Connect with us

Kolumne

Prvi korak prema zaboravu Oluje

Published

on

Dvostruka bi proslava Dana domovinske zahvalnosti bila tek uvod u lagano uzmicanje. Knin je, s hrvatske točke gledišta, važno mjesto, simbol pobjede, herojstva, konačnog oslobođenja i integracije domovine. No, sa srpskog aspekta on je mjesto poraza, velikog egzodusa i zločina. Te dvije simbolike, ta dva pogleda na iste događaje, nikako nije moguće pomiriti, zato na njih treba što manje podsjećati u interesu regionalne suradnje

Dan pobjede i domovinske zahvalnosti ili Dan „Oluje“ bit će, prema najavama iz Vlade obilježen u Kninu i Zagrebu – i to istoga dana. Ujutro bi u Kninu bila organizirana prigodna, lokalna svečanost, a u Zagrebu poslije podne velika svečanost, navodno primjerena okrugloj dvadesetoj obljetnici i glavno mjesto obilježavanja s najvišim dužnosnicima u počasnoj loži. Tom prigodom bila bi organizirana velika smotra svih rodova vojnih snaga. Ipak, motivi nisu uopće jasni ni objašnjeni, a nisu niti uvjerljivi. Radi li se baš o želji da se velebnom vojnom paradom uveliča jedan značajan povijesni događaj, ili je ovo samo krinka iza koje stoje sasvim drugi motivi?

Čuje se čak kako bi parada bila nekakav odgovor nedavno održanoj beogradskoj vojnoj paradi koju je nadgledao Vladimir Putin. Na moskovsku paradu na Dan pobjede nad fašizmom Srbija će uputiti svoje političke i vojne predstavnike i pripadnika vojske. Čini nam se ponajprije deplasiranim slati Srbiji neku ratničku poruku u vrijeme izgradnje mira. Troškovi nisu nevažni, a ako se već ne štedi bilo bi plodonosnije dobro platiti vojne pilote, koji za bolju plaću napuštaju zemlju. Napokon, jednako impresivnu vojnu paradu moglo se lako organizirati i negdje u području Knina. Vladina najava paralelne proslave naišla je na protivljenje i Grada Knina i Županije šibensko-kninske.

Bojim se kako je ovo još jedan loš primjer „zagrebocentrizma“, što je trajna mana svih hrvatskih politika i što je kontraproduktivno sa stanovišta emocionalne integracije nacije i društva. Zar sve što je značajno mora biti skoncentrirano u Zagrebu, od političkih ustanova do odigravanja nogometnih utakmica reprezentacije? Ne treba isključiti ni druge motive, kao što su neugodni zvižduci s prošlih kninskih proslava na račun predsjednika i premijera.

[ad id=”68099″]

Vladinoj ideji nije sklona ni predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, koja pravilno zaključuje da, ako će već biti dvije proslave, ne bi smjele biti istoga dana, jer bi ona zagrebačka nužno zasjenila kninsku. Prava namjera, čini se, i jest upravo to da se zasjeni Knin, točnije da se postupno prestane s obilježavanjem Oluje, pri čemu bi dvostruka proslava bila tek prvi korak za lagano uzmicanje i konačni zaborav. Knin je, s hrvatske točke gledišta, važno mjesto, simbol pobjede, herojstva, konačnog oslobođenja i integracije domovine. No, sa srpskog aspekta on je mjesto poraza, velikog egzodusa i zločina. „Olujom“ se vrijeđaju osjećaji i sjećanja srpske manjine. Ona se možda tumači i kao smetnja masovnom povratku Srba.

Te dvije simbolike, ta dva pogleda na iste događaje, nikako nije moguće pomiriti, zato na njih treba što manje podsjećati u interesu, dakako, pomirenja, regionalne suradnje i integracije „regiona“. Jasno, to je pristup kojega forsiraju i određeni čimbenici unutar međunarodne zajednice koji insistiraju na ideji „zapadnog Balkana“ i na integraciji cijelog tog područja u Europskoj uniji i NATO paktu. U Hrvatskoj će se uvijek naći podobne i poslušne strukture koji će zaigrati na tu kartu. Zanimljivo, Zoran Milanović je, prosvjedujući protiv demonstrativnog paljenja hrvatske zastave u Beogradu, u prvi plan stavio i kao najveći problem i štetu istaknuo – remećenje procesa povezivanja „regije“.

Dirljivo je kako se cijela vrhuška uzjogunila na performans u režiji i izvedbi Vojislava Šešelja, dokazujući, valjda, u vrijeme pred izbore svoj patriotizam na krajnje jeftin način, kao da je baš Šešelj ključni problem. Njegovi huškački govori odmah nakon što je pušten iz Haaga nisu naišli ni na kakve reakcije službenog Beograda, a ponovni poziv Haaga izazvao je ogorčeno reagiranje istog tog Beograda. Ta i predsjednik i premijer Srbije dolaze iz istog političkog jata kao i sam Šešelj.

Na hrvatske prosvjede zbog paljenja zastave, Tomislav Nikolić uzvratio je žestoko i podmuklo. Primajući patronski srpsku mladež iz Like, Korduna, Banovine i Slavonije, što neugodno podsjeća na „Republiku Srpsku Krajinu“ i obećavajući im „svaku pomoć“ poručuje „ljudima u Hrvatskoj“ kako su okovani u prošlosti, kako bi oni još jednu „blistavu akciju“ da Hrvatska ostane potpuno bez Srba, na koje se vrši pritisak kao i 1990. i čija djeca nasilno mijenjaju imena. A Milorad Pupovac, vodeća osoba srpske manjine u Hrvatskoj, čovjek kojega i hrvatska vlast drži kao malo vode na dlanu ili kao čir na nezgodnu mjestu – i koji čak predstavlja Hrvatsku u međunarodnoj politici kao predsjednik Vanjskopolitičkog odbora Sabora – smatra kako kandidiranje Ante Gotovine i Mladena Markača, koji su za nas neupitni junaci, u Vijeće za obranu predsjednice Republike ne doprinosi izgradnji povjerenja dviju država i dvaju naroda, te kako je ta kandidatura otežavajuća okolnost za ostvarivanje prava Srba na normalan život u Hrvatskoj!?

S ljudima iz Srbije, pa i sa Srbima iz Hrvatske (političarima, novinarima, svećenicima itd.), osim rijetkih izuzetaka, nemoguće je, koliko god nastojali, naći zajednički jezik oko nekih tema, ne samo iz najnovije, nego i iz starije povijesti. I ne treba se ni truditi. Daleko im kuća, što bi se reklo. Pustimo neka svatko živi sa svojim istinama, svojim lažima i svojim mitovima, a svako forsiranje i svako nasilno traženje suglasja može samo škoditi normalizaciji odnosa. No, to nipošto ne znači da Hrvatska svoju istinu, svoje svetinje i svoje junake mora žrtvovati za sumnjive reintegracije i za tuđe političke planove. Zaborav, pristajanje na laž ili na kompromis između istine i laži je izravan put u lošu budućnost putovima ponavljanja prošlosti. Nimalo slučajno, jedna je televizijska anketa pokazala kako većina učenika srednjih škola u nas nikada nije ni čula za „Oluju“ i skoro ništa ne zna o Domovinskom ratu. Pogodujući nekim tuđim pogledima vlast dolazi u poziciju sukobljavanja s vlastitim narodom, pogotovo s braniteljima.

Ona nikako ne može razumjeti prave izvore nezadovoljstva branitelja, koji leže u cjelokupnom odnosu spram Domovinskog rata, a ne tek u materijalnim primanjima. Đuro Glogoški je kao simbol duhovne pobune izvrgnut silnim ofenzivama opkoljavanja i diskreditiranja. Umjesto da ga vlast pokuša razumjeti, ona ga putem medijskih manipulacija nastoji kompromitirati. Najprije su otkrili i istakli njegova visoka primanja, pa onda tajni susret s Milanovićem, što ga je trebalo predstaviti kao izdajnika u očima suboraca, na koncu nelegalni život u kući namijenjenoj invalidima koji dolaze na liječenje u Zagreb. Organiziran je i ratnički pohod tzv. antifašista, koji srećom nije uspio, pronađeni su i branitelji koji „drukčije misle“ pa invalid s niskom invalidninom koji svoj gnjev usmjerava prema Glogoškom, kao da mu on kriv.

Odustajanje od kninske proslave „Oluje“ samo je novi udar na dostojanstvo i značaj Domovinskog rata. Hoće li se to ipak shvatiti?

Autor: Josip Jović/7dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement

Komentari