Pratite nas

Reagiranja

‘Psihološka slijepa mrlja’ Željke proleterke – oni su zgazili Dan državnosti, a sad vraćanje na 30. Svibnja nazivaju ‘politikanstvom’!

Objavljeno

na

Naši komunisti su velemajstori za okretanje pile naopako, odnosno, za iskrivljavanje činjenica i propagandu. To su im u naslijeđe ostavili Tito i Staljin.

NjihovAgitprop (kratica za Državni odjel za agitaciju i propagandu) bio je jedna od najmoćnijih propagandnih mašinerija u području istočne Europe i ne rijetko je uspijevao nadigrati i neusporedivo brojniju centralu iz koje je potekao (sovjetski “отдел агитации и пропаганды”). Rečeno običnim riječima: đavolov šegrt nadmašio je učitelja i postao veći sotona od njega.

“Repove” te otrovne i prljave propagande i danas jasno osjećamo i vidimo na svakom koraku, baš kao da negdje u nekoj tajnoj centrali hrvatskoga Agitpropa još uvijek sjede Aleksandar Ranković, Milovan Đilas, Vladimir Dedijer i društvo i vuku konce. Dakako, njih više nema, ali duhom su itekako prisutni u mentalnim sklopovima naših “reformiranih” komunista kojima nikako iz glave ne izlaze stara škola i staljinističke metode.

Gledam jučer kako nam nekadašnja “ikona” SDP-a (koju su iz Partije šutnuli samo zato što nije bila dovoljno čvrsto uvjerena kako će Milan Bandić izgubiti izbore u Zagrebu a SDP ih dobiti) Željka Antunović (od milja “Željka Proleterka”) tumači najnoviju “top-temu”, najavljeno vraćanje Dana državnosti na staro (30. svibnja).

I dugarica, naravno, to odbacuje s indignacijom, kvalificirajući ovu ideju kao “politikanstvo”! I to bez imalo srama, bez pardona i primisli bilo kakvog kajanja za grijehe iz prošlosti!?
Željka Proleterka je očito “zaboravila” kako je u vrijeme njihovog dolaska na vlast taj datum (30. svibnja) ekspresno zamijenjen onim drugim (25. lipnja) UPRAVO IZ ČISTO POLITIKANTSKIH RAZLOGA, ustvari, iz još perfidnijih nakana – u sklopu detuđmanizacije, odnosno, rušenja svega onoga što je s narodom i hrvatskim građanima do tada ostvario tvorac današnje hrvatske države i njezin prvi demokratski izabrani predsjednik dr. Franjo Tuđman. Trebalo je sve što je postignuto baciti u blato, kompromitirati ili izbrisati – pa čak i na toj simboličnoj razini izmjene datuma blagdana – jer “povijest je započela 3. siječnja 2000. godine” (kod njih je uvijek tako).

No, Račan nije bio glup (stara partijska škola), pa je izbjegao da taj nečasni čin obavi njegov SDP i zato je angažirao tadašnje slugane i prirepke iz HSLS-a, točnije, zastupnika Ivu Škrabala. Škrabalo je bio taj “trojanski konj” koji je postupao po direktivi Partije (uz glasnu šutnju smušenog Budiše koji se nikad nije snašao u politici) i uz potporu svoje strančice (čije se članstvo moglo komotno okupiti u nekoj od dvorana bilo kojeg seoskog kina i da još ostane mjesta) i nadugačko i naširoko tumačio “potrebu promjene datuma, jer ovaj sadašnji nije prikladan”.

I naravno, nakon što je pijun Škrabalo odradio svoj tragikomični pledoaje, Partija i njezina koalicija su spremno izglasovali u Saboru 25. lipnja koji će se ubuduće slaviti kao Dan državnosti. U to vrijeme mogli su komotno odrediti i 29. studenoga, ali Račan nije bio buzdovan kao Milanović ili Bernardić i imao je razrađenu strategiju. Partiji je bio nužan novi imidž, “domoljubni”, jer trebalo je nakon rata “dokazati” svoje “zasluge” za samostalnu i suverenu Hrvatsku, izbrisati ona “kozaračka kola” i obranu Tita i Partije do zadnjeg daha (i onda kad su ga u Beogradu već popljuvali od glave do pete skupa s “Kućom cveća” u kojoj je pokopan), pa izlazak iz Sabora baš kad se trebala donijeti odluka o samostalnosti (jer Račan i Partija su uvjetovali svoje glasovanje točkom koja će dopuštati “nova udruživanja s republikama SFRJ”), SVOJE MASOVNO NESUDJELOVANJE U DOMOVINSKOM RATU itd., itd.

Narod nikad nije prihvatio 25. lipnja kao Dan državnosti. Laž je kako je taj datum “danas konačno zaživio”. Narodu je jasno i to da današnji HDZ ovo radi prije svega iz svojih stranačkih pobuda i motiva (jer izjava Jandrokovića kako je “sada sazrelo vrijeme” je bedasta i toliko neuvjerljiva da ne zaslužuje komentar), ALI NIJE NAS BRIGA – HOĆEMO 30. SVIBNJA, JER TO JE NAŠ DAN DRŽAVNOSTI!
Željka Proleterka je mnogo toga “zaboravila”, a nije još uvijek u godinama kad bi je trebala hvatati demencija. I nema se običaj zacrvenjeti, koliku god laž izrekla.
Ništa čudno. Naviknuli smo mi i na gore stvari.

Nama se želi dokazati kako je normalno da se pobije i pokolje bez suda 600-700 tisuća “ustaša”, da ih se žive zazida u Hudu jamu i tko zna koliko još rudarskih rovova, pri čemu su “ustaše” i “zločinci” ne samo zarobljeni vojnici, nego i žene, djeca, starci.
Njihove kosti još uvijek čekaju diljem Slovenije na dostojan pokop, ali u Hrvatskoj nikoga nije briga za to i to je samo jedna od sramotnih činjenica iz mnoštva drugih koje određuju naš odnos prema žrtvama, zločinu i ljudskom životu uopće.

Sjećam se javljanja linkom Željke Proleterke iz Bruxellesa, nakon što je u EU parlamentu usvojena Rezolucija o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima (br. 1486 iz 2006. godine) i njezine tadašnje tvrdnje na državnoj televiziji kako su “poslije rata partizani pravili neke zločine, ali bili su to pojedinačni incidenti, a ne organizirani pokolj”.
Pa, neka danas izračuna koliko je potrebno tih “pojedinačnih incidenata” i koliko bi godina trebalo da tim “pojedincima” da pobiju 600-700 tisuća ljudi! To se zove smišljena OBRANA KRVNIKA I ZLOČINACA, ravno je sudioništvu u zločinu i takvo što ni jedan civiliziran čovjek sebi dopustiti neće.
U usporedbi s tom perverzijom, ovaj istup Željke Proleterke (čijih se agresivnih nastupa i “jurišanja” na “utvrdu” HDZ-a i Tuđmanovo naslijeđe u Saboru još uvijek jako dobro sjećam), samo je jedna usputna i potpuno nevažna epizoda, ali koja zorno pokazuje kako je komunistički mentalni sklop u stanju odolijevati ne samo protoku vremena, nego i svakoj logici i razumu.
Čak i onda kad ga Partija šutne kao staru krpu, boljševik ostaje boljševik. Nije to stvar ideologije, nego prije svega bolesnog mentalnog sklopa.

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Karolina Vidović Krišto: Trebam žalovati u tišini..?

Objavljeno

na

Objavio

Danas se sjećamo viteza Blage Zadre. Heroj Vukovara, heroj Hrvatske. Žalujem u tišini. Suđenje Marijanu Živkoviću se nastavlja, vlasti i dalje krše članak 8 Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. Trebam žalovati u tišini..?

Neetični novinari pišu u detalje o zadarskom slučaju silovanja. Nitko da postavi pitanje, a kamoli da ponudi odgovor kako je došlo do toga? Otkud im takav oblik ponašanja i takvi monstruozni porivi? Koga su ti klinci oponašali? Zašto nemaju osjećaj humanosti, zašto nemaju pijetet prema svetosti ljudskog tijela?

Mene boli kako naša djeca odrastaju, čemu su izložena. Pornografija je dostupna malim klikom na svakom koraku, bez ograničenja. Djeca su tomu izložena od najranije dobi. Davnih godina postavljala sam pitanja vezana uz zaključavanje pornografskog sadržaja radi zaštite djece. I dobila sam dva odgovora. Prvi je, „da, to se vrlo jednostavno može provesti kao što se i sve druge sadržaje na internetu mogu ograničiti ili cenzurirati (uostalom, zakonska podloga postoji jer su ti sadržaji 18+).” Drugi odgovor je bio, „unatoč tomu što je zaštita lako izvediva i što je ona po zakonu, ne može se ta odluka provesti jer je pornografski lobi utjecajan i financijski moćan.”

Djecu izlažemo od najranije dobi i na svim razinama svim vrstama brutalnosti, roditelji su sve nemoćniji i umorniji, obrazovni sustav je institucionalizirao pedofiliju i pornografiju. Što još mogu nego žalovati u tišini?

Hrvatski zakon kaže da je svaka osoba do svoje 18. godine maloljetno dijete.

Hrvatski zakon istodobno kaže da spolni odnos s djetetom starijim od 15 godina nije kazneno djelo.

Hrvatske (sudske) vlasti kažu kako se silovatelji, od Domovinskog rata do danas, mogu braniti sa slobode. Te iste vlasti progone 80-godišnjeg ratnog heroja i oca ubijenih ratnih heroja jer je štitio hrvatski ustavno-pravni poredak. Te iste vlasti kažu nam da trebamo žalovati u tišini.

Je li onda jednostavno na nama da prihvatimo to i takvo stanje? Ako su mi laž i nepravda neprihvatljive, a jesu, ako mi je institucionaliziranje pedofilije neprihvatljivo, a neprihvatljivo je, ako su mi progon pravednika i aboliranje zločinaca neprihvatljivi, a jesu, i ako meni takvoj sustav kaže, a okolina potvrđuje, da zbog toga trebam žalovati u tišini – je li onda vrijeme da to prihvatim i žalujem u tišini? Nije, i sigurno ne ću.

Herr dr. Štulhofer je u Hrvatskoj institucionalizirao i ozakonio pedofiliju

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Tako su radili ‘antifašisti’. Nisu ga mogli ušutkati, pa su ga ubili!

Objavljeno

na

Bruno Bušić je bio progonjen, zatvaran i na koncu ubijen po režimu koji se deklarira kao komunistički i koji je kao takav poznat u svijetu. Njegovo ime, ali i djela ne mogu se zaboraviti. Čak su i neke hrvatske vojne postrojbe u Domovinskome ratu nosile njegovo ime.

Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman posmrtno mu je 1995. dodijelio tri odličja: Reda kneza Domagoja s ogrlicom, Red Ante Starčevića i Red Stjepana Radića za njegove zasluge i borbu za hrvatsku samostalnost.

Bušić je bio i ostao hrvatski ponos i nadahnuće, poglavito mlađim generacijama. O sebi je uz ostalo napisao:
– „Rođen sam 6. listopada 1939. u selu Vinjanima, u zaseoku Bušića Drazi. Otac mi je Dalmatinac, a majka Hercegovka. Kad sam imao tri i pol godine, majka mi umire. Mene odvode preko brda baki u Hercegovinu. Kod bake sam ostao godinu dana. Baka i ujaci su me pazili i milovali. No, ja sam neprestano žudio za rodnim krajem. Jedne noći, dok su svi spavali, šmugnuo sam iz kuće. Sutradan su me pronašli u šumi. A dan-dva poslije ove zgodice, baka me je na kljusetu dovela u moju Dragu. Otada se počinje odmotavati moje životno klupko…“.

Kukavički i podmuklo ubili su ga Udbaši po nalogu iz Beograda 16. listopada 1978. u Parizu. Nakon što su njegovi posmrtni ostaci iz glavnog grada Francuske preneseni u Hrvatsku, pokopan je na zagrebačkom Mirogoju.

Priredio sam i uredio njegovu knjigu „Svjedok pomirbe“ (Zagreb, 1995.), prvu takvu u slobodnoj i samostalnoj Republici Hrvatskoj, a za koju je proslov napisao o. dr. Vjekoslav Lasić.

U knjizi je objavljena i pjesma Brune Bušića „Hrvatska“ (dobivena od pariške policije, 15. XI. 1978.), a ide ovako:

„Između tebe i mene
topla plava pupak-uzica
ti
kamen na srcu
ja
„Smith & Wesson“ u džepu
u podne
šalica kave
u ponoć
čaša pelina
u kršu
kad dječak podbode magarca i krene na zvijezdu
svijeta
na tvoju golu guzicu
past će sve naše suze i poljupci
zvijezda
mrlja crna i nedokučiva
u pepelu je najtoplije
Hrvatska
ovo je bila pjesma o meni i tebi
ona je gotova.“

Evo i tako je pisao stihove čovjek koji je također zapisao i ovo:

„Stavljam ruku na Hrvatsku i kunem se da ne ću nikada uzalud napisati njeno ime. Ako vidite da sam se iznevjerio Hrvatskoj i njenom narodu odsjecite mi ruku.“
Bušić je dao i život radi povezivanja emigracije s domovinom i boreći se protiv ideoloških zabluda, kojima se žrtvuje nacionalno oslobođenje Hrvatske.
Bio je uz ostalo i svjedok pomirbe, bitnog uvjeta obnavljanja nezavisne i slobodne hrvatske države.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari