji Bujica u kojoj je nakon dugih i temeljitih priprema u kontroliranom okružju, konačno gostovao predsjednički kandidat Miroslav Škoro. A kada čovjek kamerama pogleda u oči, kamerama koje ne lažu, koje u emisiji uživo nisu montaža kao one pred kojima se iz tisuću grla jedva punoljetne hrvatske mladosti ori slogan „Škoro predsjednik“, tada bez predrasuda možemo realno ocijeniti što nam to nudi dr. Miroslav Škoro. O realnoj analizi te dugo očekivane  emisije, o količini uvjerljivosti, domoljublja, emocija i iskrenog emocionalnog hrvatstva, o snazi argumenata i iskrenoj prezentaciji Tuđmanovog državništva ovisit će Škorin možebitni ulazak u drugi krug predsjedničkih izbora. Po mom skromnom mišljenju, mora on to malo bolje i uvjerljivije, jer ako ne bude, obistinit će se glazbeni naslov ove moje kolumne.

Kazimir Mikašek-Kazo

* Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne moraju nužno odražavati stajališta portala

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari