Pratite nas

Povijesnice

Prvi svjetski rat – u brojkama

Objavljeno

na

ZAGREB -Zbog nepostojanja pouzdanih izvora u vrijeme sukoba, brojčane podatke o Prvom svjetskom ratu nerijetko je teško točno utvrditi pa se mogu znatno razlikovati ovisno o povjesničaru koji ih obrađuje.

Agencija France Presse se odlučila za podatke koji su danas općenito prihvaćeni ili navodi raspon kada su razlike prevelike. No oni su općenito zastrašujući i izražavaju se u milijunima, svjedočeći o žestini prvog “totalnog rata” na kontinentu.

Više od 70 zemalja zahvaćeno ratom

Podatak je donekle zastario budući da većina tih zemalja nije bila neovisna nego su bile dio šest carstava ili kolonijalnih sila – Velike Britanije, Francuske, Rusije, Njemačke, Austro-Ugarske i Osmanskog Carstva – koje su bile u središtu sukoba. Zapravo, u ljeto 1914. zaratilo je tek desetak neovisnih država, a ostale će postupno ulaziti u sukob poput Italije 1915. i Sjedinjenih Država 1917. No one obuhvaćaju više od 800 milijuna stanovnika, polovicu tadašnjeg svjetskog stanovništva. Tek će dvadesetak zemalja uspjeti ostati neutralne tijekom čitavog sukoba, uglavnom u Latinskoj Americi i na sjeveru Europe.

70 milijuna vojnika

Na početku rata 1914. zaraćene strane mobilizirale su dvadesetak milijuna ljudi, ali će taj broj sustavno rasti kako se sukob bude širio u prostoru i vremenski. Gotovo polovica mobiliziranih će poginuti ili biti ranjena u ratu.

Više od osam i pol milijuna muškaraca bit će mobilizirano u Francuskoj i njezinim kolonijama, 13 milijuna u Njemačkoj, 11 milijuna u tadašnjem Britanskom carstvu, devet milijuna u Austro-Ugarskoj, 18 milijuna u Rusiji, šest milijuna u Italiji i četiri milijuna u SAD-u.

10 milijuna mrtvih, 20 milijuna ranjenih vojnika

125849

Francuska ima 1,4 milijuna mrtvih i 4,2 milijuna ranjenih, Njemačka 2 milijuna mrtvih i 4,2 milijuna ranjenih, Austro-Ugarska 1,4 milijuna mrtvih i 3,6 milijuna ranjenih, Rusija 2 milijuna mrtvih i 5 milijuna ranjenih, Velika Britanija i njezino carstvo 960.000 mrtvih i dva milijuna ranjenih, Italija 600.000 mrtvih i milijun ranjenih te Osmansko Carstvo 800.000 mrtvih. Malena srpska vojska je podnijela razmjerno najteži gubitak: 130.000 mrtvih i 135.000 ranjenih, ili tri četvrtine svog ljudstva.

Legendarne bitke kod Verduna i na Sommi 1916. imat će 770.000, odnosno 1.200.000 žrtava – mrtvih, ranjenih i nestalih – na obje strane. No najkrvaviji će biti početak sukoba: 27.000 francuskih vojnika gine 22. kolovoza 1914., koji će ostati zabilježen kao najtragičniji dan u povijesti francuske vojske.

Sedamdeset posto mrtvih i ranjenih žrtve su topničke paljbe, a pet do šest milijuna će ostati invalidi. Bojni plin koji je 1915. prvi put upotrijebljen, odnijet će “tek” 20.000 života, ali će snažno obilježiti sjećanje na rat.

Milijuni poginulih civila

Vojnim gubicima pridodaju se bezbrojne civilne žrtve izravno vezane uz sukob, napose žrtve genocida nad više od milijuna Armenaca u Osmanskom Carstvu. Broj civilnih žrtava izravno i neizravno povezanih sa sukobom veoma je teško procijeniti. Pokretan rat na istoku, progoni, glad i građanski rat u Rusiji te poslijeratni područni sukobi odnijeli su pet do deset milijuna civilnih žrtava, po ocjeni nekih povjesničara. Koncem rata svjetska pandemija gripe, takozvane španjolke, pokosila je još barem 20 milijuna ljudi u Europi.

Tijekom rata bilo je šest milijuna zarobljenika, 10 milijuna izbjeglica, 20 milijuna civila živjelo je pod okupacijskim režimima, a rat je iza sebe ostavio i tri milijuna udovica i šest milijuna siročadi.

Ispaljeno 1,3 mlijarde granata

Samo je francusko topništvo ispalilo 330 milijuna granata, od čega 60 milijuna u bitki za Verdun. Milijun granata ispalilo je britansko topništvo prvog dana bitke na Sommi.

Poslano 10 milijardi pisama i paketa

Procjenjuje se da su toliki broj pošiljaka razmijenili borci na Zapadnom bojištu i njihove obitelji u 52 mjeseca sukoba. Francuski vojnici šalju svojim obiteljima 2 milijuna pisama na dan, a primaju dvostruko više.

Rat koštao 180 milijardi dolara

Procjenjuje se da je toliko na rat potrošilo sedam najvećih zemalja sudionica (Velika Britanija, Francuska, SAD, Rusija, Italija, Njemačka i Austro-Ugarska), od čega su dvije trećine potrošili Saveznici, a trećinu blok Centralne sile. Cijena rata je trostruko i četverostruko premašivala visinu BDP-a europskih zemalja koje su u ratu pretrpjele strašna razaranja.

Hina

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Pokolj hrvatskih vojnika u Odesi – Grozote Odese

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska povijest je magla, gusta magla da bi se skrivala od hrvatskog naroda brojna slavna ali i vrlo tragična događanja, koja se jednostavno nisu smjela znati – radi političke koncepcije suživota na ovim balkanskim vjetrometinama koju je nametnula velikosrpska koncepcija vlasti. Kroz obje Jugoslavije nije se smjelo znati ni što je u hrvatskoj povijesti Gvozdansko, junaštvo bez premca dotad nezabilježeno u svjetskoj historiografiji, nije se smjelo znati ni o Jurišiću tadanjem hrvatskom Leonidi, i jednom od najvećih junaka u svjetskoj povijesti, i brojna druga slavna povijesna događanja koja oslikavaju hrvatski narod kao jedan od najherojskijih naroda u svijetu uopoće.

Ali nažalost, ne samo da su prešućivani slavni događaji, već su jednako tako prešućivani i tragični događaji, jer bi dali potpuno drugu – vrlo ružnu sliku o nekim južnoslavnskim narodima, jer je ta ružna slika rezervirana samo za Hrvate, a ne za druge narode na Balkanu. Nažalost, ni mlada hrvatska država RH, ne trudi se gotovo nikako da se ta slavna i tragična povijest zapamti i da bude dostupna cijelome narodu, ali i svjetskim povjesničarima. To je prepušteno samo pojedincima da tu i tamo o tome napišu koji članak.

Godine 1916. na istočnim frontovima pod utjecajem Jugoslavenskog odbora i srpske vlade, počelo se novačiti hrvatske domobrane iz ruskog zarobljeništva (što nije bilo u skladu s međunarodnim ratnim pravom), kako bi stvorili neku jugoslavensku dobrovoljačku postrojbu na solunskom bojištu. Okupljeni u Odesi, Hrvati-dragovoljci tražili su da budu upućeni na bojište pod jugoslavenskim, a ne srpskim imenom i znakovljem, čemu su se protivili srpski časnici. U napetu ozračju, punom nepovjerenja, izbijali su sukobi s tragičnim posljedicama. Među njima najpoznatiji je pokolj prvih 18 dragovoljaca u listopadu 1916. godine. Dovoljni sami sebi, Srbi, ne samo da nisu cijenili dragovoljce nego su radili sve da bi im zagorčali život: Dragovoljci-časnici bili su neravnopravo materijalno tretirani, kazne nad vojnicima bile su drastične a bilo je i nasilnog regrutiranja tzv. »silovoljaca«. Slučaj s dobrovoljcima u Odesi bio je nagovještaj odnosa u budućoj državi ako pobijedi srpska koncepcija o njezinu stvaranju.

Tako su još tijekom 1916. i 1917. godine Srbi i ruski Kozaci prisiljavali hrvatske vojnike u ruskom zarobljeništvu da pristupe jugoslavenskoj legiji. Pri tome su se služili fizičkom prisilom (premlaćivanjem), obrednim ponižavanjima (hrvatske vojnike su tjerali da kopaju vlastite grobove), ubojstvima (nabijanjem na kolce) i ponižavanjem mrtvih tijela (bacanjem istih u more).

Prema podacima dr. Slavka Pavičića i ing. Franje Perše, počinitelji su Srbi i ruski Kozaci. Mjesto zločina je Odesa. Točan broj nikada se neće saznati, a prema tim izvorima on se kreće i do nekoliko tisuća hrvatskih vojnika i časnika koje su Srbi i ruski Kozaci na razne načine pobili i bacili u Crno more.

Razlog zašto su smaknuti je taj što su odbili pristupiti tzv. jugoslavenskoj legiji pod srbijanskim insignijama, šajkače, kokarde i sl. Osim što je prisilna mobilizacija ratnih zarobljenika nedopustiva, tzv. jugoslavenska legija je bila i nacionalno ponižavanje hrvatskih zarobljenika, jer ih se u njoj tjeralo da se odreknu hrvatskog imena i da postanu Srbi.

Već prije toga su Srbi brojne hrvatske zarobljenike nabili na kolce ili su ih osakatili žive, odrezavši im djelove tijela Zabilježeno je svjedočenje jednog grobara iz Odese koji je rekao da su mu Srbi jedne noći dovezli tijela 18 Hrvata da ih ukopa. Kad je zaiskao osobne podatke mrtvih Hrvata, jer se to moralo po propisima, Srbi su mu doslovno odgovorili: “To su Hrvati, pa ne morate znati”. Dr Aleksandar Horvat, predsjednik Čiste stranke prava, doznavši o odeskim grozotama, reagirao je 6. srpnja 1918. u Hrvatskome državnom saboru interpelacijom naslova – Grozote u Odesi.

Tom prilikom mu, u tadanjem Hrvatskom saboru, nitko nije povjerovao u istinitost tih događanja, a kamoli da su iz svega toga izvukli neku pouku. Događanja u Odesi bila su prvi i vrlo uvjerljivi dokaz što se Hrvatima piše ako uđu u zajedničku tvorevinu – Jugoslaviju.

O tome je Miroslav Krleža pisao:

“U Odesi je počelo. U krvavoj Odesi, u »Kanatnom zavodu«, gdje se masakriralo en mass i gdje su pokapajući mrtvace rekli onom grobaru, da ne treba da znade tko su ti ljudi, »jer to su Hrvati«. U Odesi se klalo, tamo su pucale kosti i tamo su se davili utopljenici.”

Gotovo cjelokupna povijest dvadesetog stoljeća (od 1916. do 1995. g.) bila je u znaku masovnog stradanja Hrvata po uzoru na prva odeska masovna stradanja 1916. i 1917. g.

Pouke svega toga ni do dan danas nisu sjele u glave i srca mnogih ljudi u Hrvatskoj, a poglavito ne u glave nekih političara. Ne smijemo zatvoriti svoju knjigu povijesti da bismo znali voditi svoj narod u budućnosti. Vuk nije kriv što je zaklao ovce, već pastir koji ih nije čuvao. Permanentna komponenta hrvatske politike je – politička naivnost sve do dana danas. A dobri politički pastiri u hrvatskom narodu vrlo rijetko se rađaju da bi ga mogli voditi u slobodi i dostojanstvu.

Nikada ne zaboravljajmo povijest jer je najveća učiteljica života, a posebno malim narodima. Događaji u Odesi iz 1916. i 1917. g. moraju nam uvijek biti pred očima kao opomena da se čuvamo i u budućnosti. Povijest se često puta – ponavlja. Povijest i patnja nas uče cijeniti slobodu.

Ništa nije sažalnije vidjeti do li političara kad izgubi političku moć,
a toga nije svjestan. Političari za razliku od umjetnika,
uglavnom spadaju u – zaboravnu kategoriju.

Mile Prpa/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

18. listopada 1991. – Masakr u Lovasu

Objavljeno

na

Objavio

Nismo znali kamo idemo i na što nas tjeraju. Kada smo došli na minsko polje natjerali su nas da se primimo za ruke, raširimo i da pješice krenemo kroz polje. Ubrzo smo naletjeli na mine. Znali smo da smo osuđeni na smrt.

Tako je strašni 18. listopada 1991. opisala jedna od žrtava masakra nad civilima koji se dogodio u minskom polju nedaleko od sela Lovas u Vukovarsko srijemskoj županiji.

Srpske postrojbe natjerale su 51 Hrvata u polje djeteline puno mina. Kada je pod tijelom jednog od mještana eksplodirala ubojita naprava, vojnici su istodobno otvorili vatru na nesretnu skupinu ljudi.

Ubili su 21 čovjeka a 14 ranili. Crne brojke bile bi još crnje da u međuvremenu na mjesto zločina nije došao jedan časnik JNA i zaustavio akciju paravojnih snaga JNA i tako spasio preostalih 30 života.

Lovas je privremeno okupiran tjedan dana prije brutalnog masakra, a povod je bila dezinformacija da se u selu nalazi između 300 i 400 pripadnika Zbora narodne garde.

Čim su četničke postrojbe Dušan Silni i Beli Orlovi ušli u Lovas odmah su ubili 23 mještana. Radi raspoznavanja naredili su Hrvatima da na ruci nose bijele vrpce a na kuće da izvjese bijele plahte.

Dok je trajala okupacija, zvjerski su pendrecima, šipkama, kabelima i raznim spravama mučili one koje su zatekli. Uništavali su i pljačkali imovinu Hrvata i nesrba. Katoličku crkvu svetog Mihaela zapalili su i potpuno uništili, kao i kapelicu na mjesnom groblju. Sudbinu Lovasa dijelio je i obližnji Opatovac.

Kada su se za vrijeme mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja ljudi onamo počeli vraćati, iz masovne grobnice ekshumirano je 68 tijela i još 10 iz pojedinačnih grobnih mjesta.

U Beogradu su 2012. nakon višegodišnjeg suđenja za zločine u Lovasu optuženima izrečene presude od 4 do 20 godina zatvora.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari