Pratite nas

Kolumne

Puna su nebesa hrvatskih mučenika

Objavljeno

na

„Potrebno je, da mjesne crkve učine sve, da ne prepuste

zaboravu spomen onih, koji su pretrpjeli mučeništvo!“

(Sveti Ivan Pavao II.)

 

Hrvatska je ”otok” na europsko-balkanskom ”moru” na koju bez prestanka udaraju lavine uragana i tsunamija sa svih strana. Ovdje, dakako, nije riječ o uraganu ”Harvey” koji je poharao Texas ili  ”Imra” koja je nanijela veliku štetu u Floridi i ostavila kobne posljedice po otocima na Karibskom moru. Čak nije riječ ni o tragičnom tsunamiju u Japanu, jer su sve te katastrofe posljedice klimatskih elemenata.

Piše: Rudi Tomić/Kamenjar.com

Dakle, očevidno je da se pojam ”otok” odnosi na Hrvatsku koja je okružena neprijateljskim narodima u susjednim državama, te poput lavine udaraju na hrvatske granične prostore i uz pomoć svojh sunarodnjaka, koji su hrvatski ”građani” dižu valove nacionalne mržnje u domovini i o njoj šire laži u svijetu.

Posljedice svega toga poplavile su hrvatsku zemljovidnu kartu, čak ni jugoslavenske republičke granice Hrvatske nisu onakve kakve su bile u SFRJ (Wikipedija), a nakon sloma Jugoslavije opet je došlo do otimačine hrvatskih pograničnih krajeva, a Srbi su još htjeli stvoriti Republiku Srpsku u Hrvatskoj, kao što imaju danas Republiku Srpsku u Bosni i Hercegovini.

Hrvatski  narod, u borbi za opstanak na svojim ognjištima, također je prepolovljen: jedna četvrtina pučanstva iselila se (silom ili milom) u svijet; drugu četvrtinu  su četničko-partizanski razbojnici masakrirali u Drugom  svjetskom ratu i Poraću i strpali u jame i masovne grobnice diljem Austrije, Slovenije, Hrvatske, BiH i Srbije, dok preostalu polovicu pučanstva koja je ostala živjeti u Hrvatskoj unutar komunističke Jugoslavije terorizirali su   velikosrbi, komunisti i hrvatski izrodi sve do  1991.).  Umjesto, da su se hrvatski partizani i komunisti borili protiv režima Nezavisne države Hrvatske, te da je država ostatla u svojim povijesnim granicama i nakon Drugog svjetskog rata, danas bi u Hrvatskoj vjerojatno bilo više od dvanaest milijuna stanovinka.

Ali, unutarnji  neprijatelji; srpski četnici, hrvatski komunisti, hrvatski jugofili, koji su  bili potpomognuti vanjskim projugoslavenskim međunarodnim faktorom; engleskim, frncuskim, talijanskim, ruskim, pa čak i muslimanskim (bošnjačkim) srbofilima razarali su državu hrvatskog naroda. Hrvatska je dala velike ljudske žrtve za ovo što je ostalo u današnjoj Republici Hrvatskoj. Stoga ima više hrvatskih mučenika – svetaca i blaženika u nebu nego stanovnika u Hrvatskoj!

Ovdje valja napomenuti, da su na parlamentarnim izborima 3. siječnja 2000. g. hrvatski liberali (na čelu s Draženom Budišom) omogućili povratak komunista na vlast u Hrvatskoj na čelu s Ivicom Račanom i njegovim udbašima, suprotno svakom zdravom političkom razumu, što je imalo katastrofalne političke posljedice za Hrvatsku narednih petnaest godina. Tim povratkom komunisti su ponovno ojačali i dan danas se s njima kao antihrvatskim elementom borimo na svakom koraku jer predstavljaju rušilački antihrvatski faktor. Tada je cijela Hrvatska kao na dlanu ponovno isporučena na milost i nemilost u ruke komunista.

Što slavimo na blagdan Svih sveti, a što na Dušni dan?

”Kako ne znamo poimenice  koji su umrli na glasu svetosti, Crkva je odredila ovaj dan (1. studenog) kada se zajednički moli za sve svete i blažene, poznate i nepoznate. Riječ je o onom beskrajnom mnoštvu običnih ljudi, mnoštvu koje nam svjedoči da svetost ne znači nenormalnost, besprijekornost, nego znači puninu ljudskosti. Stoga su na svetost pozvani svi kršćani, svih razdoblja i svih životnih okolnosti. Kao što je lijepo rekao papa Benedikt XVI.,  da bi mogli biti sveti,  nije potrebno činiti  izvanredne pothvate i djela niti posjedovati karizme, već jednostavno služiti Kristu, služit ga i slijediti bez obeshrabljenja u teškim trenutcima. Samo s njegvom pomoći možemo postati svetima. (…)

Tako je Dušni dan (2. studenog) ili Dan svih vjernih mrtvih izraz kršćanske  nade i vjere u zagrobni život što liturgija ističe riječima: ‘Tvojima se vjernicima, Gospodine, život mijenja, a ne oduzima. I pošto se raspadne dom ovozemnog boravka, stječe se vječno prebivalište na nebesima.’ Mi za duše  svojih dragih pokojnika molimo duboko vjerujući da će oni, kad dođu u kraljevstvo Božje, biti naši zagovornici.  Vjerujemo da će oni moliti za nas da ne promašimo svoj konačni životni cilj, da i  mi uđemo u Kraljevstvo Božje i tako budemo pribrojeni općinstvu svetih.” don Luka Prcela (bitno.net, 29.10.2015.)

Hrv. akad. Marija Dubravac, uz napomenu ”Hrvatska je Zemlja uzduž i poprijeko natopljena krvlju naših djedova – mučenika. Punim pravom  možemo reći da je gotovo svakog dana kroz godinu spomendan nekog našeg domoljuba – patnika, velikana, sveca ili blaženika”, napisala je posvetnu pjesmo za dan (25. studenog)  bl. Katarini Kosač – Kotromanić, posljednoj bosanskoj kraljici.  Ponukan sjećanjem na hrvatske mučenike – uz Dušni dan spomeniti ćemo i njihove spomendane.

Spomendani hrvatskim mučenicima(*)

Istinita je konstatacija, da nema dan u mjesecu niti mjeseca u godini koji ne nosi obilježje hrvatskih mučenika, a za mnoge smrtnike još nisu poznata ni grobišta ni njihov broj. Stoga ćemo u nastavku navesti barem one mučenike o kojima znamo gdje je nad njima izvršen masakr.

SIJEČAN: Mučenici Buhinskih kuća (09/1994.), Gvozdanski mučenici (13/1578.), Dusinski mučenici (26/1993.), Humački mučenici (28/1945.)

VELJAČA:  Čapljinski mučenici (03/1945.), Ljubuški mučenici (05/1945.), Širokobriški mučenici (07/1945.), Vidinski mučenici (12/1639.), Mostarski mučenici (14/1945.) Matija Gubac i drugi mučenici (15/1573.), Svitavski mučenici (21/1942.), Zagerebački dominikanski mučenici (22/1944.)

OŽUJAK: fra Josip Tvrtković i drugi mučenici (07/1685.), Bosanski dominikanski mučenici (09/1241.), Visočki mučenici (26/1450.), Cetinski mučenici (28/1944.)

TRAVANJ: Gospićki mučenici (04/1945.), Glamočki mučenici (10/1941.), Kotrovaroški mučenici (25/1945.), Zrinjski i Frankopan (30/1671.)

SVIBANJ: Senjske žrtve (09/1937.), Bleiburški mučenici (15/1945.), Bihaćski i Tešanjski mučenici (19/1612.), Mariborski mučenici (23/1945.), Aržanski mučenici (26/1944.), Cetinski mučenici (31/1645.)

LIPANJ: Meceljski mučenici (04/1945.), Jazovski mučenici (06/1945.), Travanički mučenici (08/1945.), Šamački mučenici (09/1693.),Kakanjski mučenici (13/1993.), Šarengradski mučenici (17/1688.), Bokševički mučenici (19/1993.),Đuro Basariček, Pavao i Stjepan Radić (20/1928.), Kočevski mučenici (26/1945.), Kotorvaroški mučenici (26/1992.), Osiječki muučenici (30/1526.)

SRPANJ:  Lovrećki mučenici (22/1943.), Kotorvaroški mučenici (25/1992.),  Otočki mučenici (27/1715.),Drvarski mučenici (27/1941.), Grhovski mučenici (27/1941.), Doljanski mučenici (28/1993.), Đakovački mučenici (31/1526.)

KOLOVOZ: Boričevski mučenici (02/1941.), Krnjeuški mučenici (02/1941.), Grahovski mučenici (13/1993.), Žepački mučenici (16/1993.), Kiseljački mučenici (16/1993.), Kozički mučenici (29/1943.)

RUJAN: Biokovskorašćanski mučenici (02/1942.), Prenjski mučenici (06/1942.), Nikola Šubić Zrinski i drugi (07/1566.), Grabovički mučenici (09/1993.), Zrinjski mučenici (10/1943.), Uzdolski mučenici (14/1993.(, Višićki mučenici (16/1942.), Stolački mučenici (23/1942.), Hrvatski časnici mučenici u Beogradu (24/1945.)

LISTOPAD: Gatski mučenici (01/1942.), fra Petar Matić i drugi mučenici (02/1685.), Dugopoljski mučenici (04/1942.), Risovački mučenici (06/1942.), Ravnjanski učenici (14/1942. i 1991.), fra Filip Ljubuški i 5 braća (15/1591.), Kupreški i Travnički mučenici (19/1945.), Ramski i Duvanjski mučenici (22/194.), Dubrovački mučenici (25/1944.)

STUDENI: Vareški mučenici (03/1993.) Makarski mučenici u Kozici (04/1994.), Srijemski mučenici (05/317.), Škabrnjski mučenici (18/1991.), Vukovarski mučenici (18/1991.), Borovički mučenici (20/1808.)

PROSINAC: Kaštelanski mučenici (04/1943.), Sarajevski mučenici (05/1524. i 1684.), Drinske mučenice (15/1941.), Kninski mučenici (20/1941.), Križančevski mučenici (22/1993.) Konjički mučenici i Đakovački mučenuici 29/1607.), Visovački mučenici (30/1646.)

(*) Ovaj Popis hrvatski mučenika sabrao je vrli fra Ivan Žarko Ilić, urednik zbornika  ”Kršni zavičaj”, godišnje izdanje Franjevačkog samostana Humac, Ljubuški.

Ovo, dakako, nije potpun popis hrvatskih mučenika, ali i ovo što je gore navedeno je grozno vidjeti i ako su samo navedena mjesta, a kada bismo imali stvarni broj ubijenih Hrvata onda bi i slijepci vidjeli  da je nad hrvatskim narodom izvršen genocid.

Pravda za žrtve, a kazna za zločine

Možemo konstatirati, bez pretjerivanja, da u povijesnim hrvatskim granicama nema ni  kvadratnog metra zemlje gdje ne bismo mogli podignuti spomenik hrvatskom mučeniku, a niti ima jednog dana u godini kojeg ne bi mogli posvetiti mučenicima, koji su bili žrtve austro-ugarskog  ropstva, turskog zuluma, njemačkog nacizma, talijaskog fašizma, srpskog-četničkog zločina, komunističko-partizanskog genocida i jugoslavensko-četničkog masakra.

Hrvatska udruga ”Benedikt” objavila je na svom portalu popis stratišta partizanskih krvoloka u Zagrebu nakon 08. 06 1945. godine kada su partizani ušli u grad na čelu sa srpskim divizijama. Indentificirano je 106 lokacija masovnih likvidacija hrvatskih građana u Zagrebu i broj žrtava. Umjesto da prepisujemo popis na 8 stranica, gdje su po rednom broju navedan mjesta, one koje zanima ova tragedija mogu pročitati na društvenom portalu – benedikt.hr (09.05.2015.) Ima još mnoštvo neoznačenih grobištva i stotine i stotine tisuća žrtava za koje se ne zna. Ali se znade, da su 90% zločina u Hrvatskoj i Hrvatima u BiH izvršili srpsko-pravoslavni četnici s nakanom stvaranja Velike Srbije. Sada je na djelu velikosrpski fašistički ”Memorandum 3”, koji ima iste ciljeve samo druge metode. Iluzije ne umiru lako.

Dr. Andrija Hrebrang, bivši predsjednik Upavnog vijeća za istraživanje grobištva žrtava komunističkog režima, koji je za medije rekao da su taj Ured zatvorili  čim su u grobištima u Gračanicama , u blizini Markuševaca pronašli  mnoge posmrtne ostatke djece.

”Znam da je Markuševac jedan od 940 lokacija na kojima se nalaze grobište žrtava  komunističkog režima. Točna je informacija da je u Hrvatskoj i danas  zabranjeno iskopati grobište na tim lokacijama! (…)

Kada smo 1990. pobijedili na izborima naslijedili smo 400.000  članova Saveza komunista. Neki od njih su se okrenuli Hrvatskoj, no mnogi su ostali ukopani u prošlost. Naslijedili smo i oko 100.000  udbinih doušnika u Hrvatskoj. (…)

Svatko tko spomene lustraciju, tko želi istražiti zločine komunističkog režima, te svatko  tko spomene civilne žrtve srbijansko crnogorske agresije, bude isključen iz političkog života i iz svih institucija države i društva. U to se ni danas, na žalost, ne smije dirati! I onda se netko pita zašto je u Hrvatskoj takvo stanje! Bit će i gore, sve dok se istina ne istraži i dok se ne provede nužno pročišćenje države i društva.”; zaključio je dr. Hebrang. (hrvatskonebo.com, 19.10.2017.)

”Srbija je tamo gdje žive Srbi”

Srpski patrijarh Irinej na beogradskom sajmu knjiga (23.10-2017.) poručio je građanima Republike Srpske da budu složni unjenom  čuvanju  jer to je jedini način da srpski narod opstane. ”Zato voli svoju otadžbinu. Gdje god žive Srbi to je Srbija, bilo u Srbiji, bilo u BiH, Vojvodini, Crnoj Gori ili drugim mjestima.” Kaluđer nije  spomenuo Hrvatsku, nego je pod drugim mjestima mislio je na – Dalmaciju, Istru, liku, Slavoniju, kako je već i rekao u Zagrebu  gdje nije spomenuo Hrvatsku nego ju je parcelirao u provincije.

Srpski patrijarh, odnosno četnik Irinej naveo je da je ”tragično ponašanje braće (”Srba”, o.p) rimokatolika” koji su se ne samo najviše izazvali srpska stradanja, nego nikad nisu uputili ni riječ kajanja i isprike.

”Kroz jasenovački logor prošlo je 50.000 (ni manje ni više! o.p.)nevine djece čiji se plač čuo u Zagrebu. Svi su ga čuli, samo nije nadbiskup zagrebački, zato što ga nije htio čuti.”, rekao je patrijarh Irinej. (direktno.hr)

Trebalo bi ozbiljno shvatiti  ”Pet ključni putanja za Srbe u Hrvatskoj” (M.Pupovac) i poruke iz Beograda:Irineja,Vučića,Vulina, Dačič, Šešelja i Nikolića. Evo našeg odgovora na:

Prvo – Zabraniti Srpsku pravoslavnu crkvu u RH, jer ona nije vjerska institucija, nego druga antihrvatska četnička i velesrpska politička stranka u Hrvatskoj;

Drugo, Oduzeti im svu imovinu Srpskoj ”crkvi” koju su oteli u Hrvatskoj, a isplatiti im sve nekretnine koje su kupili;

Treće – Osnažiti pravoslavnu vjeru u Hrvatskoj, jer u RH živi veći broj pravoslavnih vjernika, među kojim ima i pripadnika srpske nacionalnosti, koji su hrvatski državljani;

Četvrto – Zakonom zabraniti antihrvatski publicističku djelatnost, političke stranke i ”dobrotvorna” društva koje su u službi Srbije i drugih neprijateljskih država;

Peto –  Zakonom također zabraniti kupovanje hrvatskih nekretnina u RH onima koji dolaze iz neprijateljske zemlje i uvesti strogi vizni sustav.

Naime, dokle će četnik Milorad Pupovac optuživati hrvatski narod i vladati u Hrvatskoj vladi?; dokle će čatnici u Hrvatskom (državnom) saboru optuživati i provocirati hrvatske zastupnike i govoriti srpski u Saboru – hrvatskum nacionalnom hramu?;  dokle će u MVPH raditi više od 20  ljudi koji su radili za Udbu i koji su bili jugodiplomati?;  dokle će hrvatski narod mučiti i trpiti ovakav terorizam i bježati iz svoje domovine u tuđi svijet?; dokle će u Hrvatsku dolaziti ilegalci iz susjednih zemalja i svijeta?

”Hrvati su vrlo mutan narod, ako su uopće narod u smislu narodnog sadržaja i definicije. Hrvati su dobra publika, svakom lopovu, koji treba publiku. Najbolji dokaz za ovo ovdje napisano je današnje stanje u Hrvatskoj i ponašanje toga naroda, koji u čitavoj svojoj povijesti i suverenosti rađa i uzgaja lopove, ulizice, ekokanibale, mazohiste i tuđe sluge… Teško je, čak i opasno biti pravi ČOVJEK – HRVAT. Zato smo podredili genetiku i ponašanje podaništvu, podlosti, popoljublju, srboljublju…”, dr. Dragan Hazler, predsjednik HAZUD.

Mogli bismo još dodati nekoliko ljuboljublja: balkanoljublje, euroljublje, jugoslavoljublje, homoseksoljublje – ljublje u svemu i svačemu samo, na žalost, veoma malo hrvatoljublja, domoljubllja i državoljublja! ”Doći će vremena kad ljudi neće podnositi zdrave nauke… te će odvratiti uši od istine”(Tim II: 4, 3) To je vrijeme već došlo u Hrvatsku.

Stoga se trebamo zajednički moliti na dan Svih sveti , svecima i sveticama koje je Crkva proglasila svetima. Puna su nebesa hrvatskih mučenika, koji nisu proglašeni svetima, ali su njihove duše u kraljevstvu Božjem – i njime se trebamo preporučivati da nam pmognu istjerati sotone iz Lijepe naše!

Rudi Tomić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić – Tko drži posudu za Budinu suzu?

Objavljeno

na

Objavio

Budimir Lončar je uvrijeđen. Nakon gotovo jednomjesečne javne dreke oko Bandićeve namjere da “potpiše” kako sam kaže “ne znam čiji prijedlog” o odlikovanju Budimira Lončara, te koncentracije kompletne nacionalne scene na zločestoga Budu, iako će Buda reći da “oni” nisu pobjedili, te da on nije pokleknuo, Lončar je odgirao odličan, racionalan i poučan potez.

Ne karikiram.

Niti se zezam.

Zato što je Lončaru i ljudima njegovog formata u antifa spektru, jasnije nego njihovim suparnicima na nacionalnom spektru da je bitan rat, a ne bitka, da se uspjesi ne postižu gurajući kao june u zid, nego kad je nužno zaobilazeći zaprijeke, ali na način da se nikada zaobilaznica ne preusmjeri na stranputicu, nego uvijek i samo u istom smjeru i prema istom cilju. Na tom putu ne znači ništa “drug” manje ili više, važna je ideja. Nekada revolucija, danas sve pod nazivljem – antifašizam, pod kojim se otima država onima koji su je stvarali.

No prije toga, važna napomena vezano za Bandića.

Bandić mi je dao ideju svojim “potpisivanjem ne znam čijega prijedloga” da bi sad, kad je već to tako, svima  u Zagrebu, naročito  nezadovoljnicima moglo svanuti. Jednostavno, svatko pismen, elektronski ili onako olovkom i papirom, i koga bar noge donekle služe, napiše nekakav prijedlog, bitno je da može doći do poglavarstva, pristupiti urudžbenom odjelu i – čiča miča gotova priča. Ispunjene želje.

Predložiš, ne moraš se čak ni potpisati, samo adresiraj željenog dobitnika, želje i prijedloge i gradonačelnik potpisuje. Kao neka vrsta sigurnog lota. Sve što odigraš dobiješ.

Jedini je problemčić što će tako broj dobitnika i Bandićevih ukaza biti tako velik, da će dobitci nužno biti siromašni, iako je i to bolje kad je mukte, nego raditi. Ima i druga mogućnost, koja bi mogla imati veze s Budimirom Lončarom i njegovim zaslugama, a to je da su Bandić i Mikulić odlučili okupirati Sjedinjene Američke Države, Kinu, Rusiju ili cijelu EU, te im nametnuti stogodišnji danak. Ili, možda planiraju zatočiti europske lidere na okupljanju u Zagrebu, kad ih Plenković namami na prvo zasjedanje prilikom hrvatskog predsjedanja Europskom Unijom.

U podrum s njima i nema majci.

I ispostaviti talačke račune njihovim ucviljenim nacijama da ne čupaju kose zbog sudbine recimo Merkel ili Macrona.To mi čak izgleda vjerojatnije, jer bi Žuti prsluci i milijuni Nijemaca dali život za te dragocjenosti. Da se nešto po tom pitanju događa moglo bi se zaključiti po paničnoj poruci američkog veleposlanika Kohorsta, koji je svjestan što u borbenim operacijama znači ZDS, krenuo u akciju spriječiti ga koristeći Budinu domovinu – Republiku Hrvatsku i njezine institucije. Čovjek sluti opasnost.

Odlučio sam iznijeti ovu programsku mogućnost i inicijativu, kao moj maleni doprinos rješavanju nagomilanih socijalnih, klasnih i građanskih problema u Zagrebu. Dakle, pišite pisma, nosite, urudžbirajte, Bandić i Mikulić sve rješavaju.

Kako se u to sve uklapa Budimir Lončar?

Principijelno, a kako bi drugačije!?

Odigrao je čovjek još jednu utakmicu. I to vrhunski. Dobio je povratnu informaciju je li režim, odnosno voljeni državno-politički poredak čvrst kao stijena, vidio što i kako treba popraviti kako bi vlast bila nepokolebljiva i surova, kakva je snaga  tolikih njegovih posinaka i pokćerki, dječice klonirane i nagomilane u svim česticama golemog državno-javnoga organizma, testirali su odlučnost i pamet suparnika, ono što nisu znali dobili su na čistini, a još su jednom demonstrirali da je najbolji način kamuflaže onaj stari partizanski – isturi čovjeka naprijed, usmjeri vatru na njega, kako bi kolona s ranjenicima mogla nesmetano nastaviti svoj put.

I zavaraj mrskog neprijatelja.

Jer, odričući se nakon dugotrajnog mozganja Budimira Lončara, HDZ je dobio nakon Tajanija novi poligon za pokazivanje nacionalne odlučnosti, a da je to pravac pred zahuktavanje kampanje za europske izbore, vidjet će i voljeni im strateški partner Mile Svetosavski, s kojim je sve već sigurno precizno dogovoreno, utvrđene razine nanošenja boli, te modeli liječenja i icjeljivanja nanesenih rana poslije još jedne bitke pred zaluđenim narodom. Po istom modelu kao i s Budom.

Budimir Lončar sa snažnim prijezirom osuđuje linč protiv njega, osuđuje manje više sve one koji su ga kako ističe neargumentirano napadali, vješali na osušenom drvetu ispred Poglavarstva bez. kako ističe, ikakvog argumentiranog suđenja, a koristi priliku istaknuti ponos na svoju ulogu u NOB-u, zatim u afirmaciji bivše Jugoslavije uz naglasak na automatsku afirmciju Hrvatske u njoj, pa zaključuje da odbija primiti to odlikovanje, ne kako bi priznao da su “zapjenjeni hajkači” pobijedili, niti ne daj Bože radi toga što bi on pokleknuo, nego iz načelnih razloga, jer mu je “ispod časti ulaziti u polemiku s onima koji ga optužuju”.

Lončar u svome priopćenju poručuje da neće nikome dopustiti da mu otme mir i dostojanstvo, te naglašava da neće polagati račune linč gomili što je on sve učinio za afirmaciju Republike Hrvatske nakon raspada Jugoslavije. Lončar zaključuje da ne želi sudjelovati u “tom žalosnom igrokazu koji sramoti njegovu domovinu, Republiku Hrvatsku”.

Valja se ovdje osvrnuti na nekoliko bitnih stvari.

Mnogi će s prijezirom odbaciti kao laž i neiskrenu tvrdnju Budimira Lončara o “njegovoj domovini, Republici Hrvatskoj”.  To je pogrješno. Jer, Lončareva domovina je uvijek – država. I nema nikakve sumnje da je on u tome iskren, da jako voli, te da je privržen Republici Hrvatskoj. Republika Hrvatska je naziv države, koja je po svemu što možemo vidjeti, opipati, naslutiti ili doživjeti na bilo koji način – trenutno domovina Budimira Lončara i njemu sklonih ljudi, dakle ne – zapjenjenih hajkača. Zapjenjeni hajkači, koji svu nacionalnu energiju troše u dreku na Budu, jučer na Pupovca, prekjučer na Plenkovića, prije toga na Milanovića, Josipovića, ima kao u priči, a njihova zapjenjenost potječe iz stava da Lončar, Plenković, Mesić, Vesna Pusić –ne vole Republiku Hrvatsku. Totalno pogrješno.

Pa tko ne bi volio svoj luksuzni auto, novu kuću, jahtu, dobar vinograd?

Ne shvaćaju ti, kako Lončar kaže “zapjenjeni”, da griješe. Jer, trošiti goleme snage na obračun sa starčićem, koji je samo produkt dubokih strukturalnih poremećaja državno-političkoga poretka, makar Lončar pripadao vrlo izvjesno kreatorima tih deformacija i struktura grijeha, koje industrijski dnevno kloniraju tisuće novih lončarića u svim oblicima, mirisma i bojama, razmnožavajući se kao bakterije u savršenim laboratorijskim uvjetima, može izgledati kao pobjeda, a u biti je to samo ispušni ventil, neka vrsta zicera onome što on predstavlja i dodatni zamašnjak turbo reprodukciji sadržaja i simbolike koju sobom takovi nose.

Ne griješi Lončar dakle kad kaže da ne želi doprinositi sramoćenju njegove domovine Republike Hrvatske, jer ju je on ovakvu kakva jest, državu sa svim svojim unutarnjim i pogotovo međunarodnim obilježjima i značenjem, preko svojih desetljećima građenih uporišta diljem svijeta, počevši od Soroša i sličnih do današnjih starčića u sjenama svjetskoga poretka, predstavio svijetu koji ju upravo takvu prihvaća, podupire i potpomaže njezino održanje, bez obzira što recimo njezin narod želi nešto posve drugo. Za Lončara je osporavanje toga što su on i njegovi napravili, osporavanje te slike Republike Hrvatske u svijetu –  sramoćenje.  A njemu je Republika Hrvatska domovina, takva kakvu su on i njegovi uspjeli obilježiti, definirati i afirimirati. A prije toga posve preuzeli iskušanim partizanskim gerilskim modelom. Tu dolazi do nesporazuma između ljudi koji misle da Lončar laže i Lončara i njegovih pristaša, jer jednostavno ne govore o istoj vrijednosti, niti misle na isto. Domovina svakome čovjeku u Hrvatskoj može biti samo Hrvatska, a ne Republika Hrvatska koja je naziv države po državnom uređenju. Hrvatu je domovina bila uvijek Hrvatska, bez obzira uredovala nad njom Austrija, Mađarska, Srbija ili Jugoslavija, prije toga Turska, a danas EU. Mjenjali su se nazivi država, no domovina je bila i ostala Hrvatska sa svojim narodom, zemljama, duhom, kulturom i vrjednostima.

Lončaru i sličnima domovina je uvijek država, bez obzira kako se zove, jer država posjeduje moć, a oni vole moć i pokoravaju joj se. Bez obzira na sve.

Danas se ta država zove Republika Hrvatska i zato je to njegova domovina, naravno, potpuno izuzeta od hrvatskog naroda i utoliko ukoliko je izuzetija milija mu je.

Zato, i samo tako Lončar može mirno reći da je toliko toga učinio i za afirmaciju Hrvatske afirmirajući njezinu totalnu i ubitačnu suprotnost Jugoslaviju, samo s tih polazišta Budimir Lončar može reći da je Hrvatska upravo zbog NOB-a stala na pobjedničku stranu, jer Lončar govori o državi kojoj on pripada uvijek i svugdje, bez obzira što je i kakav sadržaj te države, te kakve je posljedice ostavila na hrvatski narod i stvarnu, jedino moguću domovinu narodima. Malo tko od onih koje je Lončar privodio na pobjedničku stranu misli i osjeća se kao pobjednik s njim i uz njega. Jer ljudi govore o svojoj pobjedi ili ropstvu, Lončar o svojoj pobjedi ili porazu.  Lončar kad spominje domovinu, pobjedu, Republiku Hrvatsku, da to aktualiziramo na suvremeni jezik i prevedemo njegove revolucionarne vizije na današnje – govori o Plenkovićevom mainstreamu. To je domovina građanki i građana a nije hrvatskoga naroda. Zato Lončar i upućuje pismo građankama i građanima te “domovine”, a ne recimo hrvatskom narodu. Naime, sasvim sigurno među “građankama i građanima” kojima se on obraća nema “zapjenjenih hajkača” niti ima puno onih kojima Republika Hrvatska umjesto Hrvatske nije domovina.

Samo Pilsel do Pilsela da oprostite.

Za Lončara je domovina samo ono čime on upravlja i čime ostvaruje svoje ciljeve.

Ne sumnjam da je doprinosio.

Samo, kojoj to domovini?

Republici Hrvatskoj, upravljačkoj strukturi i institucijama, koje su se razvijale izvan svake sumnje i danas prerazvijeno i prerazrađeno djeluju i guše hrvatski narod i njegovu domovinu držeći ih na zečelju svih referentnih europskih ljestvica, ili onoj drugoj Hrvatskoj koja utočište traži u povijesnoj Hrvatskoj, a nema ga u državi Republici Hrvatskoj?

Pa jasno je svakoj budali da je i Pupovac doprinosio Republici Hrvatskoj gdje je god stigao. Ovoj kakvu  danas vidimo i osjećamo, uz svesrdnu pomoć “osloboditelja” Vukovara Vojislava Stanimirovića, a nema sumnje da je toj Republici Hrvatskoj koliko je god mogao pečat utisnuo i Manolić, Mesić, Josipović, Vesna Pusić pojačana bratovim antifama i ljudoljupcima, a pogotovo da golemi doprinos toj Republici Hrvatskoj danas daje Andrej Plenković i njegova vlada.

Da ni ne spominjemo Bandića.

I Andriju Mikulića.

Čak i Katju Kušec i Hrvoja Juvančića.

Budimir Lončar ne zna drugačije.

Njegov svijet je takav kakav jest i to ne vrijedi mjenjati, niti pokušavati mjenjati.

Njegov svijet i ta mjerila u Hrvatskoj treba, ili potpuno onemogućiti, ili marginalizirati, tako da kad se recimo on i Pilsel ukažu pred kamerom i mikrofonom Mateje Jozeljić, ljudi crkavaju od smijeha, jer su vidjeli stvorenja kakva je sve teže i sve rijeđe moguće vidjeti i za što bi trebalo plaćati ulaznice. Umjesto pridavanja im važnosti, valja ih pretvoriti u ono što po svemu jesu – dobar povijesni vic.Pri tome, nije bitno kakav, crnjak ili ne, jer vic je  uvijek vic.

Sve što  je Lončar doprinio, a jest nema sumnje afirmirajući svoje domovine, države kojima je služio,i onoj prvoj i ovoj drugoj, vidimo danas. Narodna domovina Hrvatska je potpuno okovana njegovom Republikom Hrvatskom, koju su preuzeli on i slični njemu, upravljaju s njom kako žele pokriveni plaštom invalidne i lažne demokracije i europejstva po njihovoj mjeri, a ne stvarnog i hrvatskom narodu i ostalim narodima jedino pripadajućeg europejstva, pa je umjesto dreke o njegovom i Bandićevom odlikovanju, ključno fokusirati se na razloge zbog kojih su i kojima su reproducirajući ih desetljećima već, on i slični preoteli taj instrumentarij Republike Hrvatske od onih zbog kojih je stvarana i kojima pripada – hrvatskih ljudi, hrvatskog naroda a ne njihovih bezbojnih građanki i građana.

I zato ne razumijem likovanje da “smo ga pobjedili”.

Nismo.

Lončar je u biti pismom pozvao svoje klonove, svoje sudomovince da još temeljitije prionu na njihovo standardiziranje Republike Hrvatske, kako se ni u najmanjoj mjeri ne bi moglo dogoditi da netko podigne glas zbog –neslaganja s odlukama države.

Jer, koliko god to tragično zvučalo, danas je Budimir Lončar Republika Hrvatska, a ne milijuni Hrvata koji su generacijama krvavo plaćali cijenu želje za posjedovanjem Republike Hrvatske, pa i režimu i osloboditeljima koje on personificira. I to je činjenica koju valja mjenati, a ne trljati ruke jer je eto galama postigla cilj. Naime, nije bit problema jeli Bandić uručio odlikovanje Lončaru ili je li Lončar odustao od njega, bit je problema u tome da je ideja da se tom čovjeku dadne odlikovanje danas, potekla iz pretežitog sustava upravljanja Hrvatskom. A to je pogubno i opasno, a ne sama čin dodjele odlikovanja.

Jer Lonačar i njegovi su postigli svoj cilj samim prijedlogom.

A osporavatelji nisu postigli svoj pravi cilj.

Kako to?

Pa Budmir Lončar, jednako kao i Tito kad je maknut s Trga, zapravo još snažnije pritiska svojim duhom Hrvatsku, domovinu Hrvatsku, instrumentima Republike Hrvatske – države.

Budi i sličnima treba oduzeti instrumente Republike Hrvatske iz ruku, prekinuti njihovo industrijsko kloniranje i reprodukciju. Jer ako ode i kad ode Buda, ostaje Andrija Mikulić i Bandić s tisućama sličnih u redovima iza njih, koji u specijalnoj staklenci drže Budinu suzu kao relikviju njihove religije. To je Lončarevo stvarno odličje, a ne Bandićev papir. I to treba spriječiti.

Marko Ljubić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ante Rašić: Je li desnica politički nepismena?

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska ulazi u proces izbora, od izbora za EP, preko predsjedničkih do parlamentarnih. Kako se izbori održavaju permanentno u razmacima od svakih šest mjeseci, tako će i kampanja trajati otprilike do rujna 2020.

U ovom trenutku u kampanju su više manje uspješno, s jasnom strategijom ušli HDZ i Amsterdamska koalicija. Ovih dana u kampanju će krenuti i SDP, dok će svi ostali pokušati ući u kampanju. Da bi se vodila kampanja, ona prije svega mora imati program koji ima ciljeve kampanje i politike koju treba artikulirati, a to u ovom trenutku imaju i znaju raditi samo HDZ i Amsterdamska koalicija.

Ankete, odnosno projekcije sastava budućeg EP, koji je naručila EK jasno pokazuju odnose i približno točne rezultate izbora za EP, o čemu je analizu prije nekoliko tjedana radio i autor ovog teksta i čija se analiza u potpunosti poklapa s rezultatima ankete koju je provela EK.

Na prvi pogled, čini se da je u najnezgodnijoj situaciji HDZ, da iza sebe ima probleme poput Agrokora, grupe Borg, Uljanika, referendumskih inicijativa, potvrđivanja Marakeškog sporazuma i ratifikacije Istambulske konvencije, no njih to niti uzbuđuje niti će im nanijeti štetu.

No, za to nisu oni zaslužni nego njihovi oponenti koji zapravo – ne postoje. Za to što ne postoje, najmanje je zaslužan HDZ, već oni koji se ili raspadaju ili svađaju. Radi svega toga HDZ će ničim izazvan, ostvariti nestvaran rezultat. Jedan od najzaslužnijih, ako ne i odlučujući, bit će ‘zločesti’ D’Hondt.

Situacija prije ovih izbora izgleda vrlo zanimljivo. HDZ i SDP gube na popularnosti i rejtingu, a u prilici su ostvariti najbolje rezultate na izborima. Iako se čini apsurdnom, zapravo je odraz stanja na hrvatskoj političkoj sceni, gdje svatko pokušava biti političar, a da o politici zna manje od onog od koga očekuje glas. Ovo će biti izbori gdje će broj rasutih, bačenih glasova, odnosno glasova za najveće stranke, biti najveći do sada.

Je li desnica politički nepismena?

Ako podijelimo te rasute glasove, imamo one s lijevog i desnog spektra. Ovi s lijeva se pokušavaju okrupniti u Amsterdamsku koaliciju, a koliko će to donijeti rezultata pokazat će izbori iako su rejtinzi tih stranaka uzrok stanja u SDP-u, a ne njihova stvarna snaga. Agresivnom i prihvatljivom artikulacijom onom razočaranom SDP-m biračkom tijelu, baziranom na imaginarnom bratstvu i jedinstvu i nekakvim kvazi liberalnim stavovima, njihov rejting daje naznaku osvajanja jednog mandata, no pravo pitanje je hoće li Amsterdamska zadržati SDP-ove birače ili će se ti u konačnosti okrenuti SDP-u.

Svi drugi s lijevog spektra su isto kao i oni s desnog, koji na izbore izlaze samostalno bez mogućnosti osvajanja mandata, u stvari svojim glasovima pune HDZ, nešto manje SDP i Živi zid.

Posebno je zanimljiva situacija na desnom spektru, gdje imamo stranke ili koalicije s mogućnošću osvajanja ne jednog već dva ili čak tri mandata, ali pod uvjetom da nastupaju udruženo. Koji je tome razlog, vjerojatno će pokazati vrijeme, no možda se razlog krije i u držanju kvoruma vladajućim kod izglasavanja zakona o INA-i. Neumješna, u potpunosti pogrešna opravdavanja bez imalo znanja o saniranju štete, odnosno kriznog komuniciranja, te stranke, odnosno pojedinci, izvrgli su se ruglu svojih birača, kolega iz oporbe i pogotovu napadima medija sa svih strana.

Postoji jedna činjenica, a ona je da jedino HDZ-u odgovara trenutno stanje razjedinjenosti. Možda se u korelaciji s jučerašnjim događajima, krije razlog neujedinjavanja.

Činjenica je da bi te koalicije imale strašan potencijal, prije svega u protestnim referendumskim inicijativama, ali i u popularnosti nekih dosadašnjih zastupnika u EP, te bi kvalitetnim komuniciranjem, bez borbe na kojem će mjestu biti koji kandidat jer redoslijed i onako nastaje rezultatima preferencijalnog glasovanja, pokvarili računicu svima, ne samo HDZ-u. Još se jedna bitna činjenica, pojavljuje kao problem tzv. desnici, a samoproglašenim suverenistima, a to je artikulacija tema vezanih za politike o kojima se debatira i glasa u EP.

Desnica, odnosno suverenistička opcija, niti ima kadrove, niti zna artikulirati probleme vezane za direktive ili kohezijske politike. Oni su osuđeni na kampanju vođenu isključivo ideologijom, a na tome nigdje i nikada ni jedna politička opcija nije polučila rezultat. Oni se prije svega moraju voditi računicom i stavom, da nije bitno tko će od njih ući u EP već tko od protivnika neće. Mantra o testiranju svoje snage, najobičnija je politička floskula koju svi ozbiljni političari ismijavaju.

HDZ je u potpunosti svjestan te situacije i njemu zapravo odgovara da izlaznost bude što veća, ne manja, jer veća izlaznost diže izborni prag, koji će i ovako biti veći od 75 000 osvojenih glasova. Iako su u potpunosti svjesni nezadovoljstva članstva, pogotovo birača jer ni birači više ne pamte kao zlatna ribica, u HDZ-u prije svega računaju na mobilizaciju velikog članstva, te dio njima odane populacije koji još uvijek glasaju za “Franju”. Na izborima gdje izlazi upola manje biračkog korpusa od onog koji izlazi na izborima za Sabor i uz zločestog, a za neke dobrog D’Hondta, svi zacrtani ciljevi i rezultati, ostvarivi su.

Pitanje je može li se to promijeniti? Može, ali može li se kod političara promijeniti ego i mogu li se ubrzanim tečajem politički opismeniti.

Ante Rašić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari