Pratite nas

Prvi veliki hrvatski iseljenički kongres

Objavljeno

na

Prvi veliki hrvatski iseljenički kongres, kojemu će pribivati 160 predavača i moderatora te više od 400 sudionika, bit će održan od 23. do 26. lipnja u Zagrebu. Na kongresu, koji organiziraju Hrvatski studiji te više drugih institucija, obradit će se različite teme važne za Hrvatsku i njezinu dijasporu.

Uz ino, podastrijet će se izlaganja o znanosti u dijaspori i perspektivama suradnje, o suradnji iseljene Hrvatske i Republike Hrvatske, o hrvatskoj dijaspori i identitetu, o tomu kako poboljšati suradnju između dijaspore i hrvatskoga gospodarstva,o mogućnostima investiranja u Hrvatskoj te o kulturnim vezama. Bit će predstavljena Rezolucija kongresa.

Marin Sopta2

U povodu održavanja toga važnoga iseljeničkog skupa razgovarali smo s predsjednikom Inicijativnoga odbora dr. Marinom Soptom.

Jeste li slučajno izabrali vrijeme održavanja Kongresa koje pada o 23. obljetnici Dana državnosti Republike Hrvatske?

Mislili smo da je to najbolji termin jer najveći broj profesora završava s predavanjima. U rujnu, pak, svi oni razmišljaju, nakon odmora, o svojim novim radnim obvezama. Utvrđeno vrijeme najbolje je moguće. Drago nam je da se poklopilo s jednim od najznačajnijih nadnevaka iz naše novije povijesti. Inicijativni odbor (dr. Ivan Čizmić, dr. Ivan Rogić, dr. Mijo Korade, dr. Josip Jurčević i fra Josip Bebić) u relativno kratkom vremenu na Prvi hrvatski iseljenički kongres okupio je iz Hrvatske i iseljeništva mnoge poznate javne i kulturne djelatnike, ugledne znanstvenike i crkvene velikodostojnike te mnoge pripadnike drugoga naraštaja hrvatskih iseljenika.

Koji je povod održavanju Kongresa?

Jedan od važnijih povoda pristupanje je Hrvatske Europskoj uniji. Članovi Inicijativnoga odbora procijenili su kako će to potaknuti znatne promjene u hrvatskom društvu. Osim toga svjesni smo da je u tom kontekstu potrebno što prije izraditi novu strategiju spram hrvatskoga iseljeništva. Držimo kako bi se domovinska politika trebala posebno razvijati prema zemljama u kojima je najbrojnije hrvatsko iseljeništvo.

Apsurdno je da imamo višemilijunsko iseljeništvo, a njegova je snaga na gospodarskome, znanstvenom i kulturnome planu praktično zamrznuta. Važno je upozoriti da to iseljeništvo, usprkos mnogim promjenama, nije izgubilo rodoljubni osjećaj, kao i potrebu i želju da pomogne Hrvatskoj. Pred otvaranjem smo Svjetskoga nogometnog prvenstva u Brazilu. Bez prinosa braće Kovač i igrača koji u hrvatsku reprezentativnu vrstu dolaze iz iseljeništva ili BiH, koja je i zemlja Hrvata, zasigurno ne bismo postigli takav uspjeh.

Što time želite naglasiti?

Tim primjerom trebali bismo se koristiti i na mnogim drugim poljima. Iseljeništvo i domovinska Hrvatska morali bi biti jedno tijelo, jedna duša u mnogim drugim područjima djelovanja. Nameće se pitanje zašto sličnu suradnju ne bismo mogli Sopta Hrvati u Kanadiostvariti s hrvatskim znanstvenicima u svijetu. Zašto ne privući drugi naraštaj Hrvata koji uspješno rade, primjerice, u bankarskim sustavima SAD-a, Kanade i Australije.

Kako taj drugi naraštaj zainteresirati za Hrvatsku?

Pripadnicima drugoga naraštaja nije dovoljno reći – vratite se. Nije dovoljno ponavljati iste mantre – Hrvatska je vaša domovina, Hrvatska je lijepa. Potrebno je osigurati kvalitetne uvjete za rad, ne samo njima nego i mladima u Hrvatskoj da ne odlaze u svijet.

Imamo li snage za tako nešto?

Znanja i potencijala imamo. Međutim, problem je što u Hrvatskoj nema čvrste političke volje da to ostvarimo. Unatoč tomu, moramo stalno na različite načine raditi na tome. Svrha je kongresa dati javnosti na uvid čitav taj veliki potencijal hrvatskih iseljenika u znanosti, gospodarstvu, kulturi i športu. Dakle ciljevi su osmisliti nove strategije i umrežavanje domovinske i iseljene Hrvatske.

Treba nastojati da hrvatski iseljenici postanu subjekt svih političkih, gospodarskih i kulturnih događanja kako bi dali prinos izgradnji moderne i suvremene države. Nepobitna je činjenica da su pojedinačno vrlo uspješni, da su se dobro integrirali u zemljama u kojima žive. Kao takvi najbolje je da upravo oni posluže kao most suradnje između njihove nove domovine i Hrvatske.

Kad je počelo lutanje u pogledu iseljeništva?

Misija iseljenika, kao poklisara Hrvatske, 90-ih godina je završena. Tu su ulogu, proglašenjem neovisnosti i obranom od srpske agresije te dizanjem na noge Hrvatske, preuzela službena predstavništva države. Sada je, stoga, potrebno analizirati koje su se glavne promjene dogodile u iseljeničkim zajednicama, koje su poteškoće nastale, posebno u čuvanju i osmišljavanju etničkoga i kulturnoga identiteta.

Svi bolji poznavatelji stanja u iseljeništvu svjesni su da je došlo do velikih promjena, ne samo generacijskih. Djeca iseljenika koji su napustili zemlju nakon Drugoga svjetskog rata i sloma hrvatskoga proljeća preuzimaju vođenje hrvatskih zajednica. Njihovi pogledi i razmišljanja prema Hrvatskoj u odnosu na roditelje radikalno su drukčiji.

Jedna o tema posvećena je hrvatskoj inozemnoj pastvi?

Poznato je da je Katolička crkva najviše doprinijela očuvanju vjerskoga i nacionalnoga identiteta iseljenika, stoga je posve razumljivo da se rasvijetli pitanje hrvatske inozemne pastve. Uloga crkve promijenila se ponajviše zbog dolaska drugoga i trećega naraštaja iseljenika koji slabo govore hrvatski jezik, ali kao pripadnici hrvatskih iseljenika dolaze u crkvu.

Kako ocjenjujete institucionalnu suradnju s iseljeništvom?

Na kongresu ćemo kritički upozoriti na manjak institucija, ureda i služba, koji su potrebni za odgovornu politiku prema Matica iseljenikaiseljeništvu. Ako analiziramo sadašnje djelovanje institucija, lako se može doći do zaključka da je njihov rad ostao uglavnom u skromnim okvirima prije 90-ih. Moramo osmisliti nove modele suradnje, posebno s iseljenicima koji se ne namjeravaju vratiti u Hrvatsku.

Potrebno im je pomagati u izgradnji samosvijesti o identitetu, njegovanju tradicije i povezivanju s domovinom. U svijetu imamo dva sveučilišta, u Australiji i Kanadi, gdje postoje katedre za izučavanje hrvatskoga jezika i kulture. Zašto ti primjeri ne bi poslužili za osnivanje sličnih katedara u Argentini i Čileu, gdje postoje velike hrvatske zajednice, čak četvrtoga naraštaja. Mislim da bi iseljenici bili oduševljeni tom idejom te da bi dali prinos za ostvarenje takvih ciljeva.

Od sveukupne suradnje čini se da ima najviše kulturne?

I u području kulture potrebna je kvalitetnija suradnja. Postoje znatne mogućnosti. Primjerice moglo bi se prirediti smotre hrvatskoga filma u velikim zajednicama ili dane hrvatske kulture na kojima bi gostovali književnici i umjetnici. Nadamo se da će kongres još jednom pokazati kako hrvatski iseljenici ne gledaju na Hrvatsku kroz profit, zbog čega su često neopravdano osuđivani, pa im se predbacivalo da ne plaćaju u Hrvatskoj porez, a odlučuju tko će voditi Hrvatsku. Na kongres, uz ine, dolaze i troje članova australske akademije, koji sami plaćaju troškove.

Kakva je podrška održavanju Kongresa?

Dobili smo podršku Hrvatskoga sabora, zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića, HBK i BK BiH, te zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića. Posebni gost je ravnatelj Ureda pri Vijeću za pastoral selilaca i izbjeglica pri Svetoj Stolici msgr. Edward Robinson Wijesinghe.

Tko financira održavanje Kongresa?

Kongres se financira iz donacija od čega dobar dio iz iseljeništva. Iz proračunskih sredstava nismo dobili ni lipe.

Vjerujem da to nije bilo nimalo lako?

Ponosni smo na uspjeh iz više razloga. Svjesni smo da postoji velika apatija i neslaganje u redovima hrvatskoga iseljeništva prema državnim vlastima Republike Hrvatske, odnosno njihovoj politici prema iseljenicima. To se ne odnosi samo na aktualnu koalicijsku vladu, predvođenu SDP-om, nego i na prijašnje vlade. Nepobitna je činjenica da je jedina suvisla politika prema iseljenicima vođena u vrijeme dr. Franje Tuđmana, prvoga hrvatskog predsjednika, i ministra obrane Gojka Šuška. To je vrijeme kada je više od 20 posto članova Ministarstva vanjskih poslova bilo iz iseljeništva, među kojima visokoobrazovani pojedinci i pripadnici druge generacije.

Na koja se izlaganja može već sada upozoriti?

To nije baš zahvalan posao, ali kad već pitate, mislim da će biti zanimljivo izlaganje don Markušića o investicijskoj politici u Hrvatskoj, Marijana Babića o ulozi dijaspore u gospodarskome rastu Hrvatske, naročito Adele Poprzenović, mlade znanstvenice koja je kao izbjeglica završila u Švedskoj.

Na osnovi istraživanja tvrdi da hrvatski iseljenici godišnje šalju novčanih priloga u iznosu od milijardu i dvjesto šezdeset milijuna dolara. Ako se tome dodaju i druga ulaganja, svota se penje, ne ćete vjerovati, na 6,5 milijarda, što je uz turizam najveći oslonac hrvatskome gospodarstvu.

Dakle postoji svijest o znatnome potencijalu koji se otvorio članstvom u EU?

Naravno. Uvjereni smo da je nakon ulaska u EU došlo vrijeme da iskoristimo i objedinimo znatan znanstveni i gospodarski potencijal u izgradnji moderne i suvremene Hrvatske. Zaključio bih parafrazirajući dr. Franju Tuđmana: Hrvatska će biti onakva kakvu ju mi izgradimo!

Marko Curać
Hrvatski tjednik

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Pregled

BUJICA: 13 godina ništa nije učinjeno za hercegovačku šestorku!

Objavljeno

na

Objavio

Zlatko Vitez u Bujici: Znao sam da će se ubiti; političari su Praljka ostavili na cjedilu! 13 godina ništa nije učinjeno za hercegovačku šestorku!

‘Jugoslovenima’ je presuda u redu, isto kao što im je život u ‘Jugosloviji’ bio OK – izjavio je Zlatko Vitez i dodao: – Takvima je važno da imaju svoje skijanje i plaćicu, ne razmišljaju oni o budućnosti hrvatske djece…

Posljednja Bujica u cijelosti je bila posvećena komemoraciji za generala Slobodana Praljka. Gost Z1 bio je Zlatko Vitez, Praljkov veliki prijatelj, prvak hrvatskog glumišta, bivši savjetnik predsjednika Tuđmana za kulturu i nekadašnji ministar kulture. Vitez se s Praljkom zadnji puta čuo dva tjedna prije tragičnog haaškog čina, a po mnogima – upravo je on imao najimpresivniji nastup na komemoraciji u Lisinskom.

Komemoracija na kojoj se okupilo na tisuće Hrvata, prošla je bez incidenta, premda su tzv. novinari nekih portala koji Praljka uporno nazivaju ‘ratnim zločincem’, u Lisinski došli doslovce maskirani, a na ulazu su se lažno predstavljali kako bi dobili akreditaciju.

 “Sve je proteklo u visokom stupnju poštovanja prema djelu Slobodana Praljka, ali ne samo kao vojskovođe,” započeo je Vitez i nastavio: “On je prije svega bio humanist, filozof, završio je Umjetničku akademiju, bio je kazališni i filmski redatelj, a komemoracija je sve to objedinila. To sam se potrudio izreći u nekoliko minuta koje sam dobio, ali s naglaskom na njegovo domoljublje. Imao sam čast raditi s njim predstavu 1984. godine na ‘Polemike’ Antuna Gustava Matoša ‘Dragi moji suvremenici’ koja je bila popraćena rodoljubnim Matoševim stihovima. Predstava je odjeknula izvanredno, usprkos mrzlom Zagrebu koji nije prihvaćao Praljkove ideje… Igrali smo do samog početka izbijanja rata. U sjećanju mi je ostalo gostovanje na Lošinju; na povratku, kada kada je na Velebitu granulo sunce, sva trojica u isti glas, Slobodan Praljak, Božidar Boban i moja malenkost – zapjevali smo iz sveg glasa ‘Vilu Velebita’, nitko to ne može izrežirati…”

 MEKUŠCI, TUĐEM SLUZI SLUGE, TUĐE PRIREPINE – MEŠETARI MOJE DOMOVINE…

 Vitez je bio i na ispraćaju šestorke u Haag, u zagrebačkoj zrakoplovnoj luci.

 “Bio sam potišten, Praljak me je utješio, rekao da se trgnem i predložio da recitiramo odlomke iz proročanske Matoševe ‘More’ koja je napisana 1907. godine, a aktualna je i danas,” prisjetio se Vitez i počeo recitirati u studiju: “K’o babe kukaju, k’o tikve plutaju i novac gutaju, te korizme gladne, zulumćari škuri, mlakonje, mekušci, bezočni panduri, tuđem sluzi sluge, tuđe prirepine, mešetari moje — tvoje domovine!”

 Zlatko Vitez je upravo ove stihove recitirao i u Lisinskom, a briljantna izvedba puštena je u Bujici.

 

Iduće godine navršit će se 50 godina od kada su se Vitez i Praljak upoznali na studiju: “Slobodana se optuživalo da je srušio Stari most u Mostaru, premda više nije bio zapovjednik kada je most srušen. Novi most otvorio je naš poznanik iz studentskih dana Sulejman Kupusović sada veliki musliman, a tada veliki ‘jugosloven’ koji je htio spriječiti studentski štrajk, a u tome ga je osujetio upravo Praljak!”

 Na pitanje voditelja kako to da jedan Varaždinac toliko voli Hercegovce i Hercegovac mu je najbolji prijatelj, Praljak je odgovorio da je on Varaždinec – Domovine sin i da ga ne određuje pripadnost nekom zavičaju ili lokalnom klanu, već pripadnost Hrvatskoj domovini, a jedan od njezinih najljepših krajeva je – Hercegovina!

 DO SAMOG KRAJA UZ GENERALA, ČULI SU SE DVA TJEDNA PRIJE TRAGIČNOG ČINA…

 S generalom se zadnji puta čuo dva tjedna prije tragičnog čina…

 “Javljao se prijateljima, čuli smo se telefonski, to su bili razgovori tipa ‘kako si’ i vezani za zdravlje… Znali smo da smo bili prisluškivani, nismo imali ni vremena ni volje voditi poduže razgovore. Kada god je dolazio u Zagreb, kada su ih puštali na tzv. odmore, onda smo često provodili vrijeme skupa, pogotovo kada je bio zadnji puta 2012. godine na ljeto… Gotovo smo svakodnevno razgovarali i imali smo u planu što ćemo raditi kad se vrati… Nažalost, dragi Slobodan je otputovao na onu drugu obalu s koje se nijedan putnik ne vraća… No, s nama je! Na komemoraciji smo vidjeli ganutljivu reakciju, ne samo njegovih suboraca, nego svih ljudi koji su bili privrženi ideji Franje Tuđmana i stvaranja hrvatske države, ali i očuvanja hercegovačkog korpusa u BiH,” ispričao je Vitez.

Bujanca je zanimalo kako to da njih dvojica Varaždinaca toliko vole Hercegovce, dok mnogi tjeraju urbani rasizam: “Krenuo bih od naše pjesme koju smo naučili pjevati još kao mala djeca – Ja sam Varaždinec, domovine sin! Nisam sin neke uske regije ili pripadnosti zavičajnom društvu, nego domovine, a naša domovina je i Hercegovina. Antuna Branka Šimića, Maka Dizdara i Ivu Andrića smatram hrvatskim piscima. Išao sam u gimnaziju s nekoliko Hercegovaca koji su me upoznali sa svojim zavičajem, a to je jedan od najljepših krajeva naše domovine”. 

 ODGOVOR PROVOKATORU: PRALJAK JE SPAŠAVAO MUSLIMANSKE I SRPSKE OBITELJI, ZNA TO ABDULAH SIDRAN DOBRO!

 Vitez je u Bujici odgovorio i na provokacije bosanskog književnika Abdulaha Sidrana koji je ovih dana ružno govorio o Slobodanu Praljku.

 “O Praljku govoriti, bez da se spominje njegov grandiozan humanizam u ratu, je bespredmetno! I to Sidran jako dobro zna. Zna se koliko je Praljak spašavao i muslimanske obitelji… Pa spavali su mu kod kuće u Čapljini! Kao i srpske obitelji i nikada što se tiče toga nije radio nikakve razlike. Rat je, što veli Držić, poguba ljudske naravi. U ratu se događaju monstruozne stvari koje se u normalnom životu ne bi smjele događati. Praljka optuživati po zapovjednoj odgovornosti nakon svih dobročinstava koje je napravio je besmisleno! To je izmišljeni model da bi se moglo napakirati i hrvatskoj državi i hrvatskim vlastima. U okviru konstrukcije ‘udruženog zločinačkog pothvata’ mora postojati konstrukcija zapovjedne odgovornosti… E, zato imamo državu koja je zakazala! Zato imamo i plaćamo naše bajne diplomate, zato imamo premijere, zato konačno postoji i institucija predsjednika države – da se tome odupru! A što su oni napravili u 13 godina suđenja hercegovačkoj šestorci?! Mesić ne samo da je svjedočio, nego je davao transkripte koji su po svim svjetskim pravilima još dugo trebali biti neotvoreni. Imamo još slučajeva koji su čisto narušavanje prava i integriteta naše hrvatske države,” bio je kategoričan gost Bujice. Priznao je da je za haaške uznike pokušao agitirati, ali svugdje je nailazio na otpor i na zid… 

“To nije problem ‘druge države’ – kako su govorili neki naši političari, gurajući glavu u pijesak, to je pokazala sama presuda u kojoj piše da su Tuđman i Šušak bili dijelom ‘udruženog zločinačkog poduhvat’a, a njihovi vojni i politički zapovjednici su osuđeni na dugogodišnje robije…”

 BOŠNJAKOVIĆU SAM VIDIO NELAGODU U OČIMA DOK JE SLUČAJNO SUSREO PRALJKA…

 Prepričao je kako su se jednom prilikom u Dežmanovoj, u Zagrebu susreli general Praljak i sadašnji i tadašnji ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković: “Sjedili smo zajedno, Praljak mu je bio okrenut leđima kad je naišao. Vidio me i pozdravio, a kada je ugledao Praljka, problijedio je kao smrt! Vidio sam tu nelagodu, taj strah u očima… Ali, ne samo kod njega – tako je kod većine političara. Jednostavno su smatrali da na njih to ne spade! Jer to znači da to mora biti dio dogovorne politike. Oni posao obrane naših ljudi nisu napravili! Post festum ne mogu ništa, da su htjeli mogli su napraviti za vrijeme suđenja, a trajalo je 13 godina! Sada više ne vjerujem da se išta može učiniti.” 

 Državni vrh na komemoraciju nije došao, osim ministra hrvatskih branitelja Tome Medveda, potpredsjednika Hrvatskog sabora Milijana Brkića i izaslanika Predsjednice Ante Deura, dok je potpredsjednik Vlade Damir Krstičević došao na kratko i otišao kada su ga primjetili novinari.

 “Uvijek mogu reći da su imali prečih obaveza, da su poslali svoje izaslanike… Njihova nazočnost na takvom značajnom skupu itekako bi bila dobrodošla, a to bi prihvatio i onaj većinski dio hrvatskog naroda. Ima i ljudi koji se obraćaju putem portala koji smatraju da je presuda u redu, ali ti bi i dan – danas smatrali da bi im život u ‘Jugosloviji’ bio OK. Zovem je namjerno ‘Jugoslovija’ jer se uvijek govorilo ‘Jugosloveni’… Njima je sve u redu, samo da imaju svoje skijanje, dobre honorare i plaćice, dobro organizirane privatne ili državne radne organizacije, a ovo što se događa u višoj politici koja određuje sudbinu njihove djece i unučadi u takvom neprijateljskom okruženju Srbije, BiH i Slovenije, reći će da ih se to ne tiče i da je to stvar drugih,” ogorčeno je rekao Zlatko Vitez.

 TUĐMAN JE ODLIKOVAO IZETBEGOVIĆA, A ON JE BIO SPREMAN POSLATI U SMRT 200 TISUĆA LJUDI KAKO BI IMAO ‘ČISTU’ DRŽAVU! POČETAK ISILA-a JE U BIH!

 “Nije me previše iznenadilo to što se dogodilo u Haagu jer sam znao za Praljkove stavove. On je često puta znao reći da neće živjeti sa stigmom ratnog zločinca, bio je decidiran, bio je čovjek od uvjerenja i karaktera! Nije me iznenadila ni presuda jer sam vidio optužnicu, koja se trebala rušiti na potpuno drugačiji način i to već na prvostupanjskoj presudi! Svijet na određeni način želi da se ova situacija smiri na ovakav način, da nema pobjednika, da nema naših dobročinstava prema BiH, premda smo mi glasovali za tu državu na referendumu i branili je u ratu. No, ovako se ništa neće smiriti, biti će samo još gore… Pa, Tuđman je odlikovao Aliju Izetbegovića! Ako si neprijatelj države, kako može predsjednik te države primiti odličje predsjednika ‘neprijateljske’ države? Hajde mi to objasnite,” bio je kategoričan Vitez i prisjetio se jednog događaja: “Godine ’92. predsjednik Tuđman došao je neraspoložen na moju predstavu. Rekao mi je da je kod njega bio Izetbegović i rekao da situacija nije dobra. Nudio mu je sve, obuku vojnika u našim vojarnama, pomoć u naoružanju, liječničku pomoć i zajedničku vojsku kako bi se oduprli moćnom i snažnijem okupatoru – JNA i četnicima. Izetbegović mu nije znao ni reći podatke koliko ih je izginulo, ali je rekao da će izginuti i 200 tisuća muslimana ako treba, ali da će imati svoju državu, a ne našu – zajedničku… Tuđman je svakog hrvatskog vojnika isplakao, a ovaj bi ih žrtvovao 200 tisuća! Početak ISIL-a bio je u Bosni i Hercegovini! Tko je doveo ‘muhadžedine’, namjerno kažem – ‘muhadžedine’ – Izetbegović!”

 Otkrio je kako je dao domovnice Kemalu Montenu i Indeksima ’95. godine dok je bio ministar kulture. “Pa koja država daje domovnice svojim ‘neprijateljima’,” prokomentirao je.

 Slobodana ću pamtiti po smijehu, bio je drag čovjek, iako je djelovao pomalo zastrašujuće s onom bradom. Bio je spreman svakome pomoći. Kada je bio u Sunji, nazvao ga je jedan Srbin iz Banje Luke jer je čuo kakav je čovjek, pitao ga je da mu izbaci vodu iz radijatora u kući da se ne bi smrznuli. Odmah je poslao vojnika da to napravi, a kada su mu rekli da se ovaj možda nikada neće vratiti, Slobodan je rekao da mu je tako savjest čista,” rekao je Zlatko Vitez u Bujici, a emisiju je zaključio anegdotom iz Haaga: “Praljak je tamo razgovarao i sa Miloševićem. Razgovarali su uglavnom o vinima, a kada su u Hrvatskoj počeli napadi na Tuđmana, Milošević mu je rekao da su ti što ga napadaju budale, jer da nije bilo Tuđmana, nikada Hrvati ne bi dobili svoju državu!”

facebook komentari

Nastavi čitati

Politika

Vlaho Orepić istupio iz Kluba zastupnika Mosta

Objavljeno

na

Objavio

Bivši ministar unutarnjih poslova, Vlaho Orepić, u Saboru se obratio novinarima.

Orepić je rekao da se sužavaju prostor i mehanizmi za realizaciju same ideje Mosta. “Zbog toga sam odlučio istupiti iz Kluba zastupnika Mosta”, rekao je Orepić.

“Već duže vrijeme nastojim potaknuti, istaknuti na unutarnju organizaciju i djelovanje na terenu. Iscrpio sam sve mogućnosti za to. Naše društvo nalazi se u iznimno složenim i zahtjevnim okolnostima, smatram da nepotrebna konfliknta politika nema prostora ni vrijeme i treba je zamijeniti jednom jasnom, korisnom, životnom politikom”, rekao je Orepić, prenosi N1

“Istupio sam zato što ideju Mosta želim potkrijepiti idejama koje će biti bitne cijelom društvu, a ne samo dijelu njega. To podrazumijeva okupljanje stručnih, samoostvarenih ljudi, koji će objektivno moći ostvariti te ciljeve. Nastojat ću u Saboru biti glas takvih samoostvarenih ljudi, koji nisu ideološki opterećeni, kako onih u Mostu, tako onih izvan njega. Nastojat ću politiku kao sredstvo vratiti narodu i izvesti iz lokalnih okvira. Moje političko djelovanje bit će usmjereno postizanju jedne pristojne uljuđene, uređene, građanske Hrvatske”, rekao je Orepić.

Istupanje Vlahe Orepića iz Kluba zastupnika Mosta komentirao je Božo Petrov, predsjednik Mosta.

‘Nisu mi jasni motivi Vlahe Orepića Orepića, ako se igdje mogao ostvariti onda je to Most’, kazao je Božo Petrov.

Žao mu je, kaže, što Orepić to nije kazao sutra na Klubu zastupnika Mosta.

 

Peternel: Tu se očigledno radi o organiziranom djelovanju preudoljevičarskih, totalitarističkih haranga

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari