Pratite nas

Istaknuto

Pučka pravobraniteljica i Hrvatsko novinarsko društvo osuđuju iznošenje istina o Hrvatskoj

Objavljeno

na

Poštovana gospođo Pučka pravobraniteljice,

molim vas da na stranicama http://ombudsman.hr/hr/,  a s obostranom poveznicom na predmet Vijeća časti HND Pučka pravobraniteljica vs Jurič (http://www.hnd.hr/pucka-pravobraniteljica-vs-marko-juric), postavite i moje reagiranje na taj predmet (u privitku).

Umjesto citiranja mojih zakonskih prava na reagiranje, uzusa korektnih odnosa, slobode govora i prakse javnoga (novinarskoga) rada, pozvat ću se na Vašu čast i pravnu, ljudskopravnu i civilizacijsku obvezu da, u duhu svoje dužnosti, objavite moje reagiranje. I da mi se zbog njega javno ispričate!

Kao što ćete vidjeti u samom tekstu reagiranja, jako me povrijedila Vaša tužba Hrvatskom novinarskom društvu (HND) protiv g. Juriča, a u kojoj se za sve navedene optužbe osim jedne (zadnje) radi o mojim, a ne o Juričevim izjavama; povrijedio me i zaključak Vijeća časti HND o mojemu govoru u emisiji Z1, kao i legalna i civilizacijska neutemeljenost Vaših optužbi i njihova „zaključka“, te odnos prema postojećim dokazima o predmetima zbog kojih sam kritiziran. Dokazi postoje za ono što sam rekao, a ne postoje za ono na čemu Vi i Vijeće časti HND-a osnivate svoju kritiku mojih izjava.

No, od mojih su mi osjećaja važniji istina i jednakost prava svih građana Republike Hrvatske, uključivši i pravo da ih ne osuđuju oni koji za to nisu nadležni i da im se ne prišivaju etikete iz doba totalitarnoga komunističkoga sustava, a bez osnove, prava na očitovanje i dokaza. Zato inzistiram na javnosti ovoga mojega reagiranja, kao i na vašoj civilizacijskoj obvezi da na moje traženje izravno odgovorite. Nemojte, molim Vas, zaboraviti ni ispriku! S poštovanjem! Napisao je u pismu Pučkoj pravobraniteljici prof. dr  Matko Marušić, Split.

A u prilogu donosimo tekst reagiranja:

[ad id=”93788″]


Na zahtjev Pučke pravobraniteljice Vijeće časti Hrvatskoga novinarskoga društva (HND) osudilo je 21. travnja 2016. novinara g. Marka Juriča zato što 6. listopada 2015. u emisiji „Markov trg“, na televiziji Z1 nije reagirao na „diskriminatorski govor“ Matka Marušića (mene). Emisija se može vidjeti na https://www.youtube.com/watch?v=imscu3xGdk8, a zaključak HND na http://www.hnd.hr/pucka-pravobraniteljica-vs-marko-juric.

Nije jasno koja je kazna dosuđena g. Juriču, a jasno je da je Pučka pravobraniteljica (PP) prijavila g. Juriča Vijeću časti HND zbog „izostanka reakcije“, ali nije navedeno njezino ime, kao ni sadržaj prijave. Dokument nema imena, a donesen je nakon „postupka“ i ima ustroj i ton osude. Moje su izjave kvalificirane kao „tendenciozne i diskriminirajuće“, ali ni Pučka pravobraniteljica ni Vijeće časti HND ni jednom riječi nisu obrazložili po čemu su to zaključili.

matko1

Prof. Matko Marušić, MD, PhD / Kamenjar.com

Držim da taj neobičan slučaj jako dobro ilustrira kako funkcioniraju Pučka pravobraniteljica i HND. Njihovo je djelovanje politikantsko, nedemokratično, nestručno i protuhrvatsko. Ni jedna optužba protiv mene ne stoji, a u nekima od njih ustraje se na dokazanim lažima i govornika (mene) se osuđuje jer sam izgovorio dokazane činjenice, a g. Juriča jer mi se u tom iznošenju istine nije protivio, tj. jer nije tražio da umjesto istine govorim laži (v. dolje).

Pođimo redom.

Društvena uloga stručnih društava

Stručna društva, udruge, nikad i ni po čemu nisu zamišljena da progone i osuđuju ljude koji s njima nemaju nikakve veze. Ona se osnivaju u cilju promicanja struke, povezivanja članova i poticanja njihove suradnje. Članstvo u njima nije obvezatno. Ona mogu predvidjeti postojanje svojih vijeća časti i mogućnost osuđivanja i kažnjavanje svojih članova, ali samo svojih, a ne prolaznika na cesti. Potpuno je nelogično i protuzakonito da PP prijavljuje voditelja emisije zbog toga što je gost govorio i da prijavu podnosi društvu koje ni s jednim od te dvojice nema veze.

Koga brani pravobraniteljica i po kojim kriterijima?

Koja je funkcija PP teško je reći, ali naslov „Pučka pravobraniteljica“ dobro zvuči i čovjek bi očekivao da ta osoba brani puk i da to čini vrlo, vrlo pravedno, upućeno i na dobrobit toga istoga puka – da bi on bolje, sigurnije i ugodnije živio u državi koja tu PP plaća. Kad odjednom – PP prosuđuje što je povijesni revizionizam, za istinu kaže da je laž, a za pohvalu hrvatskim Srbima („ljubav“, „pravo na članstvo u vladi“) tvrdi da je stereotip, kao da je stereotip neki grijeh…

Naravno, tu su i optužbe za „diskriminacijski govor“ i „govor mržnje“, ali nema kriterija tih ocjena. Jedino sam primijetio da se ti izrazi rabe kad se govori istina, a ne laži.

Kako je, na primjer, PP ocijenila da je moja istinita izjava o Jasenovcu povijesni revizionizam? Ja sam mislio da je PP neka vrlo učena pravnica, a ne povjesničarka… no, čini se da ona zna povijest i podatke o Jasenovcu bolje od mene? Ma skoro kao Slavko Goldstein.

Spominjanje vojnoga sukoba“ je – što – stereotip, laž ili revizionistički stavovi?

Predsjednik Novinarskoga vijeća časti g. Aleksej Gotthardi Pavlovsky potpisuje zaključke o (mojim) „stereotipima, lažnim informacijama i revizionističkim stavovima“, ali nije jasno je l’ to prepisao od PP ili je njegovo Vijeće tu ocjenu samo donijelo. Nema nikakva objašnjenja zašto hrvatski građanin koji je proživio Domovinski rat ne bi o tom ratu i govorio. Nevjerojatno: nije preporučljivo govoriti o Domovinskom ratu, jer je PP iz mojega spominjanja Domovinskoga rata zaključila da to „potiče antagonizam među narodima uz spominjanje vojnoga sukoba“. Je li moguće da je to napisala hrvatska Pučka pravobraniteljica? Kakvi su tek hrvatskom čovjeku neprijatelji kad su mu takvi oni koji ga po dužnosti brane?

Jasenovac – istina ili laž?

U postupku protiv g. Juriča HND meni zamjera „revizionizam“. Povijest je ljudska znanost, a svaka ljudska znanost radi po načelu traženja podataka i kritičkom preispitivanju zaključaka (ljudske istine) u odnosu na nove podatke. Taj takozvani „revizionizam“ je, dakle, osnovna metoda znanosti, a napose povijesne znanosti. No, komunisti je tretiraju kao teški grijeh, a sa svrhom da spriječe razotkrivanje svojih zločina i laži.

Imam pravo reći da je komunistička priča o 700.000 žrtava ustaškoga režima u Jasenovcu „totalna laž (ali može biti neke istine)“. Ovdje ne mogu navoditi sve argumente, ali činjenica jest da se „procijenjeni“ broj žrtava kretao između 55 ljudi (procjena Anketne komisije) i 1,4 milijuna ljudi (svjedočenje Mihajla Marića), a oba su broja izrečena 1945.! Odgovarajućim je dokumentima dokazano da je logor radio nakon II. Svjetskoga rata (Matković i Pilić). U više iskopavanja nađeni su zemni ostatci manje od 500 osoba. Strašna priča o 20.000 ubijene kozaračke djece pokazala se kao monstruozna laž, jer se zapravo radilo o 20.000 djece koja su – spašena. Lani je na popisu žrtava u Jasenovcu nađeno 14.000 imena koja se ponavljaju, itd.

Je li moguće da PP i HND žele zanijekati te nalaze, zabraniti njihovo propitivanje i zaustaviti istraživanja?

Jesmo li mi istjerali Srbe iz Hrvatske 1995.?

Da, rekao sam da mi (Hrvati) nismo istjerali ni jednoga Srbina u vrijeme „Oluje“. Srbi su otišli sami, zato što nisu željeli živjeti u slobodnoj, samostalnoj hrvatskoj državi, te od straha koji je stvorila njihova vlastita propaganda o „krvoločnim ustašama“. Odlazak je bio organiziran i uvježbavan davno prije „Oluje“, imali su naređenje o odlasku, i autobusi su po njih došli iz Srbije. O tome je svjedočio američki veleposlanik g. Galbraith, u javnosti i na Haškom sudu. Sud je prihvatio njegovo svjedočenje i oslobodio hrvatske generale od optužbe „etničkoga čišćenja“. Sud je utvrdio da je ubijeno 40 civila.

Od početka „Oluje“ hrvatski su mediji ponavljali Tuđmanovu poruku hrvatskim Srbima da se ne boje i da ne odlaze. Ta je poruka, ta politika, dokazana činjenicom da nakon „Oluje“, sve do danas, nije postojao i ne postoji ni jedan jedini hrvatski Srbin kojemu je zabranjen povratak u Hrvatsku.

Ne mogu vjerovati da hrvatska Pučka pravobraniteljica i Hrvatsko novinarsko društvo nakon svega, danas, osuđuju ljude zato što govore da su 1995. Srbi otišli samostalnom odlukom, a ne da ih je istjerala hrvatska vojska!

Je li policajac koji je udario pok. g. Pajčića Hrvat?

Da, bojim se da nije bio Hrvat. Da, bojim se da temeljita istraga o Pajčićevoj smrti nije provedena. To da je pok. g. Pajčić bio pijan nije dokaz da ga policajac nije gurnuo ni udario. I pijan čovjek ima ljudska prava“ – rekao sam u toj emisiji. I ima. Svi ljudi imaju jednaka ljudska prava. Ona uključuju i pravo na pogrješku. Oni zaslužuju i pravo da ih se ne progoni i osuđuje zato što govore istinu, ili za ono što misle da je istina. Pri nesuglasju se vade argumenti, a ne osude.

Demokracija i ljudska prava pripadaju svim ljudima, a ne samo onima za koje navijaju osobe poput PP i udruge poput HND-a.

Ljepotice i krampusice

Da, rekao sam da su „u HDZ-u ljepotice, a ne one njihove krampusice“; žao mi je i ovdje se ispričavam svima koji misle da se to na njih odnosilo. Neka mi oproste, jer sam bio ljut, u stanju koje muškarcima nije teško postići (a poslije se na to stanje vade): pričao sam, s pravednim ogorčenjem, kako Z. Milanović i njegovi suradnici i mediji tretiraju hrvatsku Predsjednicu, gđu Kolindu Grabar Kitarović.

Milanovićevsko je ponašanje toliko nečuveno („dno dna“, „polusvijet“) da su svi oni koje je moja prispodoba s krampusicama opravdano povrijedila (PP?) morali na to ponašanje reagirati puno ranije nego što sam se ja zbog njega naljutio! Da su PP i slični čimbenici (feministkinje, udruge civilnoga društva općenito, poznate osobe poput gđa Severine, Borić i Jurić, g. Beškera i drugih) navrijeme osudili Milanovića i njegove verbalne huligane, ja se onda ne bih ni bio naljutio, pa je moguće da su upravo oni krivi za tu moju neprimjerenu ocjenu.

Tko su abolirani četnici i koja su njihova građanska prava?

Moja rečenica „abolirani četnik ima pravo biti u hrvatskoj vladi, ali on ne smije biti abolirani četnik, nego politički Hrvat“ je na radost i diku svim hrvatskim, i međunarodnim, promicateljima ljudskih prava, te Kristovu nauku i hrvatskoj kršćanskoj tradiciji razumijevanja, tolerancije, oprosta, ljubavi i „drugoga obraza“. Gospodo PP i HND, za mene to nije „lamentacija“ kako me optužujete, nego moja vjera i moj svjetonazor.

Uostalom, nikad nisam čuo da bi netko mogao biti kriv zbog lamentacije (ovdje ja), toliko da se osudi onoga tko se toj lamentaciji nije suprotstavio (g. Jurič). I da to učini vijeće udruge koja nema nikakve pravne veze ni s jednim niti s drugim osuđenikom. A upravo to su učinile osobe (državna dužnosnica, udruga i Vijeće časti) koje ustraju na vladavini prava i poštovanju ljudskih prava.

Tko je sudio i zašto je sudio?

Potpuno je nejasno zašto PP tuži novinara društvu čiji on nije član, a Vijeće časti toga istoga društva onda toga novinara osuđuje. Nije jasno zašto pravobraniteljica nije tužila mene, jer Jurič nije krivlji od mene, a s HND-om jednako nemamo veze. Zašto Vijeće časti HND-a nije od g. Juriča (i mene?) tražilo očitovanje?

Neka čitatelj sam, nezavisno od mene, o svemu tome razmisli i procijeni u kakvom okruženju živi. I – kao što se kaže – neka pazi za koga glasuje, jer svaki glas političkoga Hrvata donosi dobro njegovoj Domovini, a svaki glas njezinim neprijateljima donosi mu – njezine neprijatelje.

Prof. Matko Marušić, MD, PhD

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Oglasi

Komentari